Ajmo na seks

Kada se susretnete sa predstavom ovakvog naziva zaista je teško čovjeku da se postavi. Svjedoci smo društva koje zaista biva zatrpano pričama o seksu, bombardovanjem sa televizije i drugih medija te “umjetnosti” koja potpomaže to ludilo. Tako da kada neko odluči da pogleda predstavu sa ovakvim imenom zaista ne zna čemu može da se nada. Moguće je da ćemo dobiti dobru kritiku pomenutog problema, ali s druge strane možda nas dočeka propao pokušaj šokiranja kroz pozorište kada smo već odavno otupjeli na priče o seksu. “Ajmo na seks” je komad rađen po djelu Valentina Krasnogorova, inženjera elektrotehnike i pisca koji je ovo djelo napisao u svojoj 81. godini što čini sve još više zanimljivim. Režiju potpisuje Lidija Đedović a uloge tumače Nada Vukčević, Dejan Ivanić, Ana Vujošević, Simo Trebješanin i Nikola Perišić. Zanimljivo je da nijedan od likova nema ime, već su samo potpisani kao žena, djevojka, muž, profesor i sestra što je pun pogodak jer likovi zaista mogu da predstavljaju bilo koga, oni su u određenom smislu “karakteri” i ne trebaju im vlastita imena. Komad je urađen u formi kabarea, sa prepoznatljivim crno-bijelim stilom na sceni, i u odjelima i u generalnoj scenografiji. Muzika i pjesme su odlično odabrane, bend je fantastičan a i glumci su pokazali zavidno umijeće bilo da su pjevali Fever, I Want To Break Free ili Show Must Go On. “Ajmo na seks” je rečenica koju glumci neprekidno izgovaraju iako ni u jednoj kombinaciji glumaca na sceni seksa nema i to na neki način predstavlja glavni ton predstave. Svi samo pričaju, kroz priču iskazuju svoje frustracije zato što sve svode na seks i time pokušavaju da zamaskiraju šta zapravo jesu, pokazuju svoju usamljenost, svoju prazninu i svoj pokušaj da se pronađu u ovom svijetu. Ali pažnja, nijedan od likova na sceni uopšte nije onakav kakvim se izdaje i cjelokupna priča o seksu zapravo predstavlja masku i svojevrstan bijeg što komadu daje na težini. Mada nam se može učiniti da je ponašanje glumaca na sceni, da su dijalozi previše prosti i pretjerano vulgarni na momente do kraja komada sve to biva opravdano i zaista jaka poenta ne bi mogla da se tako dobro izvede da se više vodilo računa o kvalitetu jezika. Naime, jedan od likova, muž se cijelo vrijeme žali kako svi stalno pričaju o seksu a on bi da priča o “nečem pametnom” i na kraju mu to uspjeva. Oni svi izlaze na scenu, svako uzima po jednu stolicu i pripremaju se da pričaju o nečemu što nije seks, o nečemu pametnom. Nažalost, o čemu god da pokušaju pričati stvar se opet svede na seks i oni shvataju da zapravo ni o čemu drugom i ne umiju razgovarati. Ovo je dobra i jasna kritika modernog društva, koja odlično pogađa njegovu ispraznost, da se zaista ni o čemu više ne umije razgovarati, da su ljudi uglavnom postali isuviše površni i da im seks, kao kratkotrajno ali sigurno zadovoljstvo ostaje jedini razlog zašto žive. U jednom od dijaloga čak dolazi do poređenja ljubavi i seksa, gdje se likovi slažu da je seks bolji jer je isključivo uživanje, bez nekog velikog truda, dok je ljubav uvjek problematična, nesigurna i teška. Zaista ne bi smjeli da se složimo sa ovakvom konstatacijom iako bi mnogi bili skloni, a ovakva predstava i jeste kritika takvih ljudi i takvog života. Na kraju, predstava dobija sasvim dobru kulminaciju, razotrkivanje ali to bi trebao svako sam za sebe da otkrije, pogledavši predstavu. Odlična gluma, jako dobra scenografija i muzika, duhovit i inteligentan komad je ono što bi ukratko mogli da kažemo o ovoj predstavi, zaista zaslužuje sve preporuke i valja joj prići bez predrasuda.