Nick Cave and the Bad Seeds, 04.06.2008, Beogradska Arena

Kada bi mogli da biramo kakvi bi željeli da se ponovo rodimo pretpostavljam da bi svi odabrali da budu jedna bolja i savršenija verzija sebe, pa tako i ja. Ne bih želio da budem neko drugi ali ako bih baš morao da biram da budem neki drugi čovjek opet ne bih imao dileme, želio bih da budem Nik Kejv. I tako nešto sam mislio od kada sam prvi put pronašao njegovu poeziju i muziku, dakle od nekog drugog razreda srednje. Zbog čega to mislim? Zato što je maltene kompletna njegova muzika meni predivna, zato što se identifikujem sa popriličnim brojem tekstova, i zato što bih za neke pjesme volio da sam ih ja smislio. Jer zaista ne znam koju bi pjesmu radije posvetio osobi koju ću najviše voljeti od Into My Arms, ili način na koji osjećam da je Nobody’s Baby Now prava pjesma za svaku nekad voljenu osobu, a da su recimo stihovi I Let Love In nešto što bih rekao sebi za jedan određen period mog života. Mogao bih ovako da nabrajam do sjutra, al sigurno ste shvatili poentu. Kada je u januaru objavljeno da će Kejv posjetiti i naše krajeve ja sam brojao dane, i svaka loša stvar što mi se desila je bila ublažena time da sam ja kupio kartu i da ću prisustvovati magiji. Sama Arena je interesantan izbor za koncert, neki su se plašili da će biti prevelik, al broj ljudi je bio zadovoljavajući, nekih 8000 kažu zvanični izvori. Nov album je odličan, a mišljenje o tome sam već dao ranije pa da se ne ponavljam. Ušli smo na koncert negdje na pola svirke Eda Kepera, koji je bio u najmanju ruku simpatičan. Iskreno nisam bio previše zainteresovan za njegovo muziciranje te vam zaista ništa ne mogu o tome reći. A onda negdje oko 9 i 15 scena je krenula da grmi, Loša Sjemena su polako izlazila na scenu, a onda se pojavio i sam Kejv, i malo je reći da smo poludjeli. Atmosfera mračna, efekti prosti a odlični, pjesme se ređaju a mi uživamo. Kombinacija pjesama sa novog albuma i nekih velikih hitova nikog ne ostavlja ravnodušnog, neki pjevaju, neki igraju, skaču, ali većina radi sve to zavisno od toga koja je pjesma na tapetu. Bilo da je mračna, tužna, spora ili brza publika se snalazi i odlično reaguje, što i samog Nika očigledno oduševljava, iako s vremena na vrijeme konta da publika ne radi baš ono što bi on htio, ali je svejedno sve kako treba. Već vidim da će “thank you in serbian” ostati na neki način čuveno, jer u nemogućnosti da čuje kako se “Thank you” kaže na srpskom iako je nekoliko puta pitao publiku ali nije razaznao Nik je samo rekao “thank you in serbian” te ponovio to nekoliko puta. Neću pojedinačno da pominjem jer je svaka bila savršenstvo za sebe, u regularnom dijelu mene su najviše oduševile Deanna i The Ship Song jer sam potpuno zaboravio da će te pjesme izvoditi i kad je došlo do njih moje ponašanje je bilo u stilu djeteta kojem je ispunjena najveća želja. Takođe bih izdvojio Moonland, pjesmu koja ne zvuči ni upola dobro na albumu koliko je moćna u živoj izvjedbi, uz Dig, Lazarus, Dig!!! vjerovatno najbolja sa novog albuma uživo (mada su i ostalih pet zvučale zaista moćno i fantastično). Posle More News From Nowhere, bend se povukao, svi smo vrištali, pljeskali i dozivali ih nazad, te je uslijedio očekivani bis. Ono što u tome nismo očekivali ni u najluđim snovima je da ćemo čuti čak sedam pjesama! I da će jedna od njih biti The Weeping Song, pjesma koju bend nije izvodio nekoliko godina i za koju su svi na ovoj turneji dosad bili uskraćeni. Najbolje od svega je da je Nik pitao publiku šta želi da čuje, a da su ljubitelji gorepomenute bili najglasniji te je želja bila uslišena. Malo je reći da je i ovih pokazano da je Kejv jedinstven u mnogo čemu, i da je njegov kontakt sa publikom fantastičan, po mom mišljenju daleko bolji od svih koji su gostovali ovdje u zadnjih pet-šest godina, jednostavno zna se ko je umjetnik a ko je prolazan, a mi smo imali prilike da vidimo pravog umjetnika ovog puta. Tokom bisa smo čuli neke od najboljih pjesama iz opusa benda, između ostalih one tri koje sam na početku pomenuo. Kada je bend ponovo napustio binu aplauzi i vriska je bila još jača nego prilikom pozivanja na prvi bis, ljudi su zaista bili u ekstazi iako je koncert dotad trajao više od dva sata i dvadeset minuta. Ekipa se vraća i svira svoju verziju kultne pjesme Wanted Man, svakako ne jedne od najboljih pjesama na kojoj su radili ali zaista savršene za završetak koncerta, odlično uklopljenje u atmosferu. I tako, prošlo je 48 sati od koncerta a ja sam i dalje pod ogromnim utiskom, sasvim siguran da je ovo najbolji koncert u mom životu i da je maltene nemoguće to nadmašiti (osim u slučaju da ponovo gledam ovu ekipu u nešto drugačijem izboru pjesama). Sve skupa, čuli smo 23 pjesme, najviše na turneji (recimo dan ranije u Zagrebu su svirali svega 19), čitav spektakl je trajao dva sata i trideset minuta, što je mnogo više u odnosu na sve strane izvođače koje smo viđali (kahm, kahm Pepersi). Sve je bilo savršeno, nema nijedne zamjerke na koncert i mogu samo reći hvala vam na engleskom iliti thank you in serbian. Hvala Džejmsu, Džimu, Martinu, Konveju, hvala Vorenu i Tomasu, posebno hvala Miku i iz sveg srca hvala Niku, i svaka čast. Održite obećanje pa da se vidimo kroz dvije godine ponovo, da zajedno uživamo, jer je bilo vidno da je bend uživao kao i publika, da svirka nije bila obično odrađivanje već da je svaki atom snage upotrebljen da sve bude savršeno za sve, što će potvrditi svako ko je bio u Areni. Za kraj vas ostavljam da pogledate neke slike koje sam uhvatio (nikakav kvalitet jer je u pitanju mobilni, al šta je tu je) i da vidite šta smo sve čuli te divne noći

Night Of The Lotus Eaters
Dig, Lazarus, Dig!!!
Todays’s Lesson
Red Right Hand
Your Funeral My Trial
Midnight Man
The Mercy Seat
Deanna
We Call Upon The Author
Get Ready For Love
Moonland
The Ship Song
Papa Won’t Leave You Henry
More News From Nowhere

The Lyre Of Orpheus
The Weeping Song
Hard On For Love
Into My Arms
Nobody’s Baby Now
Lovely Creature
I Let Love In
Stagger Lee

Wanted Man