Protiv Negativnog

недеља, 26. април 2009.

Ekranizacije

Ponovo bi moglo da dođe do malog spuštanja lopte, budući da su maltene svi tekstovi ove godine predstavljali neko mudrovanje o životu, osjećanjima, nadanjima, stavovima pa možda i više od toga. Povod za ovaj tekst o filmovima je nedavna ekranizacija kultnog stripa Nadzirači (Watchmen). Sam film nije loš, prilično je vjeran stripu, možda najvjernije ispraćen predložak (nazovimo ga literarnim, iako je strip i malo više od toga) koji sam ja imao prilike da vidim, pa opet nije savršen. Otkud sad to? Za početak valja imati u vidu da je strip jedan od najhvaljenijih za koje znam, posjeduje kultni status i autori filma su to ispoštovali. Sam Alan Mur, kreator stripa koji je poznat po svom ograđivanju od ekranizovanja njegovih djela, je rekao da je ovo nešto najbliže što je moglo izaći na filmu po predlošku Nadzirača. A opet, kao što već rekoh, film nije savršen. Moglo bi biti da je u pitanju par izmjena, naizgled neprimjetnih u filmu koje malo mijenjaju cjelokupan concept, i tu bi vjerovatno zagriženi fanovi tražili odgovor. Ne bih se složio sa njima u tom pitanju. Fascinantno je do koje mjere film prati strip, najveći broj scena je potpuno prekopiran, glumci djeluju kao da su iskočili iz stripa, toliko naliče na svoj nacrtani uzor a suština je nepromjenjena. Dakle, grešku treba tražiti na drugom mjestu. Strip i film su dva drugačija formata, kao i film i knjiga, na kraju krajeva kao i filmska i tv produkcija i zato doslovnost u prebacivanju iz jednog u drugi nije dobra. Ako neko stvara filmove, kao i oni koji rade na stripovima ili knjigama, morao bi makar do neke mjere da bude umjetnik, da želi nešto da stvori i ako se toga odriče, već jednostavno kopira iz jednog formata u drugi, stvar neće ispasti dobra. Iz par vrlo jednostavnih razloga. Nijedno umjetničko djelo, pa tako ni recimo Nadzirači, nije savršeno i ako nešto doslovno prenosite, prenijećete i njegove mane, s tim što je vrlo moguće (kao u ovom slučaju) da one budu očiglednije i problematičnije a da, s druge strane, ne prenesete neke pozitivne strane koje bivaju između redova, atmosferu ili nešto treće. Drugi problem je da Zek Snajder i Alan Mur nisu ista osoba, kao ni Piter Džekson i Tolkin, Ridli Skot i Filip Dik itd. Imate dva različita čovjeka koji jednu stvar moraju vidjeti na različiti način i ako pokušavaju da prenesu djelo moraju ili izvesti dobru interpretaciju ili ne biti uspješni – tako što će interpretacija biti loša ili čisto doslovno prepričavanje koje nema razloga da nas zainteresuje. Zašto bi Piter Džekson pokušavao da nam ispriča Tolkinovu priču kada je jasno da je sam Tolkin može daleko bolje ispričati, dok gorepomenuti Skot recimo daje svoje viđenje nečega što je Filip Dik video na svoj način (u pitanju su naravno Gospodar Prstenova i Istrebljivač aka Blade Runner). Zato smatram da su najbolje ekranizacije one koje pružaju do neke mjere izmjenjenju viziju neke priče, uostalom nema objektivnih pristupa, kada nešto čitamo u našem pristupu određenom djelu ulazi cijelo naše biće, ako želimo da budemo neki objektivni odvojeni posmatrač, bićemo uskraćeni za bilo kakvo uživanje. Isto važi za ekranizovanje. Tvrdokorni fanovi bi se pobunili, ali pokušati doslovno prebaciti Gospodar Prstenova iz pisane u filmsku formu ne može ispasti odličan, zato i taj film nije ništa više do dobra zabava i prosječno filmsko ostvarenje. Nadajmo se da će Hobit ispasti daleko bolje, budući da je Del Toro kao režiser daleko ispred malog Novozelanđanina. Sa Nadziračima nismo imali tu sreću, to je dobar film, ali mogao je biti daleko bolji. Evo za kraj, po meni pet najboljih ekranizacija (ima možda i nekih boljih, ali ako nisam čitao literarni predložak nisam želio da ih uključujem, više je odnos ekranizacija – original te nema nekih bisera kao što su Dr Strangelove ili Stranputice).

