Protiv Negativnog

недеља, 21. октобар 2007.

Zvjezdana prašina

Ne volim da pišem o stvarima koje mi se nisu svidjele, najviše zbog toga što smatram da je najlakše nešto iskritikovati a da je mnogo vještije i bolje kada se u svemu nađe nešto dobro, pozitivno. Nažalost po ovaj film loše stvari su prevagnule nad onim dobrim. Priča prati nekoliko dana avanture Tristana Torna (ili u našem prevodu bukvalno prevedenog kao Trn) koji odlazi u magičnu zemlju sa druge strane zida, Olujište, u potrazi za zvijezdom koja će predstavljati poklon za njegovu izabranicu Viktoriju. Ali u Olujištu su smutna vremena, zvijezda je zapravo djevojka koja oko vrata nosi rubin za koji se bore prinčevi zemlje (jer će onaj ko prvi stigne do njega postati kralj) a djevojku traže i vještice jer će im njeno srce donijeti obnovljenu mladost i vječan život. Priča ima sve što se traži od epske fantastike (koja je istovremeno i bajke) – prinčeve, vještice, magiju, dobre i loše momke pa čak i pirate. Ovakvi sastojci ne bi trebalo da omanu u donošenju dobre zabave ali nešto je pošlo po zlu. Nego ajmo ipak prvo da pogledamo šta je dobro – dodjeljivanje uloga zaslužuje najvišu ocjenu, Kler Dejns kao Ivejn, zvijezda u ljudskom obliku je pun pogodak jer ne možete se odati utisku da ako bi kojim slučajem zvijezde bile među nama one bi tako izgledale. Glavni junak je takođe simpatičan, ne izdvaja se nešto pretjerano ali nije loš dok najbolje uloge nose dvoje najpoznatijih glumaca u ovom filmu Robert De Niro kao piratski kapetan Šekspir i Mišel Fajfer kao vještica. De Niro je zaslužan za dvadeset najinteresantijih minuta u filmu, dovodi do toga da vas boli stomak od smijanja i, s obzirom da se pojavljuje negdje na pola filma, daje vam nadu da je film zaista dobar. Fajferova s druge strane tumači ulogu ostarele vještice koja želi da povrati mladost te bi zli jezici vjerovatno rekli da je to ko poručena uloga za nju. U dobre aspekte filma spada i na momente odličan humor, recimo mrtvi prinčevi koji komentarišu skoro svaki trenutak u filmu (jer su zarobljeni između života i smrti dok se ne kruniše novi kralj) i činjenica da film, iako nije dobar ne uspjeva da vam potpuno dosadi već može da se odgleda u jednom dahu. A šta ne valja? Najgore je potpuno odsustvo originalnosti, priča po sistemu smuti pa prospi – malo folklora, nešto Tolkina, dosta Luisa i neki tračak Pračeta ne dovode nužno do nečeg kvalitetnog, naročito kad neoriginalnost ide do ove mjere. Štaviše ovo je vjerovatno nešto najneoriginalnije što sam gledao u dugo vremena (Braća Bluz 2000 su ipak gora po ovom pitanju) i zato se na mnogo mjesta u filmu jednostavno iziritirate ovim, jer neko vam je uzeo pare da bi vam servirao ono što ste vidjeli kod drugih autora, i to u boljem izdanju. Da zaključim, film ima vrlo malo zvjezdanih momenata a suviše onih koji nam sugerišu da će brisati prašinu dok ne padne u potpuni zaborav.

петак, 19. октобар 2007.

