Protiv Negativnog

субота, 24. септембар 2011.

Dobre vijesti



            Petak prije podne, dan posle diplomskog. Sjedim i pijem neku ogromnu kafu u Nušićevoj sa prijateljem koji je istog jutra došao u Beograd. Dan prije se proslavljalo i redom su se posjećivale kafane tako da sam izrazito mamuran a plus sam spavao sa otvorenim prozorom tako da sam navukao neku prehladu. Usta su mi suva i ne postoji dovoljna količina vode koja može to da popravi. Na očima duboki podočnjaci i boli me dok gledam. Kijam. Ipak vodi se prijatan razgovor, valjda ne postoji to loše stanje kojem riječi ne mogu pomoći, bolje nego sva tečnost, kafa, ljekovi protiv bolova i ostalo. Tema je bila fudbal i mršave šanse crnogorske reprezentacije da uđe u baraž za evropsko prvenstvo kada sam primjetio da se jedna starija žena spotakla preko pločnika i pala. Podigao sam glavu i ugledao krv na njenoj ruci, otvoren prelom, možda i na dva mjesta, gospođa je bila starije, kosti krhke, tako da nije ni čudno. Htio sam joj pomoći ali već su tu bile dvije djevojke, jedan čovjek u tridesetima i žena koja je držala bebu. Svako je preuzeo na sebe određeni zadatak, pa je djevojka sa bebom umirivala staricu, dok su druge djevojke pošle u obližnji kafić po stolicu, da bi je pomenuti čovjek na nju podigao. Onda je izvadio telefon i pozvao kola hitne pomoći dok su je djevojke i dalje umirivale i bodrile. Još par ljudi je htjelo da pomogne, uključujući i mene, ali smo se vratili da ne bi pravili gužvu i uzimali svjež vazduh starici. Na kraju su došli bolničari i sve se mirno i dobro završilo.

            Ovo što sam ispričao predstavlja istinit događaj, viđen iz mog ugla. U njemu sam mogao da se uvjerim da ljudi zaista mogu biti nesebični i dobri, i da žele pomoći nekome kome je to potrebno iako čak i ne poznaju tu osobu. I to nije prvi put. Bio sam svjedok jednog većeg broja situacija u kome je nekome bila potrebna pomoć, makar i simbolična, i uvijek se našao neko ko je bio spreman da pomogne, da učini nešto dobro za potpunog stranca. Otvorite sada novine, upalite televizor ili još bolje, otvorite stranu vašeg omiljenog portala za vijesti. Vidjećete većinom ružne strane ljudskog roda i svakodnevice, vidjećete gomilu nepravde, ružnih djela, mržnje. Ako otvorite komentare na svakoj od tih vijesti naći ćete makar jednog koji govori o tome kako su ljudi danas odvratni, kako se svaka vrijednost izgubila i kako zaslužujemo sve loše što nam se događa.

            Nisam i nikad neću biti pobornik plasiranja vijesti kojima se anestetizira javnost i preko kojih im se nabijaju na nos ružičaste naočare. Ali kod nas to uglavnom i ne postoji. Kod nas se anestetizira na dva načina, i oba su puna mržnje i zlobe. Ili se raspiruju međunacionalne tenzije i nesporazumi ili se prenose šokantne vijesti o svirepim ubistvima, krađama, životima uništenih od droge, alkohola, kocke te o svakom mogućem nedostatku ljudskosti. O ovim prvima sam već pričao, i vjerovatno ću ponovo govoriti, ali to ovdje nije tema. Drugih ima gdje god se okrenete: mladić ubio djevojku, svoju majku i sebe sjekirom, ogromna tuča nastala nakon što je momak iz jedne grupe viknuo Srbija!; stariji čovjek izgubio sav novac na ruletu pa skočio sa zgrade, ostavio ženu i troje djece bez prebijene pare, mladić uhapšen nakon što je pokušao da obije trafiku ne bi li našao novac za heroin itd. Ovakvim pričama nas stalno bombarduju i ja ne želim da poreknem da su one istinite. Postoji mnogo toga ružnog oko nas i na to ne treba zatvarati oči. Ali šta je sa suprotnim dešavanjima? Gdje je priča o posjetiocima kafića koji su istog trena skočili da pomognu starici? Ili o slučajnim prolaznicima koji su spasili ženu od lopova? O momcima koji su najbolji prijatelji iako su različitih vjera i nacija? Ili recimo priča o momku koji je pod dejstvom lakih droga shvatio da mu je život bio besmislen i koji je odmah sjutra okrenuo novi list i postao uzoran građanin? Te priče su stvarne u istoj mjeri kao i one prethodne, loše. Ipak o njima slušamo rijetko, jedna takva priča ide na dvadeset negativnih i kao da nikad nema mjesta za lijepe vijesti, dobre vijesti.

