Protiv Negativnog

петак, 06. март 2009.

Lažni romantizam

Želio bih da ispitam nešto, što bi mogla da bude pojava potpuno suprotna onoj o kojoj sam pisao u prethodnom tekstu, zapravo ekstrem koji ide u drugom pravcu. Što je još čudnija ista osoba može ići i na jedno i drugo, vjerovatno jedini slučaj u kojem neko može objediniti i podjednako učestvovati u dva, naizgled suprotstavljena ekstrema. Naravno svima je jasno da se ovdje ne radi o lažnoj verziji pravca mišljenja popularnog u osamnaestom vijeku (mada i toga ima) već o nekom lažnom romantiziranju svojih osjećanja, radnji i slično. Daću nekoliko primjera: „Sve prave su ljubavi tužne“; „Ne mogu voljeti nijednu drugu osobu sem te i te“, „Sva ljepota mora umrijeti“; primjera je više nego što je to zdravo za jedan ovakav tekst. Sad, možda bi sve ove izjave mogle biti tačne. Šta je to što ih čini lažnim? Jedna vrlo jasna stvar, to su uvjek određene fiks-ideje, koje je neka osoba sebi uvrtila u glavu zato što joj je tako lakše, zato što onda ima neku sigurnu slamku za koju se uvjek može uhvatiti i koju je pogrešno ugradila u sebe. Kada mislite da su je prava ljubav uvjek tužna, dovoljno je da pogledate oko sebe i nađete više nego dovoljno primjera koji će vas demantovati. Ali ovim osobama to nije baš lako shvatiti, zato što sa takvim izjavama vi imate osjećaj da živite u nekim velikim pričama, da proživaljavate velike stvari i da su vaše muke zapravo, izuzetne i samim tim opravdane. A ako živite neki ovakav život, onda sve što vam se događa ima neki ogroman značaj, vi ste zapravo dio nekih velikih stvari i lako možete da izbrišete svoju odgovornost, jer sebe vidite malim pred tim velikim događajima. Da li je ovo fiks-ideja? Mislim da je prilično jasno da jeste. Uzmimo drugi primjer – da možete voljeti samo jednu osobu te niste sposobni voljeti neku drugu, iako je ta prva ko zna gdje sad, ko zna kakva i slično. Ovdje prvo treba postaviti pitanje da li smo to zalutali u neku Čehovljevu dramu gdje ljudi imaju ovakve budalaste ideje? Za početak ako je to neka davna „ljubav“ nešto prošlo i drugačije, to znači da je davno izgubilo taj pravi značaj ljubavi. O čemu se zapravo radi? Onaj koji izjavi tako nešto ne voli tu svoju osobu, već zapravo svoju bivšu ljubav prema toj osobi, voli samo svoje osjećanje i voli da je u njemu. To je kao što vidimo sa jedne strane prilično sebično, jer kad se stvari svedu, dolazi do toga da volite sebe, volite sebe kad ste zaljubljeni i ako mislite da ne možete voliti nikog drugog, to nije zato što ste zarobljeni u toj staroj ljubavi već zato što ne želite izaći iz samoljublja u kom ste sigurni. I zato to predstavlja fiks-ideju i lažno romantiziranje nekog, davno izgubljenog stanja. Naravno, nakon što se izađe iz neke veze i dalje postoje osjećanja, jaka i prava ali ja ne govorim o njima. Takva osjećanja prođu, ako ne odmah, onda poslije nekog vremena, ali ni tada se ne daju izjave slične onoj o kojoj se ovdje radi. Nadam se da sam sada dobro predstavio svoju poentu i ovu pojavu. Lažni romantizam postoji iz mnogobrojnih razloga, ali najčešće iz želje da se sebi da na cijeni, da se opravdaju sopstveni neuspjesi ili iz proste želje da se živi po nekoj formuli za koju mislite da je ispravna, bilo da ste je pokupili iz knjiga, sa filma ili je sami izmaštali. Iz toga slijedi da je vjerovatno neka forma nezrelosti ili nespremnosti na određene sfere života i kao takvi treba da prođu. Samo je bitno primjetiti ih i odbaciti ih, ako nešto ne valja, možda jednostavno ne valja, bez potrebe da se unose u to tragične vječne priče ili da se postavlja cio svijet na taj način da se opravda vaše trenutno stanje.

уторак, 03. март 2009.

Emotivni racionalizam

Dugo vremena već pokušavam da napišem tekst o Australiji u kojoj sam proveo 3 savršene sedmice ali mi nikako ne ide, valjda nisam dovoljno sposoban da pišem putopise pa da probijem vakuum (a možda u međuvremenu i dođe inspiracija za tu priču). Zato razbijam ovu blokadu sa temom o kojoj sam vodio dva razgovora ovih dana a i o kojoj sam razmišljao u par navrata. Vjerovatno ste svi čuli o tome kad neka osoba nazobve drugu emotivno racionalnijom, ili čak inteligentnijom. S tim što smatram da nešto takvo ne postoji, da je to najgori mogući oksimoron, jer gdje ima racionalnosti emocije suštinski nestaju. Možemo biti emotivno zreli ili nezreli, ali racionalni, to je zaista teško. Ako neko ulazi u bilo kakav odnos sa nekim rezervama, slobodno pišite propalo. Čim se kreće sa raznovrsnim intelektualnim analizama šanse su izrazito male da iz toga nešto konkretno može izaći. Razmislite sami o tome, da li volite svoju porodicu, svoje najbliže prijatelje sa nekim rezervama? Da li ste ulazili u to sa nekim blokadama, sa rezervama ili ste na neki način bili potpuno otvoreni? To ne znači da će se sve otvoriti odmah, na početku, već da će taj odnos postepeno rasti, dok ne bude najbolji mogući. Isto važi za svaki vid odnosa, naročito onaj prema suprotnom polu, jedini način da nešto lijepo od toga ispadne je kada ste otvoreni za sve mogućnosti, kada ne postavljate granice emocijama i kada puštate da vas vodi taj odnos. Jer, ako rizikujete, tada možete nešto dobiti, ako nikad ne rizikujete ništa ne možete izgubiti iz prostog razloga što ništa nemate, imate samo sebe, neki privid ličnog integriteta koji ne vrijedi ničemu. Iz prostog razloga što se sve religije, ogroman broj filozofa i pisaca, umjetnika uopšte slaže da je ljubav upravo to što nas obilježava, što nas upotpunjuje, zbog čega bivamo srećni. I ako samo zatvoreni za to, ako se toga pribojavamo iz nekog razloga što bi mogli da budemo povređeni ili osramoćeni, baš onda nemamo ništa, jer bez toga slabo čemu vrijedimo, u svakom slučaju vrijedimo mnogo manje nego da smo probali pa kao bili osramoćeni. Racionalizam u tim slučajevima je upravo oklijevanje, situacije u kojima kombinuje, u kojima ostavljamo razne opcije otvorene i ne bivamo usresređeni, a baš tada gušimo emocije. I zato nema te kovanice emotivni racionalizam, makar ne u onome što bi nazivali ljubav, bilo prema roditelju, sestri, prijatelju ili suprotnom polu. Jer gdje rezonovanje počinje, emocije i vjera nestaju. Ne znam zašto sam sve ovo pisao, vjerovatno iz jednostavnog razloga da razbijem ovu dvomjesečnu blokadu, ne zamjerite na konfuznijem tipu teksta, vratiću se u formu.