Protiv Negativnog

среда, 10. август 2011.

Misao o londonskim neredima (uticaji Ostrva, nedjeljama kasnije)



            Za razliku od prethodnih tekstova, koji su predstavljali ideje i utiske koje je Ostrvo ostavilo na mene dok sam bio tamo, ovaj je drugačiji. On ne može biti direktan uticaj koji sam stekao dok sam bio u Londonu, jer su neredi počeli (srećom) nekih dvadesetak dana nakon što sam se vratio u Crnu Goru. Dvije nedjelje možda nisu dovoljan period da bi se u dovoljnoj mjeri shvatio mentalitet jednog grada ili naroda, ali predstavljaju određenu početnu tačku u sagledavanju nekog problema.

            Neredi su počeli nakon što je policija usmrtila hicima iz vatrenog oružija Marka Dugana, oca četvoro djece, koga je policija izvukla iz taksija u kome se nalazio. Početne informacije su sugerisale da je došlo do razmjene vatre i da policajci nisu krivi što je u njoj stradao Dugan, ali juče je izašao rezultat nezavisne istrage koja je zaključila da on nije posjedovao nikakvo oružije kod sebe i da je ubistvo bilo hladnokrvno. Reagujući na ovo, stotine su šestog avgusta izašle na ulice Totenhema u sjevernom dijelu Londona. Do večeri se taj broj povećavao i noć se završila nasilnim sukobima između policije i demonstranata, što je dovelo do velikog broja povređenih, uhapšenih a mnoge zgrade i radnje su gorele. Kako su dani prolazili protest se proširio na sve siromašnije krajeve Londona a nakon toga i na druge gradove Engleske, tako da su dosad zabilježeni protesti u Mančesteru, Liverpulu, Birmingemu, Notingemu, Vulverhemptonu i drugim krajevima koje smo dosad uglavnom poznavali po imenima fudbalskih klubovima. Trenutni bilans je preko 700 uhapšenih, 1 mrtav, ogroman broj povređenih među demonstrantima i policijom, kao i materijalna šteta koja se već mjeri u desetinama miliona funti. U London je dopremljeno čak 16 000 policajaca a imajte u vidu da u tom gradu postoji najviše sigurnosnih kamera po glavi stanovnika.

            Primjetili ste da koristim riječ demonstranti iako većina medija upotrebljava riječi kao što su nasilnici, kriminalci, lopovi. Zato bih prvo rekao par riječi o njima. Prvog dana protesta, naši mediji, ponavljajući papagajski ono što govore zapadne novine i televizija, su ih nazivali demonstrantima, nezadovoljnicima i sl. iz prostog razloga što mora da se napravi razlika između protesta kod nas i kod njih. Naši ljudi su uvijek huligani, divljaci, stoka, a ljudi zapada su demonstranti. Ali, kada je vrag odnio šalu i kada je čitav London ustao na noge, onda je priča morala da se okrene. Nemoguće da su to legitimno nezadovoljni ljudi, jer kako bi mogao da bude nezadovoljan narod države koja je članica EU, NATO i koja je jedan od predvodnika neoliberalne ekonomije, i nazvani su obesnicima, nasilnicima, huliganima. Pokušala je čak da se proda priča da su to emigranti koji opet nešto izvoljevaju, nalik na demonstracije u Parizu prije par godina ali smo na fotografijama mogli da vidimo crvenokose i plavokose anglosaksonce, kako rame uz rame sa crncima, indijcima, arapima zasipaju kamenicama policiju.

