Protiv Negativnog

понедељак, 17. септембар 2007.

Dvije Srbije?

Danas ću, tj. ne danas nego odavno, al mi danas došlo da to bacim na elektronski papir, da dam neki svoj komentar o floskuli koja se vuče kroz novine već više od godinu dana, koju je neko zlonamjerno lansirao negdje tokom prošle godine u želji da još malo zavadi ovaj narod, ili da pokaže kako on pripada pametnijima, boljima, naprednijima. Mislim da je to bio vrijeme Exit festivala 2006. godine, ili možda vrijeme festivala u Guči iste godine. Neki mudrijaš, očigledno ne pretjerano bistar je rekao kako više voli Srbiju koju predstavlja Exit, kako je to kulturna urbana omladina, liberalno i proevropski orjentisana, dok prezire Srbiju koju predstavlja Guča, taj ruralni vid Srbije, zaglupljen, nacionalistički, religiozno zadojen i sve što ide uz to. U ovom članku želim da se pozabavim sa dvije stvari – koliko je realno napraviti takvu podjelu, i ako baš moramo, da li je podjela dobro napravljena?

Vrlo je čudno da neko želi da dijeli Srbiju, da pravi nevidljivu barijeru između, po njemu, dva različita sloja i pritom da nam skriveno govori kako bi volio da ovaj drugi sloj ne postoji. Već u ovome se nazire glupost onoga ko je izmislio gorepomenutu floskulu jer je sebe svrstao u ovaj drugi sloj pošto je pokazao da uopšte nije liberalan, nije demokratičan, nije proevropski jer ne daje jednaka prava svima ali o njemu nećemo, autore najbolje opisuju njihova djela, a ovaj se u ovoj mudrosti itekako pokazao. Zašto je štetno praviti podjele? Zato što one čine razdor, i dok je to zabavno u srednjoj i osnovnoj školi (navijački tabori, ljubitelje različitih žanrova muzike, različitih filmova) kada se taj uzrast pređe, ono gubi smisao jer uvjek dolazimo do podjele „mi i oni“ pri kojem su „oni“ uvjek neki vid, makar i najblažeg neprijateljstva. A zašto stvarati neprijatelje? Drugo pitanje je, šta je navelo našeg dragog autora da sebi da ulogu Bogu, bića sa ultimativnim ukusom te zna da je Guča nazadna a Exit napredan? Iskreno više preferiram Exit, ali nikad neću ponižavati zvuk trube, jer je jasno da u njoj postoji kvalitet, i da taj zvuk uvjek može da te pokrene, da probudi u tebi pozitivna osjećanja, da djeluje dobro na tvoju dušu samo ako mu dopustiš.

Drugo pitanje je, po čemu je Exit neki duh napretka? Ja se sa tim nipošto ne mogu složiti naročito ako imam u vidu ovogodišnju ponudu tog festivala. Da li napredak i evropejstvo predstavljaju članovi bandi od kojih svako ima kriminalni dosije? Ili mi vrhunac napredne umjetnosti predstavlja Lorin Hil čije se kvalitetne pjesme mogu prebrojati na prste jedne ruke? Za Prodigy nas opet prevashodno vežu ideje o velikim količinama droge (znam da je ovo predrasuda, ali polazimo od autorove pretpostavke da je Guča isključivo okupljalište nazadnih seljaka) te ni njih ne mogu uzeti kao neko mjerilo napretka, evropejstva, liberalizma, već ako ćemo da pričamo sa predrasudama kao naš autor koji je uveo ovu podjelu više ćemo ih uzeti u obzir kao pokazatelj gluposti. Okej, možda su ove godine omašili poentu ali šta je sa prošlom godinom recimo? Bili Ajdol, grupa The Cult, Franz Ferdinand su svi odreda pružili jako dobre svirke ali budimo realni, njihovi tekstovi su vrlo prosti, nema u njima neke velike mudrosti, već predstavljaju čisto opuštanje a to nije ono što bi isključivo trebalo da krasi našu kulturnu Srbiju, mora tu biti nešto više, možda Morisi? Ne vala, ako je on jedino što krasi urbanu Srbiju onda bolje da se svi zaputimo na selo i da oremo. Ovako bi mogao do sjutra, poenta je da autor nije samo promašio poentu kad je pravio ovu podjelu, već je i napravio glupost imenujući Exit za neki pokazatelj napretka, liberalizma, kulture, mudrosti. Da ne pominjemo da sam neke od najvećih glupana upoznao ili vidio upravo na Exitu, muzika koja se tamo servira uopšte nije mjerilo kulture, obrazovanosti i sličnog. Reći da na Exit dolaze urbani i kulturni je isto kao i reći da ne postoji glup ateista. Žalim slučaj, mnogi ateisti su glupi, mada možda sebi kao ateisti povlađujete time što kažete da su svi ateisti pametni. Vjerovatno je i naš autor, bivajući posjetilac Exita, htio zapravo da nam kaže koliko je on urban i kulturan i liberalan i proevropski i šta sve ne... Nažalost, ubjedio nas je u suprotno.

