Prvi rođendan

Rođendani su uvjek zanimljivi, ne zato što se tog dana nešto mijenja u onome ko slavi rođendan, ko postaje i formalo godinu dana stariji već zbog nečeg sasvim drugog. Rođendan za svakog od nas predstavlja kraj jednog perioda, predstavlja trenutak u kome se osvrćemo na sve što se dogodilo u prošlih godinu dana, kao što Kjerkegor kaže: "Život je moguće posmatrati samo unazad, ali ga moramo živjeti unapred". Da li ste čitali Hakslijev "Vrli Novi Svijet"? Ako jeste, sjećate se svakako različitih klasa ljudi, A+, B, C... Iz nekog razloga danas, kao i mnogo puta do sada, posmatrajući ljude po gradskom prevozu imao sam osjećaj da svaki pripada jednoj od tih klasa, da je individualnost u najmanju ruku, izgubljena. To je vjerovatno i razlog zašto ovaj blog postoji, zbog moje težnje da se iskažem, da ostavim pečat, ponekad i na silu. Zaista mi je zanimljivo sad čitati prethodne tekstove, njih 49 (zgodno je što je ovaj rođendanski upis i jubilarni, pedeseti) i vidjeti razvoj stila, promjenu stavova pa čak i određen stepen sazrevanja. Plan mi je bio da iskoristim ovu priliku da izdvojim neke tekstove koji su mi posebno dragi, koji su reprezentativniji od drugih, ali ne mogu. Svako može uvidjeti koliko su određeni tekstovi bolji od nekih drugih ali trenutno ne znam šta bih najrađe izdvojio, svaki ima svoju funkciju te svaki ima neki vid ljepote. Pretpostavljam da težnja bloga, suprostavljanje ambivalenciji, uzdržavanju od suda i odluke nije vjerovatno ni malo ispunjena, ali cilj je pokušati, pa ako i u najmanjoj mjeri dođe do tog uticaja, mogu biti zadovoljan. Priznajem da nisam prečesto pisao, ali trudio sam se da ne pišem na silu i na zadatu temu, već zaista kad imam nešto da kažem, kada po mom mišljenju valja dati neki stav. Nadam se da će do sledeće godine broj tekstova biti dupliran, te da će ih sve skupa biti 150. Da iskoristim priliku da se nadovežem na ovo sa početka, za ovih godinu dana se toliko toga promjenilo, toliko misli, stanja uma i emocija ali u suštini i dalje uživamo u istim lijepim pričama u istoj muzici u društvu istih osoba, a jedna od velikih Konfučijevih mudrosti bješe da "nikad ne treba skrenuti sa puta (tao)" a on je vjerovatno znao o čemu govori.

Njegoš i vrhovi Lovćena

Danas sam čuo jednu jako zanimljivu priču i volio bih da je podijelim ovdje. Svi ste naravno upoznati ko je bio Petar II Petrović Njegoš, najznamenitiji crnogorski vladika. Iako se u državnim poslovima nije isticao toliko kao njegov prethodnik Petar prvi, pa ni kao njegov nasljednik knjaz Danilo, vladika Petar drugi i danas predstavlja najvećeg i najmudrijeg crnogorca. Zaista, malo ko se može pohvaliti takvim književnim opusom, među kojima je teško odrediti njegovo najbriljantije djelo mada je „Luča mikrokozma“ najbliža tom epitetu. Da ne dužim dalje nego da pređem direktno na stvar. Juče sam čuo veoma zanimljivu priču, maltene legendu o tome kako je došlo da se vladika Njegoš sahrani na Jezerskom vrhu. Kada su ga upitali zašto želi da bude sahranjen na jednom od vrhova Lovćena on je obrazložio – „zato što sam ja nešto mudriji od vas ostalih, pa je i red da budem sahranjen na malo višem mjestu“. Prilično je diskutabilno, ako ne i potpuno nemoguće da je Petar drugi bio toliko sujetan i arogantan ali za svrhu priču, prihvatićemo to. Njegovi potčinjeni su ga upitali: „Gospodaru, istina je da ste mudriji od nas, ali zašto onda da vas sahranjujemo na Jezerskom vrhu kada je Štirovnik viši, pa je logično da počivate na najvišem vrhu“? Vladika im na to odgovori: „Zato što će posle mene doći još mudriji i neko od njih bi trebao biti sahranjen na tom najvišem vrhu, ne ja“. I zaista, Štirovnik je viši 45 metara i danas tamo niko ne počiva. Da li je uzrok tome što niko među Crnogorcima ne smije za sebe da kaže da je mudriji od velikog Petra drugog? To je istina, ali ima još nešto, naime na Štirovniku su postavljeni televizijski repetitori, pa i nije moguće da neko na njemu počiva. Izgleda da je vladika bio izrazito dalekovid, jer za većinu ljudi danas televizija i predstavlja vrhunsku mudrost i ni svih grčkih sedam mudraca, sa sve Konfučijem i Njegošem pride ne bi mogli ljude da ubjede u ono što može televizija. I ne samo to, nego televizija može da ubjedi u raznorazne neistine oko samog vladike, pa se tako licitira sa raznoraznim njegovim stavovima, da se „Gorski vijenac“ proglasi genocidnim djelom i šta sve ne. Zaista, mudar i dalekovid bješe vladika.

