Protiv Negativnog

понедељак, 21. јун 2010.

Skok ka vjeri


            Kao temu današnjeg teksta izabrao sam jedan vrlo interesantan, a ja bih rekao i bitan, motiv iz egzistencijalističke filozofije (ako neko dosad nije shvatio, to je meni najbliži filozofski pravac). On mi je zanimljiv zato što je, u većoj mjeri od svih drugih termina koje je egzistencijalizam uveo, našao svoje mjesto u svakodnevnom govoru i razmišljanju. Ali kao i sve što postane dio svakodnevice, njegov smisao, pa čak i sam naziv je izgubio svoje prvobitno značenje. Meni se čini da je to “staro“ značenje suviše vrijedno da bi se zagubilo, i da je u određenoj mjeri i bolje od ovog sadašnjeg.

Za početak, i sam izraz je promjenio svoju formu, i postao je skok vjere (u engleskom često rabljeno, kao leap of faith) i u toj maloj izmjeni se sadrži ogromna promjena smisla. Sam po sebi, skok vjere je jedna lijepa stvar i koristimo je da opišemo momente u kojima neko, možda mi sami, prelazi preko svih razumskih stega i skače glavom dolje u ambis. Skok vjere predstavlja jedan slobodan pad, igranje protivno svim pravilima onoga što nazivamo uobičajeno, trenutak u kojem najistinskije živimo život. Neki ga nikad ne učine, već žive svoj život po utabanim stazama, bilo da su sami osmislili tu stazu i grčevito je se držali ili da su tu stazu osmislili neki drugi za njih, da ih društvo na to uputilo. Oni koji izvršavaju skok vjere su često oglašeni kao nepromišljeni, neozbiljni, kao ludaci. No, neki ljudi nisu sposobni da izvrše taj skok ikad a njega jedino može razumjeti onaj koga je proživio, ko je skakao, tako da to nerazumjevanje nije nikako iznenađujuće.

A kakvo je bilo to prvobitno značenje koje sam spomenuo? Ono je malo manje neutralno, i predstavlja kretanje ka nečemu, zato se i zove „Skok ka vjeri“. Skovao ga je filozof Kjerkegor i njegov egzistencijalizam u tome nalazi svoje središte. Skok ka vjeri predstavlja kretanje koje svaki čovjek može izvesti ako želi da se izdigne na najbolju formu življenja. Mislim da nije bitno da vam opisujem čitavo to kretanje, ipak, suština je da malo ko stiže do mogućnosti da izvede skok ka vjeri, a i oni koji stižu, ne izvode ga uvijek. Kao i čitava egzistencijalistička tradicija, i kod Kjerkegora su vrlo bitni krizni momenti, momenti velikih odluka, velikog bola ili velike neizvjesnosti, i u njima se suštinski izgrađujemo. U takvim momentima pred nama se postavljaju razne odluke. Skok ka vjeri bi bio onaj potez u kome se potpuno prepuštamo određenom cilju, idemo ka njemu u slobodnom padu, taj cilj nam je s jedne strane neizmjerno bitan, a s druge, potpuno smo svjesni činjenice da, razumski gledano, maltene ne postoje šanse da se ostvari. Ipak, imajući sve to u vidu, nasuprot svim racionalnim razlozima, mi vršimo skok ka vjeri, i ako su sve okolnosti ispunjenje, po Kjerkegoru, zadobićete taj cilj.

U čemu se razlikuje skok ka vjeri od skoka vjere? Prosto, skok ka vjeri se izvodi samo jednom, i nakon što se uspješno izvede, naša psiha će se promjeniti uz njega (tj. ona se već izvršila, čim smo mogli da skočimo) i bićemo sposobni da vršimo ono što nazivamo skok vjere bilo kad u bilo kojoj situaciji, ono neće biti nešto strano našoj prirodi. Smatram da ova priča ima svoju težinu, pogotovo imajući u vidu da u društvu u kojem živimo, vjera biva pojam koji je do neviđene mjere postao oglašen i nekako smo zaboravili koliko se vjera svuda uvlači. Znanje je jedna forma vjerovanja (definicija znanja – istinito, opravdano vjerovanje), u osnovi apstraktnih pojmova kao što su sloboda i ljubav se nalazi vjera, kao i u još mnogo čemu. Da li zbog prečestog povezivanja sa religijom, pa je došlo do toga da je vjera ekskluzivno vjera u Boga, ili zbog zaluđivanja da moramo da se svedemo na hladna i sigurna znanja, da je lakše živjeti u rutinama i onome što nam svakodnevica servira, u svakom slučaju, pojam vjere i vjerovanja je postao vrlo stran mnogima. I zaista, ako bi odbacili ono što sam gore rekao, da je vjera u osnovi svakog znanja, svake ljubavi i sveukupne slobode, time bi odstranili skok ka vjeri, i život bi vjerovatno bio lakši. Grčka poslovica s druge strane, jasno kaže – sve lijepo je teško. Ljepota se mora zadobiti, zaslužiti, na svaki način.  Nemojte me pogrešno shvatiti, postoje ljudi kojima je racionalnost najjača strana, koji vrlo dobro kalkulišu sa svime, i ko sam ja da im odreknem takav tip života ako oni u njemu nalaze zadovoljenje? Ali ima i onih koji pokušavaju osmisliti svoj život, pa opet ostaju nesretni, to što su isplanirali se nekako ne ostvaruje, i život im nekako izmiče u tom stalnom racionalisanju. Takvim ljudima se obraćam.

