Looking for the summer

Sad pošto je ispitni rok završen red je da pogledam šta me/nas to čeka u junu mjesecu (jer teško da će tokom tog ovog mjeseca biti još iznenađenja) a i šta bi moglo biti interesantno tokom jula i avgusta. Za početak ono što nikako ne treba propustiti je četvrti (a vjerovatno i poslednji) nastavak Indijane Džonsa. Kad god nekom pričam o tome kako ću da gledam ovaj film, pominjem kako je Dr. Džons moj heroj iz mladosti, vjerovatno jedan od najomiljenijih. Trebalo bi očekivati dobru priču, duhovite replike i naravno mnogo smotane akcije (ništa bolje od scena kao što je ona kada Indijana ubije četvoricu nacista jednim metko zato što su stajali jedan iza drugog). Naravno uvjek postoji mogućnost da ovaj dio bude loš, da je nekvalitet nagrizao i ovog junaka te da uništi franšizu na način na koji je Fantomska prijetnja uništila Zvjezdane ratove. Nadam se da do toga neće doći, a sjutra ću već vidjeti, očekujte recenziju. Što se ostalih filmskih hitova tiče, nisam naišao ni na šta pretjerano zanimljivo, Betmen: Povratak Crnog Viteza je jedino što bi moglo da nas spasi od potpune suše filmskih hitova. Na polju koncerata stvari stoje mnogo bolje, vjerovatno najbolje u zadnjih deset i više godina. Za par dana nastupaće jedan od najboljih rok muzičara svih vremena Nik Kejv. Odličan album Dig, Lazarus, Dig!!! (možete potražiti recenziju među starijim tekstovima) će sigurno napraviti jedan od najboljih koncerata koji smo ikad imali prilike da vidimo. Izbor pjesama je, kako sam mogao vidjeti po prethodnim svirkama, jako zanimljiv, svira se skoro čitav novi album (što i nije loše) plus dosta pjesama iz Kejvove cjelokupne karijere, sa svakog albuma ponešto i sve podjednako dobro. Doduše, ostaje pitanje da li će Arena možda biti prevelika za ovog muzičara, jer on ipak ne spada u mejnstrim, pogotovo ne u našoj zemlji. Nakon toga slijedi Voxstock, najbolji bluz festival u našoj zemlji a vjerovatno i šire. Od bendova se ističe britanski sastav Nine Below Zero, odličan bend čije numere možete poslušati na youtube-u, siguran sam da ćemo uživati. Nastupaće još tri inostrana benda, za koje nisam dosad čuo, ali znajući organizatore Voxstocka, sigurno spadaju u sam vrh što se kvaliteta tiče. Od domaćih tu su veterani Point Blank, pančevački Blue Family, novosadski Blues Hammer i M.O.J. band iz Beograda. Sve skupa dobar izbor, vrijedi biti na ski stazi od početka do kraja. Nedugo zatim pruža nam se jedinstvena prilika da vidimo Police, jer pretpostavlja se da više nikad neće ići na turneju. Sting, Stramer i Kouplend predstavljaju genijalan trio, svih 5 albuma koje je Police izdao su veoma kvalitetni i zabavni, te nas nesumnjivo očekuje odličan provod, a i Ušće je savršeno mjesto za koncerte. Ovaj koncert će vjerovatno biti najspektakularniji u ovoj sezoni, mada ima još vremena da se najave neka nova imena. U julu ponovo treba otići na Exit (srećom line-up je mnogo bolji nego prošle godine), mnogo kvalitetnih i popularnih imena, među kojima se ističu The Hives, Primal Scream, Sex Pistols i Ministry. Sve skupa biće to odlična četiri dana. U Crnoj Gori je spominjan neki beer fest, ali je pitanje šta će od toga biti jer i dalje ne postoje nikakve zvanične informacije. Navodno bi trebali da sviraju mnogobrojni bendovi sa ex-yu prostora, što garantuje odličnu manifestaciju. Za kraj da spomenem neka imena za koje postoji mogućnost da dođu na naše prostore: Metallica, Erik Klepton, Rage Against The Machine... Ako iko od ovih dođe biće to zaista savršeno ljeto, ima da se nauživamo.