            Kako je dakle moguće da građani jedne tako bogate i prosperitetne zemlje nose u sebi toliko bijesa? Što se kriminalaca tiče, kao i huligana, njima ću se pozabaviti kasnije. Istina je da Londonci žive daleko bolje od nas, kao i od najvećeg dijela zemaljske kugle, ali takođe je istina da je London najskuplji grad u Evropi, da je od prošle godine inflacija bila 10%, da cijene osnovnih namirnica rastu mnogo više nego plate. I kada se sve ovo uzme u obzir, opet je standard daleko viši nego kod nas, a o slobodi izražavanja i količini dijaloga da ne govorimo. Ipak, ne treba zaboraviti da su Londonci daleko osvješćeniji od nas (skoro koliko i Atinjani) i da je institucija demonstracija (nasilnih i nenasilnih) kod njih izrazito jaka. Oni jednostavno ne žele da u svom komšiluku vide da policija hladnokrvno ubija jednog čovjeka, koji je u najgorem slučaju bio sitni kriminalac. Oni takođe ne žele da cijene stalno rastu dok plate padaju zbog navodne ekonomske krize, a da oni koji su tu krizu izazvali sebi dodjeljuju bonuse. Takođe, oni nemaju više ideala, jer je sistem ratnog neoliberalizma učinio sve da se bilo kakva teorija koja zagovara neki novi sistem uguši, a nisu ni toliko glupi da se bore za prevaziđene i poražene ideologije kao što je komunizam. Ti ljudi nisu ni toliko naivni da ih zaplaše baukom nekog starijeg i goreg vremena (kao što se stalno čini u Srbiji) niti su ovce da slijepo prate sve što kažu gospodari (kao u Crnoj Gori). Takav čovjek, uvrijeđen, ponižen, obespravljen, bez ideje za koju bi se borio jer mu je sve oduzeto, nema šta druge nego da ide i uništava, da bijes koji je njegova država ugradila u njemu okrene baš protiv te države, da preraste u anarhiju.

            Volio bih da ovdje pišem o britanskim neredima kao o revoluciji, kao o ustanku narodu protiv prenaduvanog balona liberalizma koji nas vuče u propast, ali mogu samo da govorim o neredima, o nasilnoj anarhiji. Tome su doprineli mnogi. Nema sumnje da su se u sve ovo umiješale bande, koje nisu zainteresovane za pravo i pravdu, već koriste novonastalu situaciju da utvrde svoje položaje i da poharaju što se poharati može. Isto tako priroda čovjeka je ono što u ljudima često budi najgore porive, tjerajući nas da činimo sitna zlodjela ne razmišljajući o budućnosti i eventualnom višem dobru. Zato ne poričem da su se legitimne demonstracije pretvorile u nerede. Ali, imajući u vidu koliko to ide na ruku britanskim vlastima jer mogu da kažu da nisu oni problem, da je njihov sistem u redu, već da je to samo grupa bijesnih izgrednika i bandita, ne bi me čudilo da u svemu tome postoje ubačeni elementi, koji će obesmisliti čitavu priču. Nije nemoguće da je vlast dala mig određenim strukturama da sve ovo pretvori u jednu ogromnu i obesnu pljačku. To će dovesti do toga da, umjesto da svi stavimo prst na čelo i krenemo u naše velike demonstracije, sve ovo otpišemo kao prolazno nasilje ljudi koji nemaju šta pametnije da rade u svom životu. Ipak, i sami demonstranti su tome krivi, jer svoj opravdani gnijev nisu iznijeli tamo gdje treba, nisu se organizovali i rasturali City i Canary Wharf, djelove Londona u kome sjedišta imaju velike banke i korporacije koje su izazvale krizu zbog kojih je poslova sve manje, dok su plate sve niže a troškovi života sve viši, nego su polupali radnje svojih komšija koji pate zbog sadašnje situacije kao i sami demonstranti. Takođe, oni nisu umarširali u Mayfair, gdje rezidencije imaju najveći bogataši (zlikovci) zapadnog svijeta, i spalili ga sa zemljom, već su zapalili zgrade u kojima žive obični ljudi koji sada ne znaju šta će i kako će. Zato se bojim da rađanje revolucije iz anarhije nije moguće u zapadnom svijetu, jer je previše onih koji to sabotiraju. Previše su moćni a običnog čovjeka je isuviše lako sluditi, zbuniti i probuditi u njemu ono najgore. Istovremeno, intelektualna elita (na čelu sa ljudima kao što je Bernar Anri Levi) će im zamazivati oči revolucijama po svijetu i kršenjima ljudskih prava, što će dovesti do toga da neće vidjeti da ih revolucija u arapskom svijetu ne zanima, jer imaju isuviše problema kod kuće. Ostaje samo nada da će sledeći put sve biti snažnije, oslobođenije od ideologije, i da narod neće dozvoliti da ga zbune, slome i manipulišu. Do tada, svaka čast Londoncima na dobroj namjeri i pokušaju.