Ako se prave podjele, onda makar treba znati kako ih praviti. Kulturan, obrazovan pa i urban (odvratna odrednica, ali popularna iz nekog razlog) mladi čovjek je onaj koji ide u pozorište i to podjednako na balet, operu, tragedije i komedije. On ide na festival Voxstock (za neupućene najveći bluz festival na ovim prostorima), na džez festivale širom Srbije, ide često u Kolarac i Sava Centar i kulturno se uzdiže. Ovdje je teško doći do neke predrasude, teško je izvući išta negativno jer se radi o vrstama umjetnosti koje su visoko na pijedastalu kvaliteta, što je prilično diskutabilno za ono što nam pruža Exit (zabava svakako, kvalitet, možda). Najbolje je ne praviti podjele, ali ako ih već pravimo, onda treba znati kako. U suprotnom samo pokazujemo svoju neobrazovanost pa čak i glupost.

субота, 15. септембар 2007.

Crtani filmovi osamdesetih

Gomilom srećnih okolnosti, pauze od učenja ovih dana sam utrošio gledajući crtane filmove svog detinjstva, u ovom slučaju Masku (M.A.S.K.) i Sablju i zvezdane šerife (Saber Rider and the Star Sheriffs) i što se ove vrste zabave tiče (crtani filmovi za uzrast od oko 10 godina, mada može i nešto starije) podsjetio sam se nekih boljih dana. Nažalost, ono što se danas pruža tome uzrastu i ono što se nama pružalo je neuporedivo, potpuni gubitak ijedne smislene ideje i konstantna težnja za retardacijom djece je evidentna. Ipak, ovaj zapis nije posvećen tim lošim stvarima već jedna kratka oda dobrim starim crtanim filmovima i njihovim stvaraocima.

Valja izdvojiti neke karakteristične stvari za ove crtane filmove – glavni junak je uglavnom plav i svima simpatičan; ekipa dobrih (ali i zlih) momaka je multietnička; muzika je fenomenalna, sa glavnom temom koja je najčešće bila sasvim dobar pop-rok dok je sve događaje tokom crtanog pratila odlična muzička podloga i uvjek je ona podloga koja je pratila zlikovce bila najbolja; voice-acting je varirao, od briljantnog do prilično lošeg; scene su se reciklirale zavisno od budžeta pa se dešavalo da gledamo iznova iste scene borbe ali smo svaki put podjednako uživali; na svakom koraku je bila poneka pouka za djecu, nekad implicitno, nekad eksplicitno; i glavni junaci i zlikovci su bili maštovito urađeni i razlikovali su se iz serije u seriju (što danas nije slučaj nego imamo potpuno identične karaktere) itd. Ono što je najvažnije i što je krasilo sve ove serije je jako dobra režija koja je u kombinaciji sa svim dosad pomenutim činila odličnu zabavu za sve nas prije 10 i više godina (s obzirom da su ti crtani filmovi tek posle 5-10 godina prikazivani kod nas). Neću previše da vas zamaram sa opisima već ću ukratko da vam preporučim kroz šta bi se mogli podsjetiti tih starijih dana i uživati. Preporuke:

