Pisati priču

Želim da počnem da pišem priču. Ne znam zašto ali mi je itekako primamljiva ta ideja. Nazvati sebe piscem, e to zvuči baš dobro. Vidim čak i naslovnicu svoje knjige, elegantne korice finog formata, prigodna fotografija i moje ime pri vrhu. U kvalitetnijim novinama dajem intervju, odgovarajući na pitanja iz raznih branši. Još ako posle toga nastavim da se probijam možda dobijem lijepe pohvale nekih bitnijih pisaca. Pol Oster izjavljuje kako ga je iznenadio taj mladi čovjek sa svojim idejama i neobičnim stilom i da bi volio da ima više takvih u generacijama koje dolaze dok Tom Vejts želi da iskoristi neke motive za jednu svoju pjesmu. Nisam još ni počeo pisati a sanjaranje me daleko odvelo. Baš sam budala. Ajde da usporim, razmislim. O čemu bih pisao? Kako biti originalan, smislen i uz to zanimljiv? Zašto se prije mene rodilo toliko velikih umova koji su na svaku temu dali neki dobar odgovor, pokrili sva značajna polja, napunili stupce i stupce genijalnim idejama, originalnim stavovima i prelijepim pričama? To zaista nije fer. Kako čovjek nešto da kaže o bilo kojoj velikoj ideji sada? Odakle mi pravo na mišljenje o nečemu o čemu je Dostojevski već sve rekao? Mogao bih pak pisati o nekom svom iskustvu, nečemu zanimljivom vrijednom pomena. Još samo da nađem jedan takav događaj. Ili da pišem o njoj, te stvari uvjek pale. Uostalom bilo ih je par te bih mogao iskombinovati elemente a uz to se možda nijedna od njih ne bi mogla pronaći. Mada ne bi bilo loše kada bi se pronašla. Možda joj se to i dopadne, možda joj bude žao, možda tako iskažem sve ono što sam želio i sve ono što je trebalo u pravim trenucima. Ako je ikad bilo pravih trenutaka. A mogao bih i sve da izmaštam, da napravim neki drugi svijet, optimističniji, ili pak neki mračniji, tragičniji. Da odem u budućnost ili prošlost, postavim priču na drugi kontinent, među druge ljude. Postoji li granica uopšte? Ruke mi se tresu od svega ovoga, nervoza preuzima stvar i vidim kako će se ovo završiti. Ma imam ja ideja nego bi mi sada svaka rečenica bila slaba i djetinjasta, kao kada bih pisao nešto tipa: "najviše volim na svetu pticu u letu". No dobro, pisaću sjutra, i to pored mora. Kažu da se na moru izjutra može čuti čitav svijet, svaka osoba, živa ili mrtva, svi što su nekad postojala a možda se može naći naznaka onih što će tek da se rode. Onda mora biti i nekih dobrih ideja koje bi se mogle čuti. Biće muka da se ustane rano.

Angažovana književnost

Čitao sam danas Orvelovu Životinjsku farmu, propust koji sam konačno ispravio. Moram priznati da to djelo zaista spada u sam vrh književnih djela dvadesetog vijeka, a možda i književnosti uopšte. Uostalom ima li rečenice koja je češće citirana od: "Sve životinje su jednake ali neke životinje su jednakije od drugih"? Čitanje ovog djela me je podsjetilo na jednu ideju, postavljenu u naslovu teksta, ideju angažovane književnosti. Idejnim tvorcem angažovane književnosti smatramo Žan-Pol Sartra, koji je i sam napisao nekoliko eseja koji predstavljaju svojevrstan manifest te forme, u kojima pokušava da nam objasni potrebu za forsiranjem takvog tipa djela. Po njegovom mišljenju, angažovana književnost nam je potrebna da bi se oslobodili, da bi se osvjestili, ona je dvosmjerna, jer s jedne strane je pisac koji nam ukazuje na probleme u društvu, a s druge čitalac koji treba na pravi način da prihvati i razumije te ideje. Sartr u drugi plan stavlja klasike književnosti, ne spori njihov kvalitet, ali podvlači da je možda bitnije čitati neki aktuelan tekst prije nego neki klasik jer nas jedino savremeni tekstovi mogu osloboditi i dotaći. Naravno, ekstreman stav nije ništa neobično za Sartra, ali i za bilo koju ideju koja je nova i koja mora da se na što jači način istakne. Izuzmimo ovu, ipak neozbiljnu misao (jer elementarno obrazovanje je čitati velika djela, i čovjek ne smije sebe nazvati intelektualcem a da nije čitao Dostojevskog, Getea, Šekspira... pa i Sartra) i uvidjećemo da je ideja angažovane književnosti veoma dobra. Šta to znači da nas angažovana književnost oslobađa? Svi smo skloni da dajemo raznovrsne ocjene na mnogobrojna pitanja, da zastupamo određena ubjeđenja, da glasamo za neke političke opcije, ali koliko smo slobodni u tom izboru? Da li iko može za sebe reći da je apsolutno slobodan ili nas sve oblikuju okruženje, mediji, pa na kraju krajeva i naše osobine? Upravo ovdje treba da uđe angažovana književnost, jedan pisac, umjetnik, treba da se potrudi da što bolje objasni ili da lični pečat nekoj temi koju misli da razumije. Sad pitanje je koliko je njegovo mišljenje slobodno, ali ako se dovoljno dobro informišemo o nekoj pojavi, ako pročitamo par različitih i kvalitetnih mišljenja onda će i naša misao biti slobodnija. Angažovana književnost je tu da nam otvori oči, da bude prava antiteza šund literaturi koja gospodari ovih dana i koja smatra da je bitnije da nam plasira sporedne stvari i da nam ispriča neke trivijalne priče sa nikakvim porukama. Uzmimo Životinjsku farmu za primjer - djelo je završeno februara 1944. i objavljeno nedugo zatim i predstavlja savršenu kritiku boljševičke i socijalističke Rusije. Jugoslavija je godinu dana nakon njenog izdavanja ušla u avanturu poznatu kao FNRJ, i znamo kako smo dobro na kraju prošli. A pogledajte likove u knjizi, Orvel kao da je pisao o jugoslovenskoj a ne ruskoj situaciji, kao da je bio prorok a ne analitičar. Vrlo lako možemo vidjeti Snoubola kao Đilasa, Napoleona kao Tita, pse kao UDBU i OZNU, tu su nezaobilazni komiteti, a veliki odstrel životinja zbog navodne izdaje nije daleko od informbiroa i Golog Otoka. Umalo da zaboravim - konj Bokser je Avdija iz pjesme Zabranjenog Pušenja - Srce, ruke, lopata (šala mala). Da su naši preci čitali Životinjsku farmu možda bi malo odmjerenije, ako uopšte, ušli u tu socijalističku avanturu, kao što već rekoh. A ko može i ko treba da bude angažovani književnik? Pa svako ko to želi, novinski kolumnista, etablirani pisac, bloger, političar i običan službenik. Što više mišljenja, što slobodnija razmjena informacija i veći rad na produhovljenju, to možemo reći da smo slobodniji. Naravno, nikad ne možemo biti apsolutno slobodni, ali možemo biti slobodniji, i to u pravom smislu, ne onom iz gorepomenute knjige. Uz takav stav biće normalnije i bolje shvatanje, pa potom i razgovor o problemima iz svijeta tipa Kosovo, globalna ekonomska kriza, ili Izraelska agresija na Gazu ali i način na koji ćemo prihvatiti savremenu umjetnost, vidjeti projekat CERN, pa na kraju krajeva kako je najbolje provesti slobodno vrijeme. Zato angažovana književnost ne smije da se preda, pogotovo ne danas.

