Protiv Negativnog

петак, 18. јул 2008.

Medeja

Opet mi se dešava ono što ne volim, ali jednostavno ne mogu da odolim potrebi da to uradim. Naime, sinoć sam gledao predstavu koja je u svakom pogledu uvreda za antički teatar te ponovo moram jedno umjetničko djelo kritikovati, iako nisam ljubitelj žestoke kritike. Za početak ističem da sam se poprilično radovao odlasku u pozorište u svom Baru, jer se ne sjećam kad sam poslednji put gledao neku predstavu ovdje. Takođe, dodatni plus je bila činjenica da se ona odigrava na pozornici u Starom gradu te da se radi o antičkom djelu što daje dodatni šmek cjelokupnom izvođenju. Medeju je režirao Slobodan Milatović, u produkciji kotorskog pozorišta a naslovne uloge tumače Tihana Ćulafić, Marinko Madžgalj i Katarina Krek. Tekst na osnovu kojeg je rađena predstava je djelo vjerovatno najvećeg antičkog dramaturga, Euripida, i predstavlja jedno od najtežih djela grčke misli. Priča se bazira na Jasonu i Medeji, inače junacima priče o zlatnom runu i Argonautima, ali u periodu nakon što su došli na Korint. Tamo je Jason prinuđen da se oženi sa ćerkom Kreonta, Kreuzom. Nije potrebno mnogo mudrosti da bi shvatili da Medeja nije na to blagonaklono gledala, između ostalog imali su dvoje djece. Neću vam otkrivati šta se dešava, jer treba pročitati tragediju, koja je možda najkompleksnija i najteža u antici i zbog izbora djela treba pohvaliti režisera. Sama pozornica je zanimljivo izvedena, i predstavlja možda najbolji aspekt predstave. Jason i Medeja su u invalidskim kolicima i stalno prolaze kroz nekakve lance što predstavlja zanimljiv dodatak i dobra je metafora za njihovu tešku sudbinu i muku koja se sruči na jednog antičkog junaka. Sa lijeve strane je hor, neophodan u ovakvim tragedijama (mada ga ponekad izbjegavaju) al koji je, na kraju krajeva, bio jedna parodija ideje grčkog hora. Problem je u tome što, iako su djevojke u horu lijepo pjevale, taktovi pjesme su nas stalno podsjećale na one kotorske pjesme i samo smo čekali kad će hor da zapjeva: „dođite na feštu, najbolju bokeljsku“; antički hor treba da da ozbiljnost i težinu dešavanjima na sceni, ne da bude raspjevana klapa. Kompozicija predstave nije mnogo bolja, sumnjam da bi iko ko nije upućen u radnju djela, mogao da shvati šta se zapravo desilo, sve je nekako haotično i pogubljeno i djeluje kao da ni likovi nemaju predstavu šta se dešava, a kamoli publika. Gluma je prečesto bila prenaglašena, te su nas glumci više podsjećali na heroje indijske produkcije (poznate po takvom glumatanju) nego na ozbiljne grčke junake. U pozadini je bio bend, koji je služio kao neki dopunski hor, i s obzirom da je bio isuviše pojačan, predstavljao je kaznu za uši i bio potpuno nepotreban. Sve ovo je činilo da predstava ne stvori baš nikakvu emociju, o eventualnoj katarzi (koja je i cilj antičke tragedije) nema ni govora te nikako ne možemo biti zadovoljni onim što smo vidjeli. Mada je početna ideja bila dobra, i bilo je detalja koji su zaista mogli biti sjajno iskorišteni (ponašanje djece zaslužuje svaku pohvalu) ovoj predstavi ne možemo dati prelaznu ocjenu. Još kad je oko 22 i 30 počeo hodža da pjeva sa obližnjeg minareta, tada smo mogli da shvatimo da sve klizi u lakrdiju, šteta.

субота, 05. јул 2008.

