O čovjeku, ukratko

Ne volim da povezujem tekstove sa nekim aktuelnim događajem. Mislim da to nisam učinio nijednom dosad, ali ovo je na neki način posebna prilika, ne želim da se okoristim nečim što su aktuelni događaji da bi isticao svoje poente, nego da pomenem i ukažem na jednu svjetliju stranu oko koje nam je patrijarh pomagao. Danas nas je napustio patrijarh Srpske pravoslavne crkve Pavle, istinska veličina, koga su poštovali pripadnici svih vjera, kao i ateisti i uopšteno svi ljudi koji su znali ili čuli za njega. Ovo nije tekst o crkvi, a ni o vjeri, već o jednom čovjeku kao što sam naslov kaže. Prije nekoliko sedmica, ovdje je izašao tekst pod nazivom „Zaslužni građanin“ gdje sam sa žaljenjem zaključio da se narod obično okuplja oko političara, vojnih generala i sličnih vođa, a da nema prave volje kada treba ispratiti, pomenuti i slaviti istinske veličine. Drago mi je što mi je danas stavljeno do znanja da sam pogriješio u toj svojoj tvrdnji, makar za ovaj jedan put. Zbog čega? Dao bih za početak nekoliko ličnih primjera. Vijest da je patrijarh umro sam primio od jednog prijatelja, ubijeđenog ateiste, koji je uprkos svog neslaganja sa crkvom i idejom Boga uopšte bio prilično potrešen viješću. Rekao je da je tužan što je takva veličina otišla sa ovog svijeta, da je pitanje kada ćemo imati nekog takvog koga možemo zvati „svojim“, bio on svjetovni ili duhovni čovjek i da će otići da zapali svijeću Pavlu u pomen. Vršljajući po fejsbuku, popularnoj socijalnoj mreži, vidio sam kod mnogo svojih prijatelja, nezavisno od nacije, odnosu prema vjeri i crkvi, izraze tuge i saučešća, međusobnih prepiski punih riječi hvale i divljenja patrijarhu i iskrenih osjećaja bola. Kasnije sam otišao do crkve, tj. parohijskog doma (crkva u Baru je tek u izgradnji) da zapalim svijeću. A tamo sam vidio mnogo naroda, napolju je gorilo makar stotinu svijeća što je za jednu malu parohiju koja biva puna jedino na veliki praznike više nego lijepo. Vjernici i oni koji to nisu, pravoslavni i svi ostali, srbi, crnogorci i svi drugi su došli i odali svoju počast njegovoj svetosti. Malo sam provrtio najpoznatije informativne sajtove i komentare, pogotovo one na kojima se uglavnom mogu naći ružne riječi upućene pravoslavnoj crkvi. I tamo je većina komentara bila pozitivna, sa određenim stepenom tuge. Koliko mogu vidjeti preko televizije, izgleda da u Beogradu velika masa ljudi polako dolazi da se poslednji put pozdravi sa duhovnim vođom. O svim mogućim zvaničnicima nema potrebe da govorim. A ko je zapravo bio Pavle? Šta je govorio? U vrijeme početka građanskog rata u Bosni i Hrvatskoj govorio je da nijedno dijete, nijedna žena ili čovjek ne smiju biti povređeni samo zbog toga što su druge nacije ili vjere. Govorio je da to što smo se rodili u određenoj naciji, na određenom vremenu i prostoru nismo birali, ali to da li ćemo biti ljudi ili ne, naša je odluka, te moramo gajiti čovještvo u nama. Rekao je da treba da se pazimo neljudi, al još više da se pazimo da sami postanemo neljudi. Kada je Milošević krenuo da zavodi svoju diktaturu, crkva se držala po strani kao i uvijek, ali je Pavle ipak pisao da treba osloboditi Vuka Draškovića '93, da se ne smiju tući ljudi na demonstracijama, na kraju da posle '99 Slobodan mora odstupiti i pustiti nove snage. Iako je bio poglavar jedne prilično bogate i snažne crkve, uvijek je postio, vozio se gradskim prevozom, bio uvijek smeran i skroman, posvećen vjeri i vjernicima. I ono što je lijepo u svemu tome, prepoznat je kao takav. Kada se govorilo negativno o crkvi uvijek je postojao pozitivan primjer Pavla. Danas, kada se oplakuje njegova smrt, svi podjednako navode njegove nesumnjive vrline. Zaista, prelijepo je vidjeti da narod slavi i ugleda se na jednu nesumnjivo dobru osobu, na nekog ko nikad nije bio oportunista, ko nikog nije povrijedio i ko je izgleda uvijek bio na pravoj strani. Da se nadovežem na gorepomenuti stari tekst, lijepo je prepoznati nekog ko u svakom smislu zaslužuje da bude zaslužni građanin. I sada, ko je vjernik, ne treba da tuguje, zato što je Pavle očito bio pokazatelj svega što jedan pravi hrišćanin treba da bude, i ako Bog postoji, sad je sigurno na pravom mjestu. A svi vjernici su dobili jednog pravog i divnog zastupnika na onom svijetu. Takođe, ko i nije vjernik, a poštovao ga je, ne treba da tuguje. Prava je sreća u ovo vrijeme vidjeti da je neko poživio dugo i na kraju umro za ono što je vjerovao a na kraju da je slavljen zbog toga i da će njegove riječi i djela i dalje da žive među nama. Pa i ako nema Boga, opet je njegov život bio smislen, jer je živio u nadi i vjeri i davao je svima nama, uvijek pozivavši na ono što je dobro i lijepo. Završiću samo riječima Matije Bećkovića - "Niko u bučnije vrijeme nije govorio tiše, a da se čuo dalje, niko nije govorio manje da je rekao više, niko u bezočnije doba nije duže gledao istini pravo u oči."