Sivilo globalizma

            Globalizam kao tema privlači svakog ko je ikad išta razmišljao o kretanjima u svijetu uopšte. Ja u tom pogledu nisam drugačiji i već sam se te problematike doticao. Učestalost te teme nikoga ne čudi jer se mi srećemo sa njom toliko često koliko se srećemo sa čašom vode. Kompjuter na kome ovo pišem je odraz globalizma, kao što je i internet na kome će tekst osvanuti, kao i Google i Facebook preko kojih objavljujem ove riječi. Globalizam je i upotreba engleskog jezika u menijima Word-a, kao i limenka koka kole koju bih sada rado popio. Najprizemniji vid globalizma je svakako u izrazu „globalno selo“ zato što je svijet upravo to i postao i imajući u vidu našu glad za tuđom intimom možemo da pratimo kretanje velikog broja ljudi, njihove poslove i ideje, znali oni to ili ne.

            Danas je vrlo popularno biti anti-globalista iako je to zvanje u 99% slučajeva zloupotrijebljeno. Većinu naravno čine klinci koji na Twitteru pišu razne poruke sa svojih Apple Iphone-ova ili Dell laptopova, dok sjede za Ikea stolovima ili idu u zamišljene protestne šetnje hodajući u Nike patikama. Sama ta pojava je paradoksalna ali ne želim da ih kritikujem, bolje je za sve nas mlade da smo makar malo ogorčeni da se, koliko god ta borba bila ograničena i smiješna, zalažemo za nešto, umjesto da gutamo šta nam plasira naš omiljeni medij (od desne do lijeve strane, svejedno je). Drugi po veličini su komunisti/socijalisti, misleći da se time opiru kapitalizmu i američkoj hegemoniji, objašnjavajući šta nam je sve oduzeo kapitalizam i zašto bi pod okriljem socijalističke internacionale sve bilo bolje, pravednije i ljepše. Oni variraju od vašeg komšije koji nosi majicu Če Gevare dok nekih zaludnih političara pa čak i ostarelih akademika i profesora. Nekako tu uvijek izostave činjenicu da je osnova pravog komunizma jedna jaka socijalistička internacionala i globalni radnički pokret koji će zajedno zbaciti sadašnju vladajuću buržoaziju i povesti nas u ljepši svijet. Kao što se vidi, suština je u globalizmu opet, jer komunizam ograničen na jednu državu ne može da opstane a da ostane iskren svojim idealima. Dakle ti anti-globalisti su zapravo samo drukčiji globalisti. Takva je i treća kategorija anti-globalista, onih koji po meni najviše zaslužuju da budu prokazani. To su ljudi koji su anti-globalisti iz računa, jer im se ne sviđa američki globalizam pa prizivaju neki drugi, ruski, kineski, venecuelanski. Nema ništa loše u tome da se vole više te zemlje od Amerike, samo treba biti iskren i priznati zalaganje za jedan drugačiji globalizam, tj. za novo robovanje robnim markama, samo druge vrste i drugog pisma.

            Sebe ne vidim kao anti-globalistu zato što sam svjestan da postoji nešto dobro u tome. Globalizam je zaslužan za to što mogu svakodnevno da razgovaram sa svojim dobrim prijateljem koji živi u Australiji i dijelim lijepe i ružne momente sa nekim ko mi znači. Takođe je zaslužan za mnoge stvari koje mi olakšavaju život i pomažu u svakodnevici. Zaslužan je za mnogo toga lijepog što znam i dijelom je učinio da budem ovakva osoba kakva sam sada i pomaže mi da se i dalje unapređujem. S druge strane zaslužan je za toliko toga lošeg a ono preko čega ja nikako ne mogu da pređem je njegovo sivilo, i koliko god da su mi smiješni ili odvratni oni gorepomenuti anti-globalisti, toliko su mi pobornici globalizma i branioci njegovog sivila ispod svake kritike.

            Nije lako reći u hiljadu riječi šta je uzrok svega lošeg što proizilazi iz globalizma, niti pretendujem na to da posjedujem neophodno znanje i stil da to iskažem, ali mogu da pokušam da dam naznaku. A ona se sastoji u tome da globalizam nikad nije iskreno pokušao da ujedini sve boje zemaljskog spektra već da propagira sivilo ideologije koja je trenutno najjača i koja ga gura. Hoću da kažem da globalizam zapravo nikad nije pokušao da bude ono što mu ime sugeriše, jedinstvo planete i čovječanstva, već samo jedan neokolonijalni projekat. Nije bila poenta u tome da se vrsta okupi oko ideje čovjeka kao čovjeka, onoga dobrog što se u nama ne mijenja hiljadama godina, već da se nametnu one vrijednosti za koje je upitno da su najbolje i koje je donedavno dijelila samo jedna grana opšte ljudske civilizacije. Zato globalizacija nije ideja ujedinjenja svega ljudskog već nametanja nekih proizvoljnih vrijednosti kao što su liberalna demokratija američkog sistema, neoliberalna ekonomija, engleski jezik i alfabet, pop muzika, holivudski filmovi i potrošački mentalitet.

