A šta ako je sve ciklično?

            Tekst s kojim namjeravam da premostim ovu staru i lijepu 2010.godinu sa novom i nadam se još boljom i ljepšom 2011. biće posvećen različitim posmatranjima vremenskog toka i šta sa njim možemo učiniti. Ovo je prvenstveno uticaj diplomskog rada koji mi oduzima najviše vremena poslednjih mjesec, dva pa zbog toga i nisam u mogućnosti da češće pišem te će se ova blog godina završiti neslavno što se tiče broja tekstova. Nadam se da makar kvalitet nije trpio zbog toga.

            Osnova mog rada predstavlja istraživanje dva posmatranje istorije, a u njihovoj suštini su dva posmatranja toka istorijskog i svakog drugog vremena. To su vrijeme izraženo u formi kruga i vrijeme izraženo u formi linije. Vrijeme linije je nama bliže, bilo da smo među onima koji govore da je suština istorije stalan napredak ili od onih koji smatraju da stalno propadamo, da smo sve gori i gori. U srži tog vjerovanja je da svijet ima svoj početak i da će nekad, u dalekoj ili bliskoj budućnosti, on imati svoj kraj. Osnov ovog posmatranja stvari je u tome da je svaki događaj neponovljiv, da postoje sličnosti ali da je u svojoj suštini svaki čovjek nov i poseban, da je svaka istorijska epoha nova i da sve ima svoje ishodište i vjerovatno neki svoj cilj. Ideja vremenske linije svoje širenje je doživjela sa hrišćanstvom koje jasno ocrtava početak svijeta, njegovu jedinstvenu i neponovljivu istoriju i nesigurnu budućnost koja će se završiti drugim dolaskom koje će i označiti kraj linije vremena. Rastom individualizma ova teorija je sve više prihvatana, da bi dolaskom prosvetiteljstva i vjere u vječni progres ona postala sasvim dominantno mišljenje. Njihov optimizam da ćemo ličnim i društvenim prosvećivanjem stalno napredovati na svim poljima koje će nekad u budućnosti rezultirati vječnim mirom, razumjevanjem, velikom količinom obrazovanja dovesti do blagostanja, uvažavanja, veće civilizovanosti i tako dalje je preovlađujuća misao današnjeg vremena. Individualizam je tu bitan zato što je ovo vjerovanje u stalan progres zapravo projektovanje sebe, kao osobe koja raste, razvija se, napreduje u čitav vremenski tok. To je pojačano time što direktno ispred sebe vidimo tehnološki napredak. O progresu neću više da pričam jer je on preovlađujuća struja mišljenja i siguran sam da svi imate neki stav o njemu.

            S druge strane je ciklizam viđen kao kružno kretanje svega ili, ljepše rečeno, vječno vraćanje istog. Dugo vremena sam bio ubijeđen da su oni koji su vjerovali u ovo neki usamljeni mislioci, raštrkani i nepovezani. Stvari stoje poprilično drugačije. Sve stare religije su imale neku formu ciklizma u sebi – zoroasterijanstvo, judaizam, budizam, taoizam, kao i kulture u kojima su se razvijale, tako ste to uvjerenje mogli naći u Vavilonu, kod Jevreja, u Kini i Indiji, u svim starim spisima ovih naroda, od Veda do Starog Zavjeta. Ciklizam je bio preovlađujući u vjerovanju starih Grka i mnogi filozofi su ga spominjali, a najsnažnije ga izrazili stoici. Oni su govorili da svijet traje u ciklusima od po 18 000 godina, nakon kojih se čitav svijet urušava u sebe i ponovo nastaje, a svi događaji se dešavaju na isti način. I ovo je bilo prirodno za njih, čovjek je bio okrenut spoljašnosti i vidio je ponavljanje kretanja sunca i mjeseca, ponavljanje godišnjih doba. Sve je išlo u krug i onda je smatrao da je čitava istorija takva i da je to zapravo suština. Dalje kroz istoriju ovaj koncept je pratio Ibn Haldun, Viko i na kraju najpoznatije obradio Fridrih Niče. Političke verzije ciklizma su tu poznatije ali o njima nećemo sad.

             Pitanje ovog teksta je šta činiti ako je ciklizam istinit, na način na koji su ga vidjeli stoici, Niče, pa i stari zavjet („šta je bilo to će biti, šta je činjeno to će se i činiti i nema ništa novo pod suncem”). Da li je moguće živjeti sa saznanjem da je ovaj život koji živite i koji ćete živjeti biti ponavljan iznova i iznova a da toga nećete biti ni svjesni, da li je moguće da ćemo stalno činiti iste stvari, iste gluposti i greške, doživljavati ista razočaranja i muke? Po svemu što znamo, ovo nije nemoguće. Ovakva misao bi mene lično mogla da navede da vrištim, da sam užasnut i da svijet odjednom postaje nemoguće težak. Jer nekako je lakše sa svijetom prave linije, stvari koje su bile, čak i ako su bile dobre, neće se nikad ponavljati, one su jedinstvene, kao i sve stvari koje me čekaju. Ono što će me mučiti će proći, ljudska glupost će možda jednom nestati i ništa nije stalno. Takođe svaka moja odluka nije toliko bitna i popravljiva je, za sve se može reći “bilo pa prošlo”.

            A opet, šta ako je sve ciklično? I šta ako je ovo što sada proživljavamo prvi od tih ciklusa, prvi život, onaj po čemu će se sve stalno ponavljati? Neko bi mogao reći da pojednostavljujem ciklične procese, ali nije nemoguće da za njih postoji jedno “prvo dešavanje” koje postaje osnov za sva koja slijede, i ja lično stojim pri tako nekom uvjerenju. Naravno, ovo možda nije prvo, ali ako jeste onda je zaista bitno i neophodno je u to vjerovati da bi bili aktivni učesnici ovog života. Suprotno linearnom vremenu, sada svaka naša odluka ima ogromnu važnost, jer će uvijek biti iznova ponavljana. Takođe, sjetite se najljepših stvari i najljepših osjećaja koje ste imali i shvatite da oni nisu izgubljeni, i da niste osuđeni da ih ponovo proživljavate kroz sjećanja ili jeftine imitacije, već da ćete ih nekad opet osjetiti, jednako snažno i lijepo. Što se teških stvari tiče možda su neke od njih bile jako bitne da vas izgrade u dobru osobu kakvi ste danas, možda su imale neki smisao. A ako nisu nikakav, onda od danas možete da se trudite da ih što manje bude i da ih što bolje prihvatate. Sa znanjem da će ovaj život stalno da se ponavlja a da ga mi nećemo biti svjesni ostaje nam samo da činimo sve i da uredimo svoj život od danas na dalje na što bolji način, jer su to stvari od beskonačne važnosti za nas. Ponavljanje svega je možda težak teret, ali je na neki način najbolje otrežnjenje, svaka odluka postaje bitna i treba da se radujemo svemu dobrom što ćemo stalno osjećati. Ja sam zadovoljan što ću ponovo proživjeti prelijepu 2010. A nadam se da ću učiniti sve da mi i sledeća godina bude takva, uvijek i svagda. Sve je ovo misaoni eksperiment, ali opet ostaje da, ako je stvarno tako, treba dati sve od sebe da učinimo život najboljim za samog sebe i drage ljude oko nas u ovom i svim sledećim životima koji će se ponavljati. Tako, ciklizam je oslobođenje, jer veća odgovornost može da stvori veći kvalitet svega. Nova godina je jedan novi ciklus na kome možete napraviti jedan presjek, iskoristite ga da provjerite koliko ste napravili šta ste učinili i kuda planirate dalje ići i onda učinite sve da sledeća bude daleko bolja. Možda tako popravljate svoj život za sva vremena. Ja svakom od vas, ponaosob, da sve što činite, želite i mislite bude dobro i lijepo, a okolnosti će se već nekako urediti. Srećni praznici.

Odnos ljubavi i stvaranja

            Većina onog što ću ovdje pisati je plod čitanja djela Eriha Froma. Neke njegove misli će zato nesumnjivo biti parafrazirane, neke će predstavljati moje misli nastale pod njegovim direktnim uticajem, a neke će biti valjda originalna umovanja koja su u skladu sa temom.

            Jedno od čestih pitanja svima koji pišu ili pokušavaju da pišu, naročito ako se radi o poeziji je – da li si bio srećan i u ljubavi kada si to napisao? Postoji neko uvjerenje da stvaranje nastaje isključivo kada je stvaralac nesrećan, kada mu je teško i da on svoj bol pretvara u lijepe riječi, slike, muziku, zavisno od vrste umjetnosti kojom se bavi. Ovom uvjerenju su podjednako doprineli laici i sami umjetnici. Laicima ne možemo puno da zamjerimo, a što se umjetnika tiče oni su ovome doprineli tako što su, naročito u poeziji, preuveličavali svoj bol, nerijetko ga držeći za jedinu temu vrijednu priče, proživljavajući male a uzvišene tragedije maltene svakog dana. S jedne strane, razumijem da je to bio način da se te osobe oslobode svog emotivnog tereta, i da stihovi o velikim patnjama bolje prolaze od „proljeće je i cvjeta cvijeće“ motiva, ali opet suviše je mnogo pjesama sa izraženom pesimističnom notom. Ovakvo stvaralaštvo prije svega može da ima loš uticaj i da ubijedi mnoge da stalno proživaljavaju kojekakve tragedije i da zamišljaju kako žive velike ljubavne drame, iako se samo radi o glupoj srednješkolskoj ljubavi koja je trajala tri dana.

            Ali to svakako nije tema. Ne želim da navodim nikog posebno, nisam preveliki ljubitelj poezije ali razumijem da ima mnogo ljepote u njoj i da i pored sve te kuknjave postoji mnogo estetske ljepote, savršenih poruka i vječnih istina. Kuknjava je rečeno u čisto šaljivom tonu, hvala. Ono što želim da kažem je, nebitno čitate li romantizam, modernu ili savremenu poeziju bićete ubijeđeni da su ti ljudi stalno tužni, pogotovo u ljubavi. Niko neće sumnjati u to da poezija može nastati samo u velikoj duševnoj boli. Sa prozom je stvar nešto bolja, za nju se očekuje neka uravnoteženost, za razliku od pjesničkog zanosa ona može biti smislena i zato se ne pretpostavlja tolika količina tuge. Ipak, svi će potrčati da vam kažu kako je većina njih (one za koje znamo) vodila teške živote, kako su bili tužni, kako nisu imali stalan i stabilan odnos sa suprotnim polom, bilo svojom bilo tuđom greškom. Imao sam prilike da se družim sa likovnim umjetnicima i većina je takođe zastupala stav da čovjek kad je srećan i zadovoljan nema potrebe za stvaranjem, a što manje kažem o muzičarima (onima koji sebe shvataju „ozbiljno“) na ovu temu, to bolje.

