Protiv Negativnog

субота, 19. фебруар 2011.

Simulakrumi



            Posle jedne prijatne i uglavnom nostalgične teme želim da se vratim na neke aktuelne probleme. Kao što sam u prošlom tekstu istakao, ljepota prošlih stvari ne smije da nas otupi za rat današnjeg vremena i za probleme sa kojima se suočavamo direktno ispred sebe. Ovih dana su aktuelne revolucije u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku i zemlje koje su njom obuhvaćene do dana kada ovo pišem su redom Tunis, Egipat, Libija, Bahrein, Iran i sad Jermenija. Nije još dovoljno jasno šta je razlog ovim revolucijama, odnosno njihovom usklađenošću i kontrolisanim presipanjem nezadovoljstva iz jedne u drugu državu. Neki će reći da je to spontano dešavanje naroda okrenuto protiv vladajuće vrhuške, a njihova želja je da uspostave demokratsko društvo nalik na zapadne sile, drugi da je plod oživljavanja islamskih država, nalik na ono što se desilo u Iranu prije više decenija. Treći, meni najneozbiljniji u ovome vide rađanja novih socijalističkih pokreta i da su to novi boljševici, da sa komunizmom nije gotovo jer on kreće nanovo iz Afrike. Ustvari, od njih su vjerovatno neozbiljniji (a bliski) oni koji smatraju da je narod, eto tako bez nekog razloga, odlučio da uzme stvari u svoje ruke i sam od sebe vlada, u utopističkoj anarhiji budućnosti. Moje mišljenje je zasad najbliže onom stavu koji kaže da je sve ovo orkestrirano iz nekih drugih centara, uključujući tu ideje, novac i logističku podršku, po scenarijima koje smo vidjeli u Srbiji, Ukrajini, Gruziji i (neuspjelo) već jednom u Iranu. Ipak, smatram da je preuranjeno davati ikakve ocjene, jer niko od nas ne može objektivno imati uvida u to šta se dešavalo i svaki od gornjih scenarija je donekle moguć, a možda je istina negdje sasvim drugo.

            Ono o čemu želim govoriti je skoro potpuno nepostajanje revolucija i bilo kakvih jačih nezadovoljstva naroda koje nešto mijenjaju u savremenom društvu. Postoje nezadovoljstva, postoje protesti, postoji čak nešto nalik na revoluciju ali rezultat je uvijek bio isti, novo pakovanje starog tipa vladavine. Tako nešto smo vidjeli nebrojeno puta. Neki će ići toliko daleko da tvrde da su sve revolucije inspirisane iz nekih udaljenih centara i da nikad nije bilog pravog „dešavanja naroda“. Ovako neprovjerene tvrdnje ne mogu da komentarišem jer sve što možemo imati spada u domen spekulacije. Ono o čemu da govorim je život u simulakrumima, odnosno da vam predočim jednu ideju filozofa Žana Bodrijara. Sve ovo je predstavljeno u njegovoj knjizi “Simulacije i simulakrumi” i predstavlja jednu kompleksnu viziju postmodernizma u kome živimo.

Ja ću se posvetiti samo jednom malo dijelu te knjige, posvećenom predstavljanju vremenskih epoha u kojima živimo kao simulakruma. Prvi epohalni simulakrum je bio renesansni period, zato što je to prvi neoriginalni period civilizacije. Dotad, koliko god nazadni bili srednji vijek i staro doba, oni su imali neku svoju originalnost i svoj smisao. Sa renesansom to nestaje, zato što je njena poenta kopiranje, oponašanje antičkog sistema života, njihovih vrijednosti i naročito umjetničkih sklonosti. Tako da renesansa biva samo kopija jednog drugog društva, ono nema svoje ideale već ih preuzima od drugih ljudi iz drugog vremena i tako počinjemo da živimo u jednom lažnom sistemu (tj. države koje sui male renesansu), jer nijedno vrijeme nije isto, te ljudi u srednjevjekovnoj Italiji i antičkoj Grčkoj ne mogu imati iste ideale i iste želje. Individualizam renesanse je ubijen u tome što nije poenta biti čovjek tog doba, tih ideja i tog vremena, već biti vjerna kopija nečeg starog.

