Društvena nesloboda

            Mislim da se dosad nisam susreo sa temom za koju sam manje siguran kako da joj priđem. Word dokument u kome je bio samo ovaj naslov od gore stoji u folderu „under construction“ skoro godinu dana. Jednostavno, ovoj temi je moguće prići iz nebrojeno uglova. Zato vas, više nego ikad do sad, pozivam da razmislite o tome gdje ima najviše društvene neslobode, gdje ste u najvećoj mjeri pritisnuti od društva, od sistema a ja ću dati neko svoje viđenje, pod uticajem nekih stvari od prethodnih par dana.

            Kroz istoriju možemo nabrojiti i previše govora koji su imali loš uticaj, bilo na neposredne slušaoce, bilo na čitave narode ili čovječanstvo u cjelini. Jedan govor za koji sigurno ne bi rekli da je bio nešto posebno poguban je Kenedijev inauguracioni govor. Smatram da je to pogrešno, jer je jedna rečenica iz njega često citirana i ona je služila za iskorištavanje narodnih masa. Ta rečenica (inače najpoznatija iz tog govora) glasi: „i zato, narode Amerike, ne pitajte šta vaša država može učiniti za vas, pitajte šta vi možete učiniti za svoju državu“. Vrijedi primjetiti kako se ovdje vrši jedna lukava zamjena teza, pretvarajući državu u jedno maltene živo biće koje nije tu radi nas, već se stvari postavljaju tako kao da mi postojimo radi države (i državnog aparata, naravno).

            Konsultujmo istoriju za početak – zašto država postoji? Mogli bi nabrojiti mnogobrojne teze, ali moj lični favorit je Rusoova teorija. Ruso se pitao zašto čovjek, koji je u prirodnom stanju imao daleko više slobode i mogućnosti od onih koje ima u državi, odlučuje da oformi i uđe u istu? Nakon pretresanja nekoliko objašnjenja on zaključuje da postoje izazovi koje čovjek sam (i recimo sa svojom porodicom) ne može prevazići, npr. ne bi mogao da se izbori sa teškim poplavama, zemljotresima, vulkanima i sličnim prirodnim nepogodama i zato je bilo logično da žrtvuje određeni dio svoje slobode jednom entitetu (državi) koje će moći da ga zaštiti. Pritom Ruso daje jednu utopističku misao, kazujući da bi bilo pravedno da svako naredno pokoljenje odluči za sebe da li želi biti dio jedne države, da naši preci nisu imali pravo da biraju za nas. Ovakav zahtjev sigurno nikad neće biti ispunjen, ali nema veze, dobro prikazuje kakav je Ruso bio mislilac. U svakom slučaju, Kenediju i ostalima je dovoljno reći da smo mi već dali državi ono najvažnije što imamo, svoju prirodnu slobodu i da vlast nema pravo od nas da traži više.

            Ali ja ne ulazim u polemiku sa Kenedijem, njegov život je davno i nasilno završen, ali ova misao je ostala povampirena iz više razloga. Prihvatiti svoju slobodu je nešto što je čovjeku očigledno tako teško i jedan dobar način da od nje pobjegne je da se identifikuje sa svojom državom i da stalno misli da joj je nešto dužan. Pozitivan način identifikacije je recimo proslavljanje pobjeda nacionalnog sportskog tima a negativnih je i previše. Prije neki dan sam u kafani čuo za drugim stolom prilično živahno objašnjavanje kako ljudima treba da je bitno da poštuju državu u kojoj žive, da dišu svim srcem za nju i da ispunjavaju svoje obaveze (plaćaju dažbine) jer je to njihova patriotska dužnost, nevezano sa tim da li su nam na vlasti lopovi, prevaranti i neljudi, mi ih moramo poštovati. Ne vjerujem da je pomenuta osoba čitala gorepomenuti Kenedijev govor, ali nas novija istorija uči da je to nešto čemu treba težiti (nevezano da li je vlast bila levičarska ili desničarska, komunistička, liberalna ili kakva god), da je država nešto bitno i nedodirljivo što moramo poštovati, kako nju samo, tako i njene simbole. Savremeno doba je od države napravilo zlatno tele, nešto čemu se valja klanjati, a državna neposlušnost je nešto najgore što možete učiniti ili propagirati. Nije više bitno da li se dobro živi, da li postoji sloboda misli i govora, bitno je samo ime, zastava i grb. Napravićemo dogovor i sa samim đavolom samo da opstane neka zamišljena administrativna linija u kojoj se čuje ta i ta himna. Ovo je boljka ovih prostora, ali od nje nisu nimalo imuni ni zapadni ni istočni svijet. Navedite mi ime države, naći ću vam primjer.