            Zabluda je da se stvara samo u tugi. Ne želim da kažem da je stvaranje iz tuge loše, već da nije jedino moguće. Odgovorno tvrdim da oni koji tako nešto izjavljuju, imaju jedan od sledeća dva problema, a možda i oba. Prvi je da nisu nikad zaista učestvovali (jer ljubav je učestvovanje koliko i osjećaj) u pravoj, istinskoj ljubavi, a drugi da jednostavno nisu umjetnici u svojoj suštini, i da je njihova umjetnost isključivo ventil za muke koje ih snalaze u životu. From govori o tome kako je ljubav prije svega aktivnost, zainteresovanost, ona je vjera u druge, u sebe, u čitav svijet i samu ideju ljubavi. Ona ni po koju cijenu ne smije biti sebična i zatvorena, bilo u sebe,  bilo u taj odnos.

            Ako je zatvorena u sebe, to znači da nikad nije mogla da se izrazi do kraja, da nikad nismo bili u stanju da osjetimo ono što bi se moglo nazvati dvojina, već da smo isključivo povlađivali sebi i svojim pobudama, da nikad nismo bili spremni da učinimo nijedan korak za tu ljubav ako nije išao direktno nama u korist. Ipak, ni ta dvojina nije sama po sebi dobra. From govori da je pogrešno zatvoriti se u ljubavni odnos sa nekom osobom i zaboraviti na svijet. To je takođe sebičnost, samo sada što je broj „korisnika“ te sebičnosti sa jedne prešao ne dvije osobe. Savlađivanje i „preživaljavanje“ tog para u navodno okrutnom svijetu od kojeg su oni isto tako navodno bolji nije pravi stav prema ljubavi po teoriji o kojoj pričam. Razlog za to što je suština ljubavi da vas otvori prema svijetu, da u vama probudi ono najbolje, da ona za vas bude vrhunska aktivnost i da vas tjera da stalno radite na ličnom usavršavanju i da to dijelite sa svima ostalima. Ako učestvujete u nečem što je za vas prelijepo, valjda je logičnije da u skladu sa tim rastete, postajete bolji i da želite da utičete na svijet oko vas, onaj do kojeg vam je stalo, da biva bolji. Ljubav je onda aktivnost, a ne pasivna ušuškasnost kada zbog zadovoljstva što imate nekog, odlučite da se zapustite u svakom smislu.

            Da zaključim, odnosno povežem ove stvari. Nema ništa loše u stvaranju iz tuge i bola, pogotovo ako je to način za stvaraoca da se izbori sa svojom mukom i nastavi dalje. Katarza iz stvaralaštva može biti jača od svake druge, zato što na papiru rasčišćavamo sa svom mukom koja nas je zadesila, izbacujemo je iz sebe i vraćamo se svom izvornom Ja. Ali ako stvaramo i u momentima cvjetanja neke ljubavi, onda smo po Fromu u vrhunskom stadijumu ljubavi. Ne mora plod našeg stvaranja da bude oda sreći ili voljenoj osobi. Možemo da pišemo filozofske traktate o normativnoj etici, da sviramo bubnjeve u instrumentalnom izvođenju inspirisanom naučnom fantastikom ili da crtamo crne kvadrate na crnoj površini. Poenta je da se nismo sebični u svojoj sreći, da se ne isključujemo iz svijeta, već naprotiv, da nas tjera da stvaramo što više, da smo što bolji i da se stalno usavršavamo. Na kraju krajeva, postoji dosta velikih umjetnika koji su u takvom stanju stvorili neka najbolja djela. Ako neko ne može da stvara kad je u ljubavi, ili ne osjeća tu ljubav kako treba ili jednostavno nije rođen za stvaraoca, i to samo po sebi nije loše. Nije poenta biti ovo ili ono, poenta je prigrliti život, vjerovati, voljeti i biti srećan.

Kroz granje nebo a kroz oblake sunce

            U četvrtom razredu srednje škole, prvi put sam bio u situaciji da sam htio čitati lektiru. Ne zato što sam odlučio da je krajnje vrijeme da počnem da se uvlačim profesorima, niti zbog toga što sam tek tada shvatio ljepotu čitanja. Volio sam čitati i ranije a ta lektira je bila prva koja me je iskreno zainteresovala, gdje je zaista bilo naslova vrijednih čitanja. Među njima ubrajam Šekspirovog Hamleta, Kamijevog Stranca, kao i zaboravljeni biser jugoslovenske književnosti Usta puna zemlje Branimira Šćepanovića. Bilo je tu još nekih interesantnih djela, uz neka užasno dosadna (ona Mihajla Lalića prije svih), ali bila je tu i jedna knjiga čiji me je naslov uvijek oduševljavao – Kroz granje nebo.

            S obzirom na to da je u programu bila na samom kraju godine, kada je većini maturanata škola poslednja rupa na svirali, nikad nisam uspio da je pročitam. U međuvremenu mi je ta misao često padala na um, najčešće dok sam sjedio u atriumu rektorata Beogradskog univerziteta, tj u kafani. Kao i u svakoj kafani, neizbježno je da tu dolazite do misli i ideja koje vam se u tom trenutku čine epohalnim, ili da se prisjećate nečeg što je baš u tom trenutku poprimilo fantastičnu količinu genijalnosti. Atrium rektorata ima tu ljepotu da je u njemu posađeno nekoliko prelijepih visokih stabala koji u proljeće divno ocvjetaju i rečenica „kroz granje nebo“ je prirodna kada gledate u vis. Izgovorajući je, osjećao sam neku čudnu nadu i osjećaj da će sve jednog dana biti bolje, bez pretjeranog značaja čemu je ta nada bila upućena.

            Danas sam odlučio da saznam šta se zapravo radilo u toj knjizi. Ispostavlja se da je njen autor Antonije Isaković, pisac koji je bio i član SANU-a i čiju smo pripovjetku Kašika, svi radili. Po romanu Kroz granje nebo je snimljen i „partizanski“ film sa sledećim sinopsisom: Glavnina partizanskih jedinica probila se na Sutjesci kroz nemački obruč. Sakrivena grupa ranjenika očekuje neizbežnu smrt od neprijatelja koji pretražuje teren. Komandir odlazi da potraži spasenje. U trenutku kada Nemci otkrivaju grupu, dočekuju ih uperene puške ranjenika ali i pristiglih boraca. Produkciju je radio Lovćen film, što će reći da je u regionu najnižeg budžeta ondašnjih filmova, bez poznatih glumaca. U svakom slučaju, mislim da će za mene „Kroz granje nebo“ ostati isključivo misao o jednom lijepom naslovu bez priče koju bih joj pridodao.

            Slobodno mogu reći da sam blagosloven time što živim pored mora i to u gradu koji ima ogroman broj sunčanih dana. Kada tome pridodam činjenicu da moj stan gleda i na luku i na morsku pučinu ne mogu zamisliti previše mjesta koje su, što se prirode tiče, ljepši za život. Ovaj novembar se, maltene u treptaju oka, pretvorio iz najsunčanijeg u najmračniji mjesec ove godine. Kiše koje prestaju svega na par minuta, taman toliko da bi nas prevarile da možemo izaći napolje a onda nas ponovo uhvatile na sredini ulice bez kišobrana, kao neki jeftini prevarant. Ljepota takvog vremena, kada ga gledate s prave strane prozora, je prije svega u tome što ti prelazi kiše i sunce, paperjastih i sivih oblaka prave neke od najljepših prizora na nebu, i ako imate sreće da je vaš stan fino pozicioniran sa velikim prozorima, na raznovrsne kreativne načine će vam soba biti ofarbana iz dana u dan. Nikakvo krečenje ili ukrašavanje stana ne može da parira boji koju sunce šalje kada sija kroz oblake.

            Poenta ovog teksta je u sklapanju te dvije misli i načinu na koji opisuju život. U svim pokušajima da objasnimo šta je život, kako se čovjek u njemu snalazi i čemu sve to, napisali smo hiljade i hiljade strana, svaki filozof je o tome makar malo lupao glavu, a naučnici svojim praktičnijim nastupima pokušavali da spuste loptu. Pravog odgovora zasad nema a i pitanje je da li će ga biti. Ipak, ljudsku egzistenciju, njegova umovanja i težnje jako dobro opisuju ove dvije rečenice, ili njihovo slaganje – kroz granje nebo a kroz oblake sunce. Nekada sam živio u uvjerenju da ova druga, sama po sebi dovoljno dobro opisuje naše živote. Oni su tmurni i teški ali uvijek se hvatamo za to neko sunce koje se vidi u daljini, koji predstavljaju ljepotu, pravdu i sreću sa kojom ćemo se jednog dana sjediniti. Ona je za mene bila objašnjenje optimizma i uopšteno ljudske snage da nastavljaju nevezano od „oblačnosti“ njihovog života. Ipak, pošto je u životu češće mijenjanje jedne prepreke drugom, imajući u vidu da je sve ustrojeno u tim stilu, osnovnu smjenjuje srednja škola, nju fakultet, a njega posao. Učenje jednog stranog jezika jezika iziskuje učenje sledećeg, jedna epizoda čeka sledeću. I tako stalno, nevidljivim stepenicama postavljenim u cik-cak napredujemo dalje. Uprkos tome što izgleda da je sve to uzalud, ideja sunca koji se nalazi na nebu koji gledamo kroz grane nas tjera da idemo dalje i čini da se osjećamo dobro dok to radimo. I ko će nam reći da je ono tek puka iluzija a ne vrhunska ideja u kojoj je sadržan sav smisao kao što je to ideja Dobra, oličena u Suncu u Platonovoj Državi. Kada ćemo stići tamo i šta ćemo saznati, ne znam, ali nešto mi govori da taj put nije uzalud jer se na svakoj od stepenica kojima se penjemo nađe ponešto lijepo i vrijedno i ponekad je put lijep koliko i cilj. Time završavam ovo kratko umovanje za ovaj tmuran dan, nadam se da ce nekome od vas prijati.

Jedna misao o teoriji evolucije i njenom uticaju na čovječanstvo

            Prije nego što izložim šta ovdje želim reći, moram se ograditi – ne smatram sebe podobnim da pričam o jednoj kompleksnoj teoriji kao što je ova o evoluciji. Suviše je kontroverzna, ima previše razloga za i protiv, postoje njene mnogobrojne varijacije i siguran sam da je potrebno pročitati stotine, a vjerovatno i hiljade strana sitnog teksta (sa vrlo malo slika) da bi iko sebe mogao smatrati podobnim da priča o njoj. Time vam dajem i jedan savjet, time što ste pročitali neko crkveno saopštenje ili kreacionistički tekst, ili s druge strane neku novinsku vijest o evoluciji ili ne daj Bože, neki Dokinsov pamflet, niste postali ekspert za evolucionističku teoriju. Čak ni ako ste pročitali djelo koje je počelo čitavu priču „Porijeklo vrsta“, morate imati u vidu da je prošlo 150 godina i da je bezbroj tekstova koji kritikuju, dopunjuju, mijenjaju teoriju izašao u međuvremenu. Naravno, svako ima pravo na svoje mišljenje, ali ako je to mišljenje proizvod ograničenih saznanja, bolje je čuvati ga za sebe.