Drugi simulakrum je simulakrum industrijskog doba, modernizma u kome kopiranje jedne te iste stvari zaglušujuje važnost postojanja bilo kakvog originala. Suština je imitirati određene unapred smišljene tipove, od najobičnijih predmeta sve do čovjeka. Zato stalno treba praviti istu čašu koju ćemo svi imati, istu formu odjeće, ali bitno je kopirati isti tip čovjeka, te su različiti ljudi primorani da ispunjavaju istu i uvijek identičnu ulogu rudara, vozača, mašiniste, slikara, političara, i svaka od ovih profesija poziva na jedan isti vid ponašanja. Ovome su doprinosili svi, čak i oni koji su se borili protiv takvog stanja, kao što je recimo Marks koji je ljudi nemilosrdno gurao u klase i od njih pravio klonove. Ovakav period društva ubija indivudualizam zato što nemilosrdno tjera ljude u već napravljene modle i od njih pravi tipove kakvi su mu potrebni, ne dozvoljavajući im da variraju od ovih prethodno uspostavljenih formi. Ipak, ova dva simulakruma nisu dovoljno dobra zato što su svojom restrikcijom omogućavali ljudima da se pobune i da potraže nešto drugačije, da pokušaju da promjene stvari, otud nekadašnje promjene sistema, uspješne revolucije, bivanje društva novim.

Zato je treći simulakrum, simulakrum postmodernizma, demokratije i izbora ispravio i ovu grešku. U današnjem društvu po tome, postoji samo simulakrum i njega je nemoguće promjeniti, nemoguće je vratiti se na nešto originalno. Ko je duže pratio ove tekstove, možda će se prisjetiti teksta o mogućnosti života “izvan društva” o tome kako sveopšti globalizam ne omogućava izlazak i rad protiv njega. Ovdje je nešto slično tome. Demokratsko društvo nam omogućuje simulaciju izbora, odnosno simulira nam osjećaj da nešto mijenjamo i da naš glas nešto znači dok zapravo sve uvijek ostaje isto, točkovi društva se kreću u nekom predoređenom pravcu, i mi ništa tu ne možemo promjeniti, bilo da smo bojktovali izbore, glasali na njima za vlast ili opoziciju ili da smo rušili skupštinu. Svaki od ovih scenarija vam je poznat, kao i njegovi rezultati. Lukavstvo simulakruma postmodernizma je u tome što nas je ubjedio da nešto mijenjamo, da je naš izbor bitan i time ne stižemo da razmislimo šta zapravo želimo. Tako umišljamo da biramo politički sistem i ubrajamo se u ljevičare, desničare, socijaliste, liberale, umišljamo originalnost u našem konformizmu, bilo da je taj konformizam onaj koji se vezuje za većinu ili neku od manjina. Tako smo urbani ili tradicionalni, ljubitelji nekog muzičkog žanra, umjetnički nastrojeni ili sportski tipovi, a sve to začinimo prigodnim izrazima, odjećom, društvom ili alkoholom koji pijemo. Na Bliskom istoku nošenje marame određenih boja pokazuje kojoj klasi pripadamo. Mi smo odavno prigrlili taj koncept i umišljamo da smo pripadnici određene grupacije pravim ili umišljenim šalom (to može biti bilo šta, od ponašanja, ukusa do odjeće). Time odričemo sebi individualnost a prihvatamo sveopšti simulakrum i život po simulaciji. Mislimo da biramo nešto i zato ne pokušavamo promjeniti sistem.

