Nedelja kad je otišao Hase

Okrenu se Hase poslednji put,

Uzdignutih pesnica i ozarena lica.

Kao da veli, mene više nema,

Al imate, još mnogo važnih utakmica...

Iz nekog razloga, ljudi smatraju da se ova pjesma ne odnosi na Asima Ferhatovića, već na Tita, pa je čak svrstavaju u protestne pjesme. Pa, svako ima pravo na svoje mišljenje, vrlo je moguće da je ova interpretacija pogodila ideju pjesmu, ali mene to ne zanima. Za mene ova pjesma predstavlja nešto sasvim drugačije, u njoj vidim najbolje sabijenu jugo-nostalgiju iako je pisana par godine prije svega što se dogodilo. Ovo je jedna od pjesama koju ako pustim jednom, moram pustiti još makar pet-šest puta (dovodeći cimere do ludila), to je pjesma koju sam najviše puta slušao u zadnjih godinu dana (kaže last.fm) i koja me ponekad dovede do suza. Šta je tako lijepo u njoj? Za početak ne priča o nekim velikim likovima, o velikim idejama ili događajima, po mom mišljenju ljudi prave grešku kada nostalgično gledaju na ta ne tako davna vremena kroz te velike ideje i ljude. Po meni poenta jugonostalgije nije Tito, ni sletovi ni bratstvo (a pogotovo ne jedinstvo) već nešto manji ljudi i događaji, ali mnogo bitniji na neki racionalno neobjašnjiv način. Asim Ferhatović je vjerovatno najvoljeniji fudbaler koji je ikad igrao u Sarajevu, priča o njegovim driblinzima traje i dalje. Za reprezentaciju je igrao samo jednom, nije bio talenat kao Džajić ili Bobek ali kažu da je imao najveće srce, da li je to tačno ne znam, sve što o njemu znam je da je poslužio kao inspiracija za najljepšu pjesmu Zabranjenog Pušenja. Čak je ulica u kojoj su živjeli Nele i Sejo (Fuada Amidžića) preimenovana u ulicu Asima Ferhatovića, što je samo po sebi fenomen. I ovdje sam stao, zanimljivo kada krenete sa nekim tekstom i samo lupite u zid. Zanimljivo je čitati svoj tekst nakon par mjeseci, pogotovo ako je isti nezavršen. U suštini jako sam slab sa vremenom a i voljom u poslednje vrijeme pa vadim odnekud ovaj tekst, koji ipak ima neku izraženu poentu pa ne bi bilo strašno da stoji na blogu i popuni prazninu dok završim 2-3 teksta na kojima trenutno radim. Jugonostalgija je u suštini lijepa stvar, podsjeća nas na vrijeme kada je bilo bolje, ali ipak na pogrešan način idealizovana. Ljudi su dozvolili da se idealizuje jedan sistem i jedan vođa koji je bio loš, i nadam se da se neće ponoviti. Ali trenutak je bio zgodan, borba velikih sila je, ma koliko to čudno djelovalo, dalo Jugoslaviji povlašćen položaj a ideja bratstva i jedinstva je idealno pasovala generalno neobrazovanom narodu odmah nakon drugog svjetskog rata. Zašto kažem da je sistem bio loš? Upravo zbog toga šta se iz njega izrodilo, posledice nikad ne dolaze same po sebi, sve stvari hitaju ka svom kraju. Zato nemojte idealizovati pogrešne stvari, poenta bajke zvane SFRJ nije druže Tito mi ti se kunemo već upravo Nedelja kad je otišo Hase... (bi-bi-si na mome radiju, Oslobođenje u mojim rukama). Mali ljudi su zapravo jedini koji vjeruju i djelimično žive te ideale, oni „veliki“ se samo time bogate.

Izlazili smo svi sa stadiona ćutke

Culo se samo brujanje mase,

Poneki usklik i poneka zastava,

Svi u napad, jedan je Hase!

...

Svi u napad!

Jugoslavija!

Jedan je Hase!