1. Solaris – roman Stanislav Lem, film Andrej Tarkovski
2. 2001: Odiseja u svemiru – priča i roman kasnije Artur Klark, film Stenli Kjubrik
3. Istrebljivač – roman Filip K. Dik, film Ridli Skot
4. Grad grijeha – strip Frenk Miler, film Robert Rodrigez
5. Hogfather – roman Teri Pračet, film Vadim Džin

недеља, 12. април 2009.

Logika srca ili o vjerovanju

Većina tekstova koje sam ovdje postavljao su bila plod nekih mojih razmišljanja i ideja, ponekad do neke mjere uzrokovani nečim što sam čitao, vidio ili čuo. Neke ideje su doduše možda pozajmljene ali ja toga nisam svjestan u trenutku. Tekst koji slijedi je drugačiji, više predstavlja kompilaciju raznih misli, ideja, radova koji mi se dopadaju i kojima se divim a idu na temu koju želim da predstavim. Logika srca je termin koji je prvi put upotrebio Blez Paskal, nažalost jedan od zapostavljenijih filozofa svog vremena (na račun Rene Dekarta i te škole mišljenja) mada je bilo onih koji su ga ispratili i napravili svoju filozofiju po uzoru na njega (od Kjerkegora preko Jaspersa, Sartra, Gabrijela Marsela...) i on označava svojesvrstan način na koji rezonujuemo. Srce ima svoje razloge o kojima razum pojma nema. On ovim želi da ukaže, između ostalog na to da razum nije jedino na šta treba da se fokusiramo, nebitan nam je dualizam um-materija (koju je postavljao Dekart) već imamo drugačiji dualizam u sebi, srce – razum. Za razliku od Dekartovih nastavljača (racionalizma, empirizima, Kanta, analitičke filozofije) koji su davali prednost razumu, Paskal nije davao prednost ijednom od ova dva, i objašnjavao zašto je to „srce“ bitno. S druge strane u naslovu stoji vjerovanje. Šta bi ono bilo? Znanje je istinito opravdanje vjerovanje, tako da su i sva naša „znanja“ i sva naša „vjerovanja“ u biti vjerovanja, a demarkacija se vuče u tom da li je to u šta vjerujemo tačno i čime obrazlažemo to u šta smo uvjereni. Ali nisam ovdje želio govoriti o svim uvjerenjima, već samo o određenom, vjerovanju u nešto, koje je, vidjećemo, analogno sa logikom srca. „Kako vjeruješ tako i jesi, vjera je bitak, vjerovati jeste biti“ je jedna od dvije Kjerkegorove predivne teze vezane za vjerovanje. Druga glasi ovako – „vjera započinje upravo tamo gdje mišljenje prestaje“. Vjera je dakle logika srca, tako ono funkcioniše, kada prestanemo sa racionalizacijom, kada prosto vjerujemo, onda smo pod uticajem logike srca. A zašto sve ovo pričam? Koji je značaj? Znamo šta je vjera, mada smo to vjerovatno do neke mjere znali i ranije, sad smo saznali šta je i logika srca, ali da postavimo svakodnevno filozofsko pitanje – čemu sve to? Sada ću prizvati nekoga ko nije filozof, već pisac duhovitih knjiga, neki tu književnost smatraju plitkom, a neki nalaze popriličnu dubinu u njoj. Da li su ovi drugi, među koje i ja spadam, bolje razumjeli ili su zapravo sami učitavali misli, nije zasad važno. Elem, radi se o jednog dugačkom isječku iz jednog romana Teri Pračeta a tiče se upravo vjere:

„Dobro“, reče Suzan. „Nisam glupa. Hoćeš da kažeš kako su ljudima potrebne... fantazije da bi im život bio podnošljiviji.“
NIJE NEGO. NIJE TI TO NEKAKVA RUŽIČASTA PILULA. NE. LJUDIMA SU POTREBNE FANTAZIJE DA BI BILI LJUDI. DA BI BILI MJESTO NA KOME ANĐEO U PADU SREĆE MAJMUNA U USPONU.
„A vila Zubićka? A Deda Pras? Mali...“
DA. TO JE DOBRA VJEŽBA. MORATE NAUČITI DA VJERUJETE U SITNE LAŽI.
„Da bismo lakše povjerovali u krupne?“
DA, KAO ŠTO JE PRAVDA. I MILOSRĐE. I DUŽNOST. I TOME SLIČNO.
„To uopšte nije isto!“
MISLIŠ? ONDA UZMI SVEMIR I SAMELJI GA U NAJSITNIJU PRAŠINU, PA JE PROSEJ KROZ NAJFINIJE SITO I POKAŽI MI ATOM PRAVDE I MOLEKUL MILOSRĐA. A TI... – tu Smrt odmahnu rukom – TI SE I DALJE PONAŠAŠ KAO DA U SVEMIRU POSTOJI NEKAKVA... JASNA PODJELA NA DOBRO I ZLO.
„Da, ali ljudi moraju da vjeruju u to, ili bi sve bilo besmisleno...“
UPRAVO TO TI I KAŽEM.
Očajnički je pokušavala da sredi misli.
DVIJE GALAKSIJE SE VEĆ MILIONIMA GODINA PRIBLIŽAVAJU MJESTU SUDARA, iznenada reče Smrt. NEMOJ MI REĆI DA JE TO PRAVEDNO.
„Dobro, ali ljudi ne razmišljaju o tome“, reče Suzan. Tamo negdje, postoji jedan krevet...
TAČNO. ZVIJEZDE SE RASPRSKAVAJU, SVJETOVI SE SUDARAJU, U SVEMIRU GOTOVO DA NEMA MJESTA NA KOME SE LJUDI NE BI SMRZNULI ILI ISPRŽILI, A VI I DALJE VJERUJETE DA... DA JE KREVET NEŠTO NORMALNO. TO JE POTPUNO NEVJEROVATAN DAR.
„Dar?“
O, DA. VRLO POSEBAN OBLIK GLUPOSTI. MISLITE DA JE ČITAV SVEMIR U VAŠIM GLAVAMA.
„Sad ispada da smo svi ludi“, reče Suzan. Lijepo, topao krevet...
NE. VAMA JE POTREBNO DA VJERUJETE U NEŠTO ŠTO NIJE ISTINA. KAKO BI SE INAČE JEDNOM OBISTINILO?

Izvinjavam se na dugačkoj digresiji, mislim da nije moglo kraće. Možda vam se čini banalnim, ali nije nemoguće da je sve ovo tačno. Pravda, milosrđe i dužnost suštinski ne postoje u ovom svijetu jer zakoni prirode nisu mogli da ih stvore. Jedino bi mogao Bog da ih stvori, ali onda one i dalje ne bi postojale u ovom svijetu, već bi zavisile od nas. I jedino time što vjerujemo, što upražnjavamo logiku srca mi to možemo učiniti istnitim. Pogledajte oko sebe, vidite li milosrđe samo po sebi? Ili pravdu? Jedino vidite ljude, nažalost malobrojne, koji je upražnjavaju, koji svojim djelovanjem čine da ti principi postoje. Ako vjerujem u pravdu, ponašam se pravedno, a taj princip važi i obratno. Čineći pravedna djela, ja vjerujem u nju, vjerujem da pravda postoji za sve, i do neke mjere činim da to moje vjerovanje postane istina. Kako vjerujem tako i jesam. Zbog toga mogu da mislim da je krevet nešto normalno, mogu da spavam a na kraju dana to je jedino što je bitno. Ove stvari važe za mnogo šta drugo, laž je trenutno da je neko od nas pisac, al ne znači da vjerovanjem neće to postati, laž je da vas voli neka osoba koju volite, i opet ne znači da vjerovanjem možda jednog dana to neće postati istina. Poenta je da biramo u šta vjerujemo, mi smo zapravo te laži koje svojim vjerovanjem i činjenjem pokušavamo proizvesti u istinu. Ako su te laži velike stvari pravednost, ljubav, sreća i neke manje kao što su određeno zanimanje, dnevna rutina, spoljašnji izgled, one su te koje nas oblikuju i po kojima nas mogu prepoznati. A do njih dolazimo logikom srca. Na kraju krajeva, nije loše vjerovati i u nešto što nikad neće postati istina, ali za šta znamo da je lijepo i ispravno, i to može biti bilo šta. Kao što je Dostojevski rekao, ako sva ljudska nauka dokaže da Isus nije postojao, ja ću opet radije ostati sa njim. I to ga čini čovjekom vrijednim divljenja. Da zaključimo opet sa Kjerkegorom – „vjerujem, naime snagom apsurda, snagom vjere, po kojoj je za Boga sve moguće“.

четвртак, 02. април 2009.

Šta je pisac htio da kaže?