            Postoji više razloga tome i svi su podjednako ružni. Prvi je očigledan, ružne i šokantne vijesti se dobro prodaju jer ljudi vole da se skandalizuju o stvarima koje se dešavaju daleko od njih. U mnogima čuči voajer koji želi sve da zna o tuđoj prljavštini kao i o svemu gadnom i katastrofičnom. Drugi razlog leži u tome da malo ko voli da čuje o ljudima boljim od sebe. Mnogi među nama ne bi pomogli starici koja je krvavo slomila ruku, niti bi bili spremni da se druže sa svim ljudima oslobođeni predrasuda i dopišite sami. Zato ne vole da čitaju o tim dobrim ljudima i dobrim djelima, ona ih ugrožavaju i tjeraju ih da bolje razmisle o svom životu, da budu kritički nastrojeni prema svakoj svojoj misli i svom danu a dobro znamo da malo ko to želi. Zato se više vole ružna djela, jer ona služe kao hvalospjev sopstvenoj dobroti. Kada pročitaju o momku koji je zaklao svoju djevojku pa sebe oni to shvataju kao pohvalu i dovoljno im je da misle kako su normalni i dobri i nisu nikog zaklali tog dana, ali kada čitaju o tuđoj nesebičnosti i dobroti onda su razumljivo ugroženi jer se ne sjećaju kada su poslednji put učinili tako nešto. Možda zbog toga ima jako malo tih pozitivnih vijesti, jer ih je prvo teško naći, a i kad se nađe poneka onda je lako diskvalifikovati je, misliti da je izmišljena ili da takve stvari rade samo neke poslednje naivčine.

            Želim sada reći zašto su bitne te pozitivne vijesti. Njihova svrha nije samo u tome da konstatuje da postoji neki dobar čovjek koji je učinio neko dobro djelo. To nije bitno. Bitno je koliko na nas utiču informacije iz naše neposredne okoline, a u ovakvom vremenu neposredna okolina su i novine i televizija i internet. Uzmite pa čitajte te ružne vijesti, pa čitajte komentare i razmislite kako ćete se osjećati. Sigurno će vam biti jako loše i nije isključeno da će te biti puni nekog kiselog stava prema svijetu a možda će vas pretvoriti u gore ljude. Naša okolina nas u velikoj mjeri oblikuje i niko ne živi sam za sebe zato što je svaki čovjek socijalno biće. Zbog toga dobre vijesti mogu biti terapija za sve nas, mogu sve one koji su željni ružnoće da probude iz te učmalosti i natjeraju ih da urade nešto. A one druge, koji ne žele ružnoću mogu da podsjete da nisu sami u svijetu, da nisu naivni zato što žele da čine dobro i da popravljaju stvari i da postoji toliko razloga za dobro. Neko vrijeme planiram da otvorim blog pod nazivom Pozitivni ljudi, koji će se baviti onima koji su činili dobre i lijepe stvari a da nisu tražili mnogo zauzvrat, ljudi o kojima ne znamo puno. Svako ko je zainteresovan je više nego dobrodošao da se pridruži. Svijet se može popraviti i time što konstatujemo šta je to lijepo u njemu. To lijepo će nam biti putokaz kako da činimo nešto još ljepše.

уторак, 20. септембар 2011.