            Naravno, nesloboda ne staje tu. U školi su nas učili o surovoj turskoj vlasti nad slovenskim narodima, o toj teškoj nepravdi koja je od seljaka tražila da turskoj državi plaća desetinu sveg svog prihoda i još kojekakve dažbine. A danas, na svaki prihod i rashod, tj. svaku transakciju koju izvršimo, plaćamo državi 17% (što je bliže petini nego desetini), ako posjedujemo neku nekretninu svake godine plaćamo određenu sumu zavisno od kvadrature, ako posjedujemo automobil i na njega imamo godišnji porez u vidu registracije. Tu su još i manji troškovi (koji se nagomilaju) u vađenju raznih potvrda, dokumenata i sličnog. S druge strane, školstvo je sve bliže tome da ga više ljudi plaća nego što ga ne plaća, za svaki ozbiljniji zahvat moramo da plaćamo određene participacije bolnicama a nerijetko smo prinuđeni da idemo kod privatnika. Kada sve izvagamo vidimo da je francuska buržoaska revolucija započeta za daleko manje od onog što imamo danas. Usput možemo zvati Osmanlije da se vrate, sve vam je oprošteno.

            Pogubnije od trenutkog faktičkog stanja je stanje uma. Sve ovo smo prihvatili kao normalno i prirodno. Perspektive koje nam država pruža su male, a zahtjevi preveliki. To nije u redu ali nije toliko strašno. Strašno je da, za razliku od naših predaka koji su dizali bune protiv Osmanlija, njihovih savremenika koji su svrgnuli Luja XVI i ostalih, mi danas ovu situaciju uzimamo zdravo za gotovo pritom misleći da smo slobodniji nego ikad. A jedina sloboda koju imamo je da jednom u četiri godine zaokružimo određen broj na listiću znajući da će ta, nama navodno najbliža opcija, raditi protiv nekih naših interesa i želja. Ideje koje danas vladaju su se toliko duboko ukorijenile i ono što nas zadržava je temeljno gušenja bilo kakvih novih misli te nemogućnost izlaza iz ustaljenih šema koje nas drže u stalnoj neslobodi, bilo da ih zovete liberalna demokratija, socijaldemokratija, socijalizam, konzervativizam. Samo stalnim skretanjem pažnju na nivo neslobode možemo iz toga izaći.

Izvan društva

Outside the society, they're waiting for me

Outside the society, that's where I want to be

           Iskreno se nadam da bi se većina složila sa mnom ako kažem da je od lošeg čovjeka gori onaj koji se samo izdaje za dobrog, iako to nije. Kada ne skrivamo svoju lošu prirodu, imamo makar jednu stvar da kažemo u svoju odbranu – nismo nikoga obmanuli, znao si u šta se upuštaš sa nekim ko ti je jasno stavio do znanja kakav je i za šta se zalaže. Nakon što nam se tako nešto desi, i mi sami kudimo prvo sebe, onda možda sudbinu, ali vrlo rijetko tu drugu osobu. Ona je makar imala toliko poštenja da se ne izdaje za nešto lažno. S druge strane daleko teže nam pada obmana, čak i kada je gubitak koji smo pretpjeli manji, teže nam pada činjenica da smo od nekog, koga smo posmatrali kao dobrog i vrijednog, prevareni. Sad bi neko mogao da pita, kada se to loš čovjek izdaje za to da je loš? Postoje primjeri, mada nisu tako česti, kada nas neko upozori na svoju preku narav, prevrtljivu prirodu ili druge loše osobine koje nosi. Drugo pitanje je da li je stvarno taj neko toliko opterećen svojom prirodom da ne može da se ponese boje od toga. Smatram da može, ali to je sasvim druga priča. Za potrebe ove, dosta nam je to što neko ima toliko osjećaja da nam unapred prizna da je loš.