· Robotek - na Zemlju se ruši ogroman svemirski brod i ljudi se ujedinjuju u namjeri da ga istraže i taman kad su ovladali njegovom tehnikom ogromni vanzemaljci vrše invaziju. Momenti za pamćenje – avioni lovci koji se pretvaraju u robote te genijalne scene bitki. Naučna fantastika u svom vrhuncu na crtanom filmu – naravno ako se u obzir uzme namenjeni uzrast.

· Hi-Men – ja imam moć!!! Plavušan u crvenim (ili su bile bordo) gaćicama i njegova ekipa se bore protiv najvećeg zloće svih vremena – Skeletora. U istoriji filma malo šta je zvučalo tako glupo a bilo toliko dobro. Obavezno štivo

· M.A.S.K. – kombinacija Transformersa i G.I. Joe-a, po meni prevazišla svoje uzore. Vjerovatno najbolja muzička podloga u svim crtaćima i dobra gluma ljudi koji su davali glasove. Priča se ponavlja iz epizode u epizodu (organizacija M.A.S.K. provaljuje planove zlikovaca iz V.E.N.O.M. slijedi jurnjava i borba uz pobjedu dobrih momaka, al sve to je vrlo zanimljivo).

· Sablja i zvjezdani šerifi – naučna fantastika i vestern, pokazalo se često kao odlična kombinacija, vrlo dobra muzika a očajna gluma i najčešće recikliranje scena. Ipak borbe su epske, zlikovci (bića pare) na nivou a svaki od glavnih junaka posjeduje neobičan šarm i prosto zove da se identifikujemo sa njima

· Nindža kornjače – kavabanga! Omiljena zabava većine tokon smutnih devedesetih, 4 tinejdžera koji su mutirali i krenuli u njihovu borbu protiv zlikovaca kao što su Sekač (nikad Šreder!) i Krang. Sada je moguće naći ih na internetu uz originalnu sinhronizacija pa uživajte! bosko.globalnet.ba

Naravno, nisu svi crtaći bili tako dobri i kad ih danas pogledamo shvatamo da su prilično debilni pa bih vam preporučio da izbjegnete G.I.Joe i Voltron a da pažljivo priđete Transformersima jer se oko njih ljudi najviše spore, neki su se potpuno razočarali na ponovno gledanje a neki su bili još zadovoljniji. To bi bilo to za ovaj put, uživajte!

четвртак, 13. септембар 2007.

Šta je Kripto-Fašizam?

Pošto sam i dalje pod, sada nešto blažim, utiskom nakon subotnjeg koncerta Laibach-a malo sam pretraživao po netu članke vezane za njih i sam NSK. Našlo se tu svega i svačega ali ovaj tekst mi je recimo bio jako interesantan, nadam se da će biti i nekome od vas.

Kripto-Fašizam. Igračka naroda. Politička igračka, koja pokazuje da je Marksova tvrdnja „da je sve politika“ pogrešna. Način da se izrazi nečija fascinacija snažnim simbolima. Sama slika je bitnija od poruke.

Kripto-Fašizam ne uzima više moralno stanovište. Kripto-Fašizam ne smatra da je bolji od drugih. Kripto-Fašizam uzima prokazane simbole i pročišćava ih. Kripto-Fašizam ne shvata sebe ozbiljno. Ne shvata mržnju ozbiljno.

Šokirajući ljude, on pokušava da ih probudi koristeći ime, simbole i stilove onoga čega se ljudi plaše. Kripto-Fašizam je oruđe. Šok kao način da se stvari pokrenu i rasprava kao cilj. Ne postoji pogrešan način za početak, postoje samo manje uspješni načini. Niko nije slobodan od malo fašizma u sebi. Kripto-Fašizam je svjestan toga, uvećava ga, koristeći ga kao ogledalo za sebe i svijet oko sebe. Kripto-Fašizam je lijep ili ružan onoliko koliko i njen nosilac. Reflektuje i zahtjeva refleksiju.

