Šta izabrati? (muke jednog stvaraoca)

Sreća je ono što se želi zbog nje same, i ona je jedinstvena po tome. Ovo je jedna od glavnih poenti Aristotelove „Nikomahove Etike“ jednog od najbitnijih djela u tom području filozofije. I teško je ne složiti se sa ovim što Aristotel kaže, sreća je ono stanje koje sebi (i drugima) želimo u svakom trenutku, ono što želimo svakim uzdahom i čemu se uvjek nadamo. Kako sada ovo povezati sa naslovom? Ako je naslov „šta izabrati“ a sreća je ono što uvjek želimo, rješenje je očigledno zar ne? Ipak, za stvaraoce pravila su nešto drukčija. Ako neko želi da bude plodan i uspješan pjesnik, slikar, filozof ne može željeti da bude srećan, mora na sebe uvjek da priziva neku nesreću. Ovo nije teško utvrditi, dovoljno je samo pogledati živote najslavnijih i vidjeti da niko od njih nije imao: normalnu porodicu, dobro okruženje, fino obrazovanje, dobru ženu/dobrog muža, poslušnu i kasnije uspješnu djecu, razumjevanje kolega i okoline... Neki su imali nešto od ovoga, al nema te osobe koja je sve objedinila, a malo njih je imalo išta od ovih okolnosti koje smatramo potrebnim za sreću pojedinca. Srećan čovjek nema potrebu da razmišlja o fizičkim i metafizičkim problemima, nema ambicije da piše pjesme, zadovoljan je u svom trenutku i uživa. S druge strane umjetnik ili filozof koji je u muci je stalno podstaknut da stvara, da svojim radom utiče na svijet ili makar na sebe. Pogledajte sad u kakvu se nemoguću dilemu dovodi bilo kakav intelektualac, niko razuman ne može sebi poželjeti stalnu nesreću i muku, stalnu neizvjesnost ali takođe nijedan intelektualac, nijedan stvaraoc neće voljno pristati na to da njegova misao bude slaba, da ništa njome ne postigne, da se nikad ne izrazi onako kako bi želio. Postoje pojedinci koji su donekle uspjeli da spoje normalan život i stvaranje ali oni su malobrojni (te su vjerovatno bili najizuzetniji) ili je njihova sređenost prešla granice normale – paradigmatičan primjer je Imanuel Kant čija savršena sređenost života uništava bilo kakav normalan um jer čovjek nije mašina. Naravno, mogli bi reći da nesreća jednog stvaraoca ne mora biti konstantna, čak kada bi sumirali njegov život mogli bi da zaključimo da je imao više srećnih nego nesrećnih momenata ali zapitajte sebe ili bilo koga drugog – želiš li u ovom momentu da budeš nesrećan? Pristaješ li to da sledećih godinu dana budeš nesrećan, možda ćeš nakon toga biti srećan, a možda i ne? Jer ni pristanak na tako nešto ne garantuje stvaranje, ali je ono bez patnje nemoguće. Na kraju stavljeni smo pred nemoguć izbor, makar je to moje mišljenje. Maštam o jednom idealnom svijetu, nacrtanom za dječaka, lišenog filozofskih problema, ljubavnih rastanaka i lišenog zemljine teže...