Protiv Negativnog

понедељак, 18. јануар 2010.

Navijači

Ovih dana, problematika navijača, tj. huligana je prilično popularna tema za raspravu u Srbiji. Nemam nešto pretjerano pametno da kažem na tu temu, već ću govoriti o jednoj drugoj varijanti navijača, o stalnoj životnoj podjeli na nas i njih, koja prožima sve pore života i rijetki su ti koji su imuni. Ona se može ispoljiti kroz maltene sve što je zamislivo, a jedan skorašnji događaj me je konačno natjerao da nešto napišem o tome. Vjerovatno ste informisani da je prije neki dan Džoni Dep došao u Srbiju, kao gost Emira Kusturice na njegovom filmskom festivalu na Mećavniku. Sad, ja nisam od onih koji lude za Depom, mada svakako cijenim neke od njegovih filmova (recimo Ed Vud, Paranoja u Las Vegasu, U potrazi za Nedođijom), ali činjenica je da je on danas jedan od najneobičnijih a opet najuspješnijih i najboljih holivudskih glumaca. Zašto ja sada otkrivam toplu vodu? Zato što, čitajući komentare na određenim sajtovima, biste rekli da se ne radi o Depu već o nekom zaboravljenom, nebitnom glumcu koji se moli da ga prime za sporednu ulogu u kojekakvoj seriji za domaćice. Kako sad to? Jer su pomenuti komentari (a ne samo komentari, već i tekstovi) bili utrkivanje u tome ko će više da napljuje Džonija, ni krivog ni dužnog, da kaže kako je ovaj čista druga liga, kako je nebitan i kako je bezveze što postoji i jedan novinski članak o njemu. Sindrom navijača, naših i njihovih, ovdje je nastupio. Naime, Emir Kusturica je osoba prilično neomiljena u određenoj političkoj opciji, te je time i svako ko je bilo kako povezan sa njim sasvim bezvrijedan. Još bih nekako shvatio da kažu da je Dep loš čovjek zato što ima Kusturicu za prijatelja (mada bi i to bilo idiotski, ali eto, malo manje), ali kakve veze ima njegova gluma sa tim? Stvar je prosta, radi se o navijačkoj zaslepljenosti. „Ne mrzimo mi crnce, mi samo mrzimo njihove crnce“ često je objašnjenje koje ćete čuti na tribinama. Nekim slučajem, moglo se desiti da je Depa doveo neki miljenik ovih kritičara i onda bi reakcije bile drugačije, to bi značilo da Dep igra za pravi tim (pošto je sasvim sigurno da je njemu baš stalo do naših ovdašnjih intriga) te da je sasvim sigurno najbolji glumac današnjice, kako u umjetničkim filmovima, tako i u blokbasterima. Zanimljivo je kako se stvari mogu drugačije interpretirati samo kroz ovu, navijačku perspektivu. Još zanimljivije je koliko to često radimo. Prvi put sam to primjetio, nećete mi vjerovati, kod svojih kolega, kod filozofa. Naime, tu postoji podjela na analitičare i kontinentalce, iako nije baš svima jasno šta to zapravo predstavlja. Ona se manifestuje time da se nastavno osoblje sukobljava, preko novina ili preko studenata, da se prekrajaju nastavni programi, da se gura jedan pogled na stvari, zato što je prije guran drugi. Na kraju krajeva, dovodi do toga da se međusobno prozivaju uprkos godinama i statusu. Da ponovim, radi se o filozofima, gdje je pluralizam mišljenja najbitniji, gdje je malo toga što treba odbacivati a kamoli čitavu jednu struju proglašavati bezvrijednom. Nemoguće da je jedna ili druga grupa potpuno u pravu ili u krivu, treba uvijek naći šta kod koga valja, bez prozivki, bez navijanja. Iznenadili biste se sa kojom količinom snishodljivosti se prilazi kada se govori o suprotnom taboru, njihovim idejama, ciljevima, uzorima. Navodim primjer svoje struke i trenutne situacije zato što sam tu najbolje upoznat. Ne sumnjam da ljudi iz drugih branši imaju slična iskustva. Dali smo psihološki uslovljeni na to da navijamo? Ovaj tekst je i logičan nastavak prethodna dva, jer nas i slijepa vjera i to što postajemo kuvane žabe dovodi do ovakvog pogleda. Čuo sam negdje izjavu da je svaki ateista makar prosječno inteligentan. Pretpostavljam da je autor tog suda time htio sebi da poboljša rejting. Kao što će vam neko reći da je čovjek ako je vjernik moralniji od nevjernika. Komunista pravedniji od kapitaliste. Onaj ko pije vino uglađeniji od onog ko pije rakiju. Posjetilac Egzita progresivniji od posjetioca Guče. Moj tata jači od tvog tate. Sudija uvijek svira nepravedan faul za vas. Koliko je samo mogućnosti. Odaberite tim i počnimo. A tim postoji u svemu – grad, država, boja kože, muzika, profesija, sve varijacije ukusa i stavova. Svi smo navijači, to je nužno, samo što je mali broj onih koji to drže pod kontrolom. Zato su i smijurije kao ova sa prozivanjem Džoni Depa tako česte.

субота, 16. јануар 2010.

Kuvane žabe

Kao što sam i obećao, treba da nastavim priču iz prošlog teksta. Ovih dana sam razmišljao da li da održim riječ ili nekako nonšalantno to izbjegnem, iz prostog razloga što sam imao problema sa inspiracijom. S druge strane, došle su mi i neke druge ideje s kojima sam prvo htio da se uhvatim u koštac. Ipak, riječ je riječ, tako da nastavljam gdje sam stao. Pričao sam o slijepoj vjeri u nauci, o formi zablude koju imamo prema autoriteta, o maltene dogmatskom posmatranju nečega samo zato što predstavlja naučnu teoriju ili hipotezu. Pogubnost toga je valjda pokazana i koliko sam vidio po komentarima, mnogi dijele moje mišljenje. Kako stoje stvari u politici, kad smo već pokrili nauku a za religiju vam je valjda svima poznato. Jeste li čuli za princip kuvane žabe? Ako stavite živu žabu u hladnu vodu i polako povećavate temperaturu, njena koža će se privikavati i ona neće bježati. Tako možete povisiti temperaturu do te da je skuvate a da se ona ni ne pomjeri niti uzbuni. Princip političke slijepe vjere je isti. Niko se s početka ne veže za stranku, već se veže za neki ideal, za nešto vrijedno vezivanja. Možda je to kosmopolitizam i pacifizam, možda socijalna pravda i jednake šanse, otvoreno tržište, očuvanje ili obnavljanje dobre tradicije. Nakon što se odabere ideal, nađe se politički sistem, opet idealno posmatran, pa tako neko postane liberal, libertarijanac, socijalista, komunista, anarho-sindikalista i šta sve ne. Neki ovdje zastanu, a neki odu korak dalje. Taj korak dalje može biti dvojak. Jedan je da se veže za neke unutar ili naddržavne saveze pa da sanja i želi Evropsku uniju, Internacionalu, Pokret nesvrstanih ili Afričku uniju. Drugi način je najporazniji a to je vezivanje za određenu partiju ili neke lidere. Kada je neko počinjao svoje političkko umovanje, ako je imalo slobodouman, sigurno nije planirao da se veže za određenu partiju, već je to došlo vremenom. Jer što se više gazi u to područje sve se manje gubi početni ideal a sve se više gleda neka trenutna korist, neko navijanje. Naravno ovi ljudi sami sebi objašnjavaju da je to sve u redu, da oni podržavaju tu partiju ili savez baš zato što je ona baštinik pacifizma, socijalizma ili ko zna čega. Iako svi dobro znamo da apsolutnih (pozitivnih) vrijednosti nema baš zbog ovakvih skupina ljudi, gdje se konstantno prave kompromisi. Princip kuvane žabe zapravo i jeste jedan veliki i konstantni kompromis sa samim sobom i okruženjem. A zbog kompromisa nema promjene na bolje. No, ono od čega sam počeo je slijepa vjera, kakve to veze ima sa svim ovim? Zato što je posledicu dobro objasniti preko uzroka, slijepa vjera u političke sisteme dolazi zbog toga što dozvolimo sebi da budemo kuvane žabe. Najočiglednija posledica je pravljenje paralelne realnosti, aktivno mijenjanje istorije. Teško nam je da prihvatimo da su članovi partije koju podržavamo činili neke loše stvari i nazvaćemo očevice lažovima i nitkovima, medijske zapise montažama ili ćemo jednostavno zatvarati oči nad svim tim. Takođe, nećemo prihvatati da su baštinici naše ideologije bilo kada činili nešto loše, ili ako su to činili, imali su apsolutno pravo. Bili su najterani da ubijaju ljude, da preprodaju drogu, da nameću drugim državama svoje političke sisteme, da pljakčaju i osvajaju. Druga manifestacija paralelne realnosti je stvaranje dvostrukih aršina. Više ću vjerovati američkim nego ruskim medijima. Evropski kapital je bolji od azijskog. Ako je o istoj stvari član partije koju simpatišem rekao jedno, a onaj koga ne volim nešto drugo, uvijek ću vjerovati ovom mome. Ako pripadnik moje opcije napravi prekršaj, pričaću o tome kako je on ipak dobrotvor, ako to pak učini neistomišljenik vikaću iz sveg glasa da ga gone u zatvor. Kada se neko usprotivi protiv moje ideje odmah ću mu reći da je neznalica, da je nedemokratičan, da je neprijatelj. Ovakvim stvarima podležu mnogi, nezavisno od materijalnog stanja, obrazovanja, položaja u društvu. Postepenim kuvanjem vremenom su izgubili slobodu mišljenja, time i slobodu izbora i sve gledaju kroz prizmu svoje političke opcije. Napad na njihovu ideju, na njihovog lidera, na medij koji prate shvataju kao ličnu provokaciju, ma koliko taj napad utemeljen bio. Mnogi pate od ovoga, na različitim stupnjevima naravno. Zato bi svako trebao da se preispita i vidi do koje je mjere kuvan, do koje je mjere slijep.

понедељак, 04. јануар 2010.

Slijepa vjera

Jubilej je prošao, tako da ponovo uzimam glavnu ulogu na ovim stranicama. Uostalom, prinuđen sam na to inače će mi pređašnji gosti pokupiti svu slavu i možda će neki od vas posumnjati da ja nisam najpametniji među blogerima i sličnim pokušajima pisaca i mislilaca. Šalim se naravno, ali ovo mi daje dobar uvod za ono o čemu ću pričati. Svi znamo da je sujeta jedan od najmoćnijih poroka zato što zadovoljavanju nje težimo mnogo češće nego pukom alkoholizmu, seksualnom prohtjevu, novcu, a uglavnom su one tu upravo zbog zadovoljavanja same sujete. No, kakve veze sujeta ima sa slijepom vjerom? Slijepa vjera u bilo šta je uvijek pojačana sujetom, jer ako smo se opredjelili da vjerujemo u nešto, sujeta nas sprečava da priznamo grešku i nalazimo naopake argumente za nju gdjegod stignemo. Kada pomislimo na takvu vjeru uglavnom nam na pamet pada vjersko-religijski fundamentalizam, mada mislim da je takvo osjećanje sasvim pogrešno. Slijepa vjera u čisto religijskom smislu bi trebalo da znači strogo pridražavanje pravila koja su propisana svetim knjigama određene konfesije. I vjerujte mi, ni u jednoj od njih ne piše „raznesi se automobilom i prouzrokuj smrt žena i djece“ ili „ako oslobodimo Jerusalim u hiljaditoj godini posle Hristovog rođenja stvorićemo uslove za njegov dolazak“. Kao da je Isus neki novi model aviona pa mu je potrebna specijalna „muslimanski-čista“ pista da bi mogao da sleti s neba, te da zato valja poklati gomile i popljačkati sve što vam padne na pamet. Šalu na stranu, poenta je da je slijepa vjera uvijek vjera u autoritete, lidere ali i u neke apstrakcije. U to naravno spadaju i vjerski lideri mada ne i vjerske knjige. O pogubnom uticaju pape, sveštenika, ajatolaha i rabina su govorili zaista mnogi i ta priča je nekako dosadna i isuviše puta ispričana, zato ću ja njih preskočiti. Po meni, najpogubnija je slijepa vjera u naučne autoritete i dogme a najopasnija u apstraktne političke ideje. Ovo prvo iz prostog razloga što nas najviše udaljava od istine, napretka i otvaranja očiju, i ono postoji od stare Grčke do današnjih dana i njen intezitet se, sudeći po svim istorijskim knjigama, ne smanjuje. I ne samo što je pogubna već je i potpuno neobična, jer ako nam nešto istorija nauke pokazuje, to je da se ne valja ludački držati autoriteta i starih teorija jer je gotovo sigurno tačno da oni griješe bilo da se zovu Aristotel, Kopernik, Njutn ili Darvin. No, ljudska priroda je podložna i željna dogme jer je time oslobođena potrebe da sama razmišlja i bira za sebe pa se stvari uzimaju u paketu. Ako vjerujem u evoluciju, onda Bog sigurno ne postoji, svijet je nastao prije nekoliko milijardi godina tačno određenom trenutku u nečemu što se naziva velikim praskom i tako. Iako je više nego jasno da nijedna od ovih tački nema ni najmanju logičku vezu jedna sa drugom. Lako može biti samo nešto od toga tačno a sve ostalo ne, ali „naučnici su to dokazali“. Kao da neko može dokazati da postoji prvi momenat vremena? Šta je bilo prije njega? Da li će isto tako jednog dana vrijeme da iscuri i onda će biti jedno Ništa? Zašto na kraju krajeva postoji Nešto umjesto tog Ništa? Univerzum je istovremeno beskonačan i širi se bez granica u isto to Ništa. Uh. Ideja nepojmljiva u rangu one o tome šta sve Bog može. Naravno, samo zato što je luda ne znači da nije tačna, ali je ipak simptomatično koliko ljudi, čija inteligencija prevazilazi prosjek ovakve stvari prihvata zdravo za gotovo. Imaju slijepu vjeru samo zbog toga što je neko iz svijeta nauke rekao da je to tako. Kao što su neki drugi prije svega 500 godina radili i vjerovali u neke stvari samo zato što je papa tako rekao. Makar ovi danas nikog ne spaljuju zbog svojih ideja, ali s druge strane guše sva drugačija mišljenja (ipak naučna zajednica ima moć da djeluje na takve stvari) i ko zna, ako se osokole možda preduzmu drastičnije mjere, i španskoj inkviziciji je trebalo 1500 godina postojanja hrišćanstva da bi krenula da zavodi red. Drugi vid slijepe vjere u nauku je još gori. Ako je neko dobio ime zbog nekog otkrića ili razmišljanja, automatski se pretpostavlja da je dobar maltene u svemu što zahtjeva neki nivo razmišljanja. Zbog toga i postoji sve više pop-naučnika, ljudi koji maltene prodaju maglu a čije se knjige prodaju u tiražu DaVinčijevog koda. Bolje da ne imenujem jer ću suviše odlutati. Takvi ljudi su zapravo još veći problem, jer slijepom vjerom u njih lupaju se kočevi u napred razmišljanja. Kad su takvi umovi kao što je Aristotel na kraju bili kočnica napretku, jer su ljudi fanatično vjerovali u njihove teorije (samo na osnovu imena tj. autoriteta) iako su bili prevaziđeni, kolika je šansa da to bude neki današnji prosječni biolog koji je izdao par knjižica? A opet, mnogi vam neće dopustiti da govorite nešto protiv tih ljudi, sa standardnim argumentom „ko si ti da napadaš takvog znalca“. Ti isti bi vjerovatno tako nešto rekli Njutnu ko je on da dovodi u pitanje Aristotela pa onda i Ajnštajnu šta on misli kad pobija Njutna i tako dalje. Ne zaboravite da je nauka kao kuća napravljena na blatnom zemljištu i da nakon što joj dodamo jedan sprat onaj donji propadne. Slijepa vjera u tako nešto postaje gora i simptomatičnija od one koju su imali u religijske vođe. Za njih se mislilo da predstavljaju volju Božju (mada ne želim ni da zamislim kako su ljudi tada vidjeli Boga ako su im to bili glasnici) a ovi danas su ljudi od krvi i mesa, podjednako podložni greškama, isti kao vi i ja. Time ću i završiti, a što se tiče političkih dogmi, o tome uskoro.