Studiranje s greškom



            Konačno dolaze dani u kojima kiša i oblačno vrijeme nisu rijetkost, a u ovom stanu sa pogledom na more uz kišu jako dobro ide vruća kafa. Opet uz vruću kafu dobro dođe otvorena bijela strana novog teksta i jedan pasijans sa strane, čisto da probije trenutke nedostatka inspiracije. Kada tome dodam situaciju u kojoj konačno mogu pisati ili se baviti bilo kakvim umnim radom bez griže savjesti, očekuje me plodna jesen što se tiče umovanja na ovom blogu, nadam se i na moje i na vaše zadovoljstvo.

            Razlog nedostatka griže savjesti sastoji se u tome da sam, posle 5 godina i 11 mjeseci diplomirao te ponio izrazito perspektivno i željeno zvanje diplomiranog filozofa. Nakon što sam dobio potvrdu u diplomiranju u ruke bio sam prinuđen isključiti telefon da ne bih istog trena bio zatrpan mnogobrojnim ponudama za posao. Šalim se naravno i nema potrebe za nekim pretjerano kiselim sarkazmom jer samo naivni upisuju Filozofski fakultet nadajući se brzom strukovnom zaposlenju, velikom novčanom uspjehu i brzoj penziji. U nekih hiljadu riječi (što je format koji ovdje njegujem) je teško strpati sve što se mora ispričati kada pravim retrospektive jednog tako bitnog perioda života kao što je studiranje ali se može napraviti makar jedna simpatična skica.

            Tekst je nazvan studiranje s greškom ne zato što sam i u jednom trenutku smatram da griješim birajući taj poziv, ustanovu i sve što ide sa tim već iz jedne, maltene nadrealne činjenice, da sam studiranje počeo i završio uz štamparske greške. Jula 2005. godine u vrijeme upisa na Filozofski fakultet u Beogradu su bili moj otac i sestra pa su, prirodno, preuzeli na sebe obavezu da me upišu. Prvo su mi kupili indeks koji je imao fabričku grešku i nije sadržao stranice predviđene za seminarske radove a onda su na prvoj stranici, na kojoj pišu podaci studenta, upisali moje ime dva puta, tako da mi je ime, što se tiče administracije fakulteta, Stefan Stefan. Vjerovatno su zbog toga svi na fakultetu mislili da volim Duran Duran. Tako je počelo, a završilo se sa upisom položenog diplomskog rada sa jednim izostavljenim slovom, tako da ja nisam zapravo diplomirao, već diploSkirao. Grešaka, zabavnih, kao i onih drugih, je bilo i tokom studiranja. Kada sam se upisao na fakultet, on je bio u glavnom gradu moje zemlje. Na drugoj godini, on je bio u glavnom gradu susjedne zemlje. Profesor koji je proveo dva semestra predavajući nam Estetiku je u trećem pitao: „A, vi ne studirate po Bolonji? Pa neću ja vama da predajem“; pa smo dobili drugog profesora da popuni rupe.  Prvo predavanje na kojem sam bilo je počelo time da se, studirajući filozofiju, ne nadamo nalaženju odgovora na bilo koja pitanja koja nas muče. Na prvim vježbama nam je šaljivo rečeno da je ovo najbolji način da postanemo tramvajdžije ili magacioneri. Bilo je još mnogo situacija koje čine studiranje filozofije potpunim, jer bavljenje tako nečim i ne treba da bude obično i po svim pravilima već mora da nosi u sebi notu nadrealnog i blesavog.