            Htjeli mi to priznati ili ne, činjenica je da je teorija evolucije u velikoj mjeri oblikovala društvo u kojem danas živimo. Teško je pričati o tome šta bi bilo kad bi bilo, ali nemoguće je ne vidjeti paralelu između opstanka najjačih i ideje o savršenosti arijevske rase. To bi bio jedan negativni primjer. Ima nasuprot toga dosta onih koji su pozitivni. Ja se poslednjih mjeseci bavim idejom napretka kroz istoriju, načinom na koji je tretirana kod različitih mislilaca, i na kraju krajeva imamo li pravo da zaključimo da postoji napredak, propadanje ili kruženje (ciklizam)? Ne mogu da izlažem ovdje išta od širine tog rada, jer će zauzeti nekih pedesetak strana ali moram jednu stvar koja mi je pala na pamet. Mada je ideja o napredovanju ljudske rase kroz vjekove postojala i prije Darvina, bilo iz nekih dobrih razloga, bilo i prostog nerazumjevanja, nakon njega je ideja napretka dobila pravi zamah kod običnog čovjeka.

            Koliko ja razumijem ideju evolucionizma, njen put je da od prostijih organizama stvori kompleksnija i samim tim bolja bića. Nadam se da će me neko ispraviti ako griješim, ali mene to navodi na zaključak da je ovo urađeno između ostalog zbog toga, da se pokaže da je čovjek najsavršenije biće, a onda dalje možemo regresivno zaključivati da su kompleksniji sisari bolji od prostijih, a kasnije „varijante“ nekog bića savršenije od njihovih predaka, recimo ptica od pra-ptice, arheopteriksa. Sad, da li je to Darvin sam napisao, ili neko posle njega, ili je to popularno-površno viđenje stvari, nisam siguran. Suština je da postoji ta pretpostavka/predrasuda da su bića koja kasnije dolaze na evolutivnoj ljestvici bolja od onih koja su im prethodila. Kada govorimo o kompleksnosti njihovog unutrašnjeg organizma ne sumnjam da je to tačno, ali ovdje trebati u vidu jednu drugu stvar. Ako kažemo da je ptica bolja od arheopteriksa, mi time poredimo dva bića koja su suštinski drugačija i govorimo nešto što možda nismo planirali da kažemo. U tom slučaju mi pretpostavljamo da je ptica daleko bolja „ptica“ u odnosu na to kakva je „ptica“ arheopteriks. To jeste tačno, ali je tema promašena. Arheopteriks je uvijek želio samo biti arheopteriks a nikad ptica, time nemamo prava da ih poredimo. Iz težnje da se pokaže kako je čovjek daleko ispred svih, došlo je do toga da poredimo neuporedivo.

            Sada bih želio da prikažem kako ovo utiče na društvo u cijelini. Vrlo nam je lako da potrčimo i zaključimo kako je ovo naše vrijeme daleko naprednije od nekog prethodnog. Ili makar da tvrdimo da se stalno smjenjuju razdoblja primitivnosti, veličine i dekadencije. Od prosvetiteljstva na ovamo to je jedna od omiljenih floskula nevezano čime se bavite i o čemu pričate. Vrsni istoričar i filozof Robin Kolingvud kaže da kada neki istoričar tvrdi za određeni period da je period mraka i dekadencije to ništa ne govori o tom periodu ili činjenicama kojima se koristio, već samo govori o tome kakva je osoba taj istoričar. Ne možemo reći da je današnja škola bolja od srednjovjekovnog manastira, kada taj manastir, iako je bio mjesto za obrazovanje, nije imao isti cilj kao današnja škola. Onaj evolutivni način razmišljanja nas dovodi do toga da stvari upoređujemo jedne s drugima iako nemaju baš mnogo blage veze. Danas mnogi očekuju kada čitaju neka klasična djela da nađu u njima priče o toleranciji, multikulturalizmu i demokratiji i onda olako zaključuju da su nekad pisci bili nazadniji jer nisu pričali o ovakvim stvarima. Nije lako stvari postaviti u pravi kontekst i sve klasifikovati onako kako bi trebalo. Na kraju krajeva, srednjovjekovni manastir nam je na određeni način, tim svojim obrazovanjem, dao jednog Dantea i samim tim on ima neku vrijednost. I taj manastir jedino možemo da poredimo sa današnjim bogoslovijama, a ne sa školama.

            Džon Stjuart Mil je rekao da bi svaka osoba radije bila nesrećni Sokrat nego zadovoljna svinja. Ali moramo ga dopuniti. Zadovoljna (ili bilo kakva druga) svinja će radije biti svinja nego Sokrat u bilo kom svom stanju. Određena životinja ne želi da bude neko drugo biće i mi ne treba da od nje to očekujemo niti da se upoređujemo. Isto to važi i za manastire ili bilo šta što možemo naći da prethodi našem vremenu. Ne želim time reći da ne postoji napredak (u nauci je očigledan) već da je jako teško odrediti šta napredak jeste i kada posmatramo društvo u cijelini da li ga uopšte ima? Ako želite reći da je pokazatelj napretka zubarska služba bićete u pravu. Ali, ako pokušavate reći da su ljudi napredovali zato što su danas srećniji, talentovaniji, bolji, to će biti jako teško dokazati. A ja i dalje mislim da je sreća daleko važnija od zubara, iako je istina da nam zdravi zubi mogu dati makar jedan promil sreće.

Kapiten, čuvar i vladalac

            Bilo da ste se bavili sportom ili da ste samo poštovalac neke od igara, uloga kapitena je jedna koja vam vjerovatno nije izmakla. Igrač koji je najčešće najstariji i najiskusniji, predstavlja predvodnika ekipe, onog ko rijetko postigne najviše koševa, da gol ili poentira na  neki treći način. Iako uglavnom ima najveću minutažu, rijetko je najefikasniji, još rjeđe je u centru pažnje i samo pravi poznavaoci mogu ponekad utvrditi koja je njegova svrha uopšte na terenu. Izraz „kapiten kapitenski“ se vrlo često čuje na utakmicama timova koji imaju tako izraženu ličnost. Primjer za to ste recimo mogli da vidite u liku Nenada Krstića iz reprezentacije Srbije na proteklom svjetskom prvenstvu u košarci. Igrač koga nigdje nije bilo kada se punio protivnik, kada su se svi razigravali u napadu i lagano hvatali lopte u odbrani. Ali čim bi zagustilo, pala koncentracija, on bi se odnekud pojavio, napravio faul u odbrani da pokaže da se ne protivnik ne može tako lako šetati u napadu, i onda dao par koševa na drugoj strani da bi povratio moral ekipi. Još je bolji pokazatelj uloga Petra Božića u Partizanu. Mada sam oduvijek navijao za Zvezdu, nisu mogli da me mimoiđu veliki uspjesi KK Partizan proteklih godina i nisam mogao a da ne navijam za njih u evropskim mečevima. Božić je kapiten i igrač koji je sposoban da provede 30 minuta na parketu (od 40 koliko traje utakmica), ne postigne nijedan koš, napravi 5 faulova i zabilježi indeks korisnosti od minus 5. I opet, njegov tim je pobjedio. Košarkaške neznalice bi rekle da je samo smetao i da je trener idiot i da je pobjeda mogla biti lakša bez ovog „nesposobnjakovića“. Ali kada uzmemo u obzir da je sa njegovom takvom igrom, mladi Partizan pobjeđivao iskusnije i mnogo bogatije ekipe kao što su Barselona, Panatanaikos i drugi, moramo pomisliti da je nešto drugo u pitanju, da on ima svoju svrhu. To su uglavnom bodrenje mlađih, ulivanje sigurnosti i samopouzdanja ekipi kada psihički padne, kao i uloga onoga ko će uvijek uraditi nešto na svoju štetu a u korist tima. Mada je kapitenska traka ponos svakog igrača, ipak malo ko hrli ka njoj, jer da bi bio dobar kapiten, mora uvijek staviti tim ispred sebe, mora na neki način služiti svim ostalim igračima. Sad pokušavam da se sjetim tako nekog igrača u fudbalu, ali niko od aktuelnih igrača mi ne pada na um (takav je recimo bio Roj Kin u Mančesteru nekad). Možda su najbliži tome Aleks Del Pjero iz Juventusa i Džon Teri iz Čelzija.

            Sva ova sportska priča dolazi iz jednog neobičnog sna koji sam imao. Sanjao sam da su me zvali iz nekih novina i zamolili, kao ljubitelja sporta da napišem, šta je po mom mišljenju svrha kapitena u jednom sportskom timu. Kroz taj san sam pisao odgovor u kome sam rekao da je to najiskreniji timski igrač, jer uvijek stavlja dobrobit tima ispred sebe, sve što on radi je u svrhu pobjede i titule, a ništa u svrhu samopromocije, boljeg ugovora, skupog transfera i snimanja reklama. Pravih kapitena je sve manje čini mi se. Kada sam se probudio primjetio sam da me ova definicija kapitena neobično potsjeća na čuvare-vladare iz Platonove Države. Kada Platon govori koja država bi bila idealna, između ostalog kaže da bi to bila ona u kojoj se ljudi ne bi utrkivali da vladaju, nego bi štaviše bježali od te pozicije. Stvar je u tome da vladar u toj idealnoj tvorevini ne bi imao nikakvu korist za sebe, već bi njegova suština bila u tome da služi svima, da njegova ličnost u potpunosti bude podređena dobrobiti države i građana.

            Moderna država nikad nije ni pokušala da se približi ovom idealu i on zasad ostaje samo pusti san, kao i još mnogo ideja koje je izložio. Među njima bi bile definisanje funkcije države kao nečeg što postoji zarad osiguranja pravednosti pojedinca, tj. shvatanja države kao nečeg što postoji radi građana, a ne građana kao onih što služe državi. Vrijedi još istaći ideju o nepotrebnosti gomilanja bogatstava, isključiv odbrambeni karakter vojske (čuvanje granica države, nikad invazija, takozvani odbrambeni rat na tuđoj teritoriji je takođe prekršaj), potpuna jednakost muškaraca i žena u svim zanimanjima (suštinska, a ne današnja koju osiguravaju isključivo politički ključevi, umjesto svijesti i volje) i drugo. Treba ovdje istaći da Platonova država, kao jedan ideal, nikad ne može biti dostižna, ona je osmišljena kao vrhunska tvorevina, paradigma države, prema kojoj ćemo određivati kvalitet svih ostalih država. Što živimo u boljoj državi, to će ona biti bliža idealu.