U odbranu teleološkog argumenta

„Ako časovnik ukazuje na postojanje časovničara, a univerzum

ne ukazuje na postojanje Boga, pristajem da budem nazvan budalom“

Volter


Uvod – U ovom radu autor će se baviti analizom teleološkog argumenta, struktuiranog na način na koji je to učinio Vilijem Pejli. Cilj rada je da izloži Pejlijevu argumentaciju, pokuša da odgovori na kritike koje predstavljaju opasnost za argument i time ga ojača. Teleološki argument značenje vuče od grčke riječi telos što znači cilj, svrha. Argument se sastoji iz dva dijela – prvi koji pokazuje postojanje nekog posebnog bića, i drugi kojim se dokazuje da je to Bog. Ovaj rad će obuhvatiti prvi dio argumentacije kroz prikaz Pejlijevog argumenta, a drugim dijelom će se uglavnom baviti odgovarajući na moguće kritike.


Pejlijev argument – Pejli nam izlaže svoj argument preko analogije sa časovnikom. Ako bi na nekom polju naišli na časovnik, morali bi se zapitati odakle on tu. I kada bi smo ga ispitali, vidjeli bi da je sastavljen od djelova koji su u odličnom međusobnom odnosu i podešeni su da služe određenoj svrsi. Jasno nam je da je ovaj složeni mehanizam imao svog tvorca[1]. Čak i u slučaju da časovnike više niko ne pravi, da je to davno izgubljena vještina, i dalje bi moralo da nam bude savršeno jasno da ga je neko nekad napravio[2]. Pejli dalje produbljuje analogiju sve više poredeći časovnike sa ljudima (npr. dodajući pretpostavku da bi časovnici mogli da stvaraju druge časovnike)[3]. Časovnik predstavlja jedan teleološki sistem, sistem u kome su sastavni djelovi savršeno uklopljeni da služe određenoj svrsi (u eksplikaciji argumenta ovo ćemo zvati svojstvom p) – u ovom slučaju pokazivanju tačnog vremena[4]. U nastavku svog djela on ukazuje na postojanje gomile malih teleoloških sistema (recimo ljudsko oko), a svi ti sistemi su udešeni da funkcionišu zajedno (recimo djelovanje raznih prirodnih sila jedne na druge) kao što je i časovnik udešen[5]. Argument bi smo mogli eksplicirati na sledeći način:

  1. Mašine su proizvod inteligentne zamisli zbog svojstva p
  2. Mnogi djelovi univerzuma imaju svojstvo p
  3. Univerzum, ili barem mnogo njegovih djelova je proizvod inteligentne zamisli

Pošto je jasno da čovjek nije mogao stvoriti univerzum, moramo tvorca potražiti na višem nivou, a na tom nivou možemo naći jedino Boga, te je On taj koji predstavlja tvorca. Bitno je još istaći da argument ne teži da bude logički nužan, pa ga ne možemo kritikovati na toj osnovi


Kritika – Mnogi su se bavili kritikovanjem teleološkog argumenta, a ovdje ćemo se baviti onima koji, po mišljenju autora, najviše mogu uzdrmati teleološki argument. Prvi tip kritike napada relevanciju analogije argumenta i ovo bi bio jedan klasičan primjer

I. Analogija u argumentu nije dobra, ne možemo kao analogiju za stvaranje svijeta uzeti stvaranje jednog časovnika. Analogiju bi jedino mogli izvoditi iz nastajanja drugih svjetova, ali njihovo nastajanje nismo vidjeli[6]

Drugi tip kritike napada zaključak da je ovaj svijet stvoren od (jednog) Boga

II. Kao što je na stvaranju recimo broda radilo više ljudi, tako je na stvaranju svijeta moglo raditi više bogova[7]

III. Ako univerzum duguje postojanje nekoj višoj instanci kao što je Bog onda i Bog duguje svoje postojanje nekoj višoj instanci te dolazimo do beskonačnog regresa


Odbrana Pejlijevog argumenta – Pokušaću da, jednu po jednu, odbacim ove kritike i time ojačam poziciju samog argumenta.