           Ovi primjeri iz običnog života se lako mogu prenijeti na sve sfere. Uzmimo za primjer politiku. Nikad ne bih glasao, ili na bilo koji drugi način podržavao, ekstremne stranke, bilo da su sa desnog ili lijevog spektra. Ali mogu jednu stvar da im priznam, ako ništa drugo, iskreni su. Nema kod njih skrivanja povodom toga šta bi radili sa medijima, sa onima koji im čvrsto oponiraju, jasno je kako bi provodili svoj program, i još mnogo toga. Drugačija je stvar sa navodno umjerenijim strankama. Nerijetko od njih možete čuti kako su im puna usta priče o slobodi govora, iza koje slijedi pljuvanje i prozivanje svih onih koji misle i govore drugačije. Kažu i da su za demokratiju pa onda prozovu sve one koji su glasali protiv njih za nedemokrate i glupake. Oni se izdaju za nešto (liberale, demokrate, slobodoumne) a zapravo su nešto sasvim drugo. Ovim polako stižem do onoga što je tema danas, a to su takozvani anti-globalisti.

           Danas je veoma popularno biti anti-globalista. Možete naći gomilu umjetnika, mislilaca i članova raznoraznih “elita” pored čijeg imena će stajati – istaknuti anti-globalista. Ne bih želio nikoga sad da prozivam, ali neka imena će vam se sigurno sama nametnuti dok ovo budete čitali. Oni navodno pozivaju na neposlušnost prema zapadnoj imperiji, prema korporacijama, prema sveprožimajućem kapitalu. Malo je čudno doduše, kako globalizacija koja je sve i svakog zahvatila dopušta da se pojavljuju likovi koji je tako oštro kritikuju? Naivan odgovor bi bio da ona nije tako strašna i moćna kao što je žele predstaviti i da im ne može ništa. U doba u kom smo vidjeli šta sve mogu da urade vojne sile i špijunske agencije, bilo bi bezveze pretpostaviti ovako nešto, što nas navodi na zaključak da globalizacija jednostavno ne želi da se razračuna sa svojim kritičarima. Vrlo je jasan odgovor zašto je to tako. Bilo da se radi o političarima, filozofima, umjetnicima, naučnicima ili čovjeku na ulici, nečije protivljenje globalizaciji je ono čime se ona hrani. Time što pokazuje da postoji mišljenje koje je protivno njenom želi da nam pokaže da postoji pluralizam mišljenja i da smo slobodni da odaberemo nešto drugo, da budemo anti-globalisti. Tako što postoje države koje su naizgled odsječene od svijeta i savremenih trendova nam se i pokazuje da drugačiji put postoji, ali da je to put kojim ne želimo da idemo. Zvuči paradoksalno, ali anti-globalisti su baš ono što treba globalizaciji, osiguravanjem njihovog postojanja globalizacija ide napred u svakom smislu, uspovljajući globalni političko-ekonomski projekat, kao i neki univerzalni ukus kroz muzičko/filmsko/umjetničku produkciju. Ako neko kaže da nam se nameće nešto, uvijek se prstom može pokazati na anti-globaliste i reći: eno, idite kod onih, vidite da postoji drugačije mišljenje.

        Kakvi su ti mislioci, umjetnici? Najbolji su svakako oni koji nisu svjesni toga da pomažu projekat koji kritikuju. Oni su dobronamjerni i možda samo loše informisani ili jednostavno nezainteresovani, pričaju i stvaraju ono što im je na srcu, bez previše razmišljanja kakav će to utisak da ostavi i do čega može dovesti. Njima ne mogu puno toga zamjeriti. Gori od njih su oni kojima se globalizacija direktno služi, čije stvaranje je naručeno (a to nije tako teško kod izdavačkih kuća kakve imamo danas) da bi se ljudima skrenula pažnja da postoji jedno takvo drugo mišljenje, nezavisno, sloboumno. Mala digresija. Zar ne smatrate da je urnebesno da se jedan od najpopularnijih muzičkih žanrova danas naziva „indie“, što bi bilo skraćeno od „independent“ odnosno nezavisan? Kako može biti nezavisan žanr koji izdaju najmoćnije muzičke kuće, one koje kreiraju naš ukus i naručuju ono što će se najbolje prodavati? Ali kada čujete naziv indie, onda se i vi osjećate nezavisnijim, slobodnijim, iako je to onaj žanr koji vam je MTV utisnuo da slušate. Najveća prevara koju je đavo uradio je da je što je naveo ljude da misle da ne postoji, da parafraziram Bulgakova. Treća kategorija su oni koji se lažno predstavljaju kao anti-globalisti, jer oni nisu protiv svakog globalizma, već samo protiv zapadnog globalizma. Iza njih umjesto američkog stoji ruski, kineski ili neki treći kapital, i oni svakako igraju po notama „sveprožimajućeg kapitala“ samo ne onog koji je trenutno dominantan. I oni su najbliži onim ljudima s početka koji se lažno predstavljaju i kada maske padnu izazivaju samo gađenje.