            Posle dugo vremena na ovim stranicama, mislim da je ovo tekst koji nema jasno izraženu poentu. Jednostavno, želio sam da odgovorim na zahtjev iz sna, a na vama je da izvučete iz njega šta želite. Smatram da je interesantno kada preporuke iz politike zažive u nekoj drugoj grani, u ovom slučaju sportu. Možda samo možemo da se nadamo da će jednog dana naš predsjednik prema nama imati odnos koji Petar Božić ima prema navijačima Partizana. Da će biti tu i kada je teško i kada ne ide davati sve od sebe, a kada nam sve bude išlo lako, kada budemo uspjevali, kada smo najbolji, biti negdje u pozadini, ne tražiti svoju zaslugu već pokazati da je najveći time što ne želi da parazitira na uspjehu, da ističe svoj doprinos nego će biti u pozadini, zadovoljan što je njegovo služenje nas odvelo u visine. A mi ćemo onda umjeti to da cijenimo.

Značaj jezika

            Imam tu (ne)sreću da dobar dio meni bliskih ljudi dolazi iz struke filologa. Neki od njih su diplomirali na raznoraznim stranim jezicima, neki su čisti lingvisti, a nekima je književnost prva. Ono što ih vezuje je ljubav prema riječima, bilo nekim određenim koje tako lijepo zvuče u određenom jeziku, ili možda o tome kako je neka druga riječ nastala, šta je prije značila, ili o objašnjavanju kako neka riječ zvuči baš kao ono što opisuje (kada kažete odvratno, prosto osjećate odvratnost na usnama). U svakom slučaju, sve to je i na mene imalo uticaja, pojedinačne riječi, kao i mnogi jezički problemi su nešto što me zaista zanima i nerijetko sam na ovim stranicama ukazivao na to koliko je važno da obratimo daleko više pažnje na sopstveni, kao i jezik okoline i društva.

            Ovaj tekst će biti obilježen sa tri pitanja. Prvo je: zašto je jezik toliko bitan, kada ionako možemo da mislimo u slikama, stranim riječima, uostalom jezik je samo oruđe kojim se koristimo i imamo potpunu vlast nad njim, zar ne? Ustvari, istina je mnogo dalja od ovoga. S jedne strane mi usvajamo razne termine za različite stvari, a jednim usvojeni, ovi termini za sva vremena određuju naš stav prema određenoj stvari, ako ne stanemo i duboko razmislimo o njom. Raznorazna istraživanja psihologa dokazuju istinitost ove tvrdnje, prvenstveno preko trivijalnih stvari: ispitujući različite nacionalne grupe (francuze i špance u ovom slučaju), istraživači su im dali za zadatak da zamisle kakav bi glas imala viljuška. Eksperiment zvuči blesavo, ali ima svoj smisao. Svi do jednog, Francuzi su opisali glas viljuške kao ženstven, blag, umilan itd. jer u francuskom viljuška je ženskog roda i kaže se la fourchette. Zvuči ženski, zar ne? Španci su s druge strane davali viljušci snažan siguran glas, neki komičan i zabavan, ali u svakom slučaju muški. Iz prostog razloga što na španskom viljuška je muškog roda uz jak prizvuk – el tenedor! Moglo bi se reći da je ovo nebitna slučajnost, ipak istina leži na drugoj strani. Osobine koje nesvjesno pripisujemo nekom predmetu, pokretu, ideji, a koje nam je nametnuo jezik, utiču na naše odluke u budućnost. Ako nešto percipiramo kao snažno i muževno, tražićemo baš da predmet bude baš takav, inače neće biti dovoljno dobar za nas. Prisjetite se na momenat da li imate nekog rođaka ili prijatelja koji je ljevoruk, i zapitajte se da li je on/ona imao problem sa određivanjem koja je desna a koja lijeva strana. Razlog za to je prost, u svijetu gdje su dešnjaci većina, kada objašnjavamo nekom koja je desna strana kažemo da je to jača strana, strana koja drži olovku i zbog toga ljevaci nerijetko smatraju da je njihova jača strana (lijeva) zapravo desna i obično je ljevoruku djecu teže naučiti nekim prostim radnjama iako su jednako sposobni, ako ne i sposobniji od desnorukih. Ovo može da utiče i na kompleksne emocije i misli, ako smo previše čitali tugaljivu poeziju, kada smo u nekoj vezi, mislićemo da to nije ljubav ako je sve u redu, ako nema stalnih svađa, muka i lomova. Naš um je toliko jak da nas ubijedi u neke prethodno usvojene kategorije, iako je realnost možda sasvim drukčija.

            Nadam se da sam ovim uspio da vas ubijedim u važnost riječi na svakodnevnom nivou. Time stižemo do drugog pitanja: kolika je važnost jezika u umjetnosti, nauci, filozofiji? Svi oni sigurno prvo dobro razmisle o pojmovima koje koriste u svojim djelima, eksperimentima, umovanjima. Nije tako, češće njihovi pojmovi utiru put njihovom istraživanju. Mogu da vam dam par primjera iz filozofije, discipline meni najbliže. Kada se rade antički tekstovi, najbolje je da znate originalan jezik. Većina nas ga nažalost ne zna pa smo prinuđeni da čitamo prevode. Ipak u tim prevodima suštinski pojmovi se nikad ne prevode, tako za riječ telos, koja se najbliže prevodi kao svrha, nikad nećemo upotrebiti naš termin već ćemo uvijek ostajati na tom telos. Razlog je vrlo prost – ono što, recimo Aristotel, shvata pod svrhom, nije identično sa onim što mi danas shvatamo pod svrhom, a prevođenjem te riječi bi se stavili u poziciju da Aristotela posmatramo pretjerano savremenim očima i da time izgubimo dobar dio smisla. Jezik bi nas time ograničio da nešto shvatimo daleko uže od njegovog pravog značenja, stalno govoreći – aha to je svrha, ništa specijalno. Drugi primjer bi se mogao izvesti iz toga kakve su se filozofije razvile u kakvim kulturama. Uzmimo Englesku i Njemačku za primjer. U Engleskoj se razvio empirizam a kasnije analitička filozofija, pravci koji su najprizemniji i najmaterijalističkiji među svim filozofskim strujama, koji daju prednost čulima, svakodnevici, jeziku, a daleko se manje bave nečim idealnim, nekim smislom života, Bogom, kompleksnom metafizikom i ontologijom. Za ovakav stav uzroci se mogu tražiti u nasleđu, protestanskoj tradiciji ali u velikoj mjeri i u jeziku. Kada riječju mind možete opisati um, razum, mozak i dušu, prirodno je pretpostaviti da ćete u jednom trenutku pomisliti da su sve te stvari iste. Engleska filzofska tradicija je jedna od rijetkih u kojoj se ne razlikuju um i razum (ili to čine samo neki izuzeci), opet zbog jezika. S druge strane, priroda njemačkog jezika je da se maltene svaka riječ može uklopiti sa nekom drugom, tako da u njemačkoj filozofiji imamo takve fantastične konstrukcije kao što su tubistvovanje, predručnost, sebe-u-djelo-stavljanje i šta sve ne. Zato nije ni čudo da je njemačka filozofija mahom okrenuta idealizmu, ontologiji, normativnoj etici i slično. Pretpostavljam da se slični primjeri mogu naći i u drugim disciplinama, ali ne smatram sebe dovoljno stručnim da pričam sada o njima. Takođe, ovo utiče i na način na koji mi percipiramo pomenuta djela, jer ih posmatramo kroz svoje pojmove koliko god pokušavali da izađemo iz njih.

            Za kraj ostaje treće pitanje: šta možemo učiniti sa ovim i zašto je to bitno u današnjem društvu? Danas postoje velike polemike šta da se radi sa jezikom koji se nekad zvao srpskohrvatski i većina rasprava se vodi oko jedne stvari koja je u suštini trivijalna – kako će se taj jezik u kojoj državi zvati. Nacionalni identitet ima određenu važnost, to je istina, ali je u suštini ipak prolazna stvar, nacije nastaju i nestaju, mijenjaju se, i ime je tu najmanje važno od svega. Ono što se dešava u pozadini je uvođenje ogromne količine anahronih i prevaziđenjih riječi, suludih gramatičkih pravila, jezičkih promjena i javnost, umjesto da se isključivo bavi imenom bi mogla da napravi pritisak na političare da ne dozvole neukim i zaslijepljenim ljudima da prčkaju po jeziku, to možda neće uticati direktno na vas, ali taj izmijenjen i nakaradan jezik će ostaviti veliki pečat na to kako vaša djeca vide stvari oko sebe, kako shvataju djela umjetnosti i nauke, kako misle o malim i velikim stvarima. A tako nešto ne smijemo ostaviti slučaju.

Žal nad knjigom

Kao što sam obećao, i ovaj tekst će biti obilježen Kunderinim djelom „Nepodnošljiva lakoća postojanja“, zapravo idejama koje je usadila u mene. Ono što mi se najviše dopalo u njoj je živost likova, koji iako imaju jasno izraženu samo jednu ljudsku crtu (sujetu, nesamostalnost, otpadništvo, potragu za smislom) opet uspjevaju da ostave utisak potpune i žive osobe. Sam Kundera je naveo da su njegovi likovi određeni aspekti njegove ličnosti, da je samo učinio jedan drugačiji korak u određenom trenutku njegovog života da bi postao neka od tih osoba. Ovi likovi, njihove sudbine su me podsjetile na ono što nazivam žalom nad knjigom, i koji će biti moja današnja tema

