Na Agori

A da je junaštvo branit sebe od drugoga, a čojstvo drugog od sebe... e to!

Nedavno sam se i ovdje pohvalio da sam bio u Grčkoj, na Lezbosu. Kasnije sam iskoristio priliku da posjetim i Atinu, vidim neke od znamenitosti i osjetim taj čudni i ogromni grad. Ne bih mogao sa sigurnošću izdvojiti šta mi se u njoj najviše svidjelo, ali mogu reći da je, umno, na mene najbolje djelovala stara Atinska Agora, odnosno antički trg. Agora je predstavlja sam centar i središte dešavanja antičke Atine, postavljena u podnožju Akropolja i Areopaga (na kome se sastajalo vijeće areopagita i obavljalo bilo sudsku bilo izvršnu bilo savjetodavnu dužnost, zavisno od perioda) okružena mnogobrojnim stoama (tremovima) u kojima su se obavljale raznorazne aktivnosti, od trgovine, diplomatije do vježbi retorike, filozofskih škola i umjetničkih radova. Bilo koji student filozofije (kakav god da mu je stav prema grčkoj filozofiji) ne može šetati Sokratovim, Platonovim, Aristotelovim koracima a da ne osjeti neko posebno osjećanje, neki ponos ili štošta drugo. Ako postoji meka za filozofe, onda je to antička Agora. Namjerno je konstantno upisujem velikim slovom. U hostelu u Atini sam upoznao mnogo ljudi sa raznih strana, raznih profesija i stekao dosta novih prijatelja, poznanika. Jedan Amerikanac me je zapitao za mišljenje, kako to da su Grci, utemeljitelji skoro svega što je relevantno danas, bilo da su to prirodne nauke, politički sistemi, umjetnosti, došli na današnji stepen, jedne suštinski nebitne nacije. Za početak da kažem da se ne slažem potpuno sa svojim američkim prijateljem, makar iz jednog razloga. Današnji Grci su makar jednu stvar naslijedili od svojih antičkih predaka, odličnu otvorenost uma. Ne svi naravno, ali maltene svako s kim sam tamo razgovarao (a bilo je različitih tipova) je bio na većem nivou otvorenosti uma od 90% studenata, profesora, kulturnih radnika kod nas. A i ljudi koje znam sa zapada (mada su uglavnom bolji od nas) nisu ni do koljena grčkoj sposobnosti za slušanje, pokušavanje razumjevanja i konstantno uvažavanje tuđeg mišljenja. Zbilja, zašto su stari Grci bili bolji od nas? Pod jedan, ono što svi znamo, bila su druga vremena. Pod dva, razmišljali su i razgovarali su, manje su dozvoljavali sebi da odlutaju, ispitivali su šta su stigli (ne svi naravno, ali ako pogledamo antičku Atinu, pretpostavljam da ćemo naći procentualno najviši broj ljudi koji su ostavili pečat u civilizaciji, a radili su, rodili se ili afirmisali u ovom polisu), bogatstva koristili više za razvijanje duha nego ikoja druga civilizacija. Sve ovo naravno u njihovom zlatnom dobu. Gorepomenuti Aristotel je bio najveći autoritet 1500 godina posle svoje smrti. Skeptički argumenti se i danas pokušavaju pobiti, Herodotov metod istorije (makar u nekom nivou preispitivanja događaja i sistema) je nešto na čemu bi mu mnogi moderni istoričari mogli pozavidjeti a političari uče kako da govore od Perikla. Da li su oni bili inteligentniji od nas? Ne vjerujem. Samo su razvijali svoj um daleko više nego mi danas. Istina, postojanje ropstva (koje nije bilo u Atini uopšte surovo kao recimo u Rimu) je mnogo olakšavalo, mada bi neki argumentovali da današnji kapitalistički vid rada nije nešto mnogo bolji od toga. Ipak, imamo slobodnog vremena koliko imamo i ne koristimo čak ni to malo što nam ostaje za bilo koji tip smislene diskusije, već nas zanimaju ragbi i kola, tračevi pop pjevačica i veliki brat. Lista ide unedogled. Postavite sve grčke mudrace u današnje vrijeme, natjerajte ih da se ponašaju kao običan čovjek i neće biti nikakvih velikih djela od njih. Mišljenja sam da je to glavni razlog njihove širine i mudrosti i naše gluposti. Jer ova zatvorenost običnog čovjeka nužno utiče na intelektualca i on njome mora biti zaražen. Gledajući televiziju, čitajući novine, razgovarajući vidite da ljudi koji bi imali najšira shvatanja imaju navijački mentalitet mi Zvezda - vi Partizan. Mi evolucionisti – vi kreacionisti. Mi vjernici – vi ateisti. Mi Kantovci – vi Hegelijanci. Neko će reći da je tako bilo i ranije i u toj Atini koju toliko hvalim. Možda jeste, al otkud onda njima sva ta otkrića i širina umskih razmatranja, a nama baš i ne? Neko će se pitati kakve veze sa ovim ima citat s početka. Primjeri čojstva i junaštva je jedna lijepa knjižica koju je napisao crnogorski vojvoda Marko Miljanov, nešto čime se Crnogorci diče. A junaštva kao vrline skoro nigdje, a čojstvo više i ne znamo šta je. Odbranićemo druge od sebe tako što ćemo ići da bijemo nevine po Avganistanu (procenat ubijenih civila i terorista tamo je vjerovatno 100 prema 1), definisali smo dotad nezapamćen termin anti-ratnih profitera (briljantnost), intelektualci koji sebe vide kao alternativne i slobodne rade kao savjetnici političara koje kritikuju (kakvi političari, takvi savjetnici valjda). Region nije ništa bolji. Inače primjetićete možda da je citat od gore iz pjesme Azre MSP i to takođe nije slučajno. Reklo bi se da je Džoni Štulić kroz svoje pjesme dobro kritikovao i time na neki način želio popraviti društvo u kojem je živio. I onda je otišao i rekao da ga boli za sve nas i cio ovaj predio. S druge strane Sokrat je kritikovao i kritikovao i na kraju dozvolio da ga pogube zbog svojih uvjerenja. E tako je to bilo na Agori, a ovako na našim vajnim trgovima. Zato se i divimo starim Grcima, mada ih prikriveno i mrzimo jer su po svemu sudeći bili daleko bolji od nas.