Kroz granje nebo a kroz oblake sunce

            U četvrtom razredu srednje škole, prvi put sam bio u situaciji da sam htio čitati lektiru. Ne zato što sam odlučio da je krajnje vrijeme da počnem da se uvlačim profesorima, niti zbog toga što sam tek tada shvatio ljepotu čitanja. Volio sam čitati i ranije a ta lektira je bila prva koja me je iskreno zainteresovala, gdje je zaista bilo naslova vrijednih čitanja. Među njima ubrajam Šekspirovog Hamleta, Kamijevog Stranca, kao i zaboravljeni biser jugoslovenske književnosti Usta puna zemlje Branimira Šćepanovića. Bilo je tu još nekih interesantnih djela, uz neka užasno dosadna (ona Mihajla Lalića prije svih), ali bila je tu i jedna knjiga čiji me je naslov uvijek oduševljavao – Kroz granje nebo.

            S obzirom na to da je u programu bila na samom kraju godine, kada je većini maturanata škola poslednja rupa na svirali, nikad nisam uspio da je pročitam. U međuvremenu mi je ta misao često padala na um, najčešće dok sam sjedio u atriumu rektorata Beogradskog univerziteta, tj u kafani. Kao i u svakoj kafani, neizbježno je da tu dolazite do misli i ideja koje vam se u tom trenutku čine epohalnim, ili da se prisjećate nečeg što je baš u tom trenutku poprimilo fantastičnu količinu genijalnosti. Atrium rektorata ima tu ljepotu da je u njemu posađeno nekoliko prelijepih visokih stabala koji u proljeće divno ocvjetaju i rečenica „kroz granje nebo“ je prirodna kada gledate u vis. Izgovorajući je, osjećao sam neku čudnu nadu i osjećaj da će sve jednog dana biti bolje, bez pretjeranog značaja čemu je ta nada bila upućena.

            Danas sam odlučio da saznam šta se zapravo radilo u toj knjizi. Ispostavlja se da je njen autor Antonije Isaković, pisac koji je bio i član SANU-a i čiju smo pripovjetku Kašika, svi radili. Po romanu Kroz granje nebo je snimljen i „partizanski“ film sa sledećim sinopsisom: Glavnina partizanskih jedinica probila se na Sutjesci kroz nemački obruč. Sakrivena grupa ranjenika očekuje neizbežnu smrt od neprijatelja koji pretražuje teren. Komandir odlazi da potraži spasenje. U trenutku kada Nemci otkrivaju grupu, dočekuju ih uperene puške ranjenika ali i pristiglih boraca. Produkciju je radio Lovćen film, što će reći da je u regionu najnižeg budžeta ondašnjih filmova, bez poznatih glumaca. U svakom slučaju, mislim da će za mene „Kroz granje nebo“ ostati isključivo misao o jednom lijepom naslovu bez priče koju bih joj pridodao.

            Slobodno mogu reći da sam blagosloven time što živim pored mora i to u gradu koji ima ogroman broj sunčanih dana. Kada tome pridodam činjenicu da moj stan gleda i na luku i na morsku pučinu ne mogu zamisliti previše mjesta koje su, što se prirode tiče, ljepši za život. Ovaj novembar se, maltene u treptaju oka, pretvorio iz najsunčanijeg u najmračniji mjesec ove godine. Kiše koje prestaju svega na par minuta, taman toliko da bi nas prevarile da možemo izaći napolje a onda nas ponovo uhvatile na sredini ulice bez kišobrana, kao neki jeftini prevarant. Ljepota takvog vremena, kada ga gledate s prave strane prozora, je prije svega u tome što ti prelazi kiše i sunce, paperjastih i sivih oblaka prave neke od najljepših prizora na nebu, i ako imate sreće da je vaš stan fino pozicioniran sa velikim prozorima, na raznovrsne kreativne načine će vam soba biti ofarbana iz dana u dan. Nikakvo krečenje ili ukrašavanje stana ne može da parira boji koju sunce šalje kada sija kroz oblake.

