Protiv Negativnog

субота, 21. мај 2011.

Pripadanje



How do you dare to tell me that I'm my Father's son
When that was just an accident of Birth.
I'd rather look around me -- compose a better song
`Cos that's the honest measure of my worth.

Teza: Nisam neki ljubitelj horskog pjevanja, čak smatram da je uzaludno i degradirajuće po intelekt trošiti riječi i ponavljati ono čime nas bombarduju sa svih strana ali za svrhu ove teze, prinuđen sam donekle to učiniti. A teza je da - težnja za pripadanjem, za identifikacijom sa jednom ili više grupa, struktura, mišljenja ili pravaca predstavlja slabost pojedinca i jedan vid kukavičluka. Psihologija mase nam jasno ukazuje da, što je gomila veća, to je manje indvidualnosti, tj. da kada pripadamo gomili nesvjesno gubimo sopstveni, a prihvatamo grupni identitet. Sve ono što smo mi sami, prestajemo biti, svega toga se odričemo u korist grupe kojoj smo odlučili da pripadamo. A kao što je Hegel davno rekao, svaka determinacija je negacija, odnosno svako određenje predstavlja jedno negiranje sebe. Kada sebi pridajemo neka određena, kao recimo da smo pripadnici jedne nacije, jedne vjere, jedne socijalne strukture, partije, umjetničkog pravca, filozofske škole, mi sebi odričemo sve što ne potpada u tu usku odrednicu. Prije nego što sebi damo neko određenje, mi imamo mogućnost da, radeći bilo šta, budemo bilo ko. Ali kada sebe određujemo, sužavamo svoje mogućnosti, prestajemo biti beskrajna duša i beskrajna mogućnost i postajemo jedan sužen prostor. O ovome je već bilo riječi na ovim stranama.

Ovih dana se u Crnoj Gori obilježava 5 godina od rezultata referenduma 2006-te godine i to daje zgodan šlagvort ovoj priči. Plastičan primjer nestanka ličnog u korist grupnog identiteta se dobro vidi na fejsbuku ovih dana. Masovno se mijenja profil slika, koja bi trebala da izražava osobu koja je nosilac profila u zastavu ili grb Crne Gore. Ljudi se svjesno odriču svog vlastitog imena, svog lika, svog identiteta i postaju identitet “crnogorac” u tom najširem mogućem okviru. Nije ovaj problem vezan samo za Crnu Goru, pa tako imamo ljude koji i dalje drže sliku “Pravda za Uroša” podređujući svoj identitet navijačkoj grupi ili “Kosovo je Srbija” itd. Svake godine srediom marta osvanu profili sa likom Zorana Đinđića a ni ja nisam bio imun na ovo pa sam dugo držao libijski grb kao neki neznatan znak podrške libijskom narodu zbog bombardovanja kojem su izloženi već više mjeseci. Moram istaći da, iako gorepomenuto horsko pjevanje želi da vas ubijedi u suprotno, pripadanje i snažna identifikacija postoji svuda, nije samo rezervisana za naciju, religiju ili navijačke grupe. Vi ste odlučili da pripadate i kada jasno kažete i čvrsto vjerujete da ste revolucionar, liberal, komunista, pripadnik ove ili one stranke, borac za ljudska prava, avangardni slikar, egzistencijalni filozof, romantičar, kreacionista i slično, vi ste sebe odredili i podredili vašu individualnost nekoj grupi. Postoji više razloga zašto težnju za pripadanjem možemo vidjeti kao lošu. Gornji stihovi iz pjesme Wind up, grupe Jethro Tull dobro oslikavaju suštinu tih problema. Umjesto da težimo sopstvenim uspjesima, „komponovanju ljepših pjesama“ mi se pozivamo na pripadanje nekoj široj grupi. Tako možemo sebi pripisivati neke trenutne uspjehe ovih grupa, iako mi ničim nismo tome doprinjeli. Svejedno, ako smo mi borci protiv rasizma, ako je u nekoj dalekoj zemlji ukinut aparthejd ponašaćemo se kao da smo sami nečem velikom doprinijeli iako je naša priča protiv rasizma bila svedena na lokalnu kafanu. Isto važi kada uspjeh nacionalne reprezentacije ili našeg vidimo kao potpuno svoj, lako je zaboraviti da smo poslednjih 10 dana proveli u neradu, u buljenju u televizor i besmisleno prelistavanje interneta, mi smo svjetski šampioni, nosioci slobodoumnih ideja koje oslobađaju Bliski istok i tako dalje. Druga varijanta je pripisivanje sebi tih grupnih osobina, pa ako je maksima Crne Gore čojstvo i junaštvo, samim tim što smo crnogorci mi imamo ove osobine, iako smo preksinoć u masi napali jednog, a dan posle bježali od onog ko nam se činio jačim. Tako smo mi borci za siromašne, za radnička prava ako vjerujemo u komunizam iako radnika u životu nismo vidjeli. Ili smo plemeniti i vrijedni jer sebe zovemo borcima za ljudska prava iako ne dižemo glas protiv kršenja istih svuda na svijetu, već samo tamo gdje bi nas platili. Na kraju, pripadnošću maskiramo sopstveni neuspjeh, sakrivamo neodgovornost i imamo osjećaj uspjeha u uspjehu drugih, bez želje da konačno mi nečim pridonesemo ovom svijetu i sebi.