            Imam više razloga za ovakve tvrdnje. Igrom slučaja sam u kontaktu sa određenim brojem stranih poslovnih ljudi sa zapada i maltene su svi složni u tome da je najveći problem koji očekuje njihove (zapadne) zemlje je trenutak kada djeca imigranata odrastu i krenu njihova kultura i identitet postanu bitni činioci u zemljama u koje su emigrirali. Dakle najveći problem sa kojim će se suočiti je tuđ identitet. Na zvaničnom nivou ovo se moglo čuti kroz izjavu Angele Merkel od prije nekih godinu dana kada je rekla da je multikulturalizam u Njemačkoj propao zato što Turci koji žive tamo i dalje daju svojoj djeci turska imena, uče ih jezik i običaje zemlje iz koje su potekli. Ova izjava koja odiše duhom ružne njemačke istorije dobro pokazuje prirodu „globalizma“ i „multikulturalizma“ kakav se danas propagira. Multikulturalizam bi trebao da se sastoji u tome da svako ima pravo da poštuje svoje vrijednosti i svoje ideje i da ljudi različitih ideja mogu živjeti jedni pored drugih ali za njemačku kancelarku nije tako, već je multikulturalizam u tome da svi u Njemačkoj govore samo njemački i poštuju samo njemačke ideale nezavisno od svoje boje kože i kulturnog nasleđa. To nije globalizacija, to je asimilacija. Pratio sam raspravu kod jednog prijatelja na fejsbuku gdje je kritikovana Grčka zato što i dalje istrajava na korišćenju svog alfabeta u znakovima pored puta, umjesto da pređe na zapadno pismo i prilagodi se. Ovim želim reći da sivilo globalizma zastupaju i obični ljudi jer im je tako lakše. Umjesto da iskoriste pola sata, sat vremena svog života (a toliko vremena svako od nas izgubi na neku nebitnu radnju) da nauče grčka slova prije nego što se tamo zapute (a onda logički prokljuve o čemu se radi na tim znacima, nije teško, bio sam) oni će radije tražiti da se sve olakša, da se sve posivi. Zato je globalizam danas težnja da čovjek izgubi svu širinu toga što jeste i da postane jedna uniformna roba, koja govori engleski i koristi latinicu, sluša Kristinu Agileru (ili šta je već aktuelno) gleda filmove Majkl Beja ili Ketrin Bigelou (zavisi koja strana američke vojske mu više prija) a ponekad i glupe romantične komedije, da čita Džona Grišama i Stefani Majer, da bude poslušni potrošač velikih robnih marki i kliče neoliberalizmu Evropske Unije i Sjedinjenih Američkih Država. Svemu ostalom je mjesto u muzeju, ne u upotrebi. A to sivilo će samo uništi čovjeka i pretvoriti ljudski rod u klasu dosadnih robota. Ja nemam ništa protiv nijedne od tih stvari i ne mislim da treba da prestanu da postoje. Samo u globalizmu kakvom ga ja vidim treba gajiti i upotrebljavati i grčki alfabet i slovensku ćirilicu, kao i kanđi, devaganari, bopomofo i tako dalje. Tu treba ostaviti mjesta i guslama i vuvuzeli (samo ne u onolikoj mjeri kao na svjetskom prvenstvu, ako je ikako moguće) i ukuleleu i didžeridu, kao i imenima zi svih kultura, raznovrsnim filmovima, političkim sistemima i nacionalnim herojima. Jedino tada bi globalizam zaista bio lijep pokret koji ujedinjuje i tako bi ispunjavao jednu lijepu svrhu. Ovako je samo produžena ruka kolonijalizma. Pitanje je da li će ikada postojati iskrena volja da se prihvati i poštuje nešto tuđe, da se razumije drugi čovjek i druga kultura, ali rješenje svakako nije asimilovanje toga tuđeg i proglašavanje samo svojeg kao najboljeg, ljudskog, globalnog.