Protiv Negativnog

среда, 25. август 2010.

Izvan društva


Outside the society, they're waiting for me
Outside the society, that's where I want to be

           Iskreno se nadam da bi se većina složila sa mnom ako kažem da je od lošeg čovjeka gori onaj koji se samo izdaje za dobrog, iako to nije. Kada ne skrivamo svoju lošu prirodu, imamo makar jednu stvar da kažemo u svoju odbranu – nismo nikoga obmanuli, znao si u šta se upuštaš sa nekim ko ti je jasno stavio do znanja kakav je i za šta se zalaže. Nakon što nam se tako nešto desi, i mi sami kudimo prvo sebe, onda možda sudbinu, ali vrlo rijetko tu drugu osobu. Ona je makar imala toliko poštenja da se ne izdaje za nešto lažno. S druge strane daleko teže nam pada obmana, čak i kada je gubitak koji smo pretpjeli manji, teže nam pada činjenica da smo od nekog, koga smo posmatrali kao dobrog i vrijednog, prevareni. Sad bi neko mogao da pita, kada se to loš čovjek izdaje za to da je loš? Postoje primjeri, mada nisu tako česti, kada nas neko upozori na svoju preku narav, prevrtljivu prirodu ili druge loše osobine koje nosi. Drugo pitanje je da li je stvarno taj neko toliko opterećen svojom prirodom da ne može da se ponese boje od toga. Smatram da može, ali to je sasvim druga priča. Za potrebe ove, dosta nam je to što neko ima toliko osjećaja da nam unapred prizna da je loš.

           Ovi primjeri iz običnog života se lako mogu prenijeti na sve sfere. Uzmimo za primjer politiku. Nikad ne bih glasao, ili na bilo koji drugi način podržavao, ekstremne stranke, bilo da su sa desnog ili lijevog spektra. Ali mogu jednu stvar da im priznam, ako ništa drugo, iskreni su. Nema kod njih skrivanja povodom toga šta bi radili sa medijima, sa onima koji im čvrsto oponiraju, jasno je kako bi provodili svoj program, i još mnogo toga. Drugačija je stvar sa navodno umjerenijim strankama. Nerijetko od njih možete čuti kako su im puna usta priče o slobodi govora, iza koje slijedi pljuvanje i prozivanje svih onih koji misle i govore drugačije. Kažu i da su za demokratiju pa onda prozovu sve one koji su glasali protiv njih za nedemokrate i glupake. Oni se izdaju za nešto (liberale, demokrate, slobodoumne) a zapravo su nešto sasvim drugo. Ovim polako stižem do onoga što je tema danas, a to su takozvani anti-globalisti.

           Danas je veoma popularno biti anti-globalista. Možete naći gomilu umjetnika, mislilaca i članova raznoraznih “elita” pored čijeg imena će stajati – istaknuti anti-globalista. Ne bih želio nikoga sad da prozivam, ali neka imena će vam se sigurno sama nametnuti dok ovo budete čitali. Oni navodno pozivaju na neposlušnost prema zapadnoj imperiji, prema korporacijama, prema sveprožimajućem kapitalu. Malo je čudno doduše, kako globalizacija koja je sve i svakog zahvatila dopušta da se pojavljuju likovi koji je tako oštro kritikuju? Naivan odgovor bi bio da ona nije tako strašna i moćna kao što je žele predstaviti i da im ne može ništa. U doba u kom smo vidjeli šta sve mogu da urade vojne sile i špijunske agencije, bilo bi bezveze pretpostaviti ovako nešto, što nas navodi na zaključak da globalizacija jednostavno ne želi da se razračuna sa svojim kritičarima. Vrlo je jasan odgovor zašto je to tako. Bilo da se radi o političarima, filozofima, umjetnicima, naučnicima ili čovjeku na ulici, nečije protivljenje globalizaciji je ono čime se ona hrani. Time što pokazuje da postoji mišljenje koje je protivno njenom želi da nam pokaže da postoji pluralizam mišljenja i da smo slobodni da odaberemo nešto drugo, da budemo anti-globalisti. Tako što postoje države koje su naizgled odsječene od svijeta i savremenih trendova nam se i pokazuje da drugačiji put postoji, ali da je to put kojim ne želimo da idemo. Zvuči paradoksalno, ali anti-globalisti su baš ono što treba globalizaciji, osiguravanjem njihovog postojanja globalizacija ide napred u svakom smislu, uspovljajući globalni političko-ekonomski projekat, kao i neki univerzalni ukus kroz muzičko/filmsko/umjetničku produkciju. Ako neko kaže da nam se nameće nešto, uvijek se prstom može pokazati na anti-globaliste i reći: eno, idite kod onih, vidite da postoji drugačije mišljenje.