            Najbitnija stvar kojoj su me studije naučile je da realnije sagledavam ljude, da dobrota i ljudskost nemaju nikakve veze sa znanjem i da ne postoji poziv koji okuplja ljude veće vrijednosti. U srednjoj školi većina nas gaji takve, ma koliko pritajene nade, nade u postojanje neke profesije ili nekog tipa ljudi koji su bolji od ostalih i koji će ispuniti sva vaša očekivanja i želje vezane za ljudski rod. Tako sam i ja smatrao da se filozofijom bave ljudi željni da proniknu u suštinu pitanja koja zanimaju sve ljude od početka svijeta. A onda shvatite da je neki broj ljudi upisao filozofiju, da bi posle postao političar ili da bi se uhvatio za struju koja mu leži i koju će tvrdoglavo da brani. Takođe vidite da ispiti i seminarski radovi nisu argumentovane rasprave u kojima se ukrštaju mišljenja o onim apstraktnim temama već su više nalik ocjenjivanju radova iz srpskog jezika – ako ste napisali/rekli interpretaciju dragu ispitivaču dobićete višu ocjenu, sve druge su maltene zabranjene. Najgore od svega je saznanje da neko može biti izrazito školovan, da su njegovo znanje i intelekt ogromni, da je proputovao svijet i da ima mnogo iskustva, a da je uprkos svemu tome ljudski na jako nismo nivou. Ali to saznanje je vrlo poučno, nauči vas da ljudska veličina nije u korelaciji sa intelektom, obrazovanjem ili pozivom pa više ne očekujete ni od sveštenika da bude svet, od ljekara da budu posvećeni, od bilo koga da bude pošten.

            Opet i pored tog negativnog saznanja, neke od najboljih prijatelja sam stekao baš među svojim kolegama i znam da ću ih cijeniti do kraja života. Sve ono što sam ja danas, a sa čim sam trenutno zadovoljan, je proizašlo iz iskustava stečenih tokom studija. Neka od glavnih uvjerenja koja imam su direktan proizvod filozofskih tekstova ili sopstvenih interpretacija i rješenja određenih problema. Upoznao sam se sa egzistencijalizmom, filozofskom strujom koja je najviše okrenuta životu i njegovim problemima, istovremeno se hvatajući u koštac sa pitanjima koja su najviše pozivala na čuđenje i zaključio da se filozofija zaista može, ustvari da se treba živjeti. Kroz egzistencijalističku filozofiju sam otkrio da je mit govoriti o filozofskim problemima kao isključivo apstraktnim, suviše velikim za jedan životni vijek, kao i o mitu o filozofu kao udaljenom čudaku čije umovanje ne može interesovati obične ljude. Naprotiv, egzistencijalizam kao struja se više bavi čovjekom, od svakodnevnice do najvećih problema i pitanja koja ima, od svih drugih struja i profesija za koje sam čuo. Ipak, ni ona nije za svakoga treba poštovati drugog.

            Ima još jedna interesantna stvar koju sam otkrio tokom studija. Imati otvoren um i filozofiju kao poziv je prilično neomiljen rezime među drugim ljudima koji žele sebe nazvati intelektualcima. Osnovno filozofsko obrazovanje mu tu dođe kao super-moć zato što ne dozvoljava misli koje su protivne zakonima logike, ne dozvoljava proizvoljno korišćenje prethodno definisanih termina, bilo da se radi o riječima koje se uglavnom koriste da bi govornik zvučao pametniji (dijalektika, a priori, metafizičko, transcendentno...) ili jakih riječi kojima se oblikuje masa (Demokratija! Pravda!), već smo prilično strogi kada se radi o izražavanju mišljenja. Naravno kod onih dobronamjernih intelektualnih ljudi ovakva „moć“ je više nego dobrodošla a kao i svaka super-moć, sa velikom moći dolazi velika odgovornost, te se ovo može koristiti za podržavanje pravog i zdravog umovanja, kao i za varanje uz pomoć plitkih sofizama.

            Na kraju, sve što ostade od godina studiranja su dva papira potvrde o diplomiranju, lista položenih ispita, prosjek i iščekivanje prave, ukrašene diplome. Ali to su formalnosti. Ono što zaista ostaje je puno, životno (ako već ne profesionalno) upotrebljivog znanja koje mogu svakog čovjeka oplemeniti i učiniti boljim i vrednijim nego što je bio. Ostaju prijateljstva, prava kao i ona zamišljena sa filozofima koje smo proučavali i ostaje osmjeh kada se nađete u gradu studija, na platou ispred fakultetske zgrade. Više mi nije ni potrebno.

среда, 07. септембар 2011.

Mladi i stari



Iskrčite
kreteni
iskrčite
Sve mlado drveće starom sekirom
isecite ga
Iskrčite
kreteni
iskrčite ga
A staro drveće sa starim korenjem
sa veštačkim zubalom
sačuvajte ga
I okačite natpis
Drveće Dobra i Zla
Drveće Pobede
Drveće Slobode
I pusta šuma bazdiće po starom crknutom drvetu
i ptice će pobeći iz nje
a vi ćete ostati tu da pevate
Ostaćete tu
kreteni
da pevate i defilujete.