Kripto-Fašizam nije fašizam. Kripto-Fašizam je umjetnost. On uzima dobro, loše i ružno i miješa ih u nešto estetski prijatno, ostavljajući nepripremljene u čuđenju... ili u izvođenju zaključaka. Hrani se na svim nijansama sivog, distancirajući sebe od fiksiranog a promjenljivog crnog i bijelog.
Kripto-Fašizam je potpuno okrenut estetici, izgledu.

Kripto-Fašizam NIJE degeneracija. Kripto-Fašizam ne mrzi, niti ubija.
On tjera nosioca da razmisli o svojim stavovima, ili o stavovima drugih.
Kripto-Fašizam postavlja sebe u nezgodan ugao. Ugao u kome su učestali argumenti uvjek preispitivani. Gdje odgovori nisu laki, i gdje najčešće putanje vode u ćorsokake.

Kripto-Fašizam mijenja lijevo u desno, desno u pogrešno, a pogrešno vodi nazad u lijevo (ili nazad u ono što je ostalo).

Ovo zadnje predstavlja neprevodivu igru riječi te evo i integralne verzije:

Crypto-Fascism turns left into right, right into wrong and leads wrong to what was left.

уторак, 11. септембар 2007.

Jelen pivo live festival – druga noć

Drugo veče ovog solidnog festivala je bilo prilično slabije iz nekoliko razloga. Nagovještaj toga nam je dala kiša koja je nemilosrdno lila čitav dan te sigurno napravila ozbiljan problem organizatorima. Poučen umorom koji me je stigao prvog dana odlučio sam da dođem na festival tek oko 21:30 pošto me bendovi koji su prije toga nastupali nisu nešto pretjerano interesovali (Plejboj, Repetitor, Let 3).

U svakom žitu kukolja… I onda prvi razlog zašto je drugo veče bilo na nižem nivou. Glavna zvijezda drugog dana Ian Braun uopšte nije priredio nešto spektakularno, niti nam bilo čime pokazao da zaslužuje da bude reklamiran na taj način. Prosječna svirka, čovjek se trudio, ali jednostavno njegova muzika nije uspjela da privuče previše ljudi (možda nekih 2000 ljudi) i bila bi ok za neki mnogo manji prostor, a ne za donji grad Kalemegdanske tvrđave koja može primiti preko 10000 ljudi. Njegov nastup mi je poslužio da bez prevelike gužve uživam u pivu sa društvom, da s vremena na vrijeme bacimo pogled na simpatičnog momka koji se trudi da zapali masu, ali ne uspjeva u dovoljnoj mjeri. Da je nakon njega nastupio još jedan strani head-liner onda bi sve to imalo logike, ovako organizatori su se grdno prevarili.

To moje srce kuca... Moram priznati da uprkos neospornom kvalitetu Partibrejkersi su bend koji nikako ne mogu da smislim. Bezobrazno Canetovo ponašanje i vječito negativna atmosfera u publici (vjerovatno jedini bend na čijem nastupu uvjek izbije nekoliko tuča) me je natjeralo da presjedim njihov nastup. Kada se tako posmatra iz daljine, ovaj čisti, ogoljeni rokenrol zvuči zaista simpatično a Canetovo ponašanje je bilo iznenađujuće susretljivo prema publici i vrlo pozitivno. Oko sat vremena njihove svirke je bilo zaista za uživanje, i srećom bez ikakvih tehničkih problema (koje su krasili nastupe sledeća dva benda).