Postoje dva žala nad knjigom, prva je piščeva a druga čitaočeva. I jedna i druga se pojavljuju na mnogo različitih načina, zavisno od toga ko je u ulozi pisca ili čitaoca ali u osnovi postoje u ove dvije kategorije koje namjeravam opisati. Piščev žal je roditeljsko-božanski i on je po mom mišljenju teži. Smatram sebe piscem-amaterom, imam par završenih priča i gomilu nekih skica kojima ću se nadam se u skorije vrijeme posvetiti tako da ovo govorim iz svoje perspektive. Ako pokušavate da napišete iole ozbiljnu priču, kojom namjeravate iskazati neku poentu, osjećanje, ili samo želite da predočite drugima nešto zanimljivo, morate pratiti neka pravila. Znači da nema čudesnih izbavljenja, nenormalno besmislenih obrta i naravno, nigdje tu nema mjesta za superheroje i džedaje. Hoću reći da moraju nalikovati životu, a biti interesantnije od jednog kišnog dana. I tu se stvara žal koji možete naći u mnogim velikim djelima. Kundera pati sa svim svojim likovima, žao mu je zbog koraka koje biraju. Kao što Puškin piše o Tatjani u Evgeniju Onjeginu – da on nju voli i da mu nije jasno zašto ona radi to što radi, ali da svejedno pati zajedno sa njom. Možda bi ovdje mogli da se zbunimo i da nam bude nejasno – kako pisac može da ne zna razlog radnji svojih likova, odakle mu pravo da pati sa njima kada ih je sam stavio u te patnje? Ako stvaramo neko veće djelo, likovi koje smo postavili na početku moraju proći kroz neke promjene, iskušenja kroz koja prolaze nužno ostavljaju trag na njima i do kraja radnje, ti likovi su dosta drugačiji od onih kakvim ih je autor izmaštao na samom početku. Dalje, da bi pisac ispoštovao pravila realnog života koja sam spomenuo, mora dozvoliti svojim junacima da propadnu, načine neke pogrešne korake, da budu tužni. Ovo nužno mora dovesti do tuge u njemu samom. On ima odgovornost oca i snagu Boga u odnosu prema svojim kreacijama koje se pate, makar i u jednom fiktivnom svijetu. I tu je žal pisca nad svojim djelom, patnja što njegovom ruku neko pati, makar to bilo na običnom listu papira. Pretpostavljam da je to jedan od razloga zašto mnoge priče ostaju nezavršene, njihov kreator u jednom trenutku primjeti da postoje dva načina da se završe, ili nesrećno ili nerealno, i on radije ostavlja svoje junake u limbu nepoznatog, nego da ih svjesno povrijedi. Nerijetko je ova veza jača od veze koju možete imati prema nekom pravom ljudskom biću. Ta osoba, bilo da vam je prijatelj ili ne, ima toliko mogućnosti u životu, toliko puteva kojima može ići i ako ste joj vi nešto loše uradili (namjerno ili ne) možda je baš iza prvog sledećeg ćoška čeka fantastičan obrt sreće. Junaci vaših priča imaju samo vas, oni realno ne postoje, ali za vas su vjerovatno realniji od bilo kog predmeta koji vam je trenutno u vidnom polju.

Drugi žal, žal čitaoca je najčešće žal gubljenja jednog svijeta i svega što u njemu obitava. Eskapizam je jedna nepravedno prokazana stvar. Po meni, ona postoji od najranijeg doba čovječanstva i siguran sam da je zaslužna za mnoge lijepe stvari koje su ljudi uradili. Na neki način, ideja o raju je eskapizam, zaboravljanje trenutnih muka i nalaženje utočišta u nečem dalekom i obećanom. U današnje vrijeme, načina za bijeg je mnogo, neko je nalazi u srednjoj zemlji, neko u galaksiji daleko daleko, neko u istorijskim događajima, a neko u sadašnjem vremenu na nekom drugom mjestu uz neke druge ljude. Time ne činimo ništa loše, samo obogaćujemo našu stvarnost i ako taj bijeg shvatimo na pravi način neće se desiti ono na šta nas upozoravaju – nećemo mi nestati iz ovog života sanjareći, već ćemo kroz to sanjarenje oblikovati naš život i našu okolinu na jedan ljepši način. I onda, kada završimo čitanje, taj svijet odjednom prestaje, likovi u njemu umiru i mi time zaista gubimo nekog najrođenijeg, nekog ko je odgovarao na naša pitanja, ko je predstavljao uzor ili nadu, ko nam je davao razloge da nastavimo dalje. Za one koji i dalje imaju dilemu, ja jesam sanjar, ali ne vidim u tome ništa loše, svi drugi načini da se promjeni nešto oko nas su odavno potrošeni. Utjehu u tome što je svijet pročitane knjige otišao od nas možemo naći u tome da samo predajemo štafetu nekoj novoj osobi koja će u njoj naći utočište i na koju će ta knjiga uticati tako lijepo kao i na nas, a opet na neki nov način.

Time i završavam ovaj tekst, i ovaj tekstovima neplodan mjesec. Iz tog razloga je ovaj tekst malo pogubljeniji, jer je pisan spontanije, bez ikakvog popravljanja. U svakom slučaju, nisam dugo pisao ali sam pravio planove, nadam se da će se uskoro žnjeti plodovi tog rada i da će biti mnogo raznovrsnih tema uskoro, uostalom haos je moj prijatelj.

Car Edip i naša stvarnost

            Nemam naviku da teme vučem iz aktuelnih događaja. Još manje imam želju da pišem isključivo o nečemu o čemu trenutno svi pričaju. Što bi Hese rekao: ćutati o onome o čemu svi brbljaju već je nešto. Ipak, igrom slučaja se pogodilo da tema o kojoj sam dugo htio pisati potpuno analogna aktuelnim zbivanjima. S obzirom na to da sam dugo odlagao svoj poriv da odgovorim na temu koju sam sam sebi postavio, stvarnost je sama odlučila da me svojim dešavanjima pogura u tom pravcu.

Priču o caru Edipu većina nas zna, neki su čitali samo djelo, neki gledali predstavu, a većina o njemu ipak zna kroz „edipov kompleks“ i mnogobrojne viceve vezane za to. Ovdje planiram da pozajmim ideju koju je Kundera iznio u svom djelu Nepodnošljiva lakoća postojanja (knjiga koja me toliko oduševila da će i sledeća tema biti njome inspirisana). Kroz svog junaka Tomaša, u jednom dijelu knjige on kritikuju Češke komuniste, tako što Tomaš piše novinama svoje protestno pismo u kome ih upoređuje sa samim Edipom. Naime, nakon što je došlo do slamanja komunističkih ideala u Češkoj, nakon čega je uslijedila Ruska invazija, oni koji su bili nosioci promjena i prihvatanja tog sistema uređenja su govorili da nisu znali šta je to staljinizam, da nisu imali pojma da će ih progutati ruska sfera interesa i da je njihova savjest čista uprkos tome što je zahvaljujući njima vladao mrak. Navodno je u neznanju njihov blagoslov i spokoj. Njima Tomaš, odnosno Kundera suprotstavlja Edipa kao moralnu gromadu u odnosu na njih. On je bio odbačen kao odojče i pukom srećom je preživio. Nije znao ko su mu roditelji. Kralj Laj, njegov otac se prema njemu ponio osiono i arogantno i Edip ga je u samoodbrani ubio, pritom ni jedan ni drugi nisu znali u kakvom su odnosu. Nakon toga je došao u Tebu i nakon što je oslobodio grad od pošasti Sfinge dobio za ženu kraljicu Jokastu, za koju se ispostavilo da mu je majka. Ništa o tim odnosima Edip nije znao, niti je mogao da zna. Nakon nekoliko godina se ispostavilo da je Tebu zadesila velika nesreća i prokletstvo, zbog protivprirodnog braka vlastodržaca. Tek se tada saznaje u kakvom su odnosu Edip i Jokasta, i šta su njihova djeca, i da zbog svega toga pati čitav njihov narod. Edip je mogao, i imao je veće pravo od čeških komunista, da kaže da nije znao, da se sve to dešavalo van mogućnosti njegovog pojmljenja i da samim tim on nije kriv. Ali Edip je postupio drugačije, prihvatio je svoju krivicu, makar bila nehotimična, iskopao sebi oči i zauvijek napustio Tebu.

Ne propagiram ja, kao ni Tomaš ni Kundera, da čovjek kad nehotice nešto skrivi mora postupiti radikalno, sebi iskopati oči i takve stvari raditi. To je samo metafora. Prvenstveno mora da shvati krivicu i da je prizna, jasno, pred svima. Drugo, ako je on na takvoj poziciji, kao nekad češki komunisti, ne smije sebi da dozvoli da „ne zna“, ako oni nisu znali, ko je trebao da zna? Time se duplira krivica, ne samo da je taj neko kriv što je doveo do određenog neželjenog rezultata, već je do toga doveo svojim neznanjem, a to nikako nije smjelo da mu se dogodi. Smatram da je prihvatanje krivice iz neznanja jedan civilizacijski korak na koji danas, na žalost, nismo spremni kao društvo. Ni mi ovdje na Balkanu, ni istočne zemlje, a pogotovo ne zapadne. Ne želim da se bavim zapadom i istokom, to su njihovi problemi. Kako je ovaj problem izražen kod nas? Previše jako, mišljenja sam. Oni koji su nekad doveli na vlast Miloševića, i podržavali ga dugi niz godina su u svoju odbranu govorili da nisu znali kakav je on i do čega sve može dovesti. A ti ljudi i dalje drže neke funkcije, recimo vladajuće u Crnoj Gori. Lako su prošli sa tim. Da se zadržimo na Crnoj Gori, među ljudima koji su u poslednje vrijeme postali veliki kritičari vladajuće struje je popularno da govore kako jesu bili za nezavisnu državu ali da nisu znali da će to ispasti ovako loše i da ćemo imati blagu diktaturu. Njihovim rječnikom se izražavam. Time oni žele da kažu da imaju pravo sada da se bune. Po mom mišljenju nemaju, dok ne priznaju da su direktno oni krivi za stanje protiv kojeg se sada bore. Trebali su znati. U Srbiji posle petog oktobra jedna struja je govorila kako je pogrešno vjerovala Koštunici (nisu znali pa su pogriješili) a druga kako su se zeznuli što su pratili Đinđića (ni oni navodno nisu znali). Onda su se vlastodršci iznenadili time da im je „zapad oteo Kosovo“. Nakon raskola u radikalnoj stranci, Vučić i Nikolić su pričali kako nisu znali kakav je Šešelj i za šta je sve sposoban. Kao da smo u društvu neznalica. Niko ništa ne zna i za to neznanje ne odgovara. Zamorno je navoditi sve primjere, sami ste se dosad sigurno sjetili gomile koju nisam pomenuo.