Neuništivost gluposti – Madlen Olbrajt

Red je da se malo pozabavimo nekim stvarima iz međunarodne politike kroz prizmu serije članaka koji će se pojavljivati zajedno sa izjavama koje hrabro stoje i pokazuju neuništivost gluposti. Ovi tekstovi neće biti previše dugački i za danas vam donosim dve genijalnosti:

„Prirodna bogatstva su nepravedno raspoređena samo na Rusiju“- Madlen Olbrajt

U jednoj rečenici odlično pokazan kaubojski (uprkos tome što je izjavu dala jedna žena) mentalitet spoljne politike najveće svjetske sile. Kako je moguće da je neka država bogatija u nečemu od SAD? Ako je tako, odmah je nepravedno. Nažalost glupost izjave se ne sadrži samo u toj poziciji nezadovoljstva već i u blagom najavljivanju eventualne akcije da se ispuni pravda na svijetu, jer je jedino pravedno da SAD ima najviše neke sirovine, pošto su i najveći neokolonijalista. U odnosu na ovakvu „mudrost“ izjave Buša mlađeg djeluju kao radovi nekog doktora nauka. „Takve ideje zaista postoje u glavama nekih političara, i to zabrinjava“, ovako je pomenutu izjavu komentarisao Vladimir Putin ali još više zabrinjava što ovakvi ljudi imaju priliku da uđu u vlast SAD na sledećim predsjedničkim izborima s obzirom da su osvjedočeni humanisti (Olbrajtova, Holbruk...) u timu Hilari Klinton, zasad najvećeg favorita kod demokrata. Isuviše sam se raspisao pošto je ovo više za rubriku bez komentara ali samo da zaključim ako se ovakvi ljude vrate na kormilo najveće svjetske sile poželećemo mi opet Buša, Kondolizu i pogotovo Kolina Pauela...

U dopunskom članku za danas osvrnuo bih se na rezoluciju danas (ili juče) izglasanu u parlamentu, apel za skidanje sankcija Kubi od strane SAD. Apel koji su u svojim parlamentima usvojile zemlje čitavog svijeta (oko 160 zemalja članica UN) usvojen je i kod nas. Ali ova vijest dolazi u neuništivost gluposti zbog toga što je protiv ove deklaracije glasalo članstvo LDP-a u skupštini uz neobičan izgovor koji nije potrebno navesti. Zar je moguće da jedna partija isključi svoj mozak i da svoja djelovanja podredi stavu spoljne politike SAD-a a sve pod nekim plaštom demokratije? No, vjerovatno njihovi poslanici smatraju da je izjava Madlen Olbrajt sasvim na mjestu...

среда, 17. октобар 2007.