        Kakvi su ti mislioci, umjetnici? Najbolji su svakako oni koji nisu svjesni toga da pomažu projekat koji kritikuju. Oni su dobronamjerni i možda samo loše informisani ili jednostavno nezainteresovani, pričaju i stvaraju ono što im je na srcu, bez previše razmišljanja kakav će to utisak da ostavi i do čega može dovesti. Njima ne mogu puno toga zamjeriti. Gori od njih su oni kojima se globalizacija direktno služi, čije stvaranje je naručeno (a to nije tako teško kod izdavačkih kuća kakve imamo danas) da bi se ljudima skrenula pažnja da postoji jedno takvo drugo mišljenje, nezavisno, sloboumno. Mala digresija. Zar ne smatrate da je urnebesno da se jedan od najpopularnijih muzičkih žanrova danas naziva „indie“, što bi bilo skraćeno od „independent“ odnosno nezavisan? Kako može biti nezavisan žanr koji izdaju najmoćnije muzičke kuće, one koje kreiraju naš ukus i naručuju ono što će se najbolje prodavati? Ali kada čujete naziv indie, onda se i vi osjećate nezavisnijim, slobodnijim, iako je to onaj žanr koji vam je MTV utisnuo da slušate. Najveća prevara koju je đavo uradio je da je što je naveo ljude da misle da ne postoji, da parafraziram Bulgakova. Treća kategorija su oni koji se lažno predstavljaju kao anti-globalisti, jer oni nisu protiv svakog globalizma, već samo protiv zapadnog globalizma. Iza njih umjesto američkog stoji ruski, kineski ili neki treći kapital, i oni svakako igraju po notama „sveprožimajućeg kapitala“ samo ne onog koji je trenutno dominantan. I oni su najbliži onim ljudima s početka koji se lažno predstavljaju i kada maske padnu izazivaju samo gađenje.

        Pitanje je da li je uopšte moguće biti pravi anti-globalista i da li je moguće biti „izvan društva“. Moguće je da smo time danas potpuno uslovljeni i da, kao što nam je nemoguće da budemo izvan svog vremena, svog nasleđa, tako ne možemo biti izvan, pa samim tim ni protiv društva i globalizma koji je oko nas. Ostaje onda nedoumica zbog čega bi stvarali, ako će to biti iskorišteno za propagiranje upravo onog protiv čega se borimo, ako će naše ideje biti pogrešno shvaćene, ako ćemo na kraju biti samo još jedan zupčanik u velikom mehanizmu, a nikad slobodni, sa strane, nikad svoji. Nemoguće je razrešiti taj problem na neki pozitivan način, kao što je i nemoguće tvrditi da li je ovaj tekst „izvan društva“. Ali ostaje nam jedna stvar, možemo da stvaramo zato što je to način na koji postojimo, zato što stvaramo da izrazimo svoja osjećanja, svoje misli, da sebi bolje opišemo svijet jer postoji velika razlika između naših misli i naše pisane riječi. I dok stvaramo za sebe, možemo reći da smo iskreni i pravi. A kako će to biti shvaćeno i iskorišteno ipak nije na nama. Danas je treći rođendan bloga i otud malo duži tekst. Jer istinski biti izvan društva je biti protiv negativnog.

1 коментар:

Psiholog је рекао...

psiholoskisavjeti.blogspot.com