Medeja

Opet mi se dešava ono što ne volim, ali jednostavno ne mogu da odolim potrebi da to uradim. Naime, sinoć sam gledao predstavu koja je u svakom pogledu uvreda za antički teatar te ponovo moram jedno umjetničko djelo kritikovati, iako nisam ljubitelj žestoke kritike. Za početak ističem da sam se poprilično radovao odlasku u pozorište u svom Baru, jer se ne sjećam kad sam poslednji put gledao neku predstavu ovdje. Takođe, dodatni plus je bila činjenica da se ona odigrava na pozornici u Starom gradu te da se radi o antičkom djelu što daje dodatni šmek cjelokupnom izvođenju. Medeju je režirao Slobodan Milatović, u produkciji kotorskog pozorišta a naslovne uloge tumače Tihana Ćulafić, Marinko Madžgalj i Katarina Krek. Tekst na osnovu kojeg je rađena predstava je djelo vjerovatno najvećeg antičkog dramaturga, Euripida, i predstavlja jedno od najtežih djela grčke misli. Priča se bazira na Jasonu i Medeji, inače junacima priče o zlatnom runu i Argonautima, ali u periodu nakon što su došli na Korint. Tamo je Jason prinuđen da se oženi sa ćerkom Kreonta, Kreuzom. Nije potrebno mnogo mudrosti da bi shvatili da Medeja nije na to blagonaklono gledala, između ostalog imali su dvoje djece. Neću vam otkrivati šta se dešava, jer treba pročitati tragediju, koja je možda najkompleksnija i najteža u antici i zbog izbora djela treba pohvaliti režisera. Sama pozornica je zanimljivo izvedena, i predstavlja možda najbolji aspekt predstave. Jason i Medeja su u invalidskim kolicima i stalno prolaze kroz nekakve lance što predstavlja zanimljiv dodatak i dobra je metafora za njihovu tešku sudbinu i muku koja se sruči na jednog antičkog junaka. Sa lijeve strane je hor, neophodan u ovakvim tragedijama (mada ga ponekad izbjegavaju) al koji je, na kraju krajeva, bio jedna parodija ideje grčkog hora. Problem je u tome što, iako su djevojke u horu lijepo pjevale, taktovi pjesme su nas stalno podsjećale na one kotorske pjesme i samo smo čekali kad će hor da zapjeva: „dođite na feštu, najbolju bokeljsku“; antički hor treba da da ozbiljnost i težinu dešavanjima na sceni, ne da bude raspjevana klapa. Kompozicija predstave nije mnogo bolja, sumnjam da bi iko ko nije upućen u radnju djela, mogao da shvati šta se zapravo desilo, sve je nekako haotično i pogubljeno i djeluje kao da ni likovi nemaju predstavu šta se dešava, a kamoli publika. Gluma je prečesto bila prenaglašena, te su nas glumci više podsjećali na heroje indijske produkcije (poznate po takvom glumatanju) nego na ozbiljne grčke junake. U pozadini je bio bend, koji je služio kao neki dopunski hor, i s obzirom da je bio isuviše pojačan, predstavljao je kaznu za uši i bio potpuno nepotreban. Sve ovo je činilo da predstava ne stvori baš nikakvu emociju, o eventualnoj katarzi (koja je i cilj antičke tragedije) nema ni govora te nikako ne možemo biti zadovoljni onim što smo vidjeli. Mada je početna ideja bila dobra, i bilo je detalja koji su zaista mogli biti sjajno iskorišteni (ponašanje djece zaslužuje svaku pohvalu) ovoj predstavi ne možemo dati prelaznu ocjenu. Još kad je oko 22 i 30 počeo hodža da pjeva sa obližnjeg minareta, tada smo mogli da shvatimo da sve klizi u lakrdiju, šteta.