Nova godina

Preživjesmo doček "najluđe noći" na kom po nekom nepisanom pravilu svi očekuju da se fantastično provedu, da isprate staru a dočekaju novu godinu što glamuroznije. Naravno planovi su jedno, a realnost drugo te se rijetko obistine ti novogodišnji planovi, ipak to je samo noć kao i svaka druga. Zato sam ja probao nešto drukčije ove godine, da dočekam novu u svom gradu, da ne idem nigdje konkretno već samo da se vrzmam sa društvom, da vidim i izljubim se sa što više ljudi koje dugo nisam vidio. I mogu reći da mi je ovo po prvi put potpuni uspjeh, tj. da sam ostvario ono što sam htio. Uostalom poenta tih velikih slavlja i jeste takva, da sa što više vama bliskih budete u kontaktu i da zajedno proživite taj trenutak. Pošto nema šanši da se sa svima uklopite, onda treba ispuniti maksimum mogućnosti. E sad, kao što je i doček više nametnut kao neka specijalna prilika, isto tako važi i za sam prelaz u novu godinu. Ništa se suštinski ne mijenja sem što imamo jednu, opet nametnutu priliku da pogledamo šta nam se sve izdešavalo u dobu dok je zemlja napravila jedan krug oko sunca i da mislimo, nadamo se, želimo nešto novo u sledećem krugu. Možda baš iz razloga što su krugovi u pitanju imamo osjećaj promjene, u sledećem krugu ja ću biti kralj a ti podanik. Kao djeca kada se igraju. Ipak, ako vam se kojim slučajem pogodi (kao meni ove godine) da kraj decembra zaista predstavlja kraj jednog ciklusa a da se u januaru možete nadati nečem zaista novom, da imate neku novu priliku i nov početak onda je to zaista lijepo osjećanje koje je teško zamjeniti. Nove odluke, nove želje, bitne promjene su stvari koje treba konstantno njegovati, ali pošto to inače ne radimo nova godina je dobar trenutak, američki rečeno vrijeme je za jednu "new years resolution", za svakog od nas. Protekla godina je bila divna, uprkos tome što je prestupna, te je sigurno da će nastupajuća biti još bolja. Svima vam želim lijep novi početak, puno novih iskustava (i dobrih i loših) i napredak u svakom smislu. Zapravo, želim vam sve što ide u ovim stihovima:

May God bless and keep you always
May your wishes all come true
May you always do for others
And let others do for you
May you build a ladder to the stars
And climb on every rung
May you stay forever young
Forever young, forever young
May you stay forever young.

May you grow up to be righteous
May you grow up to be true
May you always know the truth
And see the lights surrounding you
May you always be courageous
Stand upright and be strong
May you stay forever young
Forever young, forever young
May you stay forever young.

May your hands always be busy
May your feet always be swift
May you have a strong foundation
When the winds of changes shift
May your heart always be joyful
And may your song always be sung
May you stay forever young
Forever young, forever young
May you stay forever young.

Dragi čitaoci i kolege, sretna vam nova 2009.!