            Poenta ovog teksta je u sklapanju te dvije misli i načinu na koji opisuju život. U svim pokušajima da objasnimo šta je život, kako se čovjek u njemu snalazi i čemu sve to, napisali smo hiljade i hiljade strana, svaki filozof je o tome makar malo lupao glavu, a naučnici svojim praktičnijim nastupima pokušavali da spuste loptu. Pravog odgovora zasad nema a i pitanje je da li će ga biti. Ipak, ljudsku egzistenciju, njegova umovanja i težnje jako dobro opisuju ove dvije rečenice, ili njihovo slaganje – kroz granje nebo a kroz oblake sunce. Nekada sam živio u uvjerenju da ova druga, sama po sebi dovoljno dobro opisuje naše živote. Oni su tmurni i teški ali uvijek se hvatamo za to neko sunce koje se vidi u daljini, koji predstavljaju ljepotu, pravdu i sreću sa kojom ćemo se jednog dana sjediniti. Ona je za mene bila objašnjenje optimizma i uopšteno ljudske snage da nastavljaju nevezano od „oblačnosti“ njihovog života. Ipak, pošto je u životu češće mijenjanje jedne prepreke drugom, imajući u vidu da je sve ustrojeno u tim stilu, osnovnu smjenjuje srednja škola, nju fakultet, a njega posao. Učenje jednog stranog jezika jezika iziskuje učenje sledećeg, jedna epizoda čeka sledeću. I tako stalno, nevidljivim stepenicama postavljenim u cik-cak napredujemo dalje. Uprkos tome što izgleda da je sve to uzalud, ideja sunca koji se nalazi na nebu koji gledamo kroz grane nas tjera da idemo dalje i čini da se osjećamo dobro dok to radimo. I ko će nam reći da je ono tek puka iluzija a ne vrhunska ideja u kojoj je sadržan sav smisao kao što je to ideja Dobra, oličena u Suncu u Platonovoj Državi. Kada ćemo stići tamo i šta ćemo saznati, ne znam, ali nešto mi govori da taj put nije uzalud jer se na svakoj od stepenica kojima se penjemo nađe ponešto lijepo i vrijedno i ponekad je put lijep koliko i cilj. Time završavam ovo kratko umovanje za ovaj tmuran dan, nadam se da ce nekome od vas prijati.

Jedna misao o teoriji evolucije i njenom uticaju na čovječanstvo

            Prije nego što izložim šta ovdje želim reći, moram se ograditi – ne smatram sebe podobnim da pričam o jednoj kompleksnoj teoriji kao što je ova o evoluciji. Suviše je kontroverzna, ima previše razloga za i protiv, postoje njene mnogobrojne varijacije i siguran sam da je potrebno pročitati stotine, a vjerovatno i hiljade strana sitnog teksta (sa vrlo malo slika) da bi iko sebe mogao smatrati podobnim da priča o njoj. Time vam dajem i jedan savjet, time što ste pročitali neko crkveno saopštenje ili kreacionistički tekst, ili s druge strane neku novinsku vijest o evoluciji ili ne daj Bože, neki Dokinsov pamflet, niste postali ekspert za evolucionističku teoriju. Čak ni ako ste pročitali djelo koje je počelo čitavu priču „Porijeklo vrsta“, morate imati u vidu da je prošlo 150 godina i da je bezbroj tekstova koji kritikuju, dopunjuju, mijenjaju teoriju izašao u međuvremenu. Naravno, svako ima pravo na svoje mišljenje, ali ako je to mišljenje proizvod ograničenih saznanja, bolje je čuvati ga za sebe.

