Protiv Negativnog

понедељак, 28. септембар 2009.

Do neba

Kada pričamo o filmskoj industriji danas, zauzimaju se najoprečnija mišljenja. Ljubitelji modernih tehnologija i specijalnih efekata su vjerovatno jedini koji su potpuno zadovoljni onim u šta se sedma umjetnost pretvorila. Što se ostalih tiče, neki napadaju hiperprodukciju i Holivud, drugi ističu mogućnosti i napretke filmskih industrija o kojima dosad nismo mnogo toga znali, a koji plasiraju sjajne filmove raznih žanrova. Treći opet uživaju u pomalo od oba, i pričaju o tome da nije sve Holivud, nešto je i nezavisna produkcija. Mišljenja su, kao što rekoh, mnoga. Ono oko čega se moramo složiti, to je da je industrija animiranih filmova bolja i raznovrsnija nego ikad i prevaziđena je kao medij isključivo za najmlađe. Proteklih godina smo mogli vidjeti neka od najljepših i najsavršenijih ostvarenja koja mogu da idu rame uz rame sa klasicima. Ono što su nekad bili Snežana, Pepeljuga ili Fantazija, danas su Mućkalica (Ratatouille), Voli, Čudovišta (Monsters Inc.) i sasvim sigurno novo ostvarenje Piksara – Do neba (Up). Priča prati sasvim nestvarnu pustolovinu Karla Fredriksena, penzionisanog prodavca balona, koji ide u ostvarenje sna o putovanju na Rajske vodopade o kojem je uvijek maštao sa svojom, na početku filma preminulom ženom. Igrom slučaja u tome mu se pridružuje dječak Rasel i pas Dag. Neću više skoro ništa reći o radnji iz prostog razloga što je vrijedi doživjeti od početka do kraja. Kada pogledate trejler ili čujete nešto o ovom filmu, učiniće vam se daleko nadrealniji i dječiji nego što jeste. Između ostalog, Karla i Rasel na Rajske vodopade stižu u kući koja leti uz pomoć balona. To je prva pozitivna stvar ovog crtaća. Osnova radnje je plod jedne divne mašte i djeca mogu potpuno proživljavati te nestvarne stvari. Likovi su dopadljivi, svako na svoj način, i svi predstavljaju neku vrstu otpadnika. Karl je izbjegao da ga pošalju u starački dom, Rasel ima porodičnih problema, a Dag je prilično omrznut od ostalih pasa. Svaki od likova će napredovati do završetka radnje a vama će dati priliku da se identifikujete, zato što su dopadljivi ali ne i savršeni. Ipak, suština priče je puna divnih poruka i zato je istovremeno i za starije. Proživljavanje dječijih snova, život za avanturu i potraga za promjenom je ono što stoji u korjenu. Tu je i prilično jaka socijalna nota i crtani je zapravo daleko tužniji nego što se na početku čini i tu je njegova snaga. Ako uspijete ostati potpuno mirni tokom njega, onda nešto vjerovatno nije u redu sa vama. Nenametljiva duhovitost, s jedne, i poprilična nota sjete u pozadini će vam izmamiti i smijeh i suze i nadaćete se, zapravo zdušno navijati za srećan kraj od trenutka kada se upoznate sa likovima. A to je bitna nota, do neke mjere zaboravljena, po kojoj se cijeni umjetnost. Ako vam ne izmami ni smijeh ni suze, niti vas natjera na razmišljanje, slaba vajda od umjetničkog djela. Katarza je bila i ostala njen cilj i Do neba to postiže sa neobičnom lakoćom. Zato je u svakom smislu crtani za svakoga, i sigurno jedan kome ćemo se iznova vraćati. Nakon što sam gledao Volija mislio sam da animirani film ne može ići ljepše i dalje od toga. Do neba izgleda pomjera granice još više, put gore (Up). I da zaključim priču s početka, dobrih filmova je snimljeno na tone i možemo im se uvijek vraćati, ako smo zaljubljenici. A što se crtaća tiče, njih nikad dosta i lijepo je da idu u korak sa novim tehnologijama. Dobro je kad se može pružiti mogućnost djeci da uživaju u novim avanturama i pričama, kada im se plasiraju pozitivni i dopadljivi likovi i šalju divne poruke. Jer svi imamo svoje heroje i ideale kad smo mali, a ovi su za primjer.