        Pitanje je da li je uopšte moguće biti pravi anti-globalista i da li je moguće biti „izvan društva“. Moguće je da smo time danas potpuno uslovljeni i da, kao što nam je nemoguće da budemo izvan svog vremena, svog nasleđa, tako ne možemo biti izvan, pa samim tim ni protiv društva i globalizma koji je oko nas. Ostaje onda nedoumica zbog čega bi stvarali, ako će to biti iskorišteno za propagiranje upravo onog protiv čega se borimo, ako će naše ideje biti pogrešno shvaćene, ako ćemo na kraju biti samo još jedan zupčanik u velikom mehanizmu, a nikad slobodni, sa strane, nikad svoji. Nemoguće je razrešiti taj problem na neki pozitivan način, kao što je i nemoguće tvrditi da li je ovaj tekst „izvan društva“. Ali ostaje nam jedna stvar, možemo da stvaramo zato što je to način na koji postojimo, zato što stvaramo da izrazimo svoja osjećanja, svoje misli, da sebi bolje opišemo svijet jer postoji velika razlika između naših misli i naše pisane riječi. I dok stvaramo za sebe, možemo reći da smo iskreni i pravi. A kako će to biti shvaćeno i iskorišteno ipak nije na nama. Danas je treći rođendan bloga i otud malo duži tekst. Jer istinski biti izvan društva je biti protiv negativnog.

Između forme i sadržine

            Jedno od umjetničkih dostignuća dvadesetog vijeka je bilo razbijanje formi u maltene svim žanrovima umjetnosti te čitav vijek u kome je riječ apsurd dominirala. U pozorištu se čak to razbijanje zvalo tako – teatar apsurda Joneska i Beketa, uz etičku dramu Brehta su potpuno promjenili pogled da dramsku umjetnost. U književnosti je bilo raznoraznih izleta, od kojih je možda najupečatljivija tehnika toka svijesti, koja je dala potpunu promjenu perspektive posmatranja jedne priče i praveći bolji odnos između pisca i čitaoca. U slikarstvu je urađen drugačiji potez, odstupilo se od forme tako što su djela dvadesetog vijeka zapravo bila isključiva forma sa minimumom sadržaja. U svakom slučaju, činilo se da će nam svi ti novi pravci donijeti veću slobodu umjetničkog izražavanja, da će javnost i kritika podjednako više voljeti da vide umjetnika takvog kakav jeste, a ne kao člana nekog pravca ili škole.

            Naravno, nije bilo tako. Dobili smo samo pregršt novih formi, donekle nepravedno odbacivanje starih kao zaostalih i prevaziđenih (riječi jednog profesora likovne akademije u Beogradu – crtež je prevaziđen) i forsiranje nove forme čisto zbog trenda. Tako smo došli do toga da, nakon slikarstva Maljeviča koji je odlučio da na platno stavi samo osnovne boje i time pošalje poruku, ili recimo geometrijskog stvaranja Pita Mondrijana, imamo „velika“ ostvarenja kao što su Crni kvadrat na crnoj površini (ustvari jedno veliko Ništa). U književnosti nakon pisaca koji su pokazivali svoju direktnost i bolnu iskrenost sa rječnikom koji nije bio uskraćen ni za psovke, opscenosti, šta već, do toga da ljudi jednostavno pišu gadarije bez reda i smisla i da su time navodno beskompromisni. Primjera možemo naći koliko želite, suština je samo u tome da navodno razilaženje od formalne prošlosti nije dovelo do rasta individualnosti u čovjeku, samo da nalaženja nove forme koja mu je više prijala i koja je više u trendu.

            Nisam kritičar umjetnosti da bih pisao o ovome kao temi, prvenstveno zato što sami kritičari daju za pravo ovakvom stanju, možda čak i više od umjetnika, profesora i ostalih. Ovo mi zapravo daje prigodan štimung za prenošenje ove teme na nivo svakodnevnog života. Kada sadržina i forma idu zajedno, onda znate da pred sobom imate pravo remek djelo, jer ih je teško upariti tako da valja. To remek djelo može biti bilo šta, umjetničko djelo, naučno otkriće, filozofski traktat, ali i vaš odnos sa nekom osobom, dnevna rutina, večera koju ste spremili. Pritom i forma i sadržina treba da su dobre, da se uklapaju kako treba i da daju nešto novo.