Podne u mojoj glavi... Nekih petnaestak minuta nakon nastupa Partibrejkersa na binu izlazi Darko Rundek praćen svojim Cargo Orkestrom. Svi nasmijani, veoma raspoloženi za svirku uprkos tome što su počeli uz grub tehnički problem. Naime, veći dio uvodne numere Bi mogo da mogu je publika sama otpjevala zato što je neko gurnuo kabal od Rundekovog mikrofona u pogrešan ulaz na mikseti. Veoma veliki propust ali bend nastavlja da svira, još raspoloženiji i željan da ugodi publici. I zaista su u tome uspjeli, ređaju se hitovi Haustora, Sejmeni, Ena, Šejn, pa presječeno jednom pjesmom sa novog albuma i nekim pjesmama sa starijih albuma kao što su Kuba, Podne i završna Apokalipso. Publika je čitavu svirku provela skakuči, igrajući i pjevajući i prava je šteta što je čitav nastup trajao sega 45 minuta. Bolje da je bilo manje bendova a da je nastup Rundeka trajao duplo duže, jer nas je svakog u publici podigao na noge i pokazao da nije sve što dolazi iz inostranstva bolje od onoga što imamo kod nas jer je potpuno zasjenio Braunov nastup ranije te večeri.

Hej Sloveni... Onda je uslijedilo mučno i dugo čekanje. Mučno zato što smo nekih 40 minuta slušali vojne marševe koji su nas sve izludjeli ali ispostavilo se da je to sasvim vrijedno. Nagađali smo da li će Laibach izvesti samo novi album ili će nam izvući ono najbolje iz njihove dugogodišnje karijere. Priželjkivali smo ovo drugo, dobili ovo prvo i pretpostavljam da se malo ko pokajao. Svjetla se pale a na zvučnicima odjekuje Bože pravde, publika u blagoj ekstazi, ko zna tekst, pjeva. Odlično iskorišteni video bimovi i sve drugo što pruža bina te razmjere te fantastičan audio/vizuelni nastup je ono što je okarakterisalo Laibach te večeri. Za početak album Volk je vrlo interesantno ostvarenje, nadasve originalno i veoma kvalitetno te je vrijedjelo slušati isključivo pjesme sa tog albuma. Počela je Germania, varijacija na poznatu Deutchland uber alles, i time je počela kritika imperijalizma koja će obilježiti ovaj nastup. Britka kritika je nastavljena u pjesmi America, dok smo na video-bimovima gledali slike naftnih polja i ratnih slika Milan poručuje Americi: “save us from your freedom, justice, peace, accordance and illusion, from arrogance and pride, from violence and confusion” a publika tapše u oduševljenju. Kad sam pomenuo reakciju publike ona je bila veoma interesantna, za vrijeme izvođenja pjesama svi su samo posmatrali ali je svaka pjesma probrala gromke aplauze, vjerovatno najsnažnije na festivalu. Koncert se nastavlja izvođenjem Anglie, kritike britanskog neokolonijalizma koji nikako da se završi: “so you still think you are rulling the world”. Sa zapadnog, Laibach nas vodi na istočni imperijalizam kritikujući probleme u Rusiji. Nakon toga ponovo smo vraćeni na zapad, pjesmom Francia koja želi da suoči tu zemlju sa sopstvenim licemjerstvom i čuđenjem otkud nemiri, otkud ljudi sa molotovljevim koktelima, šta će nam uopšte, ovo je zapravo bila direktna kritika novog francuskog predsjednika Sarkozija i publika to prihvata uz gromki aplauz. Nastavlja Espana, pjesma o krvavoj prošlosti Španije koju obilježavaju krv i radikalno katoličanstvo pa otuda najsnažniji stihovi u pjesmi – Blessed is your Jesus, El conquistador! Odlično je mala riječ za ovako britak jezik i za ovako pogođenu poentu. Slijedi pjesma Yisra’el a na video bimovima se smjenjuju zastave Izraela i Palestine, s tim što na njima figurira znak Volk a pjesma govori o paradoksalnoj istorijskom borbi čija je to zemlja i nedostatku dijaloga i razumjevanja. Poslednja kritična pjesma je Turkiye, preispitivanje sekularizma ove islamske zemlje i takođe pogled na (ne)razumjevanje koje dobijaju od zapada i njihova reakcija na takvo nerazumjevanje. Za kraj je ostavljeno ono najbolje, najdivnije, varijacija na temu nekada naše himne Hej Sloveni. Intoniraju se prvi taktovi, ženski vokal pjeva na slovenačkom a Milan nam poručuje:

These words are for those who died,
These words are for those left behind.
These words are for you, Serbia,
And these ones for my homeland.