            Da se vratim na priču od početka. Ne mogu to tvrditi sa sigurnošću ali vidjećemo da li će nasljednici Ben Alija (Tunis) i Mubaraka (Egipat) nešto zaista promjeniti ili će sve biti simulacija izbora i promjene. Ipak, ako budem u pravu to će biti još jedan pokazatelj da je Bodrijar bio u pravu i da je iznad svega jedan vladajući simulakrum, koji u ovom slučaju predstavlja lažnost maltene svih naših izbora i time briše našu individualnost. Smiješno je da, u vremenu kada mislimo da smo najslobodniji i najindividualniji ikad, smo zapravo robovi oponašanja i da je dobar dio naše individualnosti odavno bio osmišljen i da je samo bilo potrebno da ubjedimo sami sebe da smo sve odabrali i da ne zbog toga odbacimo pravu promjenu i pravo razmišljanje svojom glavom. Tako nas ovo društvo tjera da idemo u osnovnu školu, pa u srednju, pa na fakultet, pa da tražimo posao, pa unapređenje, pa još jedno, pa penziju i da onda umremo. Ovim nam daje osjećaj da je ono za čim težimo stalno jedan korak dalje i nikad ne uspjevamo stati, zadovoljni, već samo guramo u neko nepoznato, nezadovoljni onim što imamo, već samo biramo i biramo. No, možda nešto i možemo odabrati, jer koliko god da moramo da biramo neke stvari, ne smijemo dozvoliti da nam jedni izbori diktiraju druge, da nam politička pripadnost određuje literarne sklonosti, ljubav prema jednom tipu muzike diktira tip oblačenja i tako dalje. Na kraju krajeva, čak i ako postoji simulakrum, moramo nešto odabrati, sa uvjerenjem da su naši izbori najbliži onom što mi realno jesmo. Ne bi se ove strane zvale protiv negativnog kad ne bi bilo nečeg pozitivnog za kraj, a ono stoji u sledećem ovaj put. Napolju je sunčan dan i more je prelijepo, stvoreno za šetnju dok se držite za ruke sa nekom dragom osobom i podijelite kafu na obali. Ako nemate more, šetajte negdje drugo. Ako vrijeme nije toliko lijepo, ostanite unutra, ali u dobrom društvu. Ako nemate koga da držite za ruku, sigurno imate nekog dragog s kim biste podjelili pivo. Ako već ne možemo na najvišem nivou mijenjati stvari makar možemo lijepo i smisleno proživjeti jedan dan, ovako sunčan, februarski.

среда, 16. фебруар 2011.

Petocifreni broj



            Prvi telefonski broj koji smo imali ili makar onaj koji sam ja zapamtio imao je pet cifara. Bio je na staroj centrali i imao je dvojnika, veza je često bila loša a kada smo dobili dial-up internet trebalo je nekih sat vremena da se ostvari veza koja bi pukla za pet minuta. Ipak, sinoć sam se sjetio broja 25-140 i zaključio da mi je to omiljen skup cifara koje sam ikad zvao svojim. A svuda oko nas je mnoštvo brojeva, tih neljudskih oznaka kojima nas stavljaju u red i kojima nas sistem obezličuje. Tako za svakojake dokumente moramo znati JMBG, policajci nam često traže broj lične karte, kada putujemo moramo da damo broj pasoša, tu su još broj telefona, registracije, za firmu PIB broj i tako dalje.

            Ovo je ružniji dio ove priče koji može da posluži da se prikaže kakvim se sve simulacijama služi današnje društvo da bi nas dovelo u red i da bi našu individualnost svelo na niz cifara. Ne želim time da se bavim ovdje već to više ostavljam kao temu za razmišljanje kojoj se vrijedi vraćati. Niz 25140 mi se uvijek činio prelijepim, naizgled nema nikakav smisao i poklapanje izuzev možda da je 2+4=5+1 (i ako umjesto znaka jednakosti stavimo minus, dobićemo nulu koja je peta cifra ovdje) ali takve stvari malo kome zapadaju za oko. Iako volim ta poklapanja iskreno sumnjam da mi je baš zato ostao u tako lijepom sjećanju. Pamtite li vrijeme kada ste se sa društvom dogovarali preko fiksnog telefona i kada ste bitne stvari dogovarali isključivo tim putem? Onda ste ili kampovali pored telefona ili na prvi zvuk trčali ka slušalici da vam slučajno ne bi pobjegao poziv. Ili kada ste vi nekoga uporno tražili i niste mogli naći, zvonilo bi do kraja, ta osoba se ne bi javila i nikako ne bi mogla znati da ste je zvali pa biste vi opet pokušali kroz nekih petnaest minuta. Ako biste nešto dogovorili to se moralo ispoštovati, jer niste imali fiksni telefon pri sebi napolje kojim bi mogli da otkažete ili pomjerite za duže vremena neki sastanak. Nije bilo praktično, ali je imalo svog šarma i sa radošću se sjećamo tog vremena, kao što se uostalom svi rado sjećaju svog djetinjstva i bezbrižnosti koja ide sa tim. Većina od nas nije shvatala da je na par stotina kilometara rat i da je telefon predstavljao strepnju za naše majke, zbog tužnih vijesti koje bi mogao prenese. Ne, za nas je zvonjava značila igru, odlazak na sport ili neki drugi radostan momenat. I ko nam može zamjeriti što smo takvi bili kao djeca, ponašali smo se onako kako djeca umiju, nisi svi imali tu lagodnost.