Tekstovi pjesama

Imao sam sinoć interesantan razgovor sa kolegama vezano za ex-yu muziku, za tekstove raznoraznih pjesama pa bih nešto mudrovao na tu temu. Između ostalog sam prepričavao tekst jedne Dilanove pjesme (115th dream je u pitanju – genijalna stvar) i da je komentar bio: „Ma njegovi tekstovi su romani, samo je tvoje prepričavanje trajalo deset minuta“, naravno komentar nije bio negativno kritički nastrojen, već je samo bilo jedno zapažanje. U poslednje vrijeme sam uglavnom slušao izvođače kojima su dugački i uglavnom kompleksni (time i bolji) tekstovi prirodni, te sam potpuno zaboravio činjenicu da je 6 strofa (bez refrena) poprilično dugačak tekst, maltene roman. Nažalost, za širu publiku je uglavnom prijemčivije da slušaju neke umno jednostavne pjesme, bez ikakve dubine, tj. pjesme koje ne mogu da prođu kao prava poezija. Naravno, nisam lud da žalim za ovakvu situaciju, pop muzika je pop muzika (i pritom ne mislim samo na ono što se u žanru smatra popom već ono što je generalno popularno) svima nam odgovara ponekad da se opustimo uz muziku i tekstove koji ne zamaraju mozak (ja recimo obožavam čuti AC/DC) ali šteta je kada veću prolaznost u društvu nemaju muzičari koje zaista možemo nazvati pjesnicima. Koga smatram tu? Pa prvenstveno ljude kao što su Tom Waits, Nick Cave, Bob Dylan; neću sad da nabrajam jer bi mi trebalo dosta vremena da stanem, ali ova trojica su mi najreprezentativniji. Njihovi tekstovi vrlo rijetko nisu utraćen glasovni talenat (mada je interesantno da Dylan a pogotovo Waits nisu nikakvi vokalni talenti, te je možda i to uzrok želje za dubinom u njihovim tekstovima). U jednom od komentara na ovom blogu je pomenuto da je lijepo čitati tekstove Kejvovih pjesama bez potrebe da se sluša muzika, da se u njima može i tako uživati i smatram da je to zaista najbolji pokazatelj koliko su nečiji tekstovi dobri, kada nije potrebno da nas lagani i dopadljivi ritmovi uveseljavaju već možemo da uživamo u čistoj kreativnosti pjesnika. Kod nekih je ponekad i lakše samo čitati tekst (Waits naravno, sa svojim glasom koji je „bio umočen u burbon 4 mjeseca, onda jedno 3 mjeseca visio u najzapušenijem džez klubu i na kraju par puta pregažen kolima) naročito ako nismo naviknuti na karakterističan glas koji ih odlikuje. I tako, nemam pojma zašto sam ovo napisao, al eto nadam se nije bilo zalud utrošeno vrijeme.