Svi smo, svakodnevno prinuđeni da biramo makar jedno od ova dva, pa da onda zadobijamo ono drugo i u svemu što radimo, kako ja mogu da vidim, većina ljudi bira prvo formu. Više je razloga za ovo, ali se uglavnom svode na šetnju linijom manjeg otpora, jer su forme već dugo vremena tu, daju nam nešto na šta se možemo osloniti, sa njima ide velik krug ljudi koji će klimati glavom što smo odabrali istu formu kao i oni. U mojoj struci sam se toga nagledao, filozofi umjesto da nazovu sebe slobodnim misliocima se radije samonazivaju analitičarima, postrukturalistima, kontinentalcima, pa čak i lakanovcima, hajdegerijancima, raselovcima (ubacite filozofa po izboru), isto važi i za sve umjetnosti. Ali o tome sam već nekad prije pisao. U običnom životu to bi bila recimo težnja da se postane intelektualcem tako što će se neko gurati kroz akademske krugove, školovati se do doktorata, a ne razvijati svoj um u slobodnom mišljenju, čitajući suprotstavljene radove i poznavati discipline koje nisu usko njegove. Onda recimo želja da se bude prijatelj sa nekim tako što ćete se čuti svakog dana a ništa ne reći jedno drugom (šta si jeo jutros?), biti u vezi samo zato da ne bi bili sami, tražiti posao za koji mislite da vas čini bitnim u društvu a ne što vas lično ispunjava. Ukratko, robovanje formi je kada nešto radite zbog ustaljenih normi i to na uštrb vaše ličnosti, onog sadržaja koji ste vi sami. Hegel je rekao da je „svaka determinacija (određenje) negacija“, i to se ovdje odlično pokazuje, što imate više tih ustaljenih formi (intelektualac, analitičar, apstraktni umjetnik, stari prijatelj, majka, osoba u vezi) to ste sve manje vi sami, osoba pod tim i tim imenom.

S druge strane, ne propovjedam stav prema životu u kojem ćete tvrdoglavo gurati po svome, namjerno gurati u stranu sve što ima bilo kakvu naznaku forme i formalnog, neke prihvaćene vrijednosti ili nečega što vi sami niste smislili. Ako sve te forme postoje, ne može da bude da su sve sasvim loše. Napisao sam na početku da smatram da je idealno kada se sadržina i forma na najbolji način poklope. Ali potrebno je život ispunjavati sadržajem koji ste vi sami, pa će forme doći nekako same po sebi. Neko će pročitati vašu priču i pomisliti – ima u njoj daha južnoameričke književnosti, u vašem filozofskom radu pronaći analitički diskurs, vašu sliku proglasiti baroknom, bez vaše težnje da išta od toga budete, vi ste jednostavno bili vi, a izgleda da je vašoj duši blizak baš taj pravac. Nećete imati prijatelja zato što se poznajete od malih nogu, već zato što se znate u dušu i razumjite se u tri riječi, nećete biti u vezi zato što ste se tako dogovorili i zato što se poljubite svaki put kad se rastanete, već zato što među vama tinja nemir i ljubav, a stan ćete opremiti na način koji vam se dopada i koji vam daje mir, a onda će neko drugi to nazvati art-dekoom recimo. Sadržina svake individue će na kraju naći svoju formu (ako je tupavo ne odbija i time negira samog sebe), a onaj ko traži isključivo ispunjenje forme će na kraju postati samo ta forma i izgubiti sve što ga je činilo posebnim u odnosu na sve ostale. Dajte sebi šansu da napravite remek djelo od bilo kojeg aspekta života, spajanjem sadržine i forme to je moguće učiniti i od načina na koji sjedite u autobusu, i time napraviti nešto posebno od svakog momenta u kom postojite.

Čekaonica

            Odlasci kod zubara, frizera, ljekara ili u bilo koju drugu instituciju/uslugu gdje smo primorani da sjedimo u čekaonicama, redu, umiju biti veoma dosadne i frustrirajuće. Ako imamo sreće možemo negdje sjesti i eventualno prelistati neki od magazina koji tu stoje. Nažalost osuđeni smo da čitamo kojekakve gluposti, uglavnom tabloidnog sadržaja tako da čitava ta situacija nikako ne može da se obrne na pozitivno. Doduše, ja imam sreće kod frizera, obzirom da kod njega stoje samo razni brojevi politikinog zabavnika pa to umije biti interesantno.