I. Izgleda da je Pejli bio svjestan postojanje ove kritike jer zbog nje ne smijemo u izvođenju dokaza reći „čitav univerzum“, već moramo uvesti dodatno tvrdnju „barem mnogo njegovih djelova“. Kada dodamo tu tvrdnju, onda izbjegavamo ovu kritiku, ali i zapažamo gdje je teleološki argument najslabiji – u toj nemogućnosti da izvrši korak ka univerzumu kao cjelini. Pejlijevo izvođenje ne može da nam da odgovor na to, ali to ne znači da ne bi mogli da na neki drugi način pokažemo da argument dođe do dokaza o čitavom univerzumu a ne samo o „mnogo njegovih djelova“.

II. Ako je svijet stvorilo više bogova iz toga slijedi da je svima njima bio potreban stvoritelj, jer oni ne mogu imati sva savršenstva već bi svaki morao da bude specijalizovan za nešto (pratimo analogiju sa ljudima – kao što kod pravljenja broda učestvuju i stolari i tesari i zidari tako bi kod pravljenja svijeta jedan bog pravio planine, drugi mora, itd.). Iz toga dalje slijedi da su oni te svoje osobine morali dobiti sa višeg nivoa jer nisu samodovoljni (čim nemaju sva savršenstva) što nas opet dovodi do jednog jedinstvenog stvoritelja. Čak bi smo mogli i ovo bezbolno uvesti u hrišćanski teološki sistem ako bi ova bića, ove „niže bogove“ nazvali recimo anđelima. Ovakva konstatacija zahtjeva dodatno objašnjenje, ali zbog ograničenog prostora možemo se pozvati na takvo određene Boga koje je Lajbnic opširnije objasnio u Teodikeji[8]

III. Ovdje se pozivamo na jedno pravilo koje je uveo Anselm u svom Monologijumu[9]. Božje postojanje se izvodi od njega samog, jer ako smo već prihvatili da on posjeduje sva savršenstva onda je (po distinkciji koju uvodi Anselm) nužno da je Bog samodovoljan, da mu ne treba viša instanca. Ali čak i ako ovo ne bi prihvatili, jasno je da Bog ne posjeduje svojstvo p zato što je jedinstven, nije sastavljen iz djelova koji služe nekoj svrsi kao već pomenuti časovnik te na njega ne važi Pejlijeva analogija.


Problemi odbrane – Prije nego što zaključimo ostaje još jedan problem – da li je Pejli potpuno izbjegao kritiku i time što je izbjegao da pomene univerzum kao cjelinu već se zadržao samo na „mnogo njegovih djelova“? Problem bi bio u tome što bi Pejli morao da navede što veći broj tih „djelova“ koji potpadaju pod njegovu definiciju i time pojača svoj argument a Pejli to i čini[10]. Time je prva kritika u potpunosti izbjegnuta.


Zaključak – Argument možemo sačuvati u ovom obliku jer je pokazano da možemo dati zadovoljavajući odgovor na sve 3 kritike. Ono čemu bi smo trebaio težiti je, da se pokuša preformulisati argument tako da govori o čitavom univerzumu a ne samo o mnogo njegovih djelova te da probamo i na taj način pokazati da je Bog jedini tvorac univerzuma.



[1] Vilijam Pejli – Svedočanstvo o postojanju zamisli; www.ualberta.ca/~vladan/istorija%20II

[2] Vilijam Pejli – Svedočanstvo o postojanju zamisli I; www.ualberta.ca/~vladan/istorija%20II

[3] Vilijam Pejli – Svedočanstvo o postojanju zamisli VIII; www.ualberta.ca/~vladan/istorija%20II

[4] William Paley – Natural Theology, Chapter 2, III; http://home.att.net/~p.caimi/Paley-CHAP2.doc

[5] William Paley – Natural Theology, Chapter 3, On the Ray Of Light, Their Refraction and Reflection

[6] Dejvid Hjum, Dijalozi o Prirodnoj Religiji str. 37; Matica srpska, Novi Sad

[7] Dejvid Hjum, Dijalozi o Prirodnoj Religiji str. 61; Matica srpska, Novi Sad

[8] G.V. Lajbnic – Teodikeja prvi dio – 7. - str. 85; Plato, Beograd 1993.

[9] Anselm Kanterberijski – Quod Vere Sit Deus; Monologium poglavlje VI

[10] William Paley – Natural Theology; Chapter 3 http://home.att.net/~p.caimi/Paley-CHAP3.doc