            Citirani stihovi dolaze iz pjesme Rat, koju potpisuje Žak Prever. Njena simbolika je prvenstveno vezana za ratno stanje u kojem starija generacija žrtvuje mlađu zarad svojih frustracija i iskrivljenih tumačenja toga šta su sloboda, patriotizam, pravda. Ona govori i o vremenu mira, jer i tada starije generacije, koje su zauzele položaje na razne načine pokušavaju iskoristiti situaciju da su rođeni prije i za sebe iskamčiti što veće beneficije na račun mladih, onih koji tek stasavaju i misle. Osim dobijanja beneficija, služe se svim metodama da u prvi plan gurnu mlađe koji im neće predstavljati konkurenciju dok će one koji misle glavom gurnuti u stranu.

            Sve više sam siguran da države Balkana, a ovo prvenstveno važi za Srbiju i Crnu Goru čine sve da otjeraju odavde svu omladinu koja ima nekog potencijala. Istina čućete u medijima da postoje raznorazne strategije, agencije, ideje koje teže tome da se smanji emigracija mladih kao i da se onima koji su već otišli pruži svaka prilika da se vrate. Jedini problem je u tome što o tome možete samo slušati dok na djela nećete nikako moći da naiđete. Kada je počela ekonomska kriza prije par godina prva akcija štednje koju je predložila crnogorska vlada se sastojala u tome da se ukinu pripravničke plate, da pripravnici rade volonterski dok ne završe staž. Pomenuta inicijativa nije prošla ali su neki od pripravnika u državnim službama koji su imali tu nesreću da se zaposle u toj godini, uglavnom prošli sa nekim mizernim naknadama od dvadesetak eura. Nakon što završiš studije i konačno zaključiš da je vrijeme da postaneš svoj čovjek, da nađeš stan koji ćeš sam moći da plaćaš, da se možda pripremiš za kredit za neki jeftini automobil, ti se nađeš u situaciji u kojoj ćeš imati novca da kupiš svakog dana paklo orbit žvaka i maramica i da budeš srećan.

            Postoji još mnogo primjera u kojima se mladima ne pruža karijera. U mnogim profesijama, kao što je recimo prosvjeta, nema zapošljavanja novih kadrova ako postoji i jedan stari kadar bez posla. Ovo važi na nivou čitave države. Nije bitna stručnost, nije bitno zalaganje, ništa nije bitno. Ako je neko imao tu sreću da se rodi prije vas on ima više prava na posao. Neko će reći da su starije osobe iskusnije, verziranije u poslu i samim tim kvalifikovanije od nekog svršenog studenta i uglavnom će biti u pravu. Ali ima i onih koji spavaju na svom radnom mjestu, u najboljem maniru komunističkih vremena “radio, ne radio, svira ti radio” a nadređeni ne mogu da ih dodirnu, sve i kad bi htjeli. Zašto bi se ti ljudi i zalagali kada znaju da im otkaz ne prijeti, da su zbog pomenute nacionalne strategije nedodirljivi. Pričam samo o državnim poslovima, zato što bi prava na njih trebala da budu jednaka, jer se te osobe podjednako plaćaju iz mog i iz džepa nekog pedesetogodišnjaka iako on ima veća prava na bilo koje radno mjesto. Gdje god se okrenemo nalazimo na kvake 22. U svakom oglasu za posao se traži prethodno iskustvo, a kako ćemo ga dobiti ako nas niko ne želi zaposliti bez tog iskustva. Tu se ogleda odnos države prema nama, mladima. Ona ne pokušava da se bori za svoju omladinu, da joj nudi mogućnost usavršavanja, da nudi karijere, iskustva, a mladi bi znali da odgovore. Naravno, postoje oni koji bi najradije ostali na grbači roditelja čitav život, lijeni i nezainteresovani ali nisu svi takvi, pričajmo o onima koji vrijede.