            S druge strane, kada smo već prinuđeni da na mnogim mjestima tako čekamo, valjalo bi naći nešto pozitivno u svemu tome, neku korist od čekaonica, od idiotskih novina, od situacije u koju smo stavljeni. Svakodnevicu provodimo na određen način, u kontaktu sa ljudima koje smatramo dragim i vrijednim, informišemo iz kanala koje smatramo provjerenim i vrijednim (bilo preko novina, interneta, televizije...) i u suštini se krećemo kroz jedan ustaljen i siguran krug koji smo procjenili kao dobrim za nas.

            Nemam ništa protiv ovoga, i sam to radim, ali istina je da život pruža mnogo više i da ga treba prigrliti, čak i one njegove glupe i površne djelove, makar radi toga da bi više cijenili ono što imamo i ono što smatramo boljim. Naime, svi pravimo grešku takozvanog staklenog zvona te svijet posmatramo kroz jednu isključivu prizmu onih ljudi koje poznajemo, sopstvenog ukusa i sveukupnog okruženja. Tu bi mogla da čuči korisnost tih čekaonica i svega što se nalazi u njima, da vidimo šta nekog drugog interesuje, zbog čega i kakav je taj sklop drugačijeg mišljenja koje nam je strano. Daću vam jedan primjer. Nedavno je umro Denis Hoper, interesantan glumac i režiser i svako ko voli film pamti kultno ostvarenje „Goli u sedlu“ (Easy Rider). Sjedeći u jednoj čekaonici listao sam Gloriu (djelovala je najmanje bolno od svega ponuđenog) i u njoj našao članak o Hoperu i njegovoj smrti. Iznenadio sam se da tekst o njemu postoji u tim novinama, pa sam ga shodno tome morao pročitati. Još sam se više iznenadio da tekst nije sa više od jedne rečenice spomenuo Hoperovu karijeru, filmove i slične uspjehe. Tekst se samo fokusirao na njegov odnos sa bivšim ženama i na razne ispade u javnom životu. Nikakvo epohalno otkriće, ali mi je svakako bilo zanimljivo da čitam koliko je nekim ljudima interesantna samo jedna sfera života, i kako bi mogli da napravite ko zna kakve proboje u umjetnosti, nauci ili nečemu trećem a da će opet većinu populacije interesovati da li ste se napili i padali po pločniku prije 25 godina. Blagi izlazak iz staklenog zvona za mene.

            S druge strane, čekaonice su mi zanimljive kao jedna metafora života, maltene kao njegov mikrokosmos. Malo toga čemu težimo i što nam nešto znači dobijamo lako i odmah, život nas uvijek drži u čekaonicama i forsira da čitamo neke časopise koji nas ne zanimaju (bilo kroz školovanje kada smo primorani da učimo stvari koje nas malo zanimaju a još manje su nam potrebne, ili kroz odnose sa ljudima kada moramo činiti nešto što nam možda baš nije blisko i najprirodnije) posmatramo oko sebe duguljastu sobu koja je nekako hladna, na kraju nje su vrata koja su nam cilj, a ni on sam nam nije baš najjasniji, mislimo da znamo šta je iza njega ali opet nas je iskustvo naučilo da će ishod skoro uvijek biti drugačiji od onog što pretpostavljamo, bilo na bolji ili gori način. Možda je takva situacija tužna, ali nije neistinita. Većina stvari koje radimo, radimo u iščekivanju nečega, idući ka nekom željenom ili makar nužnom ishodu. Ono što nam ostaje je da na najbolji način prihvatimo sve što nam je čekaonica života pružila i da uživamo na najbolji način u vremenu koje provodimo čekajući, da ga na što bolji način iskoristimo. To možemo tako što ćemo uživati što više u časopisima koje nam je servirao, ili što ćemo sebi na ljepši način islikavati tu sobu a možda u svom tom čekanju zapodjenemo razgovor sa osobom pored nas i otkrijemo jedan novi svijet i jednu novu širinu. A ponekad, možda ponekad, shvatimo da smo bili u pogrešnom, dugačkom i sporom redu i primjetimo da mi zapravo želimo ići na drugo mjesto gdje čekanja nema i gdje se zapravo nalazi ono što tražimo.