Slijepa vjera

Jubilej je prošao, tako da ponovo uzimam glavnu ulogu na ovim stranicama. Uostalom, prinuđen sam na to inače će mi pređašnji gosti pokupiti svu slavu i možda će neki od vas posumnjati da ja nisam najpametniji među blogerima i sličnim pokušajima pisaca i mislilaca. Šalim se naravno, ali ovo mi daje dobar uvod za ono o čemu ću pričati. Svi znamo da je sujeta jedan od najmoćnijih poroka zato što zadovoljavanju nje težimo mnogo češće nego pukom alkoholizmu, seksualnom prohtjevu, novcu, a uglavnom su one tu upravo zbog zadovoljavanja same sujete. No, kakve veze sujeta ima sa slijepom vjerom? Slijepa vjera u bilo šta je uvijek pojačana sujetom, jer ako smo se opredjelili da vjerujemo u nešto, sujeta nas sprečava da priznamo grešku i nalazimo naopake argumente za nju gdjegod stignemo. Kada pomislimo na takvu vjeru uglavnom nam na pamet pada vjersko-religijski fundamentalizam, mada mislim da je takvo osjećanje sasvim pogrešno. Slijepa vjera u čisto religijskom smislu bi trebalo da znači strogo pridražavanje pravila koja su propisana svetim knjigama određene konfesije. I vjerujte mi, ni u jednoj od njih ne piše „raznesi se automobilom i prouzrokuj smrt žena i djece“ ili „ako oslobodimo Jerusalim u hiljaditoj godini posle Hristovog rođenja stvorićemo uslove za njegov dolazak“. Kao da je Isus neki novi model aviona pa mu je potrebna specijalna „muslimanski-čista“ pista da bi mogao da sleti s neba, te da zato valja poklati gomile i popljačkati sve što vam padne na pamet. Šalu na stranu, poenta je da je slijepa vjera uvijek vjera u autoritete, lidere ali i u neke apstrakcije. U to naravno spadaju i vjerski lideri mada ne i vjerske knjige. O pogubnom uticaju pape, sveštenika, ajatolaha i rabina su govorili zaista mnogi i ta priča je nekako dosadna i isuviše puta ispričana, zato ću ja njih preskočiti. Po meni, najpogubnija je slijepa vjera u naučne autoritete i dogme a najopasnija u apstraktne političke ideje. Ovo prvo iz prostog razloga što nas najviše udaljava od istine, napretka i otvaranja očiju, i ono postoji od stare Grčke do današnjih dana i njen intezitet se, sudeći po svim istorijskim knjigama, ne smanjuje. I ne samo što je pogubna već je i potpuno neobična, jer ako nam nešto istorija nauke pokazuje, to je da se ne valja ludački držati autoriteta i starih teorija jer je gotovo sigurno tačno da oni griješe bilo da se zovu Aristotel, Kopernik, Njutn ili Darvin. No, ljudska priroda je podložna i željna dogme jer je time oslobođena potrebe da sama razmišlja i bira za sebe pa se stvari uzimaju u paketu. Ako vjerujem u evoluciju, onda Bog sigurno ne postoji, svijet je nastao prije nekoliko milijardi godina tačno određenom trenutku u nečemu što se naziva velikim praskom i tako. Iako je više nego jasno da nijedna od ovih tački nema ni najmanju logičku vezu jedna sa drugom. Lako može biti samo nešto od toga tačno a sve ostalo ne, ali „naučnici su to dokazali“. Kao da neko može dokazati da postoji prvi momenat vremena? Šta je bilo prije njega? Da li će isto tako jednog dana vrijeme da iscuri i onda će biti jedno Ništa? Zašto na kraju krajeva postoji Nešto umjesto tog Ništa? Univerzum je istovremeno beskonačan i širi se bez granica u isto to Ništa. Uh. Ideja nepojmljiva u rangu one o tome šta sve Bog može. Naravno, samo zato što je luda ne znači da nije tačna, ali je ipak simptomatično koliko ljudi, čija inteligencija prevazilazi prosjek ovakve stvari prihvata zdravo za gotovo. Imaju slijepu vjeru samo zbog toga što je neko iz svijeta nauke rekao da je to tako. Kao što su neki drugi prije svega 500 godina radili i vjerovali u neke stvari samo zato što je papa tako rekao. Makar ovi danas nikog ne spaljuju zbog svojih ideja, ali s druge strane guše sva drugačija mišljenja (ipak naučna zajednica ima moć da djeluje na takve stvari) i ko zna, ako se osokole možda preduzmu drastičnije mjere, i španskoj inkviziciji je trebalo 1500 godina postojanja hrišćanstva da bi krenula da zavodi red. Drugi vid slijepe vjere u nauku je još gori. Ako je neko dobio ime zbog nekog otkrića ili razmišljanja, automatski se pretpostavlja da je dobar maltene u svemu što zahtjeva neki nivo razmišljanja. Zbog toga i postoji sve više pop-naučnika, ljudi koji maltene prodaju maglu a čije se knjige prodaju u tiražu DaVinčijevog koda. Bolje da ne imenujem jer ću suviše odlutati. Takvi ljudi su zapravo još veći problem, jer slijepom vjerom u njih lupaju se kočevi u napred razmišljanja. Kad su takvi umovi kao što je Aristotel na kraju bili kočnica napretku, jer su ljudi fanatično vjerovali u njihove teorije (samo na osnovu imena tj. autoriteta) iako su bili prevaziđeni, kolika je šansa da to bude neki današnji prosječni biolog koji je izdao par knjižica? A opet, mnogi vam neće dopustiti da govorite nešto protiv tih ljudi, sa standardnim argumentom „ko si ti da napadaš takvog znalca“. Ti isti bi vjerovatno tako nešto rekli Njutnu ko je on da dovodi u pitanje Aristotela pa onda i Ajnštajnu šta on misli kad pobija Njutna i tako dalje. Ne zaboravite da je nauka kao kuća napravljena na blatnom zemljištu i da nakon što joj dodamo jedan sprat onaj donji propadne. Slijepa vjera u tako nešto postaje gora i simptomatičnija od one koju su imali u religijske vođe. Za njih se mislilo da predstavljaju volju Božju (mada ne želim ni da zamislim kako su ljudi tada vidjeli Boga ako su im to bili glasnici) a ovi danas su ljudi od krvi i mesa, podjednako podložni greškama, isti kao vi i ja. Time ću i završiti, a što se tiče političkih dogmi, o tome uskoro.