Time stižem i do aktuelnih dešavanja sa kojima ću završiti. Gej parada, parada ponosa, skup homoseksualaca, gej pandurada, kako je već ko naziva se završila neslavno i pogubno. Mnogi su se dosad oglasili i opet niko nije priznao svoju krivicu i svoju glupost iz neznanja. Koja je bila poenta tog skupa? Da se spreči diskriminacija određene manjinske grupe. Da li je bilo neophodno i da li je to diskriminisanje toliko izraženo? Ne. A čak i ako jeste da li je makar ovo dovelo do toga da se ta prava poprave? To definitivno ne. Samo je produbljen jaz u društvu. I ko će zbog toga da strada? Stradaće neki pojedinac koji možda nije ni bio na paradi niti je podržavao, a homoseksualac je po orijentaciji, zato što ova čitava manjina biva još omraženija u društvu posle svega ovoga. Još će stradati neki klinci, bilo od batina koje su dobili od policajaca bilo od zatvorskih kazni. A nisu zaslužili, zato što je njima izmanipulisano, od strane raznoraznih. Način na koji bi društvo moglo da napreduje iz svega ovoga je da svi priznaju svoju krivicu, počev od države. Nakon njih krivicu treba da priznaju organizatori parade, zato što je ovo sve bilo nepotrebno, a naročito je bilo nepotrebno trošiti preko milion evra (organizacija i načinjena šteta) za nešto što je na kraju samo produbilo razlike. I oni su trebali da znaju da će do toga doći. Treba krivicu da preuzmu desničarske organizacije i mediji, to valjda ne moram objašnjavati zašto. Umjesto toga svi upiru prstom jedni na druge i ništa se ne postiže. Kod nas postoji pluralizam, ali ne u smislu raznovrsnih individua, već totaliristički pluralizam (koji iznenađujuće dobro živi i u komunizmu i u kapitalizmu) mi i oni, desnica i ljevica, evropejci i tradicionalisti, Srbi i Crnogorci, homo i hetero. Upiranjem prsta se ta razlika samo produbljuje. Kada bi kojim slučajem svi priznali krivicu, pa makar i iz neznanja, razlika bi počela da se briše, i samo jedno izvinjenje narodu u cjelini bi učinilo više od 100 parada i sličnog reakcijskog aktivizma kojim se ništa ne postiže.

Društvena nesloboda

            Mislim da se dosad nisam susreo sa temom za koju sam manje siguran kako da joj priđem. Word dokument u kome je bio samo ovaj naslov od gore stoji u folderu „under construction“ skoro godinu dana. Jednostavno, ovoj temi je moguće prići iz nebrojeno uglova. Zato vas, više nego ikad do sad, pozivam da razmislite o tome gdje ima najviše društvene neslobode, gdje ste u najvećoj mjeri pritisnuti od društva, od sistema a ja ću dati neko svoje viđenje, pod uticajem nekih stvari od prethodnih par dana.

            Kroz istoriju možemo nabrojiti i previše govora koji su imali loš uticaj, bilo na neposredne slušaoce, bilo na čitave narode ili čovječanstvo u cjelini. Jedan govor za koji sigurno ne bi rekli da je bio nešto posebno poguban je Kenedijev inauguracioni govor. Smatram da je to pogrešno, jer je jedna rečenica iz njega često citirana i ona je služila za iskorištavanje narodnih masa. Ta rečenica (inače najpoznatija iz tog govora) glasi: „i zato, narode Amerike, ne pitajte šta vaša država može učiniti za vas, pitajte šta vi možete učiniti za svoju državu“. Vrijedi primjetiti kako se ovdje vrši jedna lukava zamjena teza, pretvarajući državu u jedno maltene živo biće koje nije tu radi nas, već se stvari postavljaju tako kao da mi postojimo radi države (i državnog aparata, naravno).

            Konsultujmo istoriju za početak – zašto država postoji? Mogli bi nabrojiti mnogobrojne teze, ali moj lični favorit je Rusoova teorija. Ruso se pitao zašto čovjek, koji je u prirodnom stanju imao daleko više slobode i mogućnosti od onih koje ima u državi, odlučuje da oformi i uđe u istu? Nakon pretresanja nekoliko objašnjenja on zaključuje da postoje izazovi koje čovjek sam (i recimo sa svojom porodicom) ne može prevazići, npr. ne bi mogao da se izbori sa teškim poplavama, zemljotresima, vulkanima i sličnim prirodnim nepogodama i zato je bilo logično da žrtvuje određeni dio svoje slobode jednom entitetu (državi) koje će moći da ga zaštiti. Pritom Ruso daje jednu utopističku misao, kazujući da bi bilo pravedno da svako naredno pokoljenje odluči za sebe da li želi biti dio jedne države, da naši preci nisu imali pravo da biraju za nas. Ovakav zahtjev sigurno nikad neće biti ispunjen, ali nema veze, dobro prikazuje kakav je Ruso bio mislilac. U svakom slučaju, Kenediju i ostalima je dovoljno reći da smo mi već dali državi ono najvažnije što imamo, svoju prirodnu slobodu i da vlast nema pravo od nas da traži više.

            Ali ja ne ulazim u polemiku sa Kenedijem, njegov život je davno i nasilno završen, ali ova misao je ostala povampirena iz više razloga. Prihvatiti svoju slobodu je nešto što je čovjeku očigledno tako teško i jedan dobar način da od nje pobjegne je da se identifikuje sa svojom državom i da stalno misli da joj je nešto dužan. Pozitivan način identifikacije je recimo proslavljanje pobjeda nacionalnog sportskog tima a negativnih je i previše. Prije neki dan sam u kafani čuo za drugim stolom prilično živahno objašnjavanje kako ljudima treba da je bitno da poštuju državu u kojoj žive, da dišu svim srcem za nju i da ispunjavaju svoje obaveze (plaćaju dažbine) jer je to njihova patriotska dužnost, nevezano sa tim da li su nam na vlasti lopovi, prevaranti i neljudi, mi ih moramo poštovati. Ne vjerujem da je pomenuta osoba čitala gorepomenuti Kenedijev govor, ali nas novija istorija uči da je to nešto čemu treba težiti (nevezano da li je vlast bila levičarska ili desničarska, komunistička, liberalna ili kakva god), da je država nešto bitno i nedodirljivo što moramo poštovati, kako nju samo, tako i njene simbole. Savremeno doba je od države napravilo zlatno tele, nešto čemu se valja klanjati, a državna neposlušnost je nešto najgore što možete učiniti ili propagirati. Nije više bitno da li se dobro živi, da li postoji sloboda misli i govora, bitno je samo ime, zastava i grb. Napravićemo dogovor i sa samim đavolom samo da opstane neka zamišljena administrativna linija u kojoj se čuje ta i ta himna. Ovo je boljka ovih prostora, ali od nje nisu nimalo imuni ni zapadni ni istočni svijet. Navedite mi ime države, naći ću vam primjer.

            Naravno, nesloboda ne staje tu. U školi su nas učili o surovoj turskoj vlasti nad slovenskim narodima, o toj teškoj nepravdi koja je od seljaka tražila da turskoj državi plaća desetinu sveg svog prihoda i još kojekakve dažbine. A danas, na svaki prihod i rashod, tj. svaku transakciju koju izvršimo, plaćamo državi 17% (što je bliže petini nego desetini), ako posjedujemo neku nekretninu svake godine plaćamo određenu sumu zavisno od kvadrature, ako posjedujemo automobil i na njega imamo godišnji porez u vidu registracije. Tu su još i manji troškovi (koji se nagomilaju) u vađenju raznih potvrda, dokumenata i sličnog. S druge strane, školstvo je sve bliže tome da ga više ljudi plaća nego što ga ne plaća, za svaki ozbiljniji zahvat moramo da plaćamo određene participacije bolnicama a nerijetko smo prinuđeni da idemo kod privatnika. Kada sve izvagamo vidimo da je francuska buržoaska revolucija započeta za daleko manje od onog što imamo danas. Usput možemo zvati Osmanlije da se vrate, sve vam je oprošteno.

            Pogubnije od trenutkog faktičkog stanja je stanje uma. Sve ovo smo prihvatili kao normalno i prirodno. Perspektive koje nam država pruža su male, a zahtjevi preveliki. To nije u redu ali nije toliko strašno. Strašno je da, za razliku od naših predaka koji su dizali bune protiv Osmanlija, njihovih savremenika koji su svrgnuli Luja XVI i ostalih, mi danas ovu situaciju uzimamo zdravo za gotovo pritom misleći da smo slobodniji nego ikad. A jedina sloboda koju imamo je da jednom u četiri godine zaokružimo određen broj na listiću znajući da će ta, nama navodno najbliža opcija, raditi protiv nekih naših interesa i želja. Ideje koje danas vladaju su se toliko duboko ukorijenile i ono što nas zadržava je temeljno gušenja bilo kakvih novih misli te nemogućnost izlaza iz ustaljenih šema koje nas drže u stalnoj neslobodi, bilo da ih zovete liberalna demokratija, socijaldemokratija, socijalizam, konzervativizam. Samo stalnim skretanjem pažnju na nivo neslobode možemo iz toga izaći.

Izvan društva

Outside the society, they're waiting for me

Outside the society, that's where I want to be

           Iskreno se nadam da bi se većina složila sa mnom ako kažem da je od lošeg čovjeka gori onaj koji se samo izdaje za dobrog, iako to nije. Kada ne skrivamo svoju lošu prirodu, imamo makar jednu stvar da kažemo u svoju odbranu – nismo nikoga obmanuli, znao si u šta se upuštaš sa nekim ko ti je jasno stavio do znanja kakav je i za šta se zalaže. Nakon što nam se tako nešto desi, i mi sami kudimo prvo sebe, onda možda sudbinu, ali vrlo rijetko tu drugu osobu. Ona je makar imala toliko poštenja da se ne izdaje za nešto lažno. S druge strane daleko teže nam pada obmana, čak i kada je gubitak koji smo pretpjeli manji, teže nam pada činjenica da smo od nekog, koga smo posmatrali kao dobrog i vrijednog, prevareni. Sad bi neko mogao da pita, kada se to loš čovjek izdaje za to da je loš? Postoje primjeri, mada nisu tako česti, kada nas neko upozori na svoju preku narav, prevrtljivu prirodu ili druge loše osobine koje nosi. Drugo pitanje je da li je stvarno taj neko toliko opterećen svojom prirodom da ne može da se ponese boje od toga. Smatram da može, ali to je sasvim druga priča. Za potrebe ove, dosta nam je to što neko ima toliko osjećaja da nam unapred prizna da je loš.

           Ovi primjeri iz običnog života se lako mogu prenijeti na sve sfere. Uzmimo za primjer politiku. Nikad ne bih glasao, ili na bilo koji drugi način podržavao, ekstremne stranke, bilo da su sa desnog ili lijevog spektra. Ali mogu jednu stvar da im priznam, ako ništa drugo, iskreni su. Nema kod njih skrivanja povodom toga šta bi radili sa medijima, sa onima koji im čvrsto oponiraju, jasno je kako bi provodili svoj program, i još mnogo toga. Drugačija je stvar sa navodno umjerenijim strankama. Nerijetko od njih možete čuti kako su im puna usta priče o slobodi govora, iza koje slijedi pljuvanje i prozivanje svih onih koji misle i govore drugačije. Kažu i da su za demokratiju pa onda prozovu sve one koji su glasali protiv njih za nedemokrate i glupake. Oni se izdaju za nešto (liberale, demokrate, slobodoumne) a zapravo su nešto sasvim drugo. Ovim polako stižem do onoga što je tema danas, a to su takozvani anti-globalisti.