Crnogorski Ustav

Ne želim jos ništa konkretno da pisem o ovome ali jasno je da ce ovo biti jedna prilično degenerisana tvorevina. Prvenstveno što nije uneseno u ustav (a to se u ustav unosi) da se državljanin Crne Gore ne može lišiti crnogorskog državljanstva - najgrublje rušenje ljudskih prava, jer zadrzavanje domicilnog državljanstva bi trebalo da bude osnovno ljudsko pravo. Rodjen sam u Crnoj Gori, školovao se i zivio tamo (u ovom trenutku ne doduše), ali ako uradim nešto što ne odgovara mojoj miloj vlasti oni će mi oduzeti državljanstvo i time me osuditi na čovjeka bez zemlje, demokratski i evropski nego šta! Majka mi je iz Srbije, vidim tu zemlju kao svoju i ona želi da mi omoguci da (pošto i dalje smatram svojom domovinom i Srbiju i Crnu Goru) i na papiru to imam, ali gospoda crnogorski parlamentarci ne daju. Ako ja, (a pored mene ima još 40% državljana Crne Gore koji se osjecaju Srbima, ja sam inace nacionalno neopredeljen prema popisu jer je moje nacionalno osjećanje moja stvar) zatražim državljanstvo Srbije najvjerovatnije će me isključiti kao državljanina Crne Gore - to je pravi put ka Evropi, briga o svojim državljanima!
Naravno priča se ne zadrzava na tome, poslanici kao što je Bozo Nikolic (Hrvatska Gradjanska Inicijativa) najviše buke prave oko toga jer njima, Hrvatima nece biti oduzimano državljanstvo ako imaju hrvatski pasoš (i treba da ga imaju, ako se tako osjećaju) ali zato ovima što zatraže srpski, oće!
Drug Nebojša Medojević je izdao makar trecinu svojih birača podržavši ovaj ustav a povodom toga izjavio da ga ne brine to, njegovi birači se neće složiti al je on to uradio zbog Crne Gore... Pravi genijalac, jedino je zaboravio da njegov legitimitet potiče od njegovih birača i da je neke pravde bio bi izbačen (zajedno sa svojom partijom) iz skupštine zato što mu je legitimitet nestao čim je oko najvažnijeg državnog pitanja (a to ustav jeste) odlučio da postupi protiv interesa svojih birača. Medojević je zaboravio neke od glavnih principa predstavničke demokratije sa ovim izborom (Lok i Monteskje se prevrću u grobu zbog onakve izjave) jer osim što je uradio tako sraman čin, još je i likovao...
Inače po gore pomenutom popisu preko 60% građana govori srpskim jezikom, crnogorskim oko 20%.... Dakle, oko 2/3 građana ne razumije jezik koji je naveden u ustavu!? To samo u Crnoj Gori može, svaka cast piscima ustava!
Državni simboli i himna nisu mijenjani iako predstavljaju ideološko nasleđe Sekule Drljevića, kvislinškog vlastodršca u pokorenoj Crnoj Gori za vrijeme drugog svjetskog rata. Himnu je sam dopunio (iako ima drugih verzija, vlast je ubacila baš Sekulinu), ova zastava nije bila korištena za vrijeme Petrovića vec jedino za vrijeme Sekule a grb je jedini tu validan. U normalnom svijetu svi bježe od nasleđa fašista u Crnoj Gori ih koriste kao nacionalne simbole.
Mogao bi ja ovako do sjutra, al bolje da se zaustavim. Uvjek stavljam slike vezane za tekst sa desne strane, ali ovaj put to neću učiniti, nisu zaslužili nikako. Umjesto toga još malo slika nečeg pozitivnijeg i boljeg, Lenjingradskih Kauboja, vidite tekst nize :)

недеља, 14. октобар 2007.

Total Balalaika Show

Dugo sam razmišljao, da ne kažem tražio za koji bi koncertni događaj mogao reći da mi je iskreno žao što sam tada bio isuviše mlad i/ili u nemogućnosti da ga vidim. Izgleda da sam konačno našao nešto što je dovoljno moćno – koncert Leningrad Cowboys i orkestra Crvene Armije na glavnom trgu u Helsinkiju 1993. godine pod nazivom Total Balalaika Show. Leningrad Cowboys su nastali kao fiktivni i vrlo loš rokenrol bend u filmu Aki Kaurismakija „Lenjingradski kauboji idi u Ameriku“ koji prate njihove dogodovštine odlaska iz Sibira u Ameriku i snalaženje tamo. Drugi dio sage o njima je „Lenjingradski kauboji sreću Mojsija“ koji pokriva njihovo ludačko vraćanje iz Amerike u Evropu uz pomoć njihovog menadžera koji je svoje ime prekrstio u Mojsije. Treći i finalni dio je upravo Total Balalaika Show, genijalnost po sebi. Vjerovatno se većina od vas slaže da koncert Symphony and Metallica zvuči genijalno i moćno ali slušavši ovaj koncert neko vrijeme moram priznati da ih balalaika šije za nekoliko stepena kvaliteta. Sama ideja koncerta je djelo genija – spajanja rok benda poznatih po ludačkim frizurama i genijalnim obradama sa ogromnim orkestrom i horom koji izvodi klasične ruske pjesme, spajanja tradicionalne istočne i savremene zapadne kulture u jednom koncertu, naizmenično izvodeći Katjušu i Dilajlu, Kalinku i Sweet Home Alabama itd. Spojiti nešto naizgled nespojivo (al na prvo slušanje vaša mišljenje se drastično mijenja) nam pokazuje kako se ne moramo odlučivati za jednu stranu medalje već da trebamo prihvatiti kompletnu sliku. Ne trebamo nastupati kao penzioneri i staro vidjeti kao prave vrijednosti, a ovo moderno kao dekadentno niti da postupamo kao neki „urbani“ omladinci te da moderno nazivamo progresom a staro nazadnim, pravi ljudi treba da prihvate i uživaju u obe strane medalje. Neko više voli da čuje Proud Mary a neko Ribare sa Volge (ili mornare, nisam siguran za pravi prevod) ali niko neće ostati ravnodušan kada čuje to u paru, a svaki muzičar kome je obrađena pjesma može da bude prezadovoljan na koji način je to izvedeno, sa koliko sluha i dobrog ukusa. Inače ovaj koncert je najveći muzički događaj u istoriji Helsinkija jer je ispunio čitav glavni trg i to je samo po sebi činjenica koja me čini veoma srećnim. Najveći šou nije izveo ni Tompson a ni Ceca već nešto daleko kvalitetnije i originalnije, tako da na Finsku ne želim da mislim kao na zemlju odakle su potekli odvratni bendovi HIM, Lordi i slični niti odvratni ljudi kao što je Marti Ahtisari već koja nam je dala kako mi se čini najluđi šou bend Leninjgradske kauboje. Nabavite negdje ovaj koncert ili druge njihove albume i uživajte