Iron Man

Priznajem da superheroji nikad nisu bili u mom fazonu iz nekog razloga. Da li su u pitanju, smiješni kostimi, nemogućnost identifikacije ili nešto treće ne znam, ali od kad sam se kao mali dokopao stripova, to su prvo bili Asteriks i Talični Tom, pa nešto kasnije Alan Ford ubrzo je naišao i Dilan Dog a kad su krenula na sve strane američka izdanja pronašao sam se u Vertigovim izdanjima (recimo Grad grijeha i V kao Vendeta). Jednostavno, nikad nisam volio stripove o superherojima. Ni sa filmovima nije mnogo drugačije, Supermen mi nikad nije bio nešto zanimljiv, Betmena sam volio, ali u borbu za mog omiljenog ljudskog lika nije uspjevao ni u prvih deset da stigne. A onda je prije par godina krenulo ludačko štancovanje filmova o superherojima i izuzev prva dva dijela X-Men-a oni su bili poprilično očajni, Hulka sam ugasio posle 20 minuta, Spajdermen 2 me je uspavao a za Derdevila sam mislio da predstavlja nečiju šalu a ne ozbiljan film. Novi Supermen nije ništa bolji, kao ni Ghost Rider (koji je simpatičan na jedno gledanje, ali je svejedno prilično loš film). Tako da kada sam otišao u bioskop da gledam Gvozdenog čovjeka, nisam očekivao skoro ništa, a trebao sam. Prvi film koji Marvel producira potpuno sam je sigurno i najbolji film koji je rađen po nekom njihovom stripu, snimljen sa mnogo dobrog ukusa, odličnom raspodjelom uloga, dobrim ritmom i skoro nimalo patetike. Toni Stark je plejboj, alkoholičar ali i genijalan um na čelu Stark Industries, zaslužan za mnoge izume koje su unapredile ratnu mašineriju širom svijeta i oko njega se vrti ova priča. Nakon što ga u Avganistanu otme teroristička organizacija 10 prstenova, držeći ga mjesecima u zatočeništvu i tražeći od njega da im sagradi moćno oružije Jerihon Toni Stark biva promjenjen čovjek i praveći odijelo koje mu omogućava da leti, da ispaljuje rakete i šta sve ne odlučuje da se bori protiv dojučerašnjih partnera, ratnih profitera. Naravno, ne treba se previše obazirati na ovaj pokušaj kritike potrošačkog profila Američke vlade, te način na koji trenutnu ratnu situaciju širom planete koriste raznorazni trgovci oružijem, jer ovaj film nije nikad zamišljen da pravi neku ozbiljnu kritiku, ali svaka čast što su pokušali (ako vam se gleda film sa tom tematikom, preporučujem Lord of War). Najbolji potez produkcije ovog filma je dodijeljivanje naslovne uloge Robert Dauni Džunioru koji je učinio da zavolimo lika od prvog momenta, ne znam kakav je Toni Stark u stripovima, ali na filmu je apsolutno genijalan. Zapravo, čitav film i jeste o njemu, nema klasičnog trošenja vremena na objašnjavanje negativca već gledamo kako Toni eksperimentiše na Mark I, II i III dok istovremeno pokušava da razrješi zbrku u svojoj firmi. Film je veoma duhovit, ima mnogo dobrih fora i neprestano ćete se smijati prve 2/3 filma. Od ostalih uloga tu je Gvinet Paltrou (treba li reći, očajna uloga) Džef Bridžis (vrlo zabavan, naravno) i Terens Hauard. Efekti su, treba li pominjati, vrhunski a muzika koja prati sve je veoma dobra, i za nju treba zaista skinuti kapu. Sve u svemu, pogledajte ovaj film, dobro ćete se zabaviti, nasmijati i uživati u odličnoj akciji.

Duffy - Rockferry

Situacija u muzičkoj industriji je poslednjih par godina, u najmanju ruku neobična. Plasiraju se albumi najrazličitijih žanrova, i ne može se reći da trenutno postoji potpuno dominantni trend ili žanr, i imamo sreće da je glupavi ženski pop (tipa Britni Spirs) skinut sa vrha najprodavanije robe u muzici. Situacija je pogotovo postala interesantna pojavom Nore Džons čiji je album imao dosta prizvuka džeza a probio se na vrhove top-lista i pokupio sve važnije nagrade. Posle nje se pojavila šok-majstor Ejmi Vajnhaus unoseći primjese soula u mainstream muzičke produkcije, ali nakon albuma Back To Black, na svakih nekoliko dana stizali su novi skandali i gluposti koje je dotična pravila, te po svoj prilici njen odličan album će ostati u sijenci svih tih skandala. U međuvremenu se pojavila Dafi, simpatična plava Velšanka čiji se singl Mercy odmah popeo na prvo mjesto britanske top-liste a album Rockferry je pokazao da je ona “the next big thing”. Porede je sa legendardnom Dusty Springfield, ali moraće još mnogo da se potrudi da bi pokazala da je dostojna takvog poređenja. Sam album je kombinacija pop muzike sa soulom i alternativom i brzo vam ulazi u uvo. Ritam je poprilično lagan, te se može slušati bilo kada, a pogotovo je idealan za odmor. Od pjesama se pored pomenute Mercy izdvaja i naslovna Rockferry kao odlična i blago tužna balada, pa recimo Warwick Avenue, Distant Dreamer, Serious... Po svoj logici ovo nije tip albuma kakav bi se meni svidio, niti sam sklon istraživanju i preslušavanju novih izvođača koji su se probili na MTV i slične stanice ali sa Dafi nema greške. Kvalitet je zaista neporeciv i bila bi greška ne čuti ovaj album.