четвртак, 10. септембар 2009.

Zaslužni građanin

Čitanje vijesti iz zemlje i svijeta je greška koju nerijetko činim. Priznajem da imam problem, neku varijantu mazohizma. S jedne strane itekako želim da povjerujem da „svijet“ nije loše mjesto za život, da su ljudi suštinski dobri, da nam samo malo fali da bi sve bilo kako treba (pa je zbog toga u haosu) a s druge čitajući ono što se događa samo kvarim sebi mogućnost da povjerujem. Jer jako često imam prilike, kao i svi vi, da pročitam nešto što je sasvim nesaglasno sa bilo kojim pozitivnim uvjerenjem glede ljudi i ljudskog roda. Šta se to desilo danas? U Rigi, glavnom gradu Letonije, bivše sovjetske republike a današnjeg člana Evropske unije je postavljena statua Aleksandra Sergejeviča Puškina kao poklon od strane Moskve svom pobratimskom gradu a u čast velikog pjesnika. Ovo je lijepa vijest, jer cijeniti ljude kao što je bio glavni predstavnik romantizma u Rusiji, potsjećati nas na velike misli i ideje koje nose djela kao što su Evgenije Onjegin, Kapetanova kći, Pikova dama i druge. Ružna vijest, s druge strane je ova – šesdeset političara, umjetnika, naučnika i drugih javnih ličnosti je uputilo protesnu notu zbog ovog čina. Razlog je bizaran kao i sam čin – Puškin predstavlja simbol ruske imperijalističke ere, u njegovom liku i djelu nema ničega što predstavlja evropske vrijednosti i kao takav ne zaslužuje da se nađe u parku Atisa Kronvaldsa, koji to predstavlja. Ovo je pogrešno i strašno na toliko različitih nivoa. Za početak, kakve su te evropske vrijednosti ako u njima nema mjesta za Puškina? Ako je jedan ovakav velikan nedovoljno dobar za Evropu, šta će nam onda ta Evropa, to nisu vrijednosti za koje treba da se borimo ili da ih živimo. Takođe, to znači da i sam romantizam ne spada u te vrijednosti, da time odbacujemo i pisce kao što su Gete i Bajron, filozofe kao što su Kjerkegor, Šopenhauer i Niče (svi bili pod velikim uticajem romantizma), veliki broj likovnih umjetnika. Dalje, čisto sumnjam da bi Kronvalds imao išta protiv toga da dijeli park sa Puškinom. Mada nam je nepoznat, ovaj čovjek je jako bitan za Letonce i očuvanje njihovog jezika, i ako je zaista bio velikan teško da bi mu smetao neko kao Puškin. To je pokazatelj pravih veličina, ne nalaze se ugroženi, ne traže politiku u svemu, ne žele da se konfrontiraju kroz glupe stvari. Potpisnici ove peticije kroz svoju navodnu želju da zaštite Kronvaldsa (mada je očigledno da samo žele sebe da gurnu u prvi plan) mu zapravo prave medveđu uslugu, nepotrebno ga dovodeći u vezu sa jednom idiotskom i kontraproduktivnom akcijom. Ovo me je potsjetilo na jedan događaj sa naših prostora. Prije neku godinu je napravljena velika priča oko davanja bulevara Zoranu Đinđiću na Novom Beogradu. Bilo je mnogo buke, bilo je dosta protesta ali i podrške a obe strane se nisu zapitale o nekoliko stvari. Strana podrške da li je u redu dizati toliku buku oko jedne ulice i insistirati na predlogu kada obično ime ulice postavlja tolike podjele i kada mu se toliko ljudi protivi. Ulice bi trebalo da su zajedničke. A druga strana, da ipak razmisli o tome da li je taj čovjek ostavio neki trag te na kraju bio ubijen dok je bio na visokoj državnoj funkciji i da nije red da prave takav problem iz prostog razloga što on nije dio njihove političke opcije. Ipak, jedna kritika važi za obe strane – da li bi ste toliko energije utrošili da se borite da Puškin dobije neku od većih ulica? Ili Rembrant, Betoven, Kant, Aristotel? Odgovor bi bio ne, dnevna politika je bitnija od univerzalnih vrijednosti, koje daleko prevazilaze one nazovi evropske o kojima priča šesdeset Letonaca. Neko će reći da je Đinđić ostavio veći pečat u Srbiji od svih gorenavedenih i da je više učinio za svoj narod. Ne znam da li je to tačno, ali za svrhu ovog teksta pravimo se da jeste. Poenta je da smo na vrijeme štovali i borili se za vrijednosti koje predstavljaju svi ovi gore, da više obraćamo pažnju na pisce, pjesnike, slikare, filozofe od političara koji dođu i prođu ne bi nam bili potrebni nikakvi spasioci među političarima. Ali ako se i dalje budemo borili za nekakve vrijednosti koje izostavljaju ovakve umove pod maskom bilo kakvih vrijednosti, pa i evropskih, nećemo krenuti dalje. Ovo važi i za Balkan i za Letoniju i za sve. Zato dajte glavne trgove i ulice onima koji su stvarno zaslužni za cio ljudski rod, bez kojih ne možemo zamisliti onaj kulturni dio civilizacije, onaj koji je bitan, a probajmo zaboraviti na onaj politički, on sadrži u sebi mrlje i ružne stvari po pravilu.