среда, 03. октобар 2007.

Mudrijaši

Izgleda da sam našao jednu ideju koja bi mogla da krasi ovaj blog, početa u prethodnom tekstu, nastavlja se u ovom, a biće i još takvih tekstova sigurno. Svjesni smo da u našem društvu ima toliko kritike, toliko kritičara da je svakog razumnog počela da boli glava od svakodnevnog mlaćenja prazne slame, sa ciljem da se nešto iskritikuje. Inspirisan često rečenicom u špijunskim filmovima „ko nadzire nadzirače“ ovaj tekst će nastaviti da kritikuje kritičare, s obzirom da su oni vječito pošteđeni bilo kakve razumne kritike (pošto psovanje dotičnih ne spada u razumnu kritiku).

Otkud kod nas toliko mudrovanja, toliko kritike? Vjerovatno je to plod tih tužnih devedesetih kada smo na sva zvona slušali hvalospjeve vođe i sistema koji ništa nije valjao pa smo žudili da ga što bolje iskritikujemo i da sa svoje strane očitamo lekciju tim naizgled nedodirljivim vođama. I to je sasvim u redu, ali ta vremena su prošla a kritičari su ostali, sada na pomalo nepoznatom terenu, te ne znajući šta da kritikuju pljuju na sve živo, vrlo rijetko pogađajući metu. S obzirom da je teško svu tu kritiku kritičara obuhvatiti u jednom tekstu ovdje ću samo malo sići pod površinu njihovih tekstova i analizirati jednu vrlo čestu pojavu u tim tekstovima – tuđice. Da li je u pitanju potreba da se, inače praznim, tekstovima da na značaju ili da se pokaže velika obrazovanost tekstopisca nije mi poznato. Ipak, nikad neću razumjeti zašto je bolje reći auteur a ne autor, metteur-de-scene a ne režiser? Koji je problem, koji su kompleksi na djelu? Da bi čitali njihove tekstove potreban nam je rječnik stranih riječi a i po jedan englesko-srpski i francusko-srpski rječnik. Oni bolje priučeni čak koriste i latinski, sa nekom lažnom nadom da u sebi imaju dug renesansno moderne Evrope, da u njima živi novi Dekart, Erazmo, Dante, Lajbnic ali nisu vrijedni ni da čiste cipele Makijaveliju. Ako nastavimo sa ovoliko kritike na kraju ništa neće ostati pošteđeno (osim samih kritičara) te je pitanje kuda ide intelektualni svijet? Jedino u samoponištenje, ili bolje reći samoubistvo. Ovaj tekst je nažalost sklapan iz dva, tri puta (nešto što prezirem) pa ne želim dalje da lutam u njemu, poruka je, nadam se shvaćena. Za kraj poruka – korišćenje tuđica vas ne čini mudrijim!