            “Rumena svjetlost zalaska oblijeva sve čarolijom nostalgije, pa i giljotinu” pisao je Kundera u knjizi koju sam već više puta citirao (Nepodnošljiva lakoća postojanja). Ovu misao dalje nastavlja obrazloženjem da danas svi pričaju o francuskoj revoluciji kao o plemenitom i epohalnom činu za ljudski rod, a da je giljotina bilo jedno neophodno oruđe da bi se raskrstilo sa starim i korumpiranim režimom te da bi civilizacija krenula dalje u svjetliju budućnost. Ali, kada bi isti ti živjeli u doba francuske revolucije i kada bi postojala velika vjerovatnoća da oni veoma brzo završe na istoj toj giljotini odjednom bi svo romantiziranje i sva nostalgija nestali. Neposredni strah, bivanje oči u oči sa nečim gorim od onog što imamo danas, izbiva svu nostalgiju iz priče. Moj stari fiksni telefon bi me teško ubio (sem ako ne bih bio meta nekog ne baš maštovitog ubice) ali moja nostalgija za njim bi se završila u trenutku kada bih stvarno bio prinuđen da zamjenim moj novi telefon sa tim starim. Tada radije biram šestocifreni broj koji mogu uvijek da nosim u džepu i koji će mi biti pri ruci kad mi zatreba.

            Pretpostavljam da svi imate nostalgije ovog tipa koje se završi sličnim rezonovanjem. Najlakše su one koje su vezane za te, tehničke stvari. Drag vam je stari televizor ili neki matori kompjuter, ali ipak se ne bi vraćali na to. Možda su vam drage i neke stare knjige ili muzika za kojom ste ludili, ali one ipak ne mogu da se porede sa ovim što volite danas, zato što ste druga osoba. One samo predstavljaju svjedočanstvo jednog prošlog vremena. Ali iz ovoga treba izvući jednu važnu poentu koju ne često ne vidimo bez ovakvih analogija. Zbog sveopšte ružnoće oko nas veoma često bježimo u prošlost, ne želimo da vidimo rat (bilo kog tipa) ispred nosa nego se povlačimo u mirni kavez nekog prošlog vremena, otupljujući se za ono današnje. Prije pola godina sam šetao ulicom u kojoj sam živio tokom dvije godine studiranja i prelijepo sam se osjećao, kao da je to bilo najljepše vrijeme mog života. A onda sam malo razmislio i sjetio se da sam tada bio tužniji nego danas, da sam imao veće probleme, da su mi želje bile budalaste a ideje nezrele. To vrijeme ima svoju ljepotu ali njegovo je mjesto u prošlosti. Uvijek za prošlost ostaje vezano ono najljepše, koje kao nekim velom prekrije sve ružne stvari. Ovim pokazujemo da ne umijemo jasno da sagledamo razlike između onog što je bilo i onoga što nam se danas pruža, te da svako vrijeme ima svoju ljepotu i da je najčešće buduće bolje od prošlog. Divno je bilo u osnovnoj školi, ali to nije ni primaći druženju i iskustvima srednje škole. Koliko god da je u srednjoj školi bilo lijepih stvari, većini nas je fakultet daleko značajniji u životu, i mnogo jača osjećanja imamo za to vrijeme i ono što nam je ostalo od njega. Lijepa je pjesma Jethro Tulla Living in the past ali to nije način na koji se može biti srećan. I kao što u meni jako lijepa sjećanja budi petocifreni broj, takva sjećanja budi i srednja škola i neka davnašnja želja i neko stanje. Ipak kada bi ono što imam danas iskreno zamjenio tim starim željama i stanjima u rukama bih imao glomazni telefon od pet cifara sa iskidanim kablom koji bi radio onda kada moj dvojnik ne bi telefonirao. Neka pet cifara obuhvati rumena svjetlost zalaska a ja ću sreću da nalazim u onome što imam danas.


Pitanje za sve koji ovo čitaju i nadam se uživaju - koji je vaš omiljeni broj (stari, petocifreni) i zašto?