среда, 3. август 2011.

Jedan utisak nakon gledanja mjuzikla Čikago (uticaj Ostrva, drugi zapis)



            Među stvarima koje London pruža su i ogroman kvalitet i raznovrsna ponuda kulturnih dešavanja. Tako nešto zaista nije čudno za tako veliki grad tog renomea, ali vrijedi pomenuti da ne pamtim kada mi se desilo da sam, od onoga što je bilo ponuđeno, htio da propratim makar 80% dešavanja. Zato je izbor pao na ono što je u ponudi najjeftnije, jer zaista nije bilo drugog načina da se odabere, sve je djelovalo podjednako privlačno i kvalitetno. Drugog dana mog boravka sam zato odlučio da pogledam mjuzikl “Čikago” jedan od kritički najhvaljenijih mjuzikla koji su izašli sa Brodveja. U međuvremenu sam saznao da je on zapravo urađen na osnovu predstave koja je igrala davne 1926. godine i koja je predstavljala satiru na tadašnju korumpiranu administraciju i sudstvo kao i na ideju kriminalaca kao zvijezda.

            Čikago se daje od 1979. i na londonskom West End-u, kraju u kome se nalazi veliki broj različitih pozorišta i zahvata Covent Garden, Soho i Leicester Square, raznovrsna, užurbana i na svoj način originalna područja koja su često bila mjesto dešavanja poznatih pjesama, filmova i knjiga. Ako tražite duh Londona koji nadilazi njegove građane, ovdje možete naći jedan njegov dio. Nego, da se vratimo na mjuzikl. Imajući u vidu popularnost filma Čikago, koji je osvojio 6 oskara, u kome su uloge tumačili Ketrin Zita Džons, Ričard Gir i Rene Zelveger, pretpostavljam da su neki od vas upoznati sa radnjom i atmosferom djela. U Čikagu dvadesetih godina, cvjetaju vodvilj, kriminal i korupcija a priča se fokusira na lokalnu zvijezdu Velmu Keli i djevojku iz pozadinskog hora Roksi Hart koje veže to da su počinile zločin iz strasti i da pokušavaju da se spasu od presude uz pomoć nemoralnog advokata Bili Flina i usput pokupe što više publiciteta. Možete pretpostaviti da, kao i većina mjuzikala, radnja nije pretjerano zamršena, niti pretjerano inteligentna, ali u svakom slučaju postoje jasne karakteristike svih likova, kao i stepene radnje. Ipak, ono što je donekle izdvaja je njena tema, za koju se u monologu na početku kaže da je “ubistvo, pohlepa, korupcija, zloupotreba, preljuba, izdaja – sve one stvari koje su nam bliske i drage srcu”.

            U samom mjuziklu, izuzev Roksinog muža Amosa, nema nijedne imalo pozitivne ličnosti a i on je pretjerana naivčina. To je donekle razumljivo, zbog teme i zbog pristupa koji nije preozbiljan i prije je satiričan prema nekim problemima. Opet, nije često da gledamo ispred sebe djelo u kome su maltene svi likovi negativni (a da ne spade u francuski realizam). Jasno je da su glavni likovi puni slabosti, hirova, zlobe i da ne treba da se saživljavamo sa njima, već da se smijemo i uživamo u sjajnim numerama koje mjuzikl nudi. Ipak, ovo me je podsjetilo na jednu staru tezu iz Aristotelove poetike. Govoreći o tipovima likova koja mora imati jedna tragedija on kaže da ta osoba ne smije biti previše bolja kao ni previše gora od nas da bi mogli da osjetimo njen bol i borbu, da se možemo saživjeti. Jedino ako se saživimo sa likovima možemo istinski uživati u onome što gledmao. Ovo nije kritika Čikaga, prije svega zato što je mjuzikl proizašao iz komedije, i da je samim tim tematika kao i atmosfera uvijek drugačija, da likovi mogu biti neozbiljniji i karikature, ali me je potaklo na razmišljanje. Gledajući današnje filmove, čitajući romane i posjećujući predstave, sve češće smo u prilici da vidimo potpuno negativne likove, kojima nisu strane sve one stvari koje smo gore pomenuli. Da li to znači da smo postali daleko gori nego što su bili stari Grci pa osjećamo bliskost u kontaktu sa takvim ljudima ili je nešto drugo u pitanju?