Antiteza: Ne biram ustvari ništa, ni rođenje, ni ime, ni porodicu, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate. Meša Selimović je ovom rečenicom preuzetom iz romana Tvrđava, maltene objasnio čitavu poentu antiteze. Čovjek se rađa sam i ništa od onoga u šta ga to rođenje postavlja on ne bira. A istovremeno smo genetski predodređeni da budemo socijalna bića i nemoguće je biti potpuna individua, kao što je nemoguće biti čist potencijal. Zato umjesto da nam tu individualnost ukradu, mi je poklanjamo, u nadi da će nam ljubav sa kojom smo je poklonili biti vraćena, sa nadom da će nas i naša nacija voljeti i naša religija, naš umjetnički poziv, škola, princip vjerovanja ili naša profesija. Takođe, jako je teško izvlačiti pozitivnu energiju samo iz sebe, pa uspjesi grupa kojima smo odlučili da pripadamo mogu dati novi elan našim težnjama i omogućiti nam da ustanemo i da shvatimo da je sve moguće. Pripadanje grupi nam tako može pojačati naše potencijale ako su osobine koje vežemo za neku grupu zaista naše, a ne umišljene. Ta, već pomenuta ljubav, može da nam pruži više razumjevanja i otvorenosti prema pripadnicima drugih grupa i time može stvoriti nova zajedništva u kojima bi se spojile pozitivne strane obe grupe. Kao isključivi pojedinci, svako grupisanje nam djeluje kao nešto strano i negativno. Suština je da, kao socijalna bića, moramo pripadati nečemu, moramo voljeti neki viši ideal i nalaziti snagu u grupi, a ne samo u sebi.

Sinteza: Metod koji sam koristio u ovom tekstu je bio široko popularan u njemačkoj filozofiji na prelazu osamnaestog u devetnaesti vijek i predstavlja dobar način da se prikaže problematika koja ima svoje lice i naličje. Kao što rekoh, smatram da nečemu moramo pripadati, sad da li je to samo nečiji filozofski pravac, religiozno uvjerenje, fudbalski tim, nacija, politička struja ili sve to kombinovano nije bitno. Bitno je kako se unosimo u naše pripadanje i koliko nam sebe ostaje. Bitno je da ono što prepoznajemo kao vrlinu grupe nalazimo u sebi, ili ako je nemamo da to bude vrlina kojoj težimo, da ne koristimo tu grupnu vrlinu i grupni uspjeh kao opravdanje sopstvene nesposobnosti. Treba prvo biti čovjek, pa tek onda “tim”, “nacija”, “pravac”, “profesija”, “muzički ukus”… Možda još važnije od toga je da nam pripadanje bude most ka drugim ljudima, kako u svojoj, tako i u svim drugim grupama, a ne oruđe preko kojeg ćemo se dijeliti. Grupe su tu da pobijedimo samoću i otuđenost među ljudima, a ne da stvaramo novi način da se razdvojima. Takođe treba znati da je pripadanje vaš ličan čin, koji nije zapisan u kamenu i koji je uvijek izmjenljiv. Ako ste sada jedno, u bilo čemu, sjutra možete biti nešto drugo, to je vaše pravo a ne neka sramota. Zato što su grupe ljudska određenja koje su uglavnom smislili neki prije nas, a ne mi sami. Svojim pristupanjem mi činimo grupu realnom, one postoje zbog našeg pristupanja, ni zbog čega drugog i time predstavljaju još manji razlog za bilo kakve podjele. Moje današnje pripadanje se može zvati Štulićizam, jer čitav dan slušam genijalne stihove možda najboljeg benda na ovim prostorima, čije zalaganje je uvijek bilo Protiv negativnog.

