Igrom slučaja danas sam naišao na dva različita slučaja u muzici, možemo ih slobodno nazvati dvema stranama medalje. Smatram da je bitno razmotriti do koje mjere muzika može uticati na nas, da li pretjerujemo ako kažemo da je u nekoj mjeri bitno koju muziku slušamo, koje muzičare najviše volimo? Jasno je da muzika ne može da se bori sa uticajem koji na nas ostavljaju naši roditelji ili okruženje od malih nogu, ali ona po meni ima drugu konkurenciju. Ta konkurencija je obrazovanje, literatura, filmovi i sve što ide uz to. U tome je muzika najmoćnija i ima poseban značaj. Naše prvo susretanje sa bilo kakvim „ozbiljnijim“ mislima se i dešavalo kroz nju, bilo da smo slušali rok, pop ili folk muziku. Prva pjesma koju čujete u jednom danu, vam nikako ne izlazi iz glave, stihovi se sami po sebi lako pamte, a stalno smo po nekim svirkama, žurkama ili makar kafićima gdje se nešto čuje u pozadini. Svako od nas nosi na stotine tekstova pjesama (makar ne bio u mogućnosti da ih tačno reprodukuje) i sve su to misli koje nas na neki način oblikuju. Sjećate li se srednje škole? Tada je najizraženije bilo ponašanje „ po fazonu“. Rokeri, metalci, pankeri, fenseri, dizelaši, rejveri, sponzoruše, naziva koliko vam duša želi. Površni opisi, ali grupe su se tako pravile, a svaka je imala predznak muzike koju je ta ekipa slušala. Tako su se pravila prijateljstva, upoznavali ljudi, prve veze i prvi ozbiljni izlasci (uz neizbježna „jutrenja“) ali prije svega stvaranje odnosa prema svijetu. Obratite pažnju u sledećem ozbiljnom razgovoru sa nekim koliko ćete navesti stihova od nekog popularnog muzičara kojeg volite, i koliko će to učiniti vaš sagovornik. Biće više slučajeva siguran sam. Naravno taj proces je dvosmjeran, neko ko je tužan nailaziće na takvu muziku i onda kroz nju produbljivati svoj odnos prema tugi i onom što ju je izazvalo, pobunjenik će juriti za borcima protiv nepravde, protesnim pjesmama i biće političko i društveno obrazovan u velikoj mjeri od tih istih ljudi. To može biti jako dobro, zato što nam je muzika pristupačnija od bilo kojeg ozbiljnijeg mislioca a može da nam prenese neke slične, dobre ideje. Ali ne može to da prođe bez svoje negativne strane. Kao što može da nas nauči svemu dobrom, može da nas pokvari, na više raznih načina. Ne mora to biti neko veliko i užasno zastranjivanje, al svejedno može biti problematično. Možda će nas navesti da idealizujemo neke stvari u svijetu, da se pogubimo u najgorem maniru slabih romantičara, možda će nas navesti da izgubimo vjeru, a opet nas može dovesti na apsolutnu površnost, na čisto materijalno posmatranje. Zato smatram da svi koji imaju djecu, malu i veliku, ili koju su u kontaktu sa njima, treba da posebno obrate pažnjuna to koju muziku slušaju, zato što ona može uticati na njihovo rasuđivanje i da ih obrazuje za budućnost. Da se vratim na početak i dva primjera. Prvi je ideja Marka Džonsona, koji je odlučio da napravi dokumentarac snimajući pjesme uličnih muzičara, ljudi koji sviraju za onoliko koliko običan prolaznik odluči da im da. Projekat se zove Playing for Change – www.playingforchange.com što predstavlja igru riječi jer change ovdje predstavlja i promjenu i sitniš. Moguće da bi gorepomenuti Mark podržao moj stav o značaju muzike i promjeni koju ona može da donese. Pjesme su uglavnom kolaži muzičara sa raznih krajeva svijeta, a na repertoaru su poznate numere kao što su Stand by Me, Change is gonna Come, War, no more Trouble... i pored svake stoji jedno objašnjenje i pozitivan pogled na svijet, jer njihov slogan je Peace Through Music, odnosno mir kroz muziku. Volio bih da vjerujem da je to moguće, postoji i cio dokumentarac koji vam preporučujem da potražite i pogledate. Druga strana medalje je ta da u Hrvatskoj i dalje nastupa Tompson i da postaje sve radikalniji. Na poslednjem koncertu su se orile ustaške parole i pozivi na linč i ubijanje svih onih koje određene strukture hrvatske nacije mrze. Veći problem od toga je koliki se prostor daje ovakvom tipu pjevača, njegovi koncerti se uživo prenose na nacionalnoj televiziji. A ako osim njegovih tekstova na tim koncertima preovladava ustaški folklor i skandiranje NDH, neko bi trebao da se zapita čemu to može da dovede? Želimo da muzičari sviraju za promjenu, da probaju donijeti mir kroz muziku, ali šteta je što to bivaju nezavisni projekti dok s druge strane nacionalne mreže staju iza poruka mržnje i uništavanja, što samo može dovesti do stvaranja novih generacija ljudi čije će vrijednosti biti poremećeni a samim tim i svo rasuđivanje.
Нема коментара:
Постави коментар