недеља, 06. септембар 2009.

Traćenje vremena

Nikad mi nije bilo poznato da li je to važi za sve, ali ja sam uvijek bio loše sreće kada sjedim u nekoj čekaonici. Nikad nema niti jedne zanimljive osobe s kojom bih mogao razgovarati, časopisi se kreću od izrazito loših do očajnih te mi to vrijeme čekanja uglavnom bude svedeno na tešku dosadu ako nemam nikakvu temu za razmišljanje. Ponekad se i odvažim te uzmem da čitam neki od tih ponuđenih časopisa. I jednom sam u nekom takvom časopisu (pretpostavljam da je bio „ženski“ pošto se obično samo takvi nude) pročitao koliko vremena trošimo na neke obične radnje, kao što je recimo spavanje, odlazak u toalet, čekanje u redu, penjanje/spuštanje stepenicama i slično. U tekstu koji je pratio ovo istraživanje preovladavao je maltene paničan ton, jer je strašno koliko života (otprilike trećina) nam ode na tako nešto „nepotrebno“ kao što je spavanje. Da ne pominjemo fiziološke potrebe ili vožnju gradskim i međugradskim prevozom. I da, čovjek teško može da se makar ne osjeti nelagodno kada shvati koliko mu vremena u životu ode na neke stvari koje smatra nebitnim i koje eto samo mora da obavlja. Ne mogu sad da se sjetim koliko bi to bilo kad se sve sabere, ali sam poprilično siguran da nam više od pola života ode na neke stvari od kojih bi voljeli da smo slobodni, i da to vrijeme korisnije upotrebimo. Sve to jako dobro zvuči i daje nam vrlo dobar izgovor za sve stvari u životu koje smo planirali ali nikad nismo uradili, za svaku propuštenu priliku. Ali ono što ovaj članak, kao i ljudi koji prihvataju ovakav stav ne uzimaju u obzir je traćenje vremena i života na mnoge druge stvari koje nam nisu neophodne, koje ne predstavljaju realnu fizičku potrebu a ipak ih radimo. Ako ne bi spavali, ne bi mogli da funkcionišemo, isto važi za fiziološke potrebe, vrijeme u gradskom prevozu nam ode ipak zbog nekog cilja a i to vrijeme je moguće nekako ispuniti (makar to bilo izmišljanje novih psovki). S druge strane, nisu pomenute razne stvari na kojima ljudi gube vrijeme, a mogli bi da prođu bez njih. Mijenjanje kanala u isčekivanju da naiđe nešto dobro, sređivanje pred svaki izlazak iz kuće (makar to bilo i do trafike), masturbiranje, čitanje tupavih tekstova kao što je gorepomenuti i drugo. Suština je da, ako bi dobili još trećinu života koja nam odlazi na spavanje, vjerovatno bi je većina od nas straćila na gluposti nalik na ove pomenute. Postoje među nama ljudi kojima bi prijalo da dan traje duže, da ne moraju da gube vrijeme na spavanje ili čekanje u redovima, ali oni se na kraju izbore. A ako pričamo samo pričamo o tome koliko bi dobro bilo da imamo još vremena, moramo se prvo zapitati kako trošimo vrijeme koje nam je dato, da li smo odgovorni prema onome sa čime raspolažemo. Ovo ne znači da ne treba ponekad izgubiti nešto vremena na glupe stvari, da ne valja dangubiti, potreban nam je s vremena na vrijeme taj tip odmora da bi pročistili mozak, ali većina nas ga zloupotrebljava i onda nalazi izgovore u vremenu koje izgubi na spavanju. Zato treba sebi postavljati ovakva pitanja i preuzimati više odgovornosti za sopstveno slobodno vrijeme, jer samo njime raspolažemo do kraja.

