Pišem jer ne mogu da zaspim. Nije loša taktika čini mi se. Ili će mi se u procesu prispavati ili ću izbaciti kakav-takav tekst. Šta su zapravo male pobjede? Po mom mišljenju to je jedini način da preživimo u ovom svijetu, zapravo jedini razlog zbog kojeg preživaljavamo. To su oni momenti kada vaš tim postigne pobjednički pogodak u poslednjem minutu, saznate da vaš omiljeni bend gostuje u vašoj zemlji sledeće godine ili kada jednostavno vidite slobodno mjesto u gradskom prevozu. S druge strane to može biti osmjeh nepoznate vam osobe na ulici, kiša koja pada baš onda kada ste osjećali da je to ono nedostajuće, na kraju krajeva to je i neki mali gest koji činite a koji nailazi na pravu reakciju. Koliko god to apsurdno zvučalo, mi ipak živimo samo zbog toga što znamo da ćemo umrijeti, i jedino kada nešto smisleno činimo, činimo iz straha od tog trenutka, „memento mori“ odnosno „sjeti se smrti“. Spoznaja da nećemo uvjek biti ovdje nas tjera da činimo nešto od našeg života, da uradimo nešto što će ostaviti traga, nešto što će nam izgraditi bolju budućnost ili nas samo tjerati da se sjećamo tog trenutka sa smješkom. Ambicije su nam drugačije, uvjek je oko nas neki karijerista, buduća majka, najobrazovaniji, najpamentija, najljepša, najhrabriji itd. Težimo ka uspjehu u svemu čime se bavimo, što automatski povlači za sobom drugu stranu medalje, trenutak neostvarenosti, porušene ambicije, razbijenog sna. Na neki način svi težimo ka tome da mijenjamo svijet, pitanje je samo na koji način i u kojoj mjeri. Možemo to raditi u smislu da pokušavamo promjeniti same sebe pa vidjeti šta će to prouzrokovati (eh taj kategorički imperativ), možda ipak želimo da promjenimo ljude oko nas, koji su nam u ovoj ili onoj mjeri bliski, a naravno možemo biti ambiciozniji i željeti da promjenimo sistem vrijednosti, pojam kvaliteta, elementarno ustrojstvo. Štagod bio naš cilj, zidovi i prepreke su uvjek oko nas, češće se spotičemo nego što uspjevamo (jer zadovoljstvo zbog ostvarenja određenog cilja se događa samo jednom, dok su neuspjesi na tom putu učestali), mnogo je više razočaranja nego radovanja, ili nam se samo tako čini. E tu nastupa ovo o čemu sam pričao, karika koja nam nikad ne dozvoljava da odustanemo, da se predamo. Male pobjede nas čuvaju od ludila, od onog osjećanja da je svijet protiv nas, da smo se rodili sa pogrešnom sudbinom ili da nas Bog iz nekog razloga ne voli. Suština tog preživljavanja je u prepoznavanju tih detalja, tih uspjeha koji mogu, a i ne moraju, biti vaši, ali sa kojima se svakako identifikujete. A to zaista može biti bilo šta, mogu biti čak i uspjesi fiktivnih likova iz knjiga, filmova ili serija, zašto da ne. Stvarni problemi nas uzdrmavaju i ruše nam koncepciju postojanja uvjek, zbog njih dovodimo u pitanje sopstveni sistem vrednosti i uz to nas navode da pravimo korake koje inače ne bismo željeli da preduzmemo. Zbog malih pobjeda s tim uspjevamo da se izborimo, zbog njih možemo da spavamo, da se smješkamo čak i kada ne bi trebalo, da uviđamo svjetliju stranu života, na kraju krajeva, zbog njih možemo da živimo, nastavimo i kad se to ne očekuje od nas te da se i dalje nadamo i vjerujemo.
5 коментара:
Upravo ovo o cemu si pisao ima poentu i u svakodnevnom zivotu i u necemu uopstenijem, u necemu o cemu razmisljamo kada nam se bas te male pobede ucine dalekim.
Jos jedna tvoja 'mala pobeda'... vrlo sazeta, a sa druge strane, kompletna, povezana 'misao'.
P.S. Posle kazu da je nesanica problem.:)
Sasvim tacan komentar, bas sam o tome danas razmisljao. Mozda je i ovaj tekst bio jedan wishfull thinking (ne volim koristiti engleske termin, al ovaj mi je bolji od svakog moguceg prevoda), zelja da naidju male pobjede, takve da ce donijeti zaborav od pravih problema.
Inace, sad je 5 ujutro, a napolju pada snijeg... I to je mala pobjeda :)
Sneg?! Gde?! :( Ako je ovde i padao, sada ga nema... Ipak, moja prva današna pobeda je što sam se naspavala kao mačka, ako one ikada mogu dovoljno da se naspavaju. :))
Mnogo mi se svideo ovaj tvoj post. Postoji nešto u tim noćnim pisanijima što je tako iskreno, baš se vidi da tvoja razmišljanja dolaze sa dna duše i što je najbitnije, tako se lepo slažu u razumu. Možda ti nisi primetio, ali ovaj tekstić obiluje optimizmom, tako da će mi poslužiti kao odličan doručak. Može? ;)
Mislim da je problem što danas ljudi ne mogu da se usredsrede upravo na te male pobede, već njih preskaču, ne vide, one im se nekako podrazumevaju ili su im nedovoljne, pa su često nezadovoljni jer kao ništa ne mogu da postignu. A zapravo, postižu stalno ali ne vide, jureći neke "više" ciljeve.
A kada si spomenuo trag... Lepo je imati nešto za sebe, ali svakako je lepo i stvarati nešto, o čemu ranije i nisam toliko razmišljala, ali sada mi se to neprekidno nameće. Priča, slika, bilo kakva kreacija, ali ipak je u celoj priči najbitnije dete, makar za mene. Ljudska vrsta je stvarno nadarena mogućnošću da ima potomstvo. Ima li lepšeg traga od života samog? :)
Nego, primećujem da si se malo umusio u poslednje vreme. Kakvi god da su problemi, držim pesnice da ih što pre prebrodiš! I ne zaboravi ono 'što nas ne ubije, ojačaće nas'!
Uzdravlje!
Svjestan sam optimizma naravno :)
Ja mnogo volim i primjenjujem na sebe ono Kandidovo: "Optimizam, to sam ja!"; pa makar prolazio lose kao on.
Moze da ti posluzi kao dorucak, ako sledeci put ti castis? :D
Slazem se sa tim da ljudi ne umiju da cijene znacaj malih pobjeda, jer su suvise fokusirani na ono sto zele (makar to bilo i nesto najpogresnije) i onda su slijepi za te stvari sa strane, koje bi mogle da im olaksaju ili cak da im daju drugi smisao.
Sto se djece tice, to je meni ipak nekako daleko, ali pretpostavljam da sve sto si rekla stoji.
Uvjek mi je bio smijesan taj izraz "umusiti", hvala na podrsci, preci cu ja vec preko toga na ovaj ili onaj nacin.
A na ovo temu nadjoh i ovu pjesmu, simpaticna je:
http://www.youtube.com/watch?v=90ecseOatRE
Sve pohvale za post, jako lepo i nadasve nadahnuto, nocno pisanje je svakako nadahnutije. Mislim da ovim tekstom pogadjas sustinu. Samo tako nastavi, odlicno.
Pozdrav
Постави коментар