недеља, 01. мај 2011.

Virtualno intelektualni



            „...sublimiran kroz urbanu znakovnost crpi leksiku ovovremenog svijeta“

Ovaj tekst će biti prošaran sličnim kvazi-intelektualnim rečenicama virtualno intelektualnog življa koji nas svojim umotvorinama nesebično časti iz dana u dan. Neću nikog prozivati lično, mada ako vas zanima možete naći o kome se radi u svim citatima na koje ćete naići. Zamjereno mi je da u prošlom tekstu nisam bio dovoljno oštar i da sam u želji da ispadnem korektan umanjio sopstvenu argumentaciju. Razlog za takav, ublažen tekst je bio u tome što nisam htio nikoga da otuđim od svojih ideja, želio sam da me i druga strana čuje. Ovdje, druga strana, suviše ogrezla u samozadovoljštinu već izgrađenih kružoka istomišljenika ne može i neće da čuje ikoga ko ima nešto da kaže, zato je logično da ove riječi budu grublje i usmjerene na sve one koji nisu takvi. Rak se ne liječi, on se uklanja, precizno i odsječno, prije nego što zagadi čitavo tijelo.

“kao psihosocijalne atribucije ličnosti, dvije odvojene konstitucije individue”

Tako teške riječi upotrebljavam možda olako, ali pokušaću da objasnim. Divlji kapitalizam koji je zavladao kod nas nam ne dozvoljava da se čudimo što su poslovni ljudi oličeni u grabljivicama bez mjere, koji su spremni da gaze po leševima samo da bi uvećali svoj kapital. Ovakvih kapitalista ima svuda, njegovu neljudskog i nemoral su opisali mnogi pisci, filozofi, pjesnici, a možda najprijemčivija je njihova skica kao divljih pasa sa albuma Animals grupe Pink Floyd. Takođe nas ne čudi što su političari korumpirani i pokvareni, što u njima nema ničeg državničkog već isključivo sitničarske brige za lični i porodični interes, koji se opet očituje u vidu zauzimanja što većeg broja pozicija i grabljenja novca koji im ne pripada. Daglas Adams je davno zapisao da „bilo ko ko je sposoban da bude izabran za predsjednika, mora biti spriječen za zauzme tu poziciju“. Zato naš rak nisu ni političari ni biznismeni, već prije svega intelektualci. I taj rak je najsnažnije obuzeo Crnu Goru.


“ta vizuelizacije tamne praznine koja je i izvor života i manifestacija smrti, to oslikavanje transcendentnog ambijenta koji izmiče deskripciji

Od ovog raka boluju i zemlje regiona ali izgleda da je jedino kod nas metastazirao i da pacijentu prijeti da postane biljka. Možda vam nije poznato, ali Univerzitet Crne Gore nije uspio da se kotira ni među prvih 6000 svjetskih univerziteta. Ta rang-lista je odrađena po broju objavljenih radova u važnijim svjetskim naučnim časopisima. Kao poređenje, univerziteti u Ljubljani, Beogradu i Zagrebu, kojima takođe ne cvjetaju ruže su se makar plasirali u prvih 500. Ipak kako da nas to čudi kada su rektor, dekani i većina profesorskog kadra više vremena provodili po partijskim skupovima i mitinzima, ili se bavili trivijalnostima, nego što su pokušavali da doprinesu nauci u svojim poljima. Kada ste poslednji put čuli da je neki crnogorski pisac preveden na neki od velikih svjetskih jezika? Istovremeno ovdje se razbacujemo epitetima i hvalospjevima do te mjere da se čovjek začudi kako svi kandidati za nobelovu nagradu nisu iz Crne Gore.