           Danas je veoma popularno biti anti-globalista. Možete naći gomilu umjetnika, mislilaca i članova raznoraznih “elita” pored čijeg imena će stajati – istaknuti anti-globalista. Ne bih želio nikoga sad da prozivam, ali neka imena će vam se sigurno sama nametnuti dok ovo budete čitali. Oni navodno pozivaju na neposlušnost prema zapadnoj imperiji, prema korporacijama, prema sveprožimajućem kapitalu. Malo je čudno doduše, kako globalizacija koja je sve i svakog zahvatila dopušta da se pojavljuju likovi koji je tako oštro kritikuju? Naivan odgovor bi bio da ona nije tako strašna i moćna kao što je žele predstaviti i da im ne može ništa. U doba u kom smo vidjeli šta sve mogu da urade vojne sile i špijunske agencije, bilo bi bezveze pretpostaviti ovako nešto, što nas navodi na zaključak da globalizacija jednostavno ne želi da se razračuna sa svojim kritičarima. Vrlo je jasan odgovor zašto je to tako. Bilo da se radi o političarima, filozofima, umjetnicima, naučnicima ili čovjeku na ulici, nečije protivljenje globalizaciji je ono čime se ona hrani. Time što pokazuje da postoji mišljenje koje je protivno njenom želi da nam pokaže da postoji pluralizam mišljenja i da smo slobodni da odaberemo nešto drugo, da budemo anti-globalisti. Tako što postoje države koje su naizgled odsječene od svijeta i savremenih trendova nam se i pokazuje da drugačiji put postoji, ali da je to put kojim ne želimo da idemo. Zvuči paradoksalno, ali anti-globalisti su baš ono što treba globalizaciji, osiguravanjem njihovog postojanja globalizacija ide napred u svakom smislu, uspovljajući globalni političko-ekonomski projekat, kao i neki univerzalni ukus kroz muzičko/filmsko/umjetničku produkciju. Ako neko kaže da nam se nameće nešto, uvijek se prstom može pokazati na anti-globaliste i reći: eno, idite kod onih, vidite da postoji drugačije mišljenje.

        Kakvi su ti mislioci, umjetnici? Najbolji su svakako oni koji nisu svjesni toga da pomažu projekat koji kritikuju. Oni su dobronamjerni i možda samo loše informisani ili jednostavno nezainteresovani, pričaju i stvaraju ono što im je na srcu, bez previše razmišljanja kakav će to utisak da ostavi i do čega može dovesti. Njima ne mogu puno toga zamjeriti. Gori od njih su oni kojima se globalizacija direktno služi, čije stvaranje je naručeno (a to nije tako teško kod izdavačkih kuća kakve imamo danas) da bi se ljudima skrenula pažnja da postoji jedno takvo drugo mišljenje, nezavisno, sloboumno. Mala digresija. Zar ne smatrate da je urnebesno da se jedan od najpopularnijih muzičkih žanrova danas naziva „indie“, što bi bilo skraćeno od „independent“ odnosno nezavisan? Kako može biti nezavisan žanr koji izdaju najmoćnije muzičke kuće, one koje kreiraju naš ukus i naručuju ono što će se najbolje prodavati? Ali kada čujete naziv indie, onda se i vi osjećate nezavisnijim, slobodnijim, iako je to onaj žanr koji vam je MTV utisnuo da slušate. Najveća prevara koju je đavo uradio je da je što je naveo ljude da misle da ne postoji, da parafraziram Bulgakova. Treća kategorija su oni koji se lažno predstavljaju kao anti-globalisti, jer oni nisu protiv svakog globalizma, već samo protiv zapadnog globalizma. Iza njih umjesto američkog stoji ruski, kineski ili neki treći kapital, i oni svakako igraju po notama „sveprožimajućeg kapitala“ samo ne onog koji je trenutno dominantan. I oni su najbliži onim ljudima s početka koji se lažno predstavljaju i kada maske padnu izazivaju samo gađenje.

        Pitanje je da li je uopšte moguće biti pravi anti-globalista i da li je moguće biti „izvan društva“. Moguće je da smo time danas potpuno uslovljeni i da, kao što nam je nemoguće da budemo izvan svog vremena, svog nasleđa, tako ne možemo biti izvan, pa samim tim ni protiv društva i globalizma koji je oko nas. Ostaje onda nedoumica zbog čega bi stvarali, ako će to biti iskorišteno za propagiranje upravo onog protiv čega se borimo, ako će naše ideje biti pogrešno shvaćene, ako ćemo na kraju biti samo još jedan zupčanik u velikom mehanizmu, a nikad slobodni, sa strane, nikad svoji. Nemoguće je razrešiti taj problem na neki pozitivan način, kao što je i nemoguće tvrditi da li je ovaj tekst „izvan društva“. Ali ostaje nam jedna stvar, možemo da stvaramo zato što je to način na koji postojimo, zato što stvaramo da izrazimo svoja osjećanja, svoje misli, da sebi bolje opišemo svijet jer postoji velika razlika između naših misli i naše pisane riječi. I dok stvaramo za sebe, možemo reći da smo iskreni i pravi. A kako će to biti shvaćeno i iskorišteno ipak nije na nama. Danas je treći rođendan bloga i otud malo duži tekst. Jer istinski biti izvan društva je biti protiv negativnog.

Između forme i sadržine

            Jedno od umjetničkih dostignuća dvadesetog vijeka je bilo razbijanje formi u maltene svim žanrovima umjetnosti te čitav vijek u kome je riječ apsurd dominirala. U pozorištu se čak to razbijanje zvalo tako – teatar apsurda Joneska i Beketa, uz etičku dramu Brehta su potpuno promjenili pogled da dramsku umjetnost. U književnosti je bilo raznoraznih izleta, od kojih je možda najupečatljivija tehnika toka svijesti, koja je dala potpunu promjenu perspektive posmatranja jedne priče i praveći bolji odnos između pisca i čitaoca. U slikarstvu je urađen drugačiji potez, odstupilo se od forme tako što su djela dvadesetog vijeka zapravo bila isključiva forma sa minimumom sadržaja. U svakom slučaju, činilo se da će nam svi ti novi pravci donijeti veću slobodu umjetničkog izražavanja, da će javnost i kritika podjednako više voljeti da vide umjetnika takvog kakav jeste, a ne kao člana nekog pravca ili škole.

            Naravno, nije bilo tako. Dobili smo samo pregršt novih formi, donekle nepravedno odbacivanje starih kao zaostalih i prevaziđenih (riječi jednog profesora likovne akademije u Beogradu – crtež je prevaziđen) i forsiranje nove forme čisto zbog trenda. Tako smo došli do toga da, nakon slikarstva Maljeviča koji je odlučio da na platno stavi samo osnovne boje i time pošalje poruku, ili recimo geometrijskog stvaranja Pita Mondrijana, imamo „velika“ ostvarenja kao što su Crni kvadrat na crnoj površini (ustvari jedno veliko Ništa). U književnosti nakon pisaca koji su pokazivali svoju direktnost i bolnu iskrenost sa rječnikom koji nije bio uskraćen ni za psovke, opscenosti, šta već, do toga da ljudi jednostavno pišu gadarije bez reda i smisla i da su time navodno beskompromisni. Primjera možemo naći koliko želite, suština je samo u tome da navodno razilaženje od formalne prošlosti nije dovelo do rasta individualnosti u čovjeku, samo da nalaženja nove forme koja mu je više prijala i koja je više u trendu.

            Nisam kritičar umjetnosti da bih pisao o ovome kao temi, prvenstveno zato što sami kritičari daju za pravo ovakvom stanju, možda čak i više od umjetnika, profesora i ostalih. Ovo mi zapravo daje prigodan štimung za prenošenje ove teme na nivo svakodnevnog života. Kada sadržina i forma idu zajedno, onda znate da pred sobom imate pravo remek djelo, jer ih je teško upariti tako da valja. To remek djelo može biti bilo šta, umjetničko djelo, naučno otkriće, filozofski traktat, ali i vaš odnos sa nekom osobom, dnevna rutina, večera koju ste spremili. Pritom i forma i sadržina treba da su dobre, da se uklapaju kako treba i da daju nešto novo.

Svi smo, svakodnevno prinuđeni da biramo makar jedno od ova dva, pa da onda zadobijamo ono drugo i u svemu što radimo, kako ja mogu da vidim, većina ljudi bira prvo formu. Više je razloga za ovo, ali se uglavnom svode na šetnju linijom manjeg otpora, jer su forme već dugo vremena tu, daju nam nešto na šta se možemo osloniti, sa njima ide velik krug ljudi koji će klimati glavom što smo odabrali istu formu kao i oni. U mojoj struci sam se toga nagledao, filozofi umjesto da nazovu sebe slobodnim misliocima se radije samonazivaju analitičarima, postrukturalistima, kontinentalcima, pa čak i lakanovcima, hajdegerijancima, raselovcima (ubacite filozofa po izboru), isto važi i za sve umjetnosti. Ali o tome sam već nekad prije pisao. U običnom životu to bi bila recimo težnja da se postane intelektualcem tako što će se neko gurati kroz akademske krugove, školovati se do doktorata, a ne razvijati svoj um u slobodnom mišljenju, čitajući suprotstavljene radove i poznavati discipline koje nisu usko njegove. Onda recimo želja da se bude prijatelj sa nekim tako što ćete se čuti svakog dana a ništa ne reći jedno drugom (šta si jeo jutros?), biti u vezi samo zato da ne bi bili sami, tražiti posao za koji mislite da vas čini bitnim u društvu a ne što vas lično ispunjava. Ukratko, robovanje formi je kada nešto radite zbog ustaljenih normi i to na uštrb vaše ličnosti, onog sadržaja koji ste vi sami. Hegel je rekao da je „svaka determinacija (određenje) negacija“, i to se ovdje odlično pokazuje, što imate više tih ustaljenih formi (intelektualac, analitičar, apstraktni umjetnik, stari prijatelj, majka, osoba u vezi) to ste sve manje vi sami, osoba pod tim i tim imenom.

