Vječno vraćanje istog

Primjećujete li kako ljudi sve više i više vole da koriste strane izraze ne bi li zvučali „kul“ – evo čak i ja to sad radim. Šalu na stranu, poplava stranih izraza je sve veća, recimo danas sam dobio letak na kome me pozivaju na najveći globalni event, ne znam zaista šta fali riječi događaj. Zašto sve ovo pričam? Pa poslednji put kad sam se direktno susreo sa izrazom koji stoji u naslovu ta osoba je koristila izraz eternal recurrence umjesto srpske varijante, koja po mom skromnom mišljenju, bolje zvuči, bolje opisuje sam pojam te je time sadržajnija. Izgleda da sam opet slagao, jer nije to bilo poslednji put kad sam se susreo sa gorepomenutim. O čemu se radi? Ovo je zapravo samo bio zgodan način da uđem u priču, jer „vječno vraćanje istog“ je izvestan tip manije za mene. Ali jedno po jedno, prvo da objasnimo šta taj izraz znači. Za one koji nisu znali, pravolinijsko posmatranje vremena, tj. da je svijet krenuo iz jedne tačke i ide ko zna kuda, bez ponavljanja istih događaja (možda ima sličnih al nikad istih) je čisto hrišćanski izum (mada je možda i postojao prije dominacije hrišćanstva, nikad nije bio tako istican, niti globalno prihvaćen) dok je u staroj Grčkoj recimo, vrijeme posmatrano ciklično. Skoro svaki bitniji mislilac se negdje dotakao cikličnosti vremena, neki su išli dotle da su tačno izračunavali koliko godina će još postojati ovaj svijet dok se ne uništi i ponovo sastavi, pa onda idemo nanovo. Stoici su čak bili izričiti u tome, da se svijet stvara i uništava u vječnom plamenu i tako iznova i iznova, a ono što se u međuvremenu dešava (život zemlje i ljudi na njoj) je uvjek potpuno isti što predstavlja zanimljivu determinističku tezu. Zašto sve ovo pričam? U kom vidu ovo može biti manija za mene? Vjerovatno zbog toga što ja posmatram sve događaje u ovom svjetlu, upoređujem sadašnje događaje sa prethodnim, nalazim paralele i naizgled iste stvari (bilo banalne, bilo značajne) i tako pokušavam da pripremim sebe na ono što će uslediti. I zaista ne znam da li ima ikakve logike u ovome, jer se rijetko koje predviđanje zaista pokaže ispravnim, ali ipak nastavljam (filozof – čovjek koji zna da ne ide, ali nastavlja). Mora biti da je moja, a na neki način i želja svakog čovjeka za izvjesnošću toliko velika da pokušavamo da predvidimo događaje, da predvidimo do čega će dovesti naše odluke da se hvatamo za bilo kakvu mogućnost predznanja. Neki vole horoskop, neki gledaju u šolju, ja konstantno analiziram prethodne stvari i čekam da se „isto vrati“. I zaista mi je teško da odustanem od toga uprkos tome što često kada čovjek ne uradi ništa, stvari se same od sebe već nekako srede, ili kad uradi malo, toliko da se ne vidi da je išta uradio, stvari se odviju baš onako kako treba. Teško je naučiti se spontanosti valjda, i naše traganje za izvjesnošću je uglavnom bez prestanka, makar određenog broja ljudi, nas koji volimo da smo stalno u kontroli nad situacijom, jer kad nam se čini da smo samo pušteni niz rijeku, gubimo se i ne znamo šta ćemo od sebe. Ali opet, možda je neko od svih tih mislilaca bio u pravu, Kjerkegor polemiše da li je čitav život ponavljanje, da li je ono stvarnost i ozbiljnost bivstvovanja? Ne znam zaista, ali eto nam svima tema za razmišljanje.