Navijači

Ovih dana, problematika navijača, tj. huligana je prilično popularna tema za raspravu u Srbiji. Nemam nešto pretjerano pametno da kažem na tu temu, već ću govoriti o jednoj drugoj varijanti navijača, o stalnoj životnoj podjeli na nas i njih, koja prožima sve pore života i rijetki su ti koji su imuni. Ona se može ispoljiti kroz maltene sve što je zamislivo, a jedan skorašnji događaj me je konačno natjerao da nešto napišem o tome. Vjerovatno ste informisani da je prije neki dan Džoni Dep došao u Srbiju, kao gost Emira Kusturice na njegovom filmskom festivalu na Mećavniku. Sad, ja nisam od onih koji lude za Depom, mada svakako cijenim neke od njegovih filmova (recimo Ed Vud, Paranoja u Las Vegasu, U potrazi za Nedođijom), ali činjenica je da je on danas jedan od najneobičnijih a opet najuspješnijih i najboljih holivudskih glumaca. Zašto ja sada otkrivam toplu vodu? Zato što, čitajući komentare na određenim sajtovima, biste rekli da se ne radi o Depu već o nekom zaboravljenom, nebitnom glumcu koji se moli da ga prime za sporednu ulogu u kojekakvoj seriji za domaćice. Kako sad to? Jer su pomenuti komentari (a ne samo komentari, već i tekstovi) bili utrkivanje u tome ko će više da napljuje Džonija, ni krivog ni dužnog, da kaže kako je ovaj čista druga liga, kako je nebitan i kako je bezveze što postoji i jedan novinski članak o njemu. Sindrom navijača, naših i njihovih, ovdje je nastupio. Naime, Emir Kusturica je osoba prilično neomiljena u određenoj političkoj opciji, te je time i svako ko je bilo kako povezan sa njim sasvim bezvrijedan. Još bih nekako shvatio da kažu da je Dep loš čovjek zato što ima Kusturicu za prijatelja (mada bi i to bilo idiotski, ali eto, malo manje), ali kakve veze ima njegova gluma sa tim? Stvar je prosta, radi se o navijačkoj zaslepljenosti. „Ne mrzimo mi crnce, mi samo mrzimo njihove crnce“ često je objašnjenje koje ćete čuti na tribinama. Nekim slučajem, moglo se desiti da je Depa doveo neki miljenik ovih kritičara i onda bi reakcije bile drugačije, to bi značilo da Dep igra za pravi tim (pošto je sasvim sigurno da je njemu baš stalo do naših ovdašnjih intriga) te da je sasvim sigurno najbolji glumac današnjice, kako u umjetničkim filmovima, tako i u blokbasterima. Zanimljivo je kako se stvari mogu drugačije interpretirati samo kroz ovu, navijačku perspektivu. Još zanimljivije je koliko to često radimo. Prvi put sam to primjetio, nećete mi vjerovati, kod svojih kolega, kod filozofa. Naime, tu postoji podjela na analitičare i kontinentalce, iako nije baš svima jasno šta to zapravo predstavlja. Ona se manifestuje time da se nastavno osoblje sukobljava, preko novina ili preko studenata, da se prekrajaju nastavni programi, da se gura jedan pogled na stvari, zato što je prije guran drugi. Na kraju krajeva, dovodi do toga da se međusobno prozivaju uprkos godinama i statusu. Da ponovim, radi se o filozofima, gdje je pluralizam mišljenja najbitniji, gdje je malo toga što treba odbacivati a kamoli čitavu jednu struju proglašavati bezvrijednom. Nemoguće da je jedna ili druga grupa potpuno u pravu ili u krivu, treba uvijek naći šta kod koga valja, bez prozivki, bez navijanja. Iznenadili biste se sa kojom količinom snishodljivosti se prilazi kada se govori o suprotnom taboru, njihovim idejama, ciljevima, uzorima. Navodim primjer svoje struke i trenutne situacije zato što sam tu najbolje upoznat. Ne sumnjam da ljudi iz drugih branši imaju slična iskustva. Dali smo psihološki uslovljeni na to da navijamo? Ovaj tekst je i logičan nastavak prethodna dva, jer nas i slijepa vjera i to što postajemo kuvane žabe dovodi do ovakvog pogleda. Čuo sam negdje izjavu da je svaki ateista makar prosječno inteligentan. Pretpostavljam da je autor tog suda time htio sebi da poboljša rejting. Kao što će vam neko reći da je čovjek ako je vjernik moralniji od nevjernika. Komunista pravedniji od kapitaliste. Onaj ko pije vino uglađeniji od onog ko pije rakiju. Posjetilac Egzita progresivniji od posjetioca Guče. Moj tata jači od tvog tate. Sudija uvijek svira nepravedan faul za vas. Koliko je samo mogućnosti. Odaberite tim i počnimo. A tim postoji u svemu – grad, država, boja kože, muzika, profesija, sve varijacije ukusa i stavova. Svi smo navijači, to je nužno, samo što je mali broj onih koji to drže pod kontrolom. Zato su i smijurije kao ova sa prozivanjem Džoni Depa tako česte.