Nacija negacija

Ovaj naslov je baš interesantan zar ne? Taman da pomislite da sam se vratio čisto političkim temama, i ako se iko tome poradovao, moraću da ga razočaram, ovaj tekst je o nečem drugom. Kao i uvjek nagnan sam nekim prilično ličnim i prizemnim razlozima (koje neću iznositi) da razmišljam a onda i pričam o temi koje i nije baš prizemna i nadilazi individue, kao što se može i nazreti iz naslova. Takođe mi je ovo zgodna prilika da promjenim naslov bloga, dugo sam tragao za imenom i iz ovog teksta mi je došla ideja da se od sada zove „Protiv negativnog“ a vidjećete u tekstu i zašto ću ga tako nazvati. U poslednje vrijeme mi se mnogo puta desilo da na mnoge stvari ovdje u Srbiji dobijem neki (ili više njih) odgovor iz šarolike palete: ne znam, ne mogu, ne smem, nisam siguran/sigurna... kao da su neodlučnost, nesigurnost, mogu reći ambivalentnost uopšte karatkerne osobine cijele nacije. U Crnoj Gori je situacija recimo drugačija, tu svi znaju, svi imaju rješenje i svi će nešto da urade, naravno možete biti siguran da će to, bez izuzetka, biti pogrešno, na veću štetu nego korist, ali svejedno će se nešto izabrati. Da dam par primjera, u Srbiji malo ko kaže da će glasati za Tadića zbog njegovog programa, već zato što su radikali bezveze i što neće da se vrate u devedesete. S druge strane oni koji glasaju radikale kažu da su demokrate lopovi, da su upropastili zemlju i slično. Kao što vidite opet je izbor u nekoj negaciji, ne bira se nešto zbog samog sebe, zbog svojih dobrih osobina, već zbog lošijih osobina onog drugog. Šta je problem u svemu ovome? Neki bi rekli, možda čak i većina, da je dobro nešto promisliti, pa čak i reći „ne znam, nisam siguran“ dok se zaista i ne bude siguran u nešto. Naravno neki bi svašta rekli, a po mom mišljenju istina je sasvim na drugom mjestu. Moguće je da ja tako mislim zato što me je pogodilo neko „ne smem, ne mogu“ ili zato što sam ja sam tako taktizirao pa loše prošao. Naprotiv, ja češće pokušavam da uradim nešto, bilo šta, čak i ako se može taktizirati jer smatram da ništa dobro nema u taktiziranju, kao što se i vidi iz ovog teksta. Što se tiče prvog prigovora od gore, priznajem da me je na razmišljanje upravo to podstaklo ali to ne znači da nisam u pravu, jer nas skoro uvjek inspirišu neke stvari iz našeg okruženja, neke možda površne stvari koje nas dovode da otkrijemo nešto što sadrž izvjesnu dubinu. Da izvučem paralelu, kažu da bi se ljudima ogadile sve ljubavne pjesme kada bi saznale zbog koga i za koga su pisane, ali to i dalje ne znači da one nisu prelijepe. Da rezimiram, ne dozvolite da život prolazi pored vas, da drugi biraju dok vi sležete ramenima. Uvjek će vam lakše biti da prebolite one stvari koje ste pogrešno uradili nego one koje niste uradili. Neka i neki vaš izbor bude pogrešan, al makar će biti samo vaš jer svi smo mi budale i učimo isključivo iz svojih grešaka, ne znam ijednu osobu koja je nešto naučila iz tuđih grešaka te bila pametna po poslovici.

Pogrešne želje?

