Knjiga o Jovu

U Starom Zavjetu postoji nemali broj priča koji su teolozima, filozofima, i raznim drugim misliocima predstavljali problem. Bivajući zbirka priča, pjesama, proročanstava i zakona, koje obuhvataju veliki vremenski period logično je da postoje određena neslaganja između samih knjiga. Ako u to još uvedemo Novi Zavjet, naći ćemo još veći broj problematičnih mjesta za same vjernike i mislioce. I to nije ništa loše, jer svete knjige treba proučavati, time i svoju vjeru iskušavati i sebe preispitivati. To je po meni mnogo važnije od svih drugih praktikovanja vjere (ako je moguće praviti ikakvu hijerarhiju). Ipak, mišljenja sam da je knjiga o Jovu bezrazložno stavljena u domen ovih problematičnih mjesta, iako su je mnogi tu gurali, a svoj put je našla i do popularne kulture (recimo u jednoj epizodi crtane serije South Park). O čemu se priča u njoj? Centralna figura je Jov, bogougodan čovjek koji je nagrađen izobiljem. Ima dosta lijepe i zdrave djece, veliko imanje, mnogo stoke, poštovan je u društvu i ima mnogo prijatelja. Ali Satana (koji nije predstavljen kao otpadnik, već kao neko blizak Bogu) govori Bogu da je Jov vjeran i dobar samo zato što dobro živi, i da jedino iz tog razloga slavi Boga. Kada bi mu se kojim slučajem oduzelo to blagostanje, on bi prvi kudio i hulio. Satani biva dozvoljeno da Jovu oduzme sve, te serijom nesretnih slučajeva njemu pomre sva stoka, presahne imanje a djeca izginu. Čak ni tad Jov ne poklekne već kaže: „dobro smo primili od Boga, a zar zla nećemo primati?“ Nakon toga dođe bolest na njega i on poče gubiti vjeru, stane očajavati nad svojom sudbinom i žaliti se Bogu. Od tada priča poprima formu dijaloga, sa jedne strane su prijatelji Jova – Elifas, Vildad i Sofar koji ga pokušavaju ubjediti da je on sigurno negdje pogriješio i da je Bog uvjek pravedan, a s druge strane je sam Jov koji se brani. Ova forma je itekako zanimljiva i potsjeća na Platonove dijaloge, jer predstavljaju maltene čistu filozofsku raspravu. Na kraju je još i besjeda Elijuleva, koji brani Boga čak i ako postoji nepravda u svijetu (vjerovatno prva napisana Teodikeja – odbrana Boga) i na samom kraju, u domenu grčkog Deus ex machina se pojavljuje Bog, vraća Jovu sve što je izgubio, dajući mu duplo više. Kao što vidite, ovo je mnogo više od obične starozavjetne priče, već predstavlja jednu filozofsko teološku raspravu o postojanju zla u svijetu, sudbinama pravednih i nepravednih ljudi, Božjoj dobroti itd. Šta je bitno znati kada se čita knjiga o Jovu? Prvo, da je pisana u periodu kada kod Jevreja nije postojalo vjerovanje u zagrobni život kakvo je bilo objavljeno kasnije, već da svi prelaze u neki magloviti svijet, šeol. Otuda konstantno preispitivanje dobre sudbine nepravednih, a teške sudbine pravednih, jer nije postojalo izraženo vjerovanje u kaznu i nagradu (da se tako prosto izrazim) nakon smrti. Drugo, opisani Satana ne predstavlja đavola, već predstavlja Božjeg sledbenika, anđela, on još nije otpao od Boga, te nema govora o nekoj opkladi između Boga i đavola. Treće, tada postoji jako vjerovanje u Boga koji djeluje u svijetu, koji interveniše skoro svugdje, koji nije u apsolutnom smislu duh, čista misao, nepokretni pokretač, nazovite ga kako želite. Knjiga o Jovu svoju apsolutnu smislenost dobija Novim zavjetom, jer muke pravednika koji ostaje vjeran će biti nagrađene i „njihovo će biti carstvo nebesko“ nakon smrti, a nepravednici će morati na strašni sud da izađu, i to što je njihov život na zemlji bio bogat, ne znači ništa, jer je taj život kratak u odnosu na ono što će uslijediti. Mišljenja sam da je uvodni dio knjige ubačen kao metafora, prilično neobično djeluje da bi Bog namjerno činio nepravde (pa makar i na kratko) bilo kojem čovjeku na zemlji, već je taj dio ubačen da bi se lakše shvatio razlog da i pravednici mogu bez ikakvog razloga da postradaju. Svijet ovaj jeste nesavršen između ostalog zbog toga što pravedni, dobri, krotki stradaju u njemu, dok bolje prolaze neki koji su im sušta negativna suprotnost. I to se ne dešava iz razloga što Bog želi da im otežava život na zemlji već iz problematične ljudske prirode kojoj je prirodnije da griješi te i da nagrađuje grešnost prije nego pravednost. Ali ako se ima u vidu da smrt nikako nije kraj, onda to i nije toliko bitno. Iz ovog razloga vjerujem da je poslednji dio sa današnje tačke gledišta nebitan, ako vjerujemo u „život posle života“ onda nam je jasno da bi Jov na kraju bio spašen, nije potrebno da čitamo kako ga Bog ponovo nagrađuje da bi vjerovali u božju pravednost. Imajući sve ovo u vidu, smatram da knjiga o Jovu ni u kom smislu nije problematična ili neobjašnjiva sa stanovišta vjere.