S druge strane, ne propovjedam stav prema životu u kojem ćete tvrdoglavo gurati po svome, namjerno gurati u stranu sve što ima bilo kakvu naznaku forme i formalnog, neke prihvaćene vrijednosti ili nečega što vi sami niste smislili. Ako sve te forme postoje, ne može da bude da su sve sasvim loše. Napisao sam na početku da smatram da je idealno kada se sadržina i forma na najbolji način poklope. Ali potrebno je život ispunjavati sadržajem koji ste vi sami, pa će forme doći nekako same po sebi. Neko će pročitati vašu priču i pomisliti – ima u njoj daha južnoameričke književnosti, u vašem filozofskom radu pronaći analitički diskurs, vašu sliku proglasiti baroknom, bez vaše težnje da išta od toga budete, vi ste jednostavno bili vi, a izgleda da je vašoj duši blizak baš taj pravac. Nećete imati prijatelja zato što se poznajete od malih nogu, već zato što se znate u dušu i razumjite se u tri riječi, nećete biti u vezi zato što ste se tako dogovorili i zato što se poljubite svaki put kad se rastanete, već zato što među vama tinja nemir i ljubav, a stan ćete opremiti na način koji vam se dopada i koji vam daje mir, a onda će neko drugi to nazvati art-dekoom recimo. Sadržina svake individue će na kraju naći svoju formu (ako je tupavo ne odbija i time negira samog sebe), a onaj ko traži isključivo ispunjenje forme će na kraju postati samo ta forma i izgubiti sve što ga je činilo posebnim u odnosu na sve ostale. Dajte sebi šansu da napravite remek djelo od bilo kojeg aspekta života, spajanjem sadržine i forme to je moguće učiniti i od načina na koji sjedite u autobusu, i time napraviti nešto posebno od svakog momenta u kom postojite.

Čekaonica

            Odlasci kod zubara, frizera, ljekara ili u bilo koju drugu instituciju/uslugu gdje smo primorani da sjedimo u čekaonicama, redu, umiju biti veoma dosadne i frustrirajuće. Ako imamo sreće možemo negdje sjesti i eventualno prelistati neki od magazina koji tu stoje. Nažalost osuđeni smo da čitamo kojekakve gluposti, uglavnom tabloidnog sadržaja tako da čitava ta situacija nikako ne može da se obrne na pozitivno. Doduše, ja imam sreće kod frizera, obzirom da kod njega stoje samo razni brojevi politikinog zabavnika pa to umije biti interesantno.

            S druge strane, kada smo već prinuđeni da na mnogim mjestima tako čekamo, valjalo bi naći nešto pozitivno u svemu tome, neku korist od čekaonica, od idiotskih novina, od situacije u koju smo stavljeni. Svakodnevicu provodimo na određen način, u kontaktu sa ljudima koje smatramo dragim i vrijednim, informišemo iz kanala koje smatramo provjerenim i vrijednim (bilo preko novina, interneta, televizije...) i u suštini se krećemo kroz jedan ustaljen i siguran krug koji smo procjenili kao dobrim za nas.

            Nemam ništa protiv ovoga, i sam to radim, ali istina je da život pruža mnogo više i da ga treba prigrliti, čak i one njegove glupe i površne djelove, makar radi toga da bi više cijenili ono što imamo i ono što smatramo boljim. Naime, svi pravimo grešku takozvanog staklenog zvona te svijet posmatramo kroz jednu isključivu prizmu onih ljudi koje poznajemo, sopstvenog ukusa i sveukupnog okruženja. Tu bi mogla da čuči korisnost tih čekaonica i svega što se nalazi u njima, da vidimo šta nekog drugog interesuje, zbog čega i kakav je taj sklop drugačijeg mišljenja koje nam je strano. Daću vam jedan primjer. Nedavno je umro Denis Hoper, interesantan glumac i režiser i svako ko voli film pamti kultno ostvarenje „Goli u sedlu“ (Easy Rider). Sjedeći u jednoj čekaonici listao sam Gloriu (djelovala je najmanje bolno od svega ponuđenog) i u njoj našao članak o Hoperu i njegovoj smrti. Iznenadio sam se da tekst o njemu postoji u tim novinama, pa sam ga shodno tome morao pročitati. Još sam se više iznenadio da tekst nije sa više od jedne rečenice spomenuo Hoperovu karijeru, filmove i slične uspjehe. Tekst se samo fokusirao na njegov odnos sa bivšim ženama i na razne ispade u javnom životu. Nikakvo epohalno otkriće, ali mi je svakako bilo zanimljivo da čitam koliko je nekim ljudima interesantna samo jedna sfera života, i kako bi mogli da napravite ko zna kakve proboje u umjetnosti, nauci ili nečemu trećem a da će opet većinu populacije interesovati da li ste se napili i padali po pločniku prije 25 godina. Blagi izlazak iz staklenog zvona za mene.

            S druge strane, čekaonice su mi zanimljive kao jedna metafora života, maltene kao njegov mikrokosmos. Malo toga čemu težimo i što nam nešto znači dobijamo lako i odmah, život nas uvijek drži u čekaonicama i forsira da čitamo neke časopise koji nas ne zanimaju (bilo kroz školovanje kada smo primorani da učimo stvari koje nas malo zanimaju a još manje su nam potrebne, ili kroz odnose sa ljudima kada moramo činiti nešto što nam možda baš nije blisko i najprirodnije) posmatramo oko sebe duguljastu sobu koja je nekako hladna, na kraju nje su vrata koja su nam cilj, a ni on sam nam nije baš najjasniji, mislimo da znamo šta je iza njega ali opet nas je iskustvo naučilo da će ishod skoro uvijek biti drugačiji od onog što pretpostavljamo, bilo na bolji ili gori način. Možda je takva situacija tužna, ali nije neistinita. Većina stvari koje radimo, radimo u iščekivanju nečega, idući ka nekom željenom ili makar nužnom ishodu. Ono što nam ostaje je da na najbolji način prihvatimo sve što nam je čekaonica života pružila i da uživamo na najbolji način u vremenu koje provodimo čekajući, da ga na što bolji način iskoristimo. To možemo tako što ćemo uživati što više u časopisima koje nam je servirao, ili što ćemo sebi na ljepši način islikavati tu sobu a možda u svom tom čekanju zapodjenemo razgovor sa osobom pored nas i otkrijemo jedan novi svijet i jednu novu širinu. A ponekad, možda ponekad, shvatimo da smo bili u pogrešnom, dugačkom i sporom redu i primjetimo da mi zapravo želimo ići na drugo mjesto gdje čekanja nema i gdje se zapravo nalazi ono što tražimo.

Život po korijenu iz minus jedan

            Jedna od stvari koje su pokušali da nam usade u školi je savršenost i potpunost matematike. Kada to kažem mislim podjednako na aritmetiku i geometriju. Prvo vam daju da znanja da, ako shvatate matematiku, sigurno ste prirodno inteligentni, jer je to navodno bio jedini predmet koji se ne može nabubati. Dalje vas uvjeravaju u nepogrešivosti raznoraznih tablica, sabiranja, množenja, dijeljenja, na potpunu zaokruženost geometrijskih elemenata te mogućnost rješenja apsolutno svih problema. I to sve u sistemu koji ima beskonačno mnogo brojeva, članova i vi zaista možete samo da stojite tako mali i oduševljeni prema nekom sistemu koje je čovjek napravio i mislite da bi tako dobro valjalo svoj život ustrojiti.

            A onda možda malo dublje zagrebete, bilo po svom ličnom nahođenju, bilo slučajnim čitanjem nekih problema ili na već neki treći način i vidite da stvari ne stoje baš tako. Geometrija stoji na nekim principa koje smo tamo postavili zato što rade, a ako promjenimo samo jedan od tih principa (za koje ionako nemamo dokaza) pred nama se otvara potpuno drugačiji geometrijski sistem te su mogućnost zaista ogromne kuda će nas oblici povesti. Matematika s druge strane je jedna nepotpuna nauka, nesposobna da odgovori i na svoje najobičnije probleme te se može posmatrati isključivo kao jedna vještina koja ima praktične koristi. Radi se o drugom Hilbertovom problemu koji je postavljen početkom prošlog vijeka više iz razonode, a ispostavilo se da je zakopao mogućnost nazivanja matematike naukom. Ako vas interesuje, pročačkajte po netu, da ne izlažem sad ovdje. I onda to po čemu smo htjeli da uredimo život odjednom funkcioniše drugačije

.

            Sinoć je bilo prilično vedro, a svjetla grada nisu bila jaka pa se vidjelo mnogo zvijezda i neko je prokomentarisao kako uvijek vidi trouglove među njima. Neko drugi je rekao da vidi kvadrate, trapeze, svako po svom nahođenju ali svi su vidjeli neke geometrijske oblike. To me je podsjetilo da živimo u stanovima i kućama koje su pune pravougaonika i kvadrata, nalazimo se na trgovima koji su krugovi ili elipse, svuda oko nas su pravilni oblici i mi smo sami onda uslovljeni da razmišljamo kroz njih. A ne mora tako biti. Arhitekta i moderni umjetnik Huntervaser je projektovao bez ravnih površina, njegove zgrade su bile pune konkavnih i konveksnih linija koje su onda pravile neke neobične oblike svuda i nista mogli naći pravilne kvadrate ili krugove. To je objašnjavao time što su prave linije i oblici od čovjeka, a sloboda nepravilnosti od prirode i Boga i da je to ono čemu se treba vratiti. Možda nije najpraktičnije rješenje, ali mislim da bi bolje uticalo na svakog od nas kada bi bili okruženi jednim ovako čudnim svijetom, namjesto ovog sterilnog, punog pravilnosti.

            Šta je onda svijet, život po korijenu iz minus jedan? Korijen iz minus jedan je prvi broj do koga dođete a da mu ne možete naći mjesto ni u kakvom koordinatnom sistemu. Ako želite da sistem nastavi da funkcioniše jednostavno mjesto njega napišete jedno i, i time ste stupili u sistem iracionalnih brojeva, kojima nekako nije mesto nigdje. A njih ima koliko god hoćete, kroz različite računske operacije i pojavljuju se kao greške u sistemu. Kada promjenite svoju dnevnu rutinu i provedete dan radeći potpuno suprotne stvari od uobičajenih, kada otvorite oči za stvari koje ste nekad prezirali, kada u treptaju oka promjenite plan koji je obuhvatao sledećih godinu dana, kada se ludački zaljubite, vi tome pripišete jedno i jer ste time stupili u život iracionalnih brojeva, živite korijen iz minus jedan. Koja je njegova ljepota? Kada dišemo, jedemo, radimo neke obične radnje, onda je normalno i pametno živjeti svijet 2+2=4, ali kada radimo sve ono za šta vrijedi živjeti, one stvari koje određuju naš životni put i naše pravo biće, onda je korijen iz minus jedan jedina istinski prava mogućnost. To je ono što su htjeli da skriju od vas iz matematike, da postoji čitav svijet besmislenih brojeva i računskih operacija a da to neće narušiti sistem, život će ići dalje. I vaš matematički sistem koji vam je ugrađen u glavu će uvijek sugerisati da se držite sigurnih i poznatih operacija, željeći da vam izbije iz glave te iracionalnosti, a na vama je da ih gajite i upražnjavate u pravim momentima. Jer se egzistencija pravi jedino tim potezima, nepredvidljivim i uvijek novim, svako novo i je novi napredak, nova izgradnja i život u skladu sa prirodom i Bogom, a ne blokovima zgrada i glupim asfaltom.