Ajmo na seks

Kada se susretnete sa predstavom ovakvog naziva zaista je teško čovjeku da se postavi. Svjedoci smo društva koje zaista biva zatrpano pričama o seksu, bombardovanjem sa televizije i drugih medija te “umjetnosti” koja potpomaže to ludilo. Tako da kada neko odluči da pogleda predstavu sa ovakvim imenom zaista ne zna čemu može da se nada. Moguće je da ćemo dobiti dobru kritiku pomenutog problema, ali s druge strane možda nas dočeka propao pokušaj šokiranja kroz pozorište kada smo već odavno otupjeli na priče o seksu. “Ajmo na seks” je komad rađen po djelu Valentina Krasnogorova, inženjera elektrotehnike i pisca koji je ovo djelo napisao u svojoj 81. godini što čini sve još više zanimljivim. Režiju potpisuje Lidija Đedović a uloge tumače Nada Vukčević, Dejan Ivanić, Ana Vujošević, Simo Trebješanin i Nikola Perišić. Zanimljivo je da nijedan od likova nema ime, već su samo potpisani kao žena, djevojka, muž, profesor i sestra što je pun pogodak jer likovi zaista mogu da predstavljaju bilo koga, oni su u određenom smislu “karakteri” i ne trebaju im vlastita imena. Komad je urađen u formi kabarea, sa prepoznatljivim crno-bijelim stilom na sceni, i u odjelima i u generalnoj scenografiji. Muzika i pjesme su odlično odabrane, bend je fantastičan a i glumci su pokazali zavidno umijeće bilo da su pjevali Fever, I Want To Break Free ili Show Must Go On. “Ajmo na seks” je rečenica koju glumci neprekidno izgovaraju iako ni u jednoj kombinaciji glumaca na sceni seksa nema i to na neki način predstavlja glavni ton predstave. Svi samo pričaju, kroz priču iskazuju svoje frustracije zato što sve svode na seks i time pokušavaju da zamaskiraju šta zapravo jesu, pokazuju svoju usamljenost, svoju prazninu i svoj pokušaj da se pronađu u ovom svijetu. Ali pažnja, nijedan od likova na sceni uopšte nije onakav kakvim se izdaje i cjelokupna priča o seksu zapravo predstavlja masku i svojevrstan bijeg što komadu daje na težini. Mada nam se može učiniti da je ponašanje glumaca na sceni, da su dijalozi previše prosti i pretjerano vulgarni na momente do kraja komada sve to biva opravdano i zaista jaka poenta ne bi mogla da se tako dobro izvede da se više vodilo računa o kvalitetu jezika. Naime, jedan od likova, muž se cijelo vrijeme žali kako svi stalno pričaju o seksu a on bi da priča o “nečem pametnom” i na kraju mu to uspjeva. Oni svi izlaze na scenu, svako uzima po jednu stolicu i pripremaju se da pričaju o nečemu što nije seks, o nečemu pametnom. Nažalost, o čemu god da pokušaju pričati stvar se opet svede na seks i oni shvataju da zapravo ni o čemu drugom i ne umiju razgovarati. Ovo je dobra i jasna kritika modernog društva, koja odlično pogađa njegovu ispraznost, da se zaista ni o čemu više ne umije razgovarati, da su ljudi uglavnom postali isuviše površni i da im seks, kao kratkotrajno ali sigurno zadovoljstvo ostaje jedini razlog zašto žive. U jednom od dijaloga čak dolazi do poređenja ljubavi i seksa, gdje se likovi slažu da je seks bolji jer je isključivo uživanje, bez nekog velikog truda, dok je ljubav uvjek problematična, nesigurna i teška. Zaista ne bi smjeli da se složimo sa ovakvom konstatacijom iako bi mnogi bili skloni, a ovakva predstava i jeste kritika takvih ljudi i takvog života. Na kraju, predstava dobija sasvim dobru kulminaciju, razotrkivanje ali to bi trebao svako sam za sebe da otkrije, pogledavši predstavu. Odlična gluma, jako dobra scenografija i muzika, duhovit i inteligentan komad je ono što bi ukratko mogli da kažemo o ovoj predstavi, zaista zaslužuje sve preporuke i valja joj prići bez predrasuda.