Osmjeh na licima svih u publici dok nam Laibach pruža jednu divnu panslavističku poruku, kroz tekst, kroz muziku i kroz ono što gledamo na video bimovima – putovanje po granicama svih slovenskih zemalja dok se preko njih smjenjuju imena slovenskih gradova: Bratislava, Prag, Lođ, Varšava, Beograd, Krakov, Sankt Peterburg, Zagreb, Skoplje, Novosibirsk, Kijev, Podgorica… Kada tako nešto ukombinujete sa stihovima

Let stones crack,
Let the earth quake,
Let freedom rise!

a sve to slušate od nekoga od koga ne bi očekivali, jedino se možete oduševiti. Predivna ideja, predivno izvođenje i što je najbitnije – predivna poruka. To je bio i zavšetak koncerta, svaka čast ljudima iz NSK koji su nam ovakav doživljaj priredili.

Šta još za kraj ostaje da se kaže? Festival je obilježio priličan broj dječijih bolesti ali nadajmo se da će to do sledeće godine prevazići, te da ćemo opet uživati u dobroj muzici stranih i domaćih izvođača.

понедељак, 10. септембар 2007.

Jelen pivo Live festival – dan prvi

Prošla su puna dva mjeseca od kad sam zadnji put prisustvovao muzičkom događaju koji će okupiti više hiljada ljudi i moram reći da mi je ovako nešto nedostajalo. Veoma dobar prostor koji nudi donji grad Kalemegdanske tvrđave, odličan izbor izvođača, prvenstveno Geri Mura koji je već dva puta otkazivao koncerte u Beogradu zbog bolesti ove godine, su učinili da je ovaj događaj nešto što ne smijem propustiti.

Dvadeset prvi vek je... Nakon što su dani tokom prošle nedjelje bili tmurni i kišoviti, petak je bio prohladan ali bez kapi kiše što je bio dobar znak da će prvo veče proteći bez većih problema sa organizacijom festivala. Jelen pivo Live festival je za mene počeo oko 17 i 30, kada je na scenu izašao Marchello, praćen svojim Shock Orchestrom. Poslije nekoliko uvodnih pošalica o slaboj posjećenosti njihove svirke (obaramo rekorde Dejana Cukića i Đorđa Davida) kreće uvodna numjera (ne navodim ime pjesme – jer ga ni ne znam, nisam preveliki fan srpskog hip-hopa), repertoar je bio u znaku kombinacije hip-hopa i hardkora s povremenim uplitanjem latino i džez ritmovima. Marchello je izveo sve najveće hitove i publika je odlično reagovala na Dvadeset prvi vek, Golu veru, Otkucaje i do završetka svirke broj posjetilaca se značajno uvećao. S obzirom da je festival bio u znaku rok’n’rol muzike vjerovatno je to uticalo na ne tako popularan termin u kojem je nastupio Marčelo ali reper i njegova prateća ekipa su dali sve od sebe i bili nagrađeni salvama aplauza od strane publike

U Beogradu rokenrol... Sledeći je nastupio Dado Topić sa bendom koji ga je proslavio – Time. Kreće Istina mašina i ja sa tugom zaključujem da je Dadu odavno propao glas i da to više ne zvuči onako kako bi trebalo. Dalje se rijeđaju hitovi kao što su Kralj alkohol, Kad smo moj miš i ja svirali džez i sve one pjesme koje su učinile Time jednim od bitnijih bendova ex-yu rock scene. Ali na moju veliku žalost moram konstatovati da je svim tim pjesmama falilo nečega, da li su se legende umorile, izgubile onaj dar koji su imali ne znam... Vidljivo je da imaju želje, da i dalje u Topiću, uprkos tome što je ušao u pedeset-osmu godinu života (i rođendan slavio svirajući nam) ima rok’n’rol duha. Ipak, kako je mrak počeo da pada, a bend krenuo da svira najveće hitove, uspjeli su da ostave daleko bolji utisak. Hegedupa upa me je prva trgnula iz neraspoloženja, usledila je divna balada Da li znaš da te volim, pa za kraj Makedonija i energična U Beogradu rokenrol. Onaj negativan utisak sa početka je zaboravljen, atmosfera je podignuta do samog usijanja i svaka čast ovim starim rokerima na dobroj uvertiri (uprkos svemu) za legendu koja treba da nastupi