            Čuo sam na radiju prije nekoliko dana da će uskoro pacijenti snositi troškove u visini od 20% za sve usluge medicine, od najprostijih pregleda do najkomplikovanijih zahtjeva. U istoj emisiji su radili intervjue i jedna starija žena je rekla: “Ja mislim da nije u redu da penzioneri plaćaju to, pošto oni najteže žive”. Moje mišljenje je, s druge strane, da je vrijeme da muke ovog doba nose ljudi koji su nas u doveli u ovakvo stanje. Ti isti koji su sada penzioneri nisu dizali glas kada su slali ljude na Goli otok, nisu dizali glas kada je vladalo jednoumlje. Ćutali su i kada se pozivalo na rat za mir i podržavali su međusobnu mržnju i razaranje. Promjenili su gomilu vjera i nacija. Red je da stariji ponesu najviše tereta ovog vremena jer mladi ljudi, rođeni od 1980te godine pa nadalje nisu učestvovali u stvaranju svih kriza koje su nas zatekle. Danas je sasvim normalno da diplomirani arheolog radi kao vozač, da politikolog (koji nije u partiji) ide od jednog do drugog konkursa, shvatajući da su svi namješteni. Normalno je i da ljudi specijalizirani za prevodilaštvo mogu jedino dobiti posao kod ljudi sumnjivog porijekla i namjera. Niko ne nalazi ništa čudno u tome kad na birou kažu inženjeru arhitekture da bi trebao da mijenja profesiju. U šta, kafe kuvarice? Vjerovatno nigdje drugo studenti čiji je prosjek preko 9.5 mole za najobičniji posao. Nije ništa čudno da najgori najbolje prolaze, nije čudno da ni ja, filozof po struci, radim kao pomoćnik knjigovođe, zato što brzo kucam. Sve je to normalno. Zato niko nema pravo da nas poziva na patriotizam. Niko nema pravo da nas pita šta smo uradili za državu, jer ova država čini sve da nas se odrekne, odričući nam mogućnosti da obezbjedimo svoj život, zasnujemo porodice, da se kulturno uzdižemo a intelektualno širimo. Ako nekog zanima šire o ovom poslednjem, neka baci pogled na jedan od mojih starijih tekstova – Virtualno intelektualni. Uostalom, ovaj tekst se najviše bavio poslovnim prilikama jer nema te osobe koja misli da je Crna Gora sa jednim aktivnim pozorištem i jednim bioskopom u šoping molu veliko stecište kulture, kao ni neke ekstremne zabave ili javnog života.

            Sve što mogu poručiti je u skladu sa Preverom. Krčite, samo napred, krčite sve mlado i zdravo na šta naiđete. Krčite, lažni intelektualci koji ste prodali zdrav razum za državne sinekure, uništavajući svu zdravu misao. Krčite i vi, lažni popovi, kojima je važnija nacija od Boga i koji radite sve da nas zavadite i zatrujete nam dušu, umjesto da je liječite. Krčite sa njima i vi, nazovi akademici, koji nas pozivate na poštovanje nekakvih mrtvih slova ustava, umjesto da radite na razvoju kulture i slobode svih ljudi. Krčite i vi opozicionari, koji predstavljate napaćeni narod tako što vozite skupa kola i skrivate se u pozadini. A najviše krčite vi, vlastodršci, koji ćete se radije boriti za kriminalce i trgovce drogom nego za poštene, vrijedne i pametne ljude. Odavde nas vode samo dva puta. Prvi je onaj u kome će čitava šuma biti raskrčena, u kojoj će ostati samo ljudi koji će aplaudirati sami sebi, zadovoljni, zadrigli, prazni. A postoji i drugi put, u kojem će se možda stvari promjeniti, u kojima će razum nadvladati a duh pobjediti. Taj put je teži i nevjerovatniji, ali i čudnije stvari su se desile. A onda se nemojte iznenaditi ako svi današnji trovači ljudskih duša u raznim odorama budu osuđeni na zaborav, njihovi grobovi neobilježeni, imena obrisana iz svih arhiva a potomci primorani da promjene prezimena te da se tako duh naroda pročisti, kao nekad od kuge.