Jedan olimpijski dan

Prije nekoliko sati, svječanim otvaranjem su počele još jedne olimpijske igre koje ovaj put organizuje Kina. Posle mnogo peripetija, glupavih i sramotnih demonstracija (ogavnošču se ističe napad demonstranata na paraolimpijku Jin Jing) te zaista velikih očekivanja igre su otvorene. I svi smo nemo, otvorenih usta gledali pravi spektakl. Bilo je očekivano da će jedna komunistička zemlja (glavni koreograf nije bio nikakav umjetnik, već vojni oficir), pogotovo Kina u kojoj je tradicija velika, napraviti vrhunski doživljaj ali ovo je prešlo sve granice. Svi su saglasni da je ovo najgrandioznije i najljepše otvaranje igara, pa moram i ja. Istina je da se sjećam, i to ne tako dobro, svega par igara ali očigledno je da, što tehnologija postaje bolja, to su i otvaranja maštovitija, savršenija i fantastičnija. Da li su najljepši bili bubnjari na početku, put svile sa brodovima, mašina za štampanje ili neki drugi dio programa nije bitno, za pohvalu je što je sve bilo u skladu sa tom lijepom tradicijom, u skladu sa filozofijom Konfučija (svaki dio je imao vezu sa nekom od njegovih misli) i sa širokom rukom prijateljstva – prijatelji su nam došli iz daleka, koliko radosni smo mi. A možda su opet najljepše bile scene paljenja baklje, ili prelijepih pjesama, te desetine hiljada slika nasmijanih dječijih lica? Kao što rekoh, nije to toliko bitno, bitno je da smo mogli uživati, da smo mogli da osjetimo toplinu, da je prikazivana poruka mira i sloge. Dozvoliću sebi da budem patetičan (jer zaista ne mogu da odolim) ali ovo ovakvo otvaranje je zaista jedna mala pobjeda nekih lijepih i pozitivnih ideja, mala pobjeda koja nam omogućuje da vjerujemo u takve stvari, iako su takve pobjede rijetke i nikad velikih razmjera. I naravno, neću ovdje prestati sa patetikom, naročito ne sad kad me je krenulo. Ovakvo otvaranje nam je omogućilo da za tih par sati ne mislimo na konzumerizam u koji se olimpijada pretvorila (nije bilo reklamnih panoa na otvaranje, ali ćemo zato svih sledećih dana biti zatrpani time). Takođe smo uspjeli da ne mislimo o tome da u Gruziji trenutno ginu civili bez ikakvog dobrog razloga (a dal ga ikad i ima?) a da Savjet Bezbjednosti ne možemo da se složi oko saopštenja i akcije jer SAD-u smeta rečenica „da se sve strane uzdrže od sukoba“. Da ne nabrajam dalje, ovakvo divno otvaranje nam je omogućilo da se osjetimo lijepo, da vjerujemo u sve one pozitivne stvari i strane u životu, da mislimo da zaista jedan svijet ima jedan san, a ne mnogo košmara i na tome treba biti zahvalan. Zahvalan Pekingu, Kini i pun čestitki za organizaciju.