Bluz je u redu... Svi su se pitali da li će biti treća sreća za nas što se tiče Gerija, ili smo opet kupili karte za bezveze. Iako je čovjek imao dobar razlog da otkaže dva nastupa u Sava centru nismo mu mogli vjerovati da će nastupiti sve dok ga nismo vidjeli na bini, i bilo je zaista dobro vidjeti ga. Geri izlazi sa svojom Les Paul gitarom, godine mu se ne primjećuju po izgledu, a ni po gitarskom umjeću i glasovnim mogućnostima koje ga nisu napustile. Koncert počinje klasikom Alberta Kinga Oh Pretty Woman, slijede dvije pjesme sa novog albuma (Hard Times i Trouble at Home) publika pjeva iz sveg glasa, a ko ne zna tekstove igra i skače, legenda bluza i roka nikog nije ostavio ravnodušnim. Znam da to ne bi trebao da radim, ali pošto je koncert bio predobar moram u detalje nabrojati kako je dalje išlo. Geri mijenja gitaru, uzima Gipson Lucille, zaštitni znak bluz velikana B.B. Kinga te izvodi njegovu pjesmu Since I Met You Baby, solaža slijedi solažu, mnogi u publici ne mogu da vjeruju kakvom umijeću prisustvuju. Ponovo skok na novi album (koji je u najmanju ruku, odličan), te idu tri veoma dobre pjesme (Have You Heard, Eyesight To The Blind i veoma brza Thirty Days), pa onda jedna od najboljih Murovih pjesama All Your Love. Atmosfera dostiže usijanje, ali Mur nas smiruje baladom I Had a Dream (opet novi album) i time nam poručuje da najbolje tek slijedi. Spora pjesma Don’t Believe a Word je logični nastavak i priprema za kulminaciju koja nas čeka, a takođe je bilo dobro čuti pjesmu koja Gerija vezuje za dane u bendu Thin Lizzy. I onda ono najbolje – Still Got The Blues pjevaju svi, povremeno nadjačavajući Gerija, bilo da pjevaju tekst pjesme ili da ustima pokušavaju proizvesti odličan zvuk njegove gitare. Ekstaza u publici dovodi do pitanja može li bolje? I naravno da može, kratak gitarski uvod pa stihovi You know I love you, na koje publika gromko odgovara You know it’s true te produžuje naše uživanje u pjesmi Walking by Myself gdje je Geri dao šansu publici da pokaže koliko je glasna i koliko uživa pjevajući refren nekoliko puta. Time se i završava koncert ali svi želimo još i ta želja nam biva uslišena. Geri Mur se vraća da bi izveo još jednu odličnu pjesmu – The Blues is Allright koja je sa oduševljenjem prihvaćena. Geri pjeva Hey Hey, a publika nastavlja The Blues is Allright, Geri kao da pita allright? na šta svi odgovaraju gromoglasno Allright! i zaključuje sa every day and every night. I to bi bilo to, jedno predivno bluz iskustvo, odlično propraćeno od publike svih godišta koje pokazuje da ova zemlja ima sluh i za jedan pomalo zaboravljen žanr. Možemo se žaliti kako nije svirao ovu ili onu pjesmu, ali kada neko ima jako dobro karijeru koja traje trideset godina, teško je to sažeti u tri koncerta, kamoli u jedan festivalski. Ali ako bude sreće doći će nam Geri ponovo, a usput bi mogli da nam dovedu još nekog velikog bluzera, recimo Erika Kleptona, jer publika kod nas to itekako zna da cijeni