            Htjeli mi to priznati ili ne, činjenica je da je teorija evolucije u velikoj mjeri oblikovala društvo u kojem danas živimo. Teško je pričati o tome šta bi bilo kad bi bilo, ali nemoguće je ne vidjeti paralelu između opstanka najjačih i ideje o savršenosti arijevske rase. To bi bio jedan negativni primjer. Ima nasuprot toga dosta onih koji su pozitivni. Ja se poslednjih mjeseci bavim idejom napretka kroz istoriju, načinom na koji je tretirana kod različitih mislilaca, i na kraju krajeva imamo li pravo da zaključimo da postoji napredak, propadanje ili kruženje (ciklizam)? Ne mogu da izlažem ovdje išta od širine tog rada, jer će zauzeti nekih pedesetak strana ali moram jednu stvar koja mi je pala na pamet. Mada je ideja o napredovanju ljudske rase kroz vjekove postojala i prije Darvina, bilo iz nekih dobrih razloga, bilo i prostog nerazumjevanja, nakon njega je ideja napretka dobila pravi zamah kod običnog čovjeka.

            Koliko ja razumijem ideju evolucionizma, njen put je da od prostijih organizama stvori kompleksnija i samim tim bolja bića. Nadam se da će me neko ispraviti ako griješim, ali mene to navodi na zaključak da je ovo urađeno između ostalog zbog toga, da se pokaže da je čovjek najsavršenije biće, a onda dalje možemo regresivno zaključivati da su kompleksniji sisari bolji od prostijih, a kasnije „varijante“ nekog bića savršenije od njihovih predaka, recimo ptica od pra-ptice, arheopteriksa. Sad, da li je to Darvin sam napisao, ili neko posle njega, ili je to popularno-površno viđenje stvari, nisam siguran. Suština je da postoji ta pretpostavka/predrasuda da su bića koja kasnije dolaze na evolutivnoj ljestvici bolja od onih koja su im prethodila. Kada govorimo o kompleksnosti njihovog unutrašnjeg organizma ne sumnjam da je to tačno, ali ovdje trebati u vidu jednu drugu stvar. Ako kažemo da je ptica bolja od arheopteriksa, mi time poredimo dva bića koja su suštinski drugačija i govorimo nešto što možda nismo planirali da kažemo. U tom slučaju mi pretpostavljamo da je ptica daleko bolja „ptica“ u odnosu na to kakva je „ptica“ arheopteriks. To jeste tačno, ali je tema promašena. Arheopteriks je uvijek želio samo biti arheopteriks a nikad ptica, time nemamo prava da ih poredimo. Iz težnje da se pokaže kako je čovjek daleko ispred svih, došlo je do toga da poredimo neuporedivo.

            Sada bih želio da prikažem kako ovo utiče na društvo u cijelini. Vrlo nam je lako da potrčimo i zaključimo kako je ovo naše vrijeme daleko naprednije od nekog prethodnog. Ili makar da tvrdimo da se stalno smjenjuju razdoblja primitivnosti, veličine i dekadencije. Od prosvetiteljstva na ovamo to je jedna od omiljenih floskula nevezano čime se bavite i o čemu pričate. Vrsni istoričar i filozof Robin Kolingvud kaže da kada neki istoričar tvrdi za određeni period da je period mraka i dekadencije to ništa ne govori o tom periodu ili činjenicama kojima se koristio, već samo govori o tome kakva je osoba taj istoričar. Ne možemo reći da je današnja škola bolja od srednjovjekovnog manastira, kada taj manastir, iako je bio mjesto za obrazovanje, nije imao isti cilj kao današnja škola. Onaj evolutivni način razmišljanja nas dovodi do toga da stvari upoređujemo jedne s drugima iako nemaju baš mnogo blage veze. Danas mnogi očekuju kada čitaju neka klasična djela da nađu u njima priče o toleranciji, multikulturalizmu i demokratiji i onda olako zaključuju da su nekad pisci bili nazadniji jer nisu pričali o ovakvim stvarima. Nije lako stvari postaviti u pravi kontekst i sve klasifikovati onako kako bi trebalo. Na kraju krajeva, srednjovjekovni manastir nam je na određeni način, tim svojim obrazovanjem, dao jednog Dantea i samim tim on ima neku vrijednost. I taj manastir jedino možemo da poredimo sa današnjim bogoslovijama, a ne sa školama.