Želim vam ispričati događaj koji datira od prije nekih mjesec dana (želio sam vam ga i tada ispričati, ali nisam bio u mogućnosti, nadam se da se interpretacije nije u međuvremenu pokvarila) i koji je počeo u utorak, na Filozofiji egzistencije, jako dobrom izbornom predmetu na Filozofskom fakultetu, smjeru Filozofija. Predavanje je za temu imalo Karla Jaspersa, filozofa kojeg možda najviše cijenim u plejadi raznorodnih filozofa dvadesetog vijeka. I dok je profesor objašnjavao Jaspersov stav o odnosu čovjekove i Božje volje dao je svoje tumačenje da je čovjekova volja uvjek i Božja, te da ako čovjek želi dobro i ispravno, dobro će mu se desiti kao i obratno. Istog trenutka, moj kolega i prijatelj Cveja se okreće ka meni sa svojim blago-smorenim-pogledom™ a ja uzvraćam vrlo-kiselim-osmjehom™, obojica svježi od nekih ljubavnih brodoloma smo imali istu misao: „Govedarice dobar si ti profesor, al dobićeš po nosu ako nastaviš tako da se rugaš, zar želiš da kažeš da smo mi nešto pogrešno željeli, pošto smo obojica mislili da smo nepravedno „propali“? Naravno, nije se sve moglo završiti kiselim osmjesima™ i smorenim pogledima™ već smo morali, u pravom filozofskom (neki bi rekli zaludnom) maniru da popričamo i malo prodiskutujemo o pomenutoj temi te bih ja ovdje iznio neka svoja viđenja svega toga. Kada čovjek odbaci već pomenutu ogorčenost nekim stvarima za koje smatra da je dobio u najboljem slučaju manje nego što je zaslužio i kada pokuša da sagleda stvari nešto realnije dobija sasvim drugačiju sliku stvari. Moramo za početak pretpostaviti da Bog postoji, to nije tako teško učiniti. E sad, ako sagledamo svu Njegovu veličinu i savršenost, a s druge strane imamo ipak jedno nesavršeno, problematično biće, čovjeka kako možemo reći da je čovjekova volja istovremeno i Božija, kao i sve što slijedi iz nje? Pa možemo baš zato, jer kako je moguće da čovjek uradi nešto što je Bogu suprotno i nemoguće, pa makar i griješio, da bi osigurao čovjeku slobodu Bog mora da čovjeku dozvoli da učini sve, te saglašavajući se sa time, čovjekova volja je istovremeno i Božija. Možda zvuči paradoksalno, ali moramo se uzdići iz naših prostih života, makar na momenat, i shvatiti da je svijet, život mnogo veći od nas samih, te da nešto što nam se čini nekim zlom po nas, samo mali zupčanik u velikoj spravi univerzuma i da na velikom planu ima neku funkciju. Ne čini nam se da postoji plan, baš zato što je sve plan, ne čini nam se da postoji središte, upravo jer je sve u središtu. Kako da ovo uklopim u onu priču od koje sam počeo? Prvo da istaknem da se moj kolega i prijatelj Cveja možda ne bi saglasio sa ovim zaključcima, ustvari ne znam ni sam da li bih zastupao ovako nešto, ali u ovom trenutku mi je baš interesantno. Možda je nešto što smo uradili ili poželjeli, zaista bila pogrešna želja iako nam se čini da su naše želje bile ispravne. Želja i može biti ispravna, ali možda ono što bi iz nje ishodilo ne bi bilo dobro po nas, iako mi to nismo razumjeli, niti ćemo ikada moći, a opet je moguće da smo pogrešno shvatili šta je dobro, te da smo željeli nešto što ipak potpada pod drugu stranu, te da smo i prigodno „nagrađeni“. Naravno, vrlo je moguće da ja jednostavno želim sebi da olakšam, jer time što identifikujem svoje želje sa Božjim, do određene mjere oslobađam sebe preispitivanja, već smatram da je sve pravedno i sve fer te na neki način olakšavam sebi ovu igru koju nazivamo životom. Nastaviću ja ovu priču već nekad, al zasad eto svima neka tema za razmišljanje. I bez ikakvog naročitog razloga želim sa vama da podjelim ovu divnu misao Žaka Prevera: „Čovjek bez ljubavi je kao fenjer bez svjetlosti, bordel bez fenjera, luka bez mornarske četvrti, bez muzike i pjesme. A luka bez mornarske četvrti – to je glupo kao nosač aviona“.