            Dovoljno je samo da prelistamo istoriju i nađemo u njoj hronologiju beščašća, zlobe, čudovišnosti da nam bude jasno da je zaista teško zamisliti da smo išta gori od naših predaka. Mislim da možemo pretpostaviti da nije onda to u pitanju. Zloba i dobrota su uvijek postojale, vjerovatno u jednakoj proporciji. Ljudi se često pozivaju na “dobra stara vremena”, pogotovo kada čitaju neke knjige anegdota i lijepih priča pa misle da je sve tako bilo. Recimo knjiga Marka Miljanova “Primjeri čojstva i junaštva” se zove “primjeri” zato što su to bile rijetkosti. Da su svi bili takvi, ne bi bilo potrebe da se piše knjiga koja navodi dobre primjere. Ne želim dalje da razvijam temu jer sam o njoj već pisao u tekstu pod nazivom “Generacije”. Prije će biti da je naše vrijeme ogoljenije u svakom pogledu umjetnosti i zabave i da je “dozvoljeno” mnogo više nego što je bilo ranije. Danas se ide do te mjere da čak nalazimo simpatije u djelima za one na koje su ljudi ranije gledali sa odvratnošću, ili su ih makar njihovi autori tako oblikovali. Tako u pozitivnom svjetlu može biti opisan masovni ubica, preljubnik, lažov, psihopata. Ranije su oni imali određene mane, ali uvijek su bili uopšteno dobri, i zato smo se mi identifikovali s njima, jer smo tu nalazili nešto bolju verziju sebe, nešto čemu bi mogli da težimo. Zato se danas diže glas protiv golotinje svuda, nemorala, nasilja i svaljuje se krivica na raznovrsna djela, bilo da su iz domena filma, književnosti, video igara ili nečeg četvrtog da predstavljaju uzore mlađim nasilnicima, prevarantima, zločincima.

            Na sve ovo me je podsjetilo gledanje Čikaga. I smatram da je takva, ogoljena umjetnost dio duha vremena u kome živimo. Ona, sama po sebi nije dobra, zato što daje mnogima izgovor da se nazivaju kreativcima a zapravo samo koriste ružne riječi i gadne opise. Ali tako je bilo i ranije, ljudi su sebe nazivali kreativnim a samo su moralisali i crtali lijepe stvari bez ikakvog smisla i cilja. Zato treba to ružno upotrebljavati sa smislom, a ne isključivo sebe radi. Genijalnost umjetnosti je u tome što može od nečega ružnog načiniti lijepo i dobro djelo, govorio je Kant i potpuno bio u pravu. Uzmimo samo djela Bukovskog i Dejvida Linča, kojima ružno i brutalno nije strano, a posjeduju nevjerovatno kvalitetan umjetnički izraz. Treba uvijek gledati šta je s druge strane medalje. A što se tiče onih koji krive takva djela za nasilje i zlo, samo im treba skrenuti pažnju da je mnogo nasilja postojalo i ranije, te da su oni odgovorni za njihovu djecu i da su iste godine (sa samo četiri dana razlike) rođeni Čarli Čaplin i Adolf Hitler a u tome kakav je ko postao sigurno su uticali i njihovi roditelji. Teško da se radilo o tome da je Hitler bio okružen nasilnom, a Čaplin duhovitom literaturom. Zato, ima dobrog u tome što je sve ogoljeno, jer se ništa ne krije od nas, vidimo svijet čak možda i ružniji nego što jeste, zato niko ne može da se poziva na nevinost, nego svako ima podjednaku obavezu da ga učini boljim i ljepšim. Možda nemamo s kim da se identifikujemo u tim djelima, ali možemo sebe postaviti u njih i biti dobrodošla promjena u svijetu oko nas.