петак, 04. септембар 2009.

Gospodin Leonard Koen


“…there is a crack in everything, that’s how the light gets in…”

Ne znam za vas, ali o ovom stihu razmišljam, skoro bez prestanka, od kada ga je sinoć Leonard Koen recitovao kao uvod za pjesmu Anthem, koju je i posvetio Beogradu, u ime svih borbi koje je proživio. Možda neću pogoditi smisao koji je autor namjenio, ali za mene ovaj stih dobro predstavlja mnogo toga što nas okružuje, a i vezan je za ono što smo doživjeli sinoć. Razmislite kakav stav imate prema nečemu što je savršeno, naspram nečega što je lijepo, dobro, ali sa ponekom manom, bilo da se radi o umjetničkom djelu, nečemu u prirodi, običnom gestu ili rečenici. Mada smo svjesni nečega što je savršeno, ono nam je daleko i pomalo strašno, dok je ono “skoro savršeno” privlačno, blisko, životno i ljudski, i zato možemo da ga volimo i osjećamo. Beogradska arena je sinoć bila ispunjena skoro do poslednjeg mjesta, zahvalnom i dobrom publikom, scena je bila lijepa i prigodna onome što se čulo, a organizacija pristojna. Bend, sastavljen od vrsnih muzičara, među kojima je recimo gitarista Bob Mecko, s kojim Koen sarađuje već decenijama i koji je ostavio značajan pečat u pjesmama koje volimo, i Šeron Robinson, fantastičan vocal i koautor na mnogim sjajnim pjesmama, te mnogi drugi, koji su imali priliku da nam izraze svoj neizmjeran talenat sinoć na različitim instrumentima. Među njima je stajao upravo gospodin Leonard Koen, suvonjav i simpatičan starčić, u odijelu sa šeširom, “pukotina” kroz koju je i ušla ta svjetlost zbog koje smo uživali svim srcem. Zato što on nema savršen glas niti savršen izgled, nije ni najbolji muzičar koga ste čuli ali ipak može postići nego svi sa pomenutim atributima. Njegove pjesme je, ogrubjelim glasom, pjevao preko tri sata sa jednom kratkom pauzom, povremeno svirajući gitaru uz to. I fascinatno je da te pjesme mogu da dodirnu potpuno raznovrsne ljude. Zaljubljeni par se grli i ljubi uz I’m Your Man, dok se neka usamljena duša sjeća kako je to nekad bilo reći ili čuti a momak tek izašao iz veze misli kako bi i on mogao, kao i Koen, da kleči i moli (iako niko nije povratio ženu na taj način kako kažu stihovi). Bilo je sasvim prigodno smješiti se uz Tower of Song ili Dance me to the End of Love kao i pustiti suzu na Famous Blue Raincoat ili Waiting for the Miracle. Suština je da se svako mogao osjetiti kao u nekom kabareu ili možda malo većem klubu, a da je muzika bila tu upravo zbog njega i njegovih prijatelja, a da je svaka pjesma, svaka riječ na neki način bila Aleluja. Jer čisto sumnjam da postoji iko ko sinoć nije ništa osjetio, niti otišao sa nekom novom mišlju nakon što se zavjesa spustila, bilo da nema rješenja, da se osjeća kao ptica na žici, crv na udici (Bird on a Wire) ili da planira da promjeni sistem iznutra, makar ga osudili na dvadeset godina dosade (First we take Manhattan). U tome i jeste veličina stihova i muzike Leonarda Koena, što je jedan od malobrojnih ljudi u rok/bluz/pop/folk (štagod vam se dopadalo) koji je istinski pjesnik, koga će pamtiti mnoge generacije koje dolaze, kao što su ga znale neke koje su već nestale ili sad žive. Za sebe mogu reći da mi je ovaj koncert zaista značio i da je prijao, i što je najbitnije da je bio drugačiji od svih kojima sam dosad prisustvovao. A ako moram izdvojiti neku pjesmu, to bi sigurno bila Suzanne, savršeno izvedena, tužna i inteligentna u isto vrijeme. Hvala vam iz srca, gospodine Koen.

“all men will be sailors, until the sea shall free them”

уторак, 01. септембар 2009.

Drugi rođendan

Pišem sa malim zakašnjenjem jer sam bio opterećen nekim obavezama ovih dana, ali kako kažu bolje ikad nego ikad, moram spomenuti da su prošle dvije godine od kad je ovaj blog počeo sa radom. To je bilo u petak, 28. avgust. Danas postoji preko 30 (i slovima – trideset) miliona aktivnih blogova, više nego što je bilo aktivnih korisnika interneta prije manje od deset godina. Što vjerovatno znači da je to danas polje u kojem nije lako istaći se, zato što možete naći blog o maltene svemu. Ovo ima svoju dobru stranu, jer je svaki korisnik interneta dobio mogućnost da izrazi svoje mišljenje, pokaže šta zna ili ukaže novi pogled na neke stvari. Negativna strana je ona vezana za svaku hiperprodukciju, na jedan dobar, ide deset loših. Što se mog bloga tiče, čini mi se da je u proteklih godinu dana konačno potpuno iskristalisana njegova funkcija, da ne kažem programska opredeljenost. To bi bila s jedne strane posvećenost nekim svakodnevnim, ali i onim dugovječnijim, idejama i problemima sa filozofskog stanovišta, neopterećenog terminologijom i komplikovanim učenjima, odnosno prilagođena što širem spektru ljudi koji o tome razmišljaju, a svemu je dodata neka doza mog amaterskog bavljenja psihologijom. Naravno to ne znači da i dalje neće biti izvještaja sa koncerata, recenzija filmova, knjiga ili predstava, jer i blogu i meni je potrebno osvježenje od „mudrovanja“ s vremena na vrijeme. Nažalost nisam ispunio prošlogodišnje obećanje da ću dogurati do stotinu tekstova, ali i taj broj je blizu. Taj propust je vezan što za moju neku ličnu lijenost da se pozabavim nekim problemom i idejom (pa imam gomilu tekstova sa jednom rečenicom u folderu Blog, koji čekaju da im se posvetim) ili opterećenost nekim drugim (da ne kažem pravim) problemima. Nadam se, valjda ne uludo, da će se učestalost objavljivanja povećati. Zahvaljujući fejsbuku (eto i socijalne mreže mogu nečem dobrom doprinijeti) ovaj blog sada ima mnogo više čitalaca, i komentara i rasprava na istom, tako da se svima vama zahvaljujem na pažnji i pogotovo tome što potrošite neko vrijeme razmišljajući o onome što ja piskaram ovdje. Takođe se moram zahvaliti na komentarima i primjedbama koje pomažu da i sam bolje shvatim nešto što sam htio reći, ili nešto što mi nije ni padalo na pamet, a trebalo je. Ono što je vrlo dobra strana jednog bloga, ili bilo koje druge forme zapisivanja, su datumi, odnosno mogućnost da locirate svoje određeno mišljenje, određeno stanje u prostoru i vremenu, da se potsjetite događaja i vašeg stava prema njima. Nešto kao fotografija, samo mnogo življe, životnije i bliže svakom od nas. Zato je neka kratka poruka svima ovdje, ne da pišu baš blog (neću konkurenciju! Šala naravno) ali u svakom slučaju da se izraze, uhvate u koštac sa svojim mislima i postave ih na papir, od toga vam može biti samo bolje. S jedne strane ćete biti na čistac sa tim što vam se vrzma po glavi, možda ćete i riješiti problem koji imate, jer ćete bolje razmisliti o njemu. S druge strane to je jedan trag koji ostavljate, na kraju, čini nam se da su nam trenuci sve više i više neuhvatljivi, da nam vrijeme bježi i da ga nikako ne možemo zauzdati. Čini mi se da je jedini način da ga zauzdamo upravo taj da mislimo, zapisujemo i stvaramo (ne mora to nužno biti neka umjetnost ili filozofija) i da ostavimo trag, liniju što bi rekli latini – „nullo dies sine linea“.