Koliko smo puta ovako nešto čuli u školi? Svako drugo djelo je moralo imati neku skrivenu poruku, te smo svi vrijedno tražili šta je pisac htio reći. Naravno, uz to je uvijek išao, ne tako maštovit ali, svakako tačan odgovor – to što je on htio da kaže je i napisao, nema potrebe za prevelikim mudrovanjem (sa nekim časnim i vrlo nečasnim izuzecima). Ali, nisam o tome htio da pričam, ovaj tekst je vezan za nešto drugo. Ovo pitanje postavlja izrazito često a da nismo ni sami svjesni. Taj „pisac“ mogu biti drugi ljudi, okolnosti, državno uređenje, sudbina, Bog. Mene posebno interesuje ovaj poslednji, pošto je On kao „pisac-autor“ najčešće prozvan iz naših usta. Ljudska priroda je sklona da na svaki način izbjegne krivicu, da sebe opravda na najoriginalnije načine, lovačke priče su u suštini čisto amaterstvo naspram ovoga. Jedina prava razlika je u tome što kad se opravdavamo nismo svjesni tih laži i izvlačenja, dok u lovačkim pričama jesmo. Da li je situacija nešto bolja ako nema Boga te nemamo tog nekog „pisca“ kome se možemo žaliti? Moje iskustvo se ne slaže sa tim, i ti ljudi nađu načina da se opravdavaju, da traže objašnjenje i da se žale ko zna kome. Zapravo kod njih se izgleda obistinila ona Sartrova da to što on smatra da nema Boga nije nikakvo olakšanje, to zapravo vrlo otežava stvari jer je mnogo teže održati čovještvo u nama ako nemamo nikakav autoritet na koji ćemo se pozvati, ako dolazimo ni iz čega i vraćamo se ni u šta. Dakle, ovaj problem postoji kod svih, svi težimo tome. Zbog čega je to tako? Na to je odgovor vrlo jednostavan, ljudi bježe od odgovornosti, teško im je preuzeti odgovornost kad biraju u koji će lokal otići da popiju kafu a kamoli za sopstveni neuspjeh. U takvim situacijama je nezaobilazno prvo opisati sebe, koji je u svakom smislu dobra, pametna i krasna osoba i onda zlu sudbinu i sve moguće činioce koji su tu divnu osobu spriječili da uspe te na kraju prozivati „pisca“, ili već nekoga, šta je htio da kaže i kako je to dozvolio. Postoji i druga varijanta, u kome se žalimo na nedostatak talenta u svemu, ili u to kako nikad nismo imali dovoljno dobru ideju, a bili bi sjajni pisci i muzičari, kako eto ništa nije dovoljno savršeno da bi započeli. Kad bi probali, možda bi i vidjeli u čemu valjamo, kada bi malo razvijali bilo koji talenat shvatili bi da ih imamo više nego dovoljno i da zapravo možemo da izaberemo koji je onaj koji nam se najviše dopada i koji bi da guramo do kraja. Opet s druge strane kada griješimo i svjesni smo toga, kada idemo na štetu drugih sklanjamo se pod floskule tipa „Bog zna da sam dobar“ pa će valjda sada pogledati na drugu stranu? Naravno tada nam „pisac“ nije problematičan, tada je sve u redu sa njim. Možemo i takođe da govorimo da znamo da je nešto dobro ili loše, da čak i znamo da smo učinili nešto što ne valja ali se onda krijemo pod sopstvenom neodgovornošću, „znam ja da je to loše ali nisam ja to htio tako da se desi, šta ću, neodgovoran sam“. Pa preuzmi odgovornost, jer si inače gori i od onog što čini zlo zato što mu je ćef. Ne kažem da je u životu uvijek sve pravedno, da nekad uradimo sve ispravno a da rezultat bude poražavajući ali to je život, niko nije rekao da će biti lako. Razmislite o tome da su vam se i neke dobre stvari desile same od sebe, da ste se maltene pustili niz vodu i samo gledali kako vam pristižu sve bolje i bolje okolnosti, kako uživate a da niste skoro ništa uložili u to. Bilo je takvih situacija zar ne? Šta je pisac htio da kaže? Možda da damo sve od sebe, jer to je jedino što možemo i da vidimo kakav će biti rezultat. Ako je loš, a vjernici smo, idemo po onoj – od Boga smo primali dobra, zar zla nećemo primati (jer ko zna kako se to uklapa u višu sliku)? Ako smo pak ateisti, to sve ionako nije bitno, mi gajimo čovještvo i dajemo maksimum zbog nas i ljudi do kojih nam je stalo, a pošto je sve bez smisla, zašto bi rezultati naših želja i njihovih ostvarenja bili smisleniji? Ogorčenost sama po sebi i nije tako loša (ali to već zahtjeva posebnu temu) bitno je da ne preraste u neko bolesno očajanje i samosažaljenje. Na kraju, ono zbog čega spavamo uveče je znanje da smo se potrudili, da smo učinili sve što smo mogli. Nije na nama da bude voljeni, proslavljeni, poštovani, to dolazi od drugih ljudi. Na nama je da volimo, slavimo vrijednosti i poštujemo zaslužne i da, trudeći se, možda jednog dana i mi to zaslužimo. Ako i ne zaslužimo, bitno je to da smo pokušali. I onda nam samo ostaje da se pomirimo sa sudbinom, da je ugradimo u sebe i nastavimo dalje.