Nije sve tako sivo kad... Imaš s nekim otići da gledaš Hladno pivo. Posle fantastične svirke Geri Mura bio sam skeptičan kako ću reagovati na ovaj hrvatski pank bend ali bojazan je bila potpuno nepotrebna jer su ovi momci odlični. Jako dobri tekstovi, jednostavan ali zarazan pank ritam i dobra atmosfera u publici čine odličan provod i ovaj bend bi trebalo češće dovoditi kod nas, jer veliko koncertno iskustvo, četiri izdata albuma čine ovaj bend jednim od najboljih na ovim prostorima te željno očekujem njihov sledeći nastup kod nas u decembru ove godine. Sve u svemu, momci svaka čast.

Šta je za kraj ostalo? Nakon Hladnog piva očekivali smo Obojeni program ali satnica je promjenjena i nastupi su Happy Mondays. Zašto su ih organizatori pozvali meni nije jasno, drvena poza pjevača i glas koji mu se raspada, ostatak benda koji je solidan, ali ništa posebno, nekoliko kategorija iza recimo Hladnog piva, koji su mnogo manje pompezno najavljivani. Bol u nogama, prilično dosadan nastup i muzika, želja za snom su doveli do toga da napustim festival ne dočekavši završne nastupe ali nema veze, jer je prvo festivalsko veče bilo savršeno.

недеља, 02. септембар 2007.

Koncerti

S obzirom da će sledeći tekst biti izvještaj sa Jelen Pivo Live festivala, red je da postavim neku svoju top listu koncerata kojima sam dosad prisustvovao, deset najboljih domacih, deset najboljih stranih i pet izvođača koje bi najviše volio vidjeti. Ovo može da služi kao neki početni kamen sa koga će se dalja dešavanja ocjenjivati i među kojima će biti, nadam se što više, dobrih događaja koji će ući u ovu listu. Eventualne greške u organizaciji su za ovu priliku zanemarene, ocjenjuju se samo bendovi

Top 10 koncerata stranih izvođača

Rangirao sam ih po dužini svirke, količine pirotehnike i ostalih specijanih efekata, izboru pjesama, komunikaciji s publikom i uspjehu da zapale masu, tj. sveukupna atmosfera je ono što se računa

  1. The Rolling Stones, plaža Jaz 2007
  2. Nine Inch Nails, Beč 2007
  3. Billy Idol, Exit06
  4. Judas Priest, Sofija 2004
  5. Henry Rollins, Exit03
  6. Franz Ferdinand Exit06
  7. Apocalyptica, SKC Beograd 2006
  8. Slayer, Exit05
  9. The Wailers, Exit 04
  10. The Cult, Tašmajdan Beograd 2007

Top 10 koncerata domaćih izvođača

Opet isti uslovi za rangiranje, sem pirotehnike, koja nije toliko česta. Kad kažem domaći mislim na sve bendove sa prostora bivše SFRJ. Klubske svirke nisu računate, zato što predstavljaju posebnu kategoriju, imaju poseban šmek

  1. Leb i Sol, Sava Centar Beograd 2006
  2. Darko Rundek, Exit03
  3. Zabranjeno Pušenje, BeerFest 2006
  4. Rambo Amadeus, BeerFest 2006
  5. DiLuna blues band, Podgorica Blues Summit, 2007
  6. Kanda, Kodža i Nebojša, Wave Music festival Bar 2007
  7. KUD Idijoti, Exit03
  8. Ritam Nereda, Exit05
  9. Laibach Exit05
  10. Ortodox Celts, Exit03

A sad, da malo sanjarim, izvođači koje bi najradije želio vidjeti u našim krajevima a da za to postoji makar i teorijska šansa (tj. da i dalje prave koncerte i da su živi naravno)

  1. AC/DC
  2. Jethro Tull
  3. The Police
  4. Bob Dylan
  5. Eric Clapton