Nekad je potrebno uraditi nešto a da nemate plan B za tu situaciju, da nemate kalkulaciju koja vas vadi iz svakog problema, već svim svojim bićem idete na neki problem, pokušavate ostvariti neki cilj, oživjeti neku želju. I to zaista može biti bilo šta, nema nikakvog pravila, ne zna se ni kada će za svakog od nas nastupiti momenat u kome možemo skočiti ka vjeri. Dotad možemo raditi nešto drugo, možemo se spremati za to, učiniti naš život nepredvidljivijim, kako bi sebe pripremili za jednu nepredvidljivu i naizgled ludu radnju. Pripremati se možemo na razne načine, recimo tako što ćete povremeno povjerovati svom instiktu, svom srcu i uraditi nešto što biste inače proglasili ludim, tako što nećete svakog dana biti u istoj rutini, što ćete ići drugim putem u školu ili na posao, naručiti neko novo piće u kafiću i mijenjati mjesto na kojem jedete. Mogli bi život urediti tako da se kreće u potpuno pravoj liniji, ali da li je rutina nešto što svako od vas želi? Dato nam je pregršt mogućnost, milion boja kojima bi mogli da obojimo naš svijet, ne moramo stalno birati istih 5, nekad bi mogli da napravimo skok ka vjere i uzmemo potpuno drugih 10, i možda će crtež biti daleko ljepši. Većina nas kao da nema povjerenja u sam život, koji nam, uprkos svim našim planovima, stalno iznova pruža mnogo raznovrsnih mogućnosti, često nas okrećući na strane za koje nismo ni znali da postoje a koje su prave za nas. Možemo planirati godinama, opet kada trenutak dođe i život nas postavi pred izbor, samo jedan skok ka vjeri može biti ono što će naš život učiniti smislenim, zaokruženim i vrijednim.

субота, 05. јун 2010.

No direction home


            Traženje inspiracije je najčudnija stvar kojom se čovjek može baviti. Često uhvatim sebe u razmišljanju kako bih volio nešto da napišem, bilo ovdje za blog, bilo za neku drugu svrhu. Tada na određeni način silim sebe da razmišljam o mnogim temama i da dam neki svoj pečat svemu tome. Drugi način je obraćanje pažnje na neke stihove, na neke svoje stare crtice ili tuđe citate, podsjećanje na određene filmove i knjige. Nikad ništa ne izađe od toga, sve se svede na čudno tumaranje i eventualno neki poluproizvod. Ista situacija je bila poslednjih dana, znao sam samo da želim da pišem, ali nisam znao ni šta ni kako, papir je ostajao prazan ili u najboljem slučaju pun brisanja i križanja.

I onda u ovo sivo popodne, dok sam sjedio i pokušavao da učim sam čuo da sestra sluša Bob Dilana, pjesmu Like a Rolling Stone, priprema se za sjutrašnji koncert. Tu pjesmu sam slušao toliko puta i samo sam se nasmijao ideji da ću je sjutra čuti uživo i da ću vidjeti tog velikog čovjeka. Ali u jednom trenutku mi je par stihova pobudilo pažnju i navelo me da pišem. Podsjetili su me zapravo na osjećanje koje u sebi imam i sa kojim ne znam baš šta ću. Svih ovih dana se budim sa hiljadama misli, istovremeno znajući da ne mogu „pobjediti“ ni u jednoj od njih. Nisam bio siguran odakle dolaze sve te misli, zašto se gomilaju baš u ovom trenutku i kako je moguće da im ne mogu ništa. Na određeni način, stihovi koje sam stavio u naslov ovdje zapravo objašnjavaju čitavu situaciju – nema puta kući, u potpunoj nepoznanici sam baš kao kamen koji se kotrlja (no direction home, a complete unknown, like a rolling stone).

