Nick Cave – Dig, Lazarus, Dig!!!

Moram priznati da je ovo prvi put da radim recenziju nekog albuma, pa se nadam da ćete biti manje kritični prema ovom tekstu. Za početak bih samo istakao da Nik Kejva držim za jednog od najboljih, ako ne i zaista najboljeg muzičara koji je i dalje živ, što se može ilustrovati kroz nešto što sam rekao sestri kada smo pričali o različitim verzijama neke pjesme, taj komentar je glasio: “Ta pjesma je ipak najbolja u Kejvovoj verziji, zapravo sve što je Kejv radio je najbolje”. Naravno, nije on baš tako bezgrešan (Nocturama bješe promašaj) ali njegove albume odlikuje otprilike konstantan kvalitet. Treba znati da od ovog albuma ne možete očekivati Let Love In, No More Shall We Part, The Boatman’s Call i dobro je što je tako. Ono što najbolje karakteriše Kejva je određen, možemo reći napredak, u njegovom stvaralaštvu, kontstantna promjena, te kada bi različite albume pjevali različiti bendovi teško da bi ste mogli pogoditi da se radi o istom autoru. Ovaj album karakteriše nešto jači zvuk, nalik na Kejvov side-project Grinderman te se može okarakterisati kao čisti rok. Teme u pjesmama variraju, ali ovog puta skoro i da nema ljubavnih motiva, što i nije tako loše, s obzirom da je tu temu obrađivao i suviše puta (mada svaki put na nov, još ljepši način). Naslovna numera je jako interesantna, obrađuje motiv dizanja Lazara iz mrtvih iz jedne nove perspektive, Lazareve. Kako se on zapravo osjećao za vrijeme dok je bio mrtav (“but what do we know of the dead, and who actually cares?”) i nakon toga (“I mean he, he never asked to be raised from the tomb, I mean no one ever actually asked him to forsake his dreams“). Ono što je uvjek karakterisalo Kejva kada koristi religiozne motive je njegovo odlično poznavanje istih, te kada god pjeva o tome njegovi tekstovi imaju puno smisla, što je rijetkost u svijetu muzike (uglavnom smo osuđeni na pljuvanje religije od ljudi koji nemaju pojma o istoj, te iako su dobri muzičari pa i tekstopisci, njihovi tekstovi su u tom slučaju jedino djetinjasti). Što se ostalih pjesama tiče po kvalitetu se ističu Hold On To Yourself, Tonight’s Lesson, We Call Upon The Author i More News From Nowhere. Sve ih odlikuje ogromno osjećanje apsurda, te preispitivanje svijeta oko sebe, pa i samog sebe. Nema svrhe da vam prepričavam tekstove nego ih poslušajte pa sami dajte sud, vrijedi se udubiti u svaki, možda će vaši favoriti biti potpuno drugačiji od ovih mojih. Muzička izvjedba je fantastična, ne služi čisto kao potpora prelijepom vokalu već bi mogla da stoji sama za sebe, što je standard na koji smo navikli. Sve u svemu moja ocjena ovog albuma je 10/10 i preporučujem svima da ga poslušaju. Pa vam zakazujem viđanje 4tog juna u Areni, da svi zajedno uživamo.