Žal nad knjigom

Kao što sam obećao, i ovaj tekst će biti obilježen Kunderinim djelom „Nepodnošljiva lakoća postojanja“, zapravo idejama koje je usadila u mene. Ono što mi se najviše dopalo u njoj je živost likova, koji iako imaju jasno izraženu samo jednu ljudsku crtu (sujetu, nesamostalnost, otpadništvo, potragu za smislom) opet uspjevaju da ostave utisak potpune i žive osobe. Sam Kundera je naveo da su njegovi likovi određeni aspekti njegove ličnosti, da je samo učinio jedan drugačiji korak u određenom trenutku njegovog života da bi postao neka od tih osoba. Ovi likovi, njihove sudbine su me podsjetile na ono što nazivam žalom nad knjigom, i koji će biti moja današnja tema

Postoje dva žala nad knjigom, prva je piščeva a druga čitaočeva. I jedna i druga se pojavljuju na mnogo različitih načina, zavisno od toga ko je u ulozi pisca ili čitaoca ali u osnovi postoje u ove dvije kategorije koje namjeravam opisati. Piščev žal je roditeljsko-božanski i on je po mom mišljenju teži. Smatram sebe piscem-amaterom, imam par završenih priča i gomilu nekih skica kojima ću se nadam se u skorije vrijeme posvetiti tako da ovo govorim iz svoje perspektive. Ako pokušavate da napišete iole ozbiljnu priču, kojom namjeravate iskazati neku poentu, osjećanje, ili samo želite da predočite drugima nešto zanimljivo, morate pratiti neka pravila. Znači da nema čudesnih izbavljenja, nenormalno besmislenih obrta i naravno, nigdje tu nema mjesta za superheroje i džedaje. Hoću reći da moraju nalikovati životu, a biti interesantnije od jednog kišnog dana. I tu se stvara žal koji možete naći u mnogim velikim djelima. Kundera pati sa svim svojim likovima, žao mu je zbog koraka koje biraju. Kao što Puškin piše o Tatjani u Evgeniju Onjeginu – da on nju voli i da mu nije jasno zašto ona radi to što radi, ali da svejedno pati zajedno sa njom. Možda bi ovdje mogli da se zbunimo i da nam bude nejasno – kako pisac može da ne zna razlog radnji svojih likova, odakle mu pravo da pati sa njima kada ih je sam stavio u te patnje? Ako stvaramo neko veće djelo, likovi koje smo postavili na početku moraju proći kroz neke promjene, iskušenja kroz koja prolaze nužno ostavljaju trag na njima i do kraja radnje, ti likovi su dosta drugačiji od onih kakvim ih je autor izmaštao na samom početku. Dalje, da bi pisac ispoštovao pravila realnog života koja sam spomenuo, mora dozvoliti svojim junacima da propadnu, načine neke pogrešne korake, da budu tužni. Ovo nužno mora dovesti do tuge u njemu samom. On ima odgovornost oca i snagu Boga u odnosu prema svojim kreacijama koje se pate, makar i u jednom fiktivnom svijetu. I tu je žal pisca nad svojim djelom, patnja što njegovom ruku neko pati, makar to bilo na običnom listu papira. Pretpostavljam da je to jedan od razloga zašto mnoge priče ostaju nezavršene, njihov kreator u jednom trenutku primjeti da postoje dva načina da se završe, ili nesrećno ili nerealno, i on radije ostavlja svoje junake u limbu nepoznatog, nego da ih svjesno povrijedi. Nerijetko je ova veza jača od veze koju možete imati prema nekom pravom ljudskom biću. Ta osoba, bilo da vam je prijatelj ili ne, ima toliko mogućnosti u životu, toliko puteva kojima može ići i ako ste joj vi nešto loše uradili (namjerno ili ne) možda je baš iza prvog sledećeg ćoška čeka fantastičan obrt sreće. Junaci vaših priča imaju samo vas, oni realno ne postoje, ali za vas su vjerovatno realniji od bilo kog predmeta koji vam je trenutno u vidnom polju.

Drugi žal, žal čitaoca je najčešće žal gubljenja jednog svijