Protiv Negativnog

недеља, 28. фебруар 2010.

Odsustvo



“i kad otvori sedmi pečat, nasta tišina na nebu oko pola časa”

            Ovo je drugi put da se remek djelo Ingmara Bergmana pojavljuje na ovim stranicama kao uzor za tekst. Motiv i inspiracija potpuno drugačiji, što ide samo u korist autoru, kada može potpuno drugačije uticati na različite gledaoce u različitim trenucima. Radi se o Sedmom pečatu. Da je taj film veliko umjetničko djelo pokazuje i ova činjenica o uticajima koje može napraviti. Želim da pričam o jednom, možda manje primjetnom motivu iz filma, tišini, preka kojeg ću i doći do naslova, tj. do odsustva. Kako je ona predstavljena? Kao nešto zastrašujuće, pominje se tačno tri puta, svaki put u veoma teškim scenama, sami likovi kažu kako je se plaše. Nije to ona varijanta tišine pred oluju (koja jeste strašna u smislu iščekivanja, ali to je nešto drugačije). Ovdje se ljudi plaše tišine zbog nje same, zbog zloslutnosti koju ona ima u sebi, ne koju možda donosi. 

       Citat s vrha predstavlja jedan stih iz Otkrovenja, poslednje knjige Novog Zavjeta. Otkrovenje (Apokalipsa) mi je uvijek bila veoma zanimljiva knjiga, možda i zato što je jedina koja govori o tome šta će se desiti, a ne šta je bilo, ali sam preko ovog stiha prelazio, nisam ga smatrao značajnim. Zašto sada mislim da je značajno? Otvaranje sedam pečata predstavlja uvod u ono što će uslijediti, velike patnje na Zemlji, njeno konačno raščinjavanje i završetak vremena. Ipak u svom tom metežu samo u jednom trenutku je sve stalo, otvoren je sedmi pečat (očito, nema više nazad) i nastala je tišina oko pola časa. Desilo se nešto tako strašno da su sama nebesa zaćutala, da anđeli i Bog ne puštaju od sebe glasa. I ta strahovitost se opisuje upravo odsustvom zvuka, nikako drukčije. Da li pretjerujem? Da li je odsustvo bilo čega, a pogotovo zvuka, uopšte strašno? Mislim da jeste. 

           Zamislite apsolutan mir i upitajte se šta ćete vidjeti? More, planine, jezero, nepregledna polja, šta već ko od vas voli. Ali da li su potpuno smirena? More ima talase, vjetar povija travu, žaba skače po lokvanjima na jezeru. To je ono što zamišljamo kao vrhunsku smirenost, to je ta neka ideja blagostanja kojoj ipak ne nedostaje pokret, koliko god mali bio. Nedostatak pokreta nam je čak i u ovakvim fantazijama stran. Ne volimo buku, ali ne želimo ni nedostatak zvuka. Isto tako ni nedostatak, odsustvo boje, mirisa, dodira. U takvim situacijama bi vjerovatno vrisnuli od želje da čujemo nešto što nismo mi sami, vidimo nešto drugo, osjetimo nekog drugog. Inače vlada odsustvo, koje sa sobom nosi samoću i užas. Sartr je davno rekao za misli drugih (a samim tim za sve “druge” uopšte) da su pakao, ali da li je stvarno tako? Mislim da postoji još jedan gori pakao od toga. Samoća, nedostatak bilo čega što nismo mi sami. Zapravo, tako ja i zamišljam vječno mučenje ako ono postoji u bilo kom smislu – kao beskrajno tumaranje kroz mračnu izmaglicu u kojoj se ništa ne može naći, niko ne može sresti, ništa dodirnuti od neinteresantnog tla pod nogama. Ja cijenim samoću i volim je s vremena na vrijeme, ali ona je ipak nečim ispunjena, makar to bilo prosto gledanje u horizont. Pretpostavljam da nisam usamljen u tom pogledu na samoću. Zanimljiva igra riječi, zar ne? Smatram da čovjek nije rođen da se bori sa apsolutnim odsustvom, moć govora i postoji zbog toga, zbog želje da komuniciramo, da dijelimo, da smo u zajednici, bilo kakvoj.

уторак, 23. фебруар 2010.

Revanšizam


         Postoje mnogi prirodni nagoni u čovjeku, koje koristimo za opravdavanje naših najnižinih sklonosti. Nekad ti nagoni istinski ni ne postoje, već ih izmišljamo da bi olakšali duši ili da bi se izborili za mjesto u društvu. Postoje razni primjeri. Evo jedan na koji možda niste pomislili – da li vam se nekad desilo da budete sami u prodavnici, ili da prodavac na trafici ode pozadi nešto da potraži? I u toj situaciji, da li ste osjetili, makar blagi nagon, da nešto ukradete, bilo malo, bilo veliku stvar? Recimo da ste u nekom dijelu većeg grada (recimo Beograda) u koji inače nikad ne zalazite, te nemate bojazan da će vas komšija prodavac sledeći put umlatiti već da možete sasvim bezbjedno izvesti tu malu krađu. Ipak, to niste uradili, prešli ste preko svog unutrašnjeg i prvog nagona zbog nekih drugih principa koje ste u međuvremenu prihvatili, naučili.

Postoji razlog radi kojeg ovo govorim. Nerijetko, opravdavajući neke sopstvene greške, ljudi su se pozivali na nagone, jer, ako ih već imamo, ako su nam prirodni, to je ono što nas čini ljudima i mi treba da se ponašamo po njima. Ako ih ignorišemo, time negiramo ljudsku prirodu. Netačno. Ljudska priroda je davno preskočila te osnovne nagone, kao u ovom mom primjeru recimo. Princip lične svojine je nešto što smo naučili kada je došlo do evolucije naših zajednica u kompleksnija društva, u državu na kraju. Bebe recimo nemaju osjećaj svojine i zato ne prezaju od toga da zgrabe bilo šta i da misle „moje“. Ali kako rastemo, kako se više uklapamo u društvo, učimo nove stvari, odbacujemo neke prirodne nagone i prihvatamo nove norme. Neko će reći da je društvo neprirodna stega čovjeka, ali ja se sa tim ne slažem u potpunosti. Mada, tragajući za što boljom formom zajednice, mi jesmo osujećeni od korišćenja nekih sloboda koje su nam prirodne (a ne štetne kao što je pomenuta krađa) ipak postoji razlog zašto su naši preci odlučili da se udružimo. Ruso smatra da čovjek, obrazujući zajednicu, državu, svjesno odustaje od sloboda koje ima u „prirodnom stanju“ ali da dobija veće duhovne slobode, da postaje svjesniji sebe, svjesniji kompleksnih pojmova kao što su pravda, pravo, moral. Zbog takvih stvari vi i ne želite da kradete, čak i ako znate da ćete se izvući sa tim. Razlog može doći iz raznih institucija, iz religije, iz zakona, iz vaspitanja, suština je da je u pitanju društvena podloga koja nas odvraća od nekih štetnih prirodnih nagona.

Zašto u naslovu stoji revanšizam? Zato što je on najčešći, jedini donekle institucionalizovani, prirodni nagon koji možete sresti. Lex talionis, oko za oko – zub za zub, retributivna pravda, nazovite ga kako vam se sviđa, revanšistički zakon jeste jedan od prvih koji se primio. I jeste revanšistički, ako neko to smatra diskutabilnim, jer vršimo povredu druge osobe isključivo zato što je on prvi povredio nešto naše, i to u istoj mjeri. Ne želimo da mu ukažemo na greške, da ga popravimo, želimo jednostavno da zadovoljimo taj najprostiji osjećaj pravde – meni naneto zlo zahtjeva nanošenje zla onome ko je kriv. U međuvremeno, zakonici su napredovali, i srećom veći dio svijeta ne praktikuje ovaj tip „pravde“. Ipak, on i dalje postoji u nama i ispoljava se na razne načine. Ispitajte sami sebe, koliko često se na najgluplji i najprostiji način svetite, čak i bližnjima, da bi ste im „vratili“ za nešto što su oni vama učinili? Prirodan nagon za tako nešto je prejak i u nama je godinama. Ali, nije to ništa strašno, na svakom od nas je da što više prevazilazi takve nagone, da je što pomireniji sa sudbinom. Zlo se nikad ne ispravlja zlim, čak ni kada se radi o malim stvarima. Donese neku malu i kratku satisfakciju i onda se opet okrene nanovo. 

Jedan drugi revanšizam mi je interesantan. Recimo da vas prijatelj povredi, ili momak/djevojka i da prekinete kontakte sa tom osobom. Svi ste bili u tim situacijama. Nailazi vaša sledeća veza ili neko novo prijateljstvo. Koliko puta vam se dešavalo da frustracije koje niste uspjeli zadovoljiti sa tom prethodnom osobom prenosite u taj novi odnos? Više od jednom, htjeli da priznate ili ne. Svjesno kažnjavate osobu koja nije ništa kriva za greške i pokvarenosti neke prethodne. I to je revanšizam, u svojoj najčudnijoj formi. Valjda u našim osnovnim nagonima imamo toliko potrebe za stavljanjem stvari na svoje mjesto, da nije problem kako i na kome izvodimo osvetu. Zlo nam je učinjeno, zaslužuje osvetu, bilo kako, bilo gdje. Onda ta osoba povređuje neku sledeću i priča ide dalje i dalje. Osveta, kao i nepoštovanje posjeda s početka, nam je urođeno i prilično primarno u našim nagonima. Šta je suština? Preći preko toga, zato što slijepo prateći prirodne nagone najčešće posljedice ispadaju daleko gore od onoga što bi željeli i planirali. A opravdavati se prirodnim nagonima, nije uopšte dobro, kao što smo gore vidjeli, nije teško ni nepotrebno izbjeći ih. Čim se revanšizam prekine u jednom odnosu, čim se ne svetimo za greške prethodnih ljudi novim ljudima, prekidamo taj začarani krug i šaljemo nagon tamo gdje mu je mjesto, u udžbenike antropologije. Lex talionis je možda izašao iz većine državnih institucija, ali nije iz naših glava. Kao što, rastući, prelazimo preko želje za krađom, tako bi trebali da prelazimo preko revanšizma. Teže je i ređe, ali zato će i uspjeh biti veći.

среда, 17. фебруар 2010.

Psihologija pravopisnih grešaka

Vrijeme je da pređemo na filologiju. Kao filozof, često koristim priliku da se miješam drugima u struku, jer ionako svi grubo koriste mogućnost da se miješaju u filozofiju i daju svoj „doprinos“. Na stranu zafrkancija, neću zaista da se bavim filologijom, već samo da jedan dio nje iskoristim kao paralelu za poentu. Ništa što dosad nije viđeno na ovim stranama, princip koji očigledno funkcioniše. Poentu je uvijek lakše izvaličiti paralelama, iz prostog razloga što nam razum sugeriše da, ako vidimo isti obrazac u različitim formama, to mora biti istinito. Druga strana su analogije, koje nam slikovito iskazuju poentu, bez formalno-logičke nužnosti. Ali, budući da je formalna logika tako neljudska ili vanljudska (zavisno od vaše preferencije) analogije su nam bliže. Daću vam jednu od meni omiljenih, koju sam čuo prije par godina od prijatelja: „vjerovatnoća da smuvate djevojku mojih godina u Crnoj Gori vam je jednaka onoj da otključate vrata bez brave“. Mogao je reći da je nula procenata, ili da secira situaciju do socijalno-etnoloških činilaca ili da izvodi logički zaključak, ali ništa vam se ne bi tako urezalo u sjećanje niti bi vas ubjedilo u njegov argument tako dobro kao jedna ovako smišljena analogija. Metoda kojom ću se ja koristiti je nešto između analogija i paralela, onako kako ih ja shvatam. Prvo, da se ogradim, ideja za tekst nije moja, već je plod jednog razgovora. A ta druga osoba je dala ideju iz koje se izrodio tekst, neću je imenovati, može sama da se javi ovdje ako ima želju. Od kako je internet komunikacija postal ovako masovna, preko instant messengera, socijalnih mreža, blogova sve više komuniciramo na taj način, brzo kucanim porukama u kojima pravopis najčešće strada. Nekad se to dešava slučajno, a nekada zaista ne znamo pravilno da se izrazimo pa greška nema veze sa našom brzinom. Šta uradite kada pogriješite ili kada vaš sagovornik pogriješi? Da li se ispravite ili se nadate da on neće primjetiti? Da li uopšte primjetite grešku koju napravite (bilo da je obična greška u kucanju ili zaista pravopisni prestup)? A ako ste onaj drugi, da li primjećujete nečije greške ili ako ni ne možete jer vam je bitno da uhvatite smisao, a ne svaku pojedinačnu riječ? Ako primjetite, da li skrećete pažnju, makar iz šale ili baš ozbiljno tome pristupate? Da li ste na kraju krajeva pravopisni policajac? Kako izvući analogiju sa bilo čim odavde? U ovome se mogu vidjeti različiti pristupi ka životu, različiti tipovi ljudi i vjerovatno se mnogi mogu pročitati baš kroz ovakve stvari. Možda je previše klimavo, ali pokušaću da izvučem jednu psihološku teoriju karaktera upravo iz našeg odnosa prema pravopisu i greškama. Uzmimo prvu osobu, to je onaj ko se ispravlja, pa i da je napravio minornu grešku. Takva osoba je očigledno ili stroga prema sebi ili nesigurna. Zašto stroga? Zato što ne dopušta sebi greške, pa makar i one tako minorne koje se moraju javiti prilikom četovanja. Jednostavna ta osoba od sebe traži najbolje i ne smije sebi dopustiti da pravi takve gafove. Ovo je introvertna reakcija i od stepena učestalosti ispravki zavisi stepen strogoće te osobe. Ekstrovertna reakcija je nesigurnost, kada osoba strepi od toga kakav utisak ostavlja na druge i pribojava se da greške, male i velike mogu poremetiti taj utisak te je potrebno trenutno se ispraviti i biti do kraja jasan. Strogoća je introvertna jer je u tom slučaju toj osobi bitna neka, što idealnija slika sebe, a nesigurnost ekstrovertna jer želi da ima što bolji utisak u očima drugih. Ovi su ekstremi, postoji velika siva zona, zavisno od toga koliko često mislimo da treba da se ispravimo. Ako pak preskačemo ispravljanje, idemo u drugi ekstrem, nemarnost. Jednostavno, znamo da griješimo i baš nas briga, briga nas za to šta drugi misle o nama, ali nas time i briga da li će se oni pomučiti dok čitaju ono što im pišemo i da li će nas uopšte shvatiti. To je jedna doza neodgovornosti, u kojoj mi radimo ono što mislimo da treba i minimum onoga što se od nas očekuje, pa drugi kako se snađu. Neki jednostavno ne primjećuju greške koje čine, ne čine ih često, ali opet. Ovo je nalik pozitivno opuštenom stavu prema životu, shvatanju toga da ne možemo uvijek do kraja biti ispravni, da nas ne mogu svi voljeti te da ne treba toliko oko toga da se brinemo. Negativna varijanta ovog stanja je da se ta opuštenost manifestuje u previše bitnim stvarima i da greške tada pravimo koje nas mogu skupo koštati (kao kada bi promjenili slova u riječi i time potpuno promjenili značenje čitave rečenice) te ni to opuštanje ne smije biti pretjerano. Neko pak primjećuje greške i ne prijavljuje ih. To je nalik na prijatelja koji ne želi da prebaci svaku sitnicu onom drugom, jednostavno prelazi preko nekih, manje-više nebitnih stvari. “Pa šta ako je ostavio manje para za piće nego što je trebao, biće drugačije sledeći put”, jedan slikovit primjer. Problem je isti, kao i sa onim opuštenim od maloprije, mogu se ta preskakanja grešaka toliko učestaliti da se previđaju neke značajne falinke i time se odmaže i sebi i prijatelju, kao što bi se u konverzaciji ne upućivanjem na te greške odveo razgovor u potpuno pogrešan smjer. Tu je i mogućnost potpunog neprimjećivanja grešaka. Ovako nešto je dobro samo u rijetkim situacijama, kada recimo znate dobro ko je vaš sagovornik/prijatelj i da je njemu jednostavno nemoguće da napravi veliku grešku a da one male koje pravi ipak imaju svoje pravo mjesto u osnovnom smislu i cilju koji ta osoba želi da postigne. Ako znate prema kome ovo da primjenite, onda ste zaista mudri i taj odnos će biti uspješan. Drugi ekstrem je pravopisni policajac, osoba stroga prema svakoj grešci nekog drugog. U životu to su ili kisele, razočarane osobe kojima ništa ne valja i jedva čekaju da nađu tuđu grešku, ili strogi perfekcionisti koji žele da vide najbolje u svima, nekad iz sasvim plemenitih razloga. Dobro je ispravljati ljude, dobro je od nekih zahtjevati puno, ali ovaj ekstrem nikad ne ispada na dobro i uvijek se završava otuđenjem policajca i okoline. Kao što niko ne želi više da sluša ispravke u govoru od prijatelja koji je otišao na filološki i odjednom odlučio da svakog ispravlja za svaki zarez, tako ljudi ne mogu da istrpe osobu koja postavlja svima svetačke zahtjeve, čak i ako sama može da ispuni te zahtjeve, nije dobro da ih traži od drugih. To bi bilo to za sada, ovim zaključujem ovu kratku psihološku analizu i teoriju karaktera izvučenu iz odnosa prema greškama u internet komunikaciji. Nadam se da vam je bilo zanimljivo.

четвртак, 11. фебруар 2010.

Kako posmatrati jednu istorijsku epohu

Imao sam jako neobičan san sinoć, što u stvari nije tako čudno jer 90% stvari koje sanjam se mogu jednom riječi opisati kao „nenormalne“. Elem, bio sam dio nekog vojnog odreda u nekom očigledno dugotrajnom i mučnom ratu. Sve što mi je ostalo u sjećanju osim te jedne slike je da sam, u razgovoru sa nekim iz čete, čuo riječi „za nekoga su teroristi, a za nekog borci za slobodu“. Da li se to odnosilo na taj moj odred ili na nekog protiv koga smo se borili nisam siguran ali to nije ni važno. Ali taj san, pomiješan činjenicom da se ovih dana bavim Hegelovom filozofijom istorije naveo me je na razmišljanje i otud ovaj tekst. Nedavno sam bio na jednom maskenbalu i mislim da ne griješim puno kada kažem da je najpopularnije bilo da se maskirate u pirata. I zapravo u čitavoj današnjoj kulturi, prvenstveno zahvaljujući Piratima s Kariba, je ideja pirata postala prihvatljiva, štaviše vrlo romantična, kao ideja srednjovjekovnih vitezova. I dok je čitavo mistifikovanje vitezova moguće kada zaboravite na činjenice o higijeni, zubarima, i životnom vijeku u tom dijelu Evrope (nije svugdje bilo tako loše, ali na drugim mjestima nije bilo vitezova ni tada ni kasnije) s piratima je to moguće ako pređete preko proste činjenice da su oni bili lopovi, otimači, polupismeni banditi. Ako čak i pređemo preko teškoće života na moru, stavljanja glave u torbu za gluposti svakodnevno, bičevanja i brodskih čarki, da li bi ste željeli da budete najobičniji pljačkaš i nitkov? Nadam se da će većina vas odgovoriti negativno na ovo pitanje. A opet, danas su nam pirate jako simpatični. Kako tu uklopiti teroriste? Dajte civilizaciji jedno 300 (Spartaaaaa!) godina i možda će popularne maske, dječije igre, filmovi biti o veseloj družini Al-Kaide i Bin Ladena, u glavnoj ulozi će biti neki novi Džoni Dep, Met Dejmon ili Džordž Kluni. Zašto vam sve ovo pričam? Definicije dobrog i lošeg se mijenjaju, naročito ako dozvolite umjetnosti da umješa svoje prste. Pozitivno viđenje koje imamo o vitezovima dolaze prvo od “riterskih” romana, slikarstva, do modernog pozorišta, filma i video igara. Pirati takođe imaju svoj put zadobijanja dobrog imena uprkos ozloglašenoj ulozi u prošlosti. Ko zna ko će sledeći tako proći. Neko će mi odgovoriti, sve to stoji, ali ako budeš čitao teorijske istorijske knjige, nećeš tamo naći Džek Speroua već neke druge figure. To je istina, ali i dalje imate različite poglede prema njima, i nisu svi osuđujući na način na koji bi bili Engleska, Francuska ili Španska mornarica i javnost tog doba. Primjera ovakvih imate mnogo, recimo Engleski premijer Čemberlen je dočekan sa pokličima odobravanja dok je govorio svoje čuveno “Mir u naše vrijeme”, misleći na komadanje Čehoslovačke što je bila konačna tačka bez povratka za Drugi svjetski rat. I da li ste znali da je Hitler bio čovjek godine 1938 po izboru uvaženog američkog časopisa Time? Sve ovo vam govorim iz prostog razloga što je jednu epohu nemoguće posmatrati dok ste njen učesnik, dok ste emotivno vezani i nemate cijelu sliku ispred sebe. Možemo da osuđujemo i hvalimo bilo koga, ali dok se kockice ne slože i ne budemo u mogućnosti da vidimo cijelu sliku, u najvećem broju slučajeva ćemo pogriješiti. Da li to znači da ja ovim branim današnje teroriste? Naprotiv, ne pada mi na pamet da branim bilo koje udruženje ili tvorevinu kojoj nije strano ubijanje nevinih, zvalo se ono Al-Kaida, Tamilski tigrovi, Sovjetski savez ili NATO. Samo želim da kažem da je svaka epoha neponovljiva, da je uvijek sve drugačije, zavisno od vremena i prostora na kojem se nalaze. Politički filozofi su još odavno zaključili da nema idealnog sistema za sva vremena i sva područja i zato nisu do kraja osuđivali nijedan ako nisu uspjeli da nađu sve informacije o njemu. Ali ne treba se samo zadržati na političkim sistemima. Ko je kriv ili zaslužan za određeni događaj, za uspon određenog lika, ko umije reći da li je nečija uloga pozitivna ili negativna? Ama baš niko od savremenika, a bogme ni od onih koji će uslijediti. Naše ocjene zavise od onoga što znamo, od vremena u kojem živimo, od kulturnog i civilizacijskog statusa. Nekom terorista, drugom borac za slobodu. Današnji pozitivci će postati sjutra negativci, progres shvaćen kao reakcionarstvo, tradicionalizam kao kratkovidost a liberalizam kao netolerancija. Nikad se ne zna i niko neće biti sto posto u pravu. Poenta ovog teksta je da imate u vidu da su vaše ocjene uvijek plod vaše kulture, prostora i vremena u kom živite i kako se ono bude mijenjalo, tako će se mijenjati vaš pogled. Marksizam vidi istoriju kao klasnu borbu koja će dolaskom proleterijata na vlast biti prevaziđena, liberalizam kao napredak i oslobođenje misli koje će doživjeti vrhunac i kraj istorije vladavinom liberalne demokratije svuda. Isto tako je Hegel pričao da je istorija prikazivanje Apsolutnog duha i napredak misli koji kroz Hegela doživljava svoj vrhunac nakon koga će nam sve biti jasno. To vam zvuči smiješno zar ne? Teorija marksističkog i liberalnog kraja istorije nije mnogo drugačija. Suština je da istoriju možete posmatrati sa distance i pričati ko je za šta kriv i zaslužan. A čak ni tada nećete biti do kraja u pravu. To nije tragedija, toga samo treba biti svjestan.

понедељак, 08. фебруар 2010.

Ko o čemu, bokser o crkvi

Moram da prekršim obećanje, u kojem sam rekao da će ovaj tekst biti posvećen ideji duha jednog grada, te logičan nastavak prethodnog teksta o Amsterdamu. Nešto što sam pročitao u dnevnim novinama danas me je ponukalo da napišem jednu reakciju. Mislim da to dosad nisam radio, ali ovo nekako ne mogu da preskočim. Tiče se teksta „U pamet se dobro Crnogorci“ objavljenog u dnevnim novinama Vijesti, po mom mišljenju najmanje lošim novinama u našoj državi. Samim tim što su najmanje loše, ne znači da su nešto pretjerano dobre, a ovaj tekst je još jedan svjedok tome. Da prvo dam mali uvod onima koji nisu iz Crne Gore i nije im poznata pozadinska priča svega ovoga. Naime, novi srpski patrijarh Irinej je izjavio kako su čelnici nekanonske Crnogorske pravoslavne crkve nebitni i kako su Srbi i Crnogorci jedan narod. Ova izjava je izazvala strašne polemike, mada nisam siguran zbog čega. Za početak, moram vam reći da nisam upoznao nijednog pristalicu CPC koji je sebe okarakterisao kao pravoslavnog vjernika, a većina je za sebe rekla da su ateisti. Čemu postojanje jedne pravoslavne crkve ako ona ne okuplja pravoslavni narod? Drugo, previđa se da niko ne osporava ideju autokefalne crnogorske crkve, ali osporava ideju ove koja je registrovana u policiji, čiji lider je raščinjen od strane vaseljenskog patrijarha (prvog među jednakima za sve pravoslavne vjernike) a to se radi samo nakon velikog prekršaja. Takođe tu crkvu niko ne priznaje sem drugih, malih nekanonskih crkava i u pravoslavnom svijetu ona suštinski ne postoji. Kanonska ustrojstva crkve postoje između ostalog i zato da ne bi mogao bilo ko, kada mu se ćefne, da registruje crkvu u policiji i nazove je pravoslavnom, katoličkom ili nekom drugom. A ako ste pravoslavni vjernik, onda ti kanoni vama nešto znače. Ako niste, šta će vam crkva? Drugi dio izjave je još manje problematičan i predstavlja samo ostatak krize nacionalnog identiteta sa kojim su se naši susjedi uglavnom izborili – Hrvati odlaskom Tuđmana, Srbi odlaskom Miloševića i Šešelja itd. Naravno, i dalje i u tim državama ima onih sa tim krizama, ali oni su manjina. A u Crnoj Gori su pojedine partije digle i kuku i motiku zbog patrijarhove izjave, tako da ovdje definitivno postoji veća količina kompleksa. Meni ne smeta da kažu da su svi zemljani jedan narod, da su Crnogorci i Avganistanci, Poljaci, Bušmani, Francuzi, Amerikanci i Srbi jedan narod. Ja bih to vidio kao prijateljski poziv npr. Poljaka, prema nama. Nije rečeno da su Srbi i Crnogorci jedan narod i da se taj narod zove jednom riječju Srbi. To bi bilo problematično. Ovako, pravog problema nema, sem ako ne želite namjerno da ga proizvedete. E sad, da popričamo o tekstu. Ko je njegov autor? Rekli bi ste neki političar, stručnjak, profesor, doktor, štagod. Ne! Autor je bivši profesionalni bokser. Možda je on bio neki veliki šampion, sa velikim ugledom. Opet pogrešno, nema nigdje nikakve informacije o njemu. Znači i u svojoj profesiji nije nešto naročito bitan. Zašto su ga onda zvali da piše, možda ima jako dobar pogled na temu? Ni to nije tačno, njegov tekst odiše šovinizmom i huškanjem protiv jedne strane, protiv jedne nacije. Prije par mjeseci, u istoj rubrici, Forum (strane na kojima se objavljuju kolumne, te se pretpostavlja da bi tu trebali da pročitate originalna i vrijedna mišljenja vrijednih ljudi), ste mogli da pročitate tekst u kome se objašnjava i opravdava postojanje crnogorskog jezika. Ko je bio njegov autor? Predsjednik stonoteniskog saveza. Bokseri o crkavama i međunacionalnim odnosima, stonoteniseri o jeziku, šta je sledeće? Vlasnik jahting kluba govori o ulasku u NATO? Slikar o uticaju svjetske ekonomske krize na nacionalni budžet? O čemu se radi? Nisam od onih koji smatraju da samo stručnjaci treba da pričaju o opštim političkim stvarima, ali ako već priča neko ko nije stručnjak, mogao bi makar da mu tekst vrijedi nečemu. Inače nema opravdanja za objavljivanje tako nečega. A nije istina da Crna Gora nema dovoljno mudrih ljudi da pišu, pa da moramo bokserima popunjavati prostor. Svakom svoje. Za kraj, da pomenem šta je zapravo loše u tom tekstu. Prvo, smatra se uvredom za nacionalne Crnogorce što je patrijarh navodno unizio CPC. Mislim da je uvreda za nacionalne Crnogorce što imaju ovakvu crkvu sa svojim nacionalnim imenom. Kao žitelj Crne Gore, ja sam uvređen sa postojanjem takve CPC. Razloge sam napisao gore. Takođe, on patrijarhovu izjavu smatra asimilatorskom što jednostavno nije tačno. Dalje, kaže za sve one koji su glasali za NE na referendumu da su pristalice velike Srbije, što nije istina. Malo ko je u Crnoj Gori pristalica velike Srbije tada i danas, ljudi su glasali za NE zbog mnogo čega drugog, a među njima nisu bili samo Srbi. Nakon toga, potpisnika tih redova smatra da nije dobro što su oni koji su glasali za NE i koji se izjašnjavaju kao Srbi primaju crnogorske penzije? Dakle, poziva na kršenje ljudskih prava i na podvajanje ljudi po nacionalnom i izbornom opredeljenju. Nekako između redova možete naslutiti da se možda radi o političkim liderima, ali to nije nigdje jasno naznačeno, te iz samih redova slijedi da se misli na sve. Katastrofalno mu je, takođe, što je nekome sporna crnogorska himna. Mada, ako pozivate na nepoštovanje osnovnih ljudskih prava, nije ni čudno da podržavate verziju narodne pjesme čije je dvije strofe napisao fašistički kvisling i izdajnik Sekula Drljević. Sve se ovo završava Njegoševim riječima (koji se, da čitav tekst bude još paradoksalniji, deklarisao kao Srbin) „u pamet se dobro Crnogorci“. Očito je pokazao Crnogorcima ko je neprijatelj (cijelo jedno nacionalno određenje, nekih 35% žitelja države) i da bi se tako trebalo i ponašati prema njima. Loše je što jedne dnevne novine sa nekim renomeom, sa dobrim tiražom, nose u sebi tekstove prepune šovinizmom i dozvoljavaju nestručnjacima da pojašnjavaju usko-stručna pitanja. Time prave medveđu uslugu sebi (svom ugledu) i svojim čitaocima (zbunjujući ih). Toliko o tome, praštajte na pojačanoj emocionalnosti u ovom tekstu, ovakve stvari se ponavljaju prečesto i teško je ostati potpuno ravnodušan. Naročito kada se poziva na mržnju prema čitavom jednom narodu.

петак, 05. фебруар 2010.

Amsterdam

Vraćamo se putopisima, hvala Bogu. Priznajem da nikad nisam bio skeptičniji povodom nekog putovanja iz više razloga. Jedan je, što nisam o tom gradu čuo ništa sem priča o ludačkom provodu van svakog smisla i mozga. To je naravno super, ali smatram da je dobar provod moguće naći maltene svuda ako imate dovoljno dobre volje i dovoljno zabavnih ljudi. Drugi razlog je u tome što je čitav taj period bio pun uzbuđenja pa nisam ni imao osjećaj da idem na neko novo mjesto, te sam se pribojavao da će se i tih sedam dana utopiti u sveopšte ludilo i da neću doživjeti taj čudan grad na pravi način. Ništa ljepše nego priznati grešku kada ti ona ide u korist. Ne samo da taj grad ima da ponudi mnogo više od čistog provoda nego je svakome moguće da ga uz malo truda doživi na pravi način, shvati njegovu dušu i bude dio nje na određen vremenski period. Počeću sa tehnikalijama. Postoje raznorazne varijante za putovanje, svim vrstama prevoza a mi smo se opredjelili za avion. Povratna karta Podgorica – Amsterdam, preko Budimpešte košta 150 evra. U poređenju, povratna karta Podgorica – Beograd košta 170 (sem ako ne naiđete na neku promociju). I stiže se za oko 3-4 sata, zavisno od toga koliko vam traje presjedanje u Budimpešti. Amsterdam je pun hostela u kojima je smještaj daleko jeftiniji nego u hotelima te je za svakog sa ovih prostora preporučen vid noćenja. Mi smo odabrali Stayokay hostel u naselju Zeeburg, u kome je sedam noćenja sa doručkom (švedski sto) stajalo 120 evra. Zeeburg je udaljen od centra nekih 10 minuta tramvajem ili oko 40 pješke. Sam hostel je jako čist, fino uređen, sa sobnim kupatilima, pabom (gdje imate happy hour od 21 do 22h kada je točeni Heineken 2 evra, fin način da se pripremite za izlazak). U njemu takođe možete nabaviti sve što vam treba, karte za prevoz, iznajmiti bicikl, kupiti mape i karte za muzeje, dobiti sve potrebne informacije, jer je osoblje zaista ljubazno. Jedini minus je preskup internet, 3 evra za sat vremena. U blizini je kafana Pleinzicht, koju svima preporučujem kao dobro mjesto da se upozna lokalni mentalitet i kultura, pije za male pare (po holandskim standardima) i dobro provede uz kvalitetnu muziku (što je rijetkost, jer ćete uglavnom čuti neki gadan tehno-pop). E sad, šta sve treba posjetiti. Prvenstveno muzeje u kojima se nalaze slike holandskih majstora te prva destinacija treba da vam bude Rijskmuseum. On će vas provesti kroz zlatno doba holandskog slikarstva i tu možete vidjeti majstorije Rembranta ali takođe i radove Brojgela, Vermera i drugih. Najvažnije slike su Noćna straža, za koju vam treba makar sat vremena pažljivog posmatranja da bi je upili do kraja i Sindikat tkača (ne mogu nigdje na našem jeziku da nađem ime ove slike pa dajem svoj prevod). Sledeća stanica mora biti Van Gogov muzej koji sadrži najveću kolekciju njegovih slika, grafika, pisama. Sam muzej predstavlja razne epohe Vinsentovog života pa možete pratiti njegov napredak kako mijenja okolinu, prijatelje, stil. Suncokreti se nalaze u ovom muzeju. Kada vas ugnjave sve te slike najbolje je šetati se i uživati u prelijepoj arhitekturi. Amsterdam nema neka gigantska zdanja, izuzev par palata svaka građevina je niska i mala, ali sve je savršeno uklopljeno, nekako ušuškano i prijatno. Ne smijete propustiti da posjetite glavne trgove, centralni Dam, kulturni Rembrantplein, centar provoda Leidseplein ili pijačni Waterlooplein. Ako želite da tu turu vidite iz drugog ugla, onda su tu krstarenja kanalima u trajanju od sat vremena. Amsterdam je pun kanala koji se račvaju iz rijeke Amstel (otud ime piva) te ima šmek po kojima su poznati Venecija i Sankt Petersburg. Od muzeja koje valja posjetiti tu je NEMO science museum, namijenjen djeci ali zabavan za sve, Rembrantova kuća koja daje dobar prikaz ondašnjeg života. Tu su takođe Amsterdamski Ermitaž, ispostava onog velikog Peterburškog (u kom sam bio, pa nije bilo razloga da svraćam u ovaj), onda muzej pozorišta, fotografije, votke, svega živog. Odlazak u Amsterdam ne bi bio potpun da ne svratite u neki coffee shop i da ne prođete ulicom crvenih fenjera. Nije bitno da li ste ikad popušili džoint, jer u coffee shop valja svratiti čisto turistički, da osjetite tu atmosferu, vidite nešto ipak neuobičajeno. Ljudi svih godina normalno sjede, diskutuju o travi koliko i o svakodnevici dok motaju džoint, za posebnim stolom se prodaju raznorazne vrste marihuane i možete fino popričati sa osobljem o iskustvima, razlikama, načinu uzgajanja i svemu što vas zanima. Tu su takođe i kolači, kafe, čajevi a kuriozitet je da, iako je dozvoljeno pušenje marihuane nije dozvoljen duvan. Moja preporuka je Greenhouse koji se nalazi blizu željezničke stanice, jer funkcioniše kao restoran, prostran je, lijepo uređen, sa dobrom muzikom, jako udoban. U ulici crvenih fenjera vam neću pričati, jer to zaista treba vidjeti i iznenaditi se. Inače u sred tog kvarta se nalazi jedna od najstarijih amsterdamskih katedrala, koliko god to paradoksalno zvučalo. Takođe, tim kvartom je ljepše ići tokom dana, jer uveče ima svakakvih sumnjivih likova te ako ste sami, može vam biti neprijatno. Veće grupe neće imati problema. Što se izlazaka tiče, sigurno ste već čuli dovoljno. Svako može da nađe nešto za sebe, tu su džez, bluz, rok svirke, diskoteke, žurke svih vrsta otvorene za sve. Ipak ja sam najviše uživao po kafanama uz holandska piva, jer heineken koji se tamo toči (isto kao amstel i sva druga) je mnogo bolji od onoga što nama izvoze, zapravo jedno je od boljih piva koje sam probao uopšte. Potražite i pivnice te možete piti pivo koje je direktno došlo iz bureta. Za kraj, poslednja preporuka, sedam dana je, po mom mišljenju, prava mjera da iskusite i uživate u ovom gradu. Slike pogledajte u mom fejsbuk albumu (ne treba vam nalog)
http://www.facebook.com/album.php?aid=2047823&id=1449456279&l=396979803f

среда, 03. фебруар 2010.

Generacije

Čini se da sam našao dobar način za kompoziciju ovih tekstova, i ko je pažljivo pratio vjerovatno je to primjetio. Počne se sa nečim naizgled nevezanim sa temom, po mogućnosti duhovitim, svakodnevnim, zabavnim, nastavi se kroz razradu na ono što zapravo predstavlja temu i nekako sve poveže u zaključku. Problem je što za ovaj termin iz naslova nemam neki zgodan uvod. Jedino što mi pada na pamet je film iz serijala Zvjezdanih Staza, koji se baš zove Generacije, pa onda i Generacija 5 i to je otprilike to. Ništa pretjerano inspirativno i dovoljno zanimljivo. Zato ovim meta-razmišljanjem ispunjavam taj nedostatak uvoda ovaj put jer smatram da je kompozicija suštinska u tekstovima ovog tipa, sa njom se lako može prenijeti i neka klimava poenta, dok bez nje i najlogičnije stvari ne djeluju potpuno jasno. A sad, generacije. Zavisno od toga s kim sam razgovorao, šta sam čitao ili u kom sam se društvu kretao slušao sam najrazličitija razmišljanja, od toga da je svaka generacija sve bolja i bolja, preko onih koji smatraju da se krv sve više razvodnjava, da smo sve gori do onih koji nalaze posebne generacije u vremenu koje su bile sjajne a neke druge opet nisu. Ova poslednja teza je i jedina smislena po mom mišljenju. Jednostavno, pravila ne postoje i samo to što nam je danas dostupnije toliko toga ne znači da će se roditi više genija, ako smo tehnološki uznapredovali ne znači da smo talentovaniji i tako dalje. Potrebno okruženje za rađanje genija je specifično i zato nema svrhe mnogo o tome govoriti. Više me zanima da li nazadujemo ili napredujemo, kao ljudi. Prvo da ispitamo ideju da smo sve gori. Osim uobičajene „toga u moje vrijeme nije bilo“ razložno obrazlaganje ove ideje dolazi od tradicionalista i ljubitelja određenje epohe ili ideje. Tako možete čuti kako pravih umjetnika nemamo još od vremena Getea, Dostojevskog, Rembranta i Betovena, hrabrih ljudi od prvog svjetskog rata, poštenih od srednjeg vijeka i slično. Mistika istorije objašnjava ovo poslednje, jednostavno pamte se ideali određenog vremena a ne to da je prevaranata uvijek bilo i uvijek će biti. Što se hrabrih tiče, isto važi. S druge strane, reklo bi se da poenta što se tiče umjetnika zaista stoji. Ipak, Platon je recimo smatrao da je njegova generacija najgora u poslednjih ko zna koliko a kada pogledamo iz ove perspektive, shvatamo da je to bila najgenijalnija generacija čitave antike, došla u određeno vrijeme, zasijala i ostavila neizbrisiv trag (govorim o periodu od nekih 100 godina i liniju Sokrat-Platon-Aristotel). Da bi mogli pravilno sagledati određenu epohu, moramo biti izvan nje, što nam je danas nemoguće. Nije nerealno da danas bivstvuju biseri Geteovog ili Aristotelovog kalibra, samo je pitanje kada će se otkriti, svaka generacija je imala genijalce u određenim disciplinama. Kada budu gledali na ovaj period za jedno 200-300 godina možda će sa poštovanjem pričati o Keruaku, Lemu, Sartru, Kunderi, Rušdiju, Solženjicinu kao što mi danas govorimo o nekim prethodnicima. Religiozni ljudi (naročito hrišćani) imaju tendenciju takođe da govore da su generacije gore i gore valjda ne uzimajući u obzir da je teško biti gori od Adama ili Isusovih savremenika. Adam je pričao sa Bogom pa je opet uspio da učini grijeh a oko sina Božijeg se jedva okupila desetina u njegovom poslednjem času kao bogočovjeka. Vjerujem da bi se i danas među šest milijardi stanovnika planete moglo naći dvanaest koji bi bili spremni da ostave sve i postanu apostoli. Nadam se da je ovim objašnjeno prvo pogrešno stanovište. Da li smo, pak, najbolja generacija koja je dosad postojala? Kada se o tome priča, prevashodno se misli na tehnološki napredak zato što ni najluđi danas ne bi smjeli da se usude i izjave da smo umjetnički/filozofski/svekulturno ispred nekih naših prethodnika. Pitanje je da li sam ja išta napredniji kao ljudsko biće u odnosu na bilo koga kroz istoriju samo zbog toga što imam televizor, internet i mobilni telefon? Mislim da bi ta izjava bila ordinarna glupost. To samo predstavlja duh jednog vremena i to što smo danas daleko informisaniji ništa ne znači. Ili smo kao čovječanstvo bolji zato što pravimo oblakodere? Sjetite se piramida pa ćete imati svoj odgovor. Politički napredak je takođe diskutabilan, na kraju krajeva zato što su ideje današnjeg društva bile kritikovane još u antici. Prije bi se reklo da je situacija koju imamo danas jednostavno prikladnija ovom vremenu i ovim potrebama. Oni su imali robove a mi ne, to je civilizacijski napredak, rekli bi drugi. Pojam roba u Egiptu ili antičkoj Grčkoj je sve diskutabilniji. U poslednje vrijeme se sumnja da su u Egiptu uopšte postojali robovi a rob u Grčkoj je bila osoba koja je živjela na nivou današnje niže srednje klase. U Rimu je druga stvar bila, ali ovdje valjda govorimo zašto smo bolji od cijele istorije, ne samo od jedne tvorevine. Inače bi se rasprava svela na to da su neka plemenska društva najbolja jer su imala apsolutnu demokratiju. Suština se na kraju svodi na ovo – sve što čovjeka opterećuje sad, sve za čime teži, nije se mnogo promjenilo kroz istoriju. Traži se ljubav, bori se za pravdu, za slobodu, za to da se nečiji glas čuje i na kraju krajeva da budemo upamćeni, da ostavimo nekakav trag. Vremenom se samo modusi u kojima to ostvarujemo mijenjaju, ali mi nismo ni bolji ni gori. Nije lakše ali nije ni mnogo teže i svi radimo najbolje što umijemo, nema potrebe da se uzdižemo kao generacija niti da izvodimo neku lažnu skromnost.