Šta za mene znači put kući? Kuća, dom predstavlja sigurnost, predstavlja jedino pravo čvrsto tlo, prvenstveno ga vidimo kroz porodicu, onda kroz prijatelje i neke druge drage osobe, ali taj dom je i put koji želimo da slijedimo, bilo kroz obrazovanje ili karijeru, kao i sve naše težnje koje uspjevamo dostignuti. Dom je tamo gdje se osjećamo sigurno i mirno, gdje možemo da predahnemo. Ali, svako raskršće uništava jedan stari dom i tjera nas da tražimo novi a meni se čini da sam suviše domova odjednom izgubio i valjda otud ta gomila nerješivih misli. U priči sa mojim prijateljima znam da nisam usamljen u ovome, da se mnogi osjećaju ovako, i na neki način, dokle god je čovjek istinski živ, on stalno traži nove domove, a samo malobrojni nađu onaj idealni i mogu reći za sebe da su uspjeli. Smatram da je sa ovim vrlo analogna slika đavola koji se prikazuje na raskršću. Raskršće je upravo taj momenat u kome nema puta kući i kojem je bitno da li ćemo otići lijevo ili desno, gdje ćemo postaviti svoj budući dom. Ovakav teret je težak za mnoge ljude, ne znaju kako da se izbore. Tu onda uskače čovjek od bogatstva i ukusa i jednim potezom olakšava to. Nekad mi je bilo čudno da shvatim zašto bi iko prodao dušu đavolu, a sad vidim da postoji pregršt situacija koje mogu da slome čovjeka, ako je sklon slamanju. Ne mora ovo biti figurativno, prodavanje duše đavolu može biti jednostavno odustajanje, zadovoljavanje manjim, neiskrenost prema sebi. Umjesto da ostanemo na putu i tražimo pravi dom mi se zadovoljimo prvom šupom (neki možda i sa dvije šupe), samo da bi nam bilo lakše i da ne moramo više putovati. Mislim da nisam jedan od njih.

Postoje razni načini da se čovjek izbori sa ovim a da očuva dušu, recimo zatrpavajući se jednom stvari koja mu prija, i da njome ignoriše sve drugo što mu smeta i sa čim bi trebao da se izbori, sve dok ne osjeti da je pravo vrijeme da pobjedi problem. Ne bih ovaj način izabrao za sebe, mada razumijem da različiti ljudi imaju različita sredstva, i računa se to da svako ostane vjeran samom sebi, kako god vidi za shodno. Moj izbor bi bio da se živi život svakodnevno u cjelosti, da su porazi i beznađe dio života kao i sve ostalo, da može ponekad da se luta bez ikakvog smisla i cilja, a u tom čudnom življenju pravac će se ukazati sam, kao kopno davljeniku. Ja sam dom pokušao prvo naći na najlogičnijem mjestu, a to je u porodici i u gradu u kom sam odrastao, i koliko god on bio lijep i blizak, shvatio sam da mi mjesto nije tamo. Dalje sam ga tražio u daljem školovanju, u odlaganju ideje da moram nešto raditi sa sobom. A onda sam shvatio da ta želja za školom nije želja za unapređivanjem i velikim znanjem, već prosta želja da odgodim neke važne odluke, a smatram da je sad vrijeme za njih, za nalaženje nekog novog doma, zapravo novog puta ka njemu, a doškolovanje će uslijediti posle ako bude shodno. Koji mi je sledeći korak, ne znam ali nema potrebe za strahom ili očajanjem. Možda ćemo ga naći sjutra prelazeći ulicu, gledajući televizor, pretražujući internet.

Pitanje je ko zapravo zna šta je smisao i cilj u životu? Neki će reći da je to sreća, neki da se ostane iskren sebi, neko treći da valja otkriti život u što većem stepenu i jednostavno ga „proživiti“. Moje mišljenje je da je život uvijek „na putu“ i da zato često dolazimo u situaciju da ne znamo kako doći do kuće. Kao i inspiracija o kojoj sam pričao na početku, nema pravila u ovom traženju, put traži nas kao što i mi tražimo njega i pitanje je dana kada ćemo se međusobno prepoznati. Na putu smo i zbog toga što svaki dan nosi u sebi novo samoupoznavanje, kroz sebe i kroz drugoga. A kada nešto novo shvatimo u vezi sa sobom lako primjetimo da jučerašnji cilj nije dovoljan, da mjesto koje smo za sebe odredili nije pravo, već da se ponovo vraćamo na put. Zato, kao biće koje je uvijek na putu, ne ostaje nam ništa do da stalno istražujemo sebe i gledamo zvjezdano nebo iznad nas. Pritom, možemo u daljini primjećivati neku neobičnu svjetlost i pokušati da je nađemo u sebi, i dok smo na tom putu držati za ruku nekog ko nam je istinski saputnik. To je ono najdragocjenije.