“Tamo pepeo tiho pada kroz svemir i pokriva behar, bešumno pepeo leluja kroz ništa nad ničim, da bi se zaustavio na laticama bademovog i narandžinog cvijeta, što se tek otvorio u baštama nikog”

Tu se krije glavni problem, samozadovoljavanje te „intelektualne“ elite. Jedni drugima pišu recenzije, vjerovatno dok zajedno ispijaju kafu i međusobno se hvale po medijima, domaćim i stranim. Od vas kriju činjenice da ih nigdje drugo nisu izdali, kao i to da im je prodavanost knjiga bilo gdje van Crne Gore mizerna, na nivou statističke greške. Jedini koji su ih čitali su njihovi pandani u zemljama regiona. Možda će neko za ovakvo stanje optužiti političare, ali time bi samo promašio metu. Igrom slučaja pratim i pratio sam „scenu“ u Srbiji i Hrvatskoj. Naša vlast i njen „represivni“ aparat je smiješan za ono što su predstavljali vladaoci kod naših susjeda tokom devedesetih. Pa ipak, bilo je zdrave kritičke misli u nekoliko listova tokom Tuđmanove neofašističke histerije kao što je i u Srbiji bilo slobodne rasprave, sastanaka i vrijednih radova od krajnje ljevice do ekstremne desnice za vrijeme najveće Miloševićeve represije. Na vlast se ne možemo vaditi, jer uvijek postoji, koliko god mali bio, prostor za nezavisnu misao.

„što dodatno pojačava metatekstualne, to jest kvazirealističke efekte filma“

Jedini problem je što su taj prostor kod nas pojeli upravo ovi, virtualni intelektualci, koji su svojim činjenjem učinili mnogo štete našem narodu, njegovom mentalnom zdravlju i mogućnosti da raste, zato što mu se ovim dodatno krivi slika. S jedne strane ima isuviše kiča a sa druge strane ono što mu se predstavlja kao kvalitet, kao znanje, kao mudrost je samo simulacija svega toga. Ipak svi ovi citati koje sam naveo najbolje pokazuju zašto su ovi „intelektualci“ virtualni. Jezik koji oni koriste se graniči sa nerazumljivim, njegova suština nije u izražavanju mišljenja već u njegovom prikrivanju. S obzirom da naša virtualna elita nema baš puno šta da kaže ona priskače odličnoj taktici, koristi ogroman broj nepoznatih riječi i neobičnih formulacija da bi njima ostavila svoje čitaoce bez teksta. Oni su ovim sebi pridali čudotvorne moći, jer očigledno pretvaraju vodu u vino, odnosno jedne prazne riječi bez boje ukusa i mirisa čine mističnim, uzvišenim, inteligentnim. Postoji i druga taktika, nešto prizemnija. Umjesto da koriste nepoznate riječi, naši “intelektualci” se služe svim mogućim prostotama da bi time navodno pokazali kako su iskreni i snažni u svojem stavu. Jedini koji je psovkama dao smisao je Čarls Bukovski i svi njegovi plagijatori jednostavno djeluju smiješno i njihov intelekt kao i “ogoljena iskrenost” njihovih stavova je virtualna. Zato je naša situacija danas loša, jer je pred nas postavljena mogućnost da budemo ili dio vladajućeg tabora, da se prodamo za partijsku knjižicu i državnu sinekuru ili da pristupimo virtualno nezavisnom taboru i da svoje kreativne ideale zamjenimo za međusobno aplaudiranje i tapšanje po ramenu. Izbor nije između Cece i Leonarda Koena, već između Cece i Karleuše, zlog i naopakog. Mislim da je bolje biti pošten piljar ili čistač ulice (nemam ništa protiv i jednih i drugih) nego vladin i državni intelektualac, jer bih time prodao ono najljepše u sebi za tuđ interes a na štetu svih dobrih ljudi. Ne znam kako protiv ovoga, jer virtualni intelektualci zahvaljujući svim pozicijama koje su zauzeli, po nevladinim organizacijama, kulturno-umjetničkim odborima, medijskim kućama, umjetničkim selekcijama teško da će dozvoliti ulazak zdrave, kritičke i vrijedne misli. Ipak, nekad je dobro makar konstatovati rak, čak i kada ga ne možemo izliječiti možemo proživjeti na najljepši način ono što nam je ostalo. U našem slučaju, internet nam pruža mogućnost kakve takve organizacije i života zdrave misli, u prkos svima koji nas pokušavaju prevesti na njihovu stranu lažne inteligencije i kritike.