            Džon Stjuart Mil je rekao da bi svaka osoba radije bila nesrećni Sokrat nego zadovoljna svinja. Ali moramo ga dopuniti. Zadovoljna (ili bilo kakva druga) svinja će radije biti svinja nego Sokrat u bilo kom svom stanju. Određena životinja ne želi da bude neko drugo biće i mi ne treba da od nje to očekujemo niti da se upoređujemo. Isto to važi i za manastire ili bilo šta što možemo naći da prethodi našem vremenu. Ne želim time reći da ne postoji napredak (u nauci je očigledan) već da je jako teško odrediti šta napredak jeste i kada posmatramo društvo u cijelini da li ga uopšte ima? Ako želite reći da je pokazatelj napretka zubarska služba bićete u pravu. Ali, ako pokušavate reći da su ljudi napredovali zato što su danas srećniji, talentovaniji, bolji, to će biti jako teško dokazati. A ja i dalje mislim da je sreća daleko važnija od zubara, iako je istina da nam zdravi zubi mogu dati makar jedan promil sreće.

Kapiten, čuvar i vladalac

            Bilo da ste se bavili sportom ili da ste samo poštovalac neke od igara, uloga kapitena je jedna koja vam vjerovatno nije izmakla. Igrač koji je najčešće najstariji i najiskusniji, predstavlja predvodnika ekipe, onog ko rijetko postigne najviše koševa, da gol ili poentira na  neki treći način. Iako uglavnom ima najveću minutažu, rijetko je najefikasniji, još rjeđe je u centru pažnje i samo pravi poznavaoci mogu ponekad utvrditi koja je njegova svrha uopšte na terenu. Izraz „kapiten kapitenski“ se vrlo često čuje na utakmicama timova koji imaju tako izraženu ličnost. Primjer za to ste recimo mogli da vidite u liku Nenada Krstića iz reprezentacije Srbije na proteklom svjetskom prvenstvu u košarci. Igrač koga nigdje nije bilo kada se punio protivnik, kada su se svi razigravali u napadu i lagano hvatali lopte u odbrani. Ali čim bi zagustilo, pala koncentracija, on bi se odnekud pojavio, napravio faul u odbrani da pokaže da se ne protivnik ne može tako lako šetati u napadu, i onda dao par koševa na drugoj strani da bi povratio moral ekipi. Još je bolji pokazatelj uloga Petra Božića u Partizanu. Mada sam oduvijek navijao za Zvezdu, nisu mogli da me mimoiđu veliki uspjesi KK Partizan proteklih godina i nisam mogao a da ne navijam za njih u evropskim mečevima. Božić je kapiten i igrač koji je sposoban da provede 30 minuta na parketu (od 40 koliko traje utakmica), ne postigne nijedan koš, napravi 5 faulova i zabilježi indeks korisnosti od minus 5. I opet, njegov tim je pobjedio. Košarkaške neznalice bi rekle da je samo smetao i da je trener idiot i da je pobjeda mogla biti lakša bez ovog „nesposobnjakovića“. Ali kada uzmemo u obzir da je sa njegovom takvom igrom, mladi Partizan pobjeđivao iskusnije i mnogo bogatije ekipe kao što su Barselona, Panatanaikos i drugi, moramo pomisliti da je nešto drugo u pitanju, da on ima svoju svrhu. To su uglavnom bodrenje mlađih, ulivanje sigurnosti i samopouzdanja ekipi kada psihički padne, kao i uloga onoga ko će uvijek uraditi nešto na svoju štetu a u korist tima. Mada je kapitenska traka ponos svakog igrača, ipak malo ko hrli ka njoj, jer da bi bio dobar kapiten, mora uvijek staviti tim ispred sebe, mora na neki način služiti svim ostalim igračima. Sad pokušavam da se sjetim tako nekog igrača u fudbalu, ali niko od aktuelnih igrača mi ne pada na um (takav je recimo bio Roj Kin u Mančesteru nekad). Možda su najbliži tome Aleks Del Pjero iz Juventusa i Džon Teri iz Čelzija.

            Sva ova sportska priča dolazi iz jednog neobičnog sna koji sam imao. Sanjao sam da su me zvali iz nekih novina i zamolili, kao ljubitelja sporta da napišem, šta je po mom mišljenju svrha kapitena u jednom sportskom timu. Kroz taj san sam pisao odgovor u kome sam rekao da je to najiskreniji timski igrač, jer uvijek stavlja dobrobit tima ispred sebe, sve što on radi je u svrhu pobjede i titule, a ništa u svrhu samopromocije, boljeg ugovora, skupog transfera i snimanja reklama. Pravih kapitena je sve manje čini mi se. Kada sam se probudio primjetio sam da me ova definicija kapitena neobično potsjeća na čuvare-vladare iz Platonove Države. Kada Platon govori koja država bi bila idealna, između ostalog kaže da bi to bila ona u kojoj se ljudi ne bi utrkivali da vladaju, nego bi štaviše bježali od te pozicije. Stvar je u tome da vladar u toj idealnoj tvorevini ne bi imao nikakvu korist za sebe, već bi njegova suština bila u tome da služi svima, da njegova ličnost u potpunosti bude podređena dobrobiti države i građana.

            Moderna država nikad nije ni pokušala da se približi ovom idealu i on zasad ostaje samo pusti san, kao i još mnogo ideja koje je izložio. Među njima bi bile definisanje funkcije države kao nečeg što postoji zarad osiguranja pravednosti pojedinca, tj. shvatanja države kao nečeg što postoji radi građana, a ne građana kao onih što služe državi. Vrijedi još istaći ideju o nepotrebnosti gomilanja bogatstava, isključiv odbrambeni karakter vojske (čuvanje granica države, nikad invazija, takozvani odbrambeni rat na tuđoj teritoriji je takođe prekršaj), potpuna jednakost muškaraca i žena u svim zanimanjima (suštinska, a ne današnja koju osiguravaju isključivo politički ključevi, umjesto svijesti i volje) i drugo. Treba ovdje istaći da Platonova država, kao jedan ideal, nikad ne može biti dostižna, ona je osmišljena kao vrhunska tvorevina, paradigma države, prema kojoj ćemo određivati kvalitet svih ostalih država. Što živimo u boljoj državi, to će ona biti bliža idealu.

            Posle dugo vremena na ovim stranicama, mislim da je ovo tekst koji nema jasno izraženu poentu. Jednostavno, želio sam da odgovorim na zahtjev iz sna, a na vama je da izvučete iz njega šta želite. Smatram da je interesantno kada preporuke iz politike zažive u nekoj drugoj grani, u ovom slučaju sportu. Možda samo možemo da se nadamo da će jednog dana naš predsjednik prema nama imati odnos koji Petar Božić ima prema navijačima Partizana. Da će biti tu i kada je teško i kada ne ide davati sve od sebe, a kada nam sve bude išlo lako, kada budemo uspjevali, kada smo najbolji, biti negdje u pozadini, ne tražiti svoju zaslugu već pokazati da je najveći time što ne želi da parazitira na uspjehu, da ističe svoj doprinos nego će biti u pozadini, zadovoljan što je njegovo služenje nas odvelo u visine. A mi ćemo onda umjeti to da cijenimo.

Značaj jezika

            Imam tu (ne)sreću da dobar dio meni bliskih ljudi dolazi iz struke filologa. Neki od njih su diplomirali na raznoraznim stranim jezicima, neki su čisti lingvisti, a nekima je književnost prva. Ono što ih vezuje je ljubav prema riječima, bilo nekim određenim koje tako lijepo zvuče u određenom jeziku, ili možda o tome kako je neka druga riječ nastala, šta je prije značila, ili o objašnjavanju kako neka riječ zvuči baš kao ono što opisuje (kada kažete odvratno, prosto osjećate odvratnost na usnama). U svakom slučaju, sve to je i na mene imalo uticaja, pojedinačne riječi, kao i mnogi jezički problemi su nešto što me zaista zanima i nerijetko sam na ovim stranicama ukazivao na to koliko je važno da obratimo daleko više pažnje na sopstveni, kao i jezik okoline i društva.

            Ovaj tekst će biti obilježen sa tri pitanja. Prvo je: zašto je jezik toliko bitan, kada ionako možemo da mislimo u slikama, stranim riječima, uostalom jezik je samo oruđe kojim se koristimo i imamo potpunu vlast nad njim, zar ne? Ustvari, istina je mnogo dalja od ovoga. S jedne strane mi usvajamo razne termine za različite stvari, a jednim usvojeni, ovi termini za sva vremena određuju naš stav prema određenoj stvari, ako ne stanemo i duboko razmislimo o njom. Raznorazna istraživanja psihologa dokazuju istinitost ove tvrdnje, prvenstveno preko trivijalnih stvari: ispitujući različite nacionalne grupe (francuze i špance u ovom slučaju), istraživači su im dali za zadatak da zamisle kakav bi glas imala viljuška. Eksperiment zvuči blesavo, ali ima svoj smisao. Svi do jednog, Francuzi su opisali glas viljuške kao ženstven, blag, umilan itd. jer u francuskom viljuška je ženskog roda i kaže se la fourchette. Zvuči ženski, zar ne? Španci su s druge strane davali viljušci snažan siguran glas, neki komičan i zabavan, ali u svakom slučaju muški. Iz prostog razloga što na španskom viljuška je muškog roda uz jak prizvuk – el tenedor! Moglo bi se reći da je ovo nebitna slučajnost, ipak istina leži na drugoj strani. Osobine koje nesvjesno pripisujemo nekom predmetu, pokretu, ideji, a koje nam je nametnuo jezik, utiču na naše odluke u budućnost. Ako nešto percipiramo kao snažno i muževno, tražićemo baš da predmet bude baš takav, inače neće biti dovoljno dobar za nas. Prisjetite se na momenat da li imate nekog rođaka ili prijatelja koji je ljevoruk, i zapitajte se da li je on/ona imao problem sa određivanjem koja je desna a koja lijeva strana. Razlog za to je prost, u svijetu gdje su dešnjaci većina, kada objašnjavamo nekom koja je desna strana kažemo da je to jača strana, strana koja drži olovku i zbog toga ljevaci nerijetko smatraju da je njihova jača strana (lijeva) zapravo desna i obično je ljevoruku djecu teže naučiti nekim prostim radnjama iako su jednako sposobni, ako ne i sposobniji od desnorukih. Ovo može da utiče i na kompleksne emocije i misli, ako smo previše čitali tugaljivu poeziju, kada smo u nekoj vezi, mislićemo da to nije ljubav ako je sve u redu, ako nema stalnih svađa, muka i lomova. Naš um je toliko jak da nas ubijedi u neke prethodno usvojene kategorije, iako je realnost možda sasvim drukčija.

            Nadam se da sam ovim uspio da vas ubijedim u važnost riječi na svakodnevnom nivou. Time stižemo do drugog pitanja: kolika je važnost jezika u umjetnosti, nauci, filozofiji? Svi oni sigurno prvo dobro razmisle o pojmovima koje koriste u svojim djelima, eksperimentima, umovanjima. Nije tako, češće njihovi pojmovi utiru put njihovom istraživanju. Mogu da vam dam par primjera iz filozofije, discipline meni najbliže. Kada se rade antički tekstovi, najbolje je da znate originalan jezik. Većina nas ga nažalost ne zna pa smo prinuđeni da čitamo prevode. Ipak u tim prevodima suštinski pojmovi se nikad ne prevode, tako za riječ telos, koja se najbliže prevodi kao svrha, nikad nećemo upotrebiti naš termin već ćemo uvijek ostajati na tom telos. Razlog je vrlo prost – ono što, recimo Aristotel, shvata pod svrhom, nije identično sa onim što mi danas shvatamo pod svrhom, a prevođenjem te riječi bi se stavili u poziciju da Aristotela posmatramo pretjerano savremenim očima i da time izgubimo dobar dio smisla. Jezik bi nas time ograničio da nešto shvatimo daleko uže od njegovog pravog značenja, stalno govoreći – aha to je svrha, ništa specijalno. Drugi primjer bi se mogao izvesti iz toga kakve su se filozofije razvile u kakvim kulturama. Uzmimo Englesku i Njemačku za primjer. U Engleskoj se razvio empirizam a kasnije analitička filozofija, pravci koji su najprizemniji i najmaterijalističkiji među svim filozofskim strujama, koji daju prednost čulima, svakodnevici, jeziku, a daleko se manje bave nečim idealnim, nekim smislom života, Bogom, kompleksnom metafizikom i ontologijom. Za ovakav stav uzroci se mogu tražiti u nasleđu, protestanskoj tradiciji ali u velikoj mjeri i u jeziku. Kada riječju mind možete opisati um, razum, mozak i dušu, prirodno je pretpostaviti da ćete u jednom trenutku pomisliti da su sve te stvari iste. Engleska filzofska tradicija je jedna od rijetkih u kojoj se ne razlikuju um i razum (ili to čine samo neki izuzeci), opet zbog jezika. S druge strane, priroda njemačkog jezika je da se maltene svaka riječ može uklopiti sa nekom drugom, tako da u njemačkoj filozofiji imamo takve fantastične konstrukcije kao što su tubistvovanje, predručnost, sebe-u-djelo-stavljanje i šta sve ne. Zato nije ni čudo da je njemačka filozofija mahom okrenuta idealizmu, ontologiji, normativnoj etici i slično. Pretpostavljam da se slični primjeri mogu naći i u drugim disciplinama, ali ne smatram sebe dovoljno stručnim da pričam sada o njima. Takođe, ovo utiče i na način na koji mi percipiramo pomenuta djela, jer ih posmatramo kroz svoje pojmove koliko god pokušavali da izađemo iz njih.

            Za kraj ostaje treće pitanje: šta možemo učiniti sa ovim i zašto je to bitno u današnjem društvu? Danas postoje velike polemike šta da se radi sa jezikom koji se nekad zvao srpskohrvatski i većina rasprava se vodi oko jedne stvari koja je u suštini trivijalna – kako će se taj jezik u kojoj državi zvati. Nacionalni identitet ima određenu važnost, to je istina, ali je u suštini ipak prolazna stvar, nacije nastaju i nestaju, mijenjaju se, i ime je tu najmanje važno od svega. Ono što se dešava u pozadini je uvođenje ogromne količine anahronih i prevaziđenjih riječi, suludih gramatičkih pravila, jezičkih promjena i javnost, umjesto da se isključivo bavi imenom bi mogla da napravi pritisak na političare da ne dozvole neukim i zaslijepljenim ljudima da prčkaju po jeziku, to možda neće uticati direktno na vas, ali taj izmijenjen i nakaradan jezik će ostaviti veliki pečat na to kako vaša djeca vide stvari oko sebe, kako shvataju djela umjetnosti i nauke, kako misle o malim i velikim stvarima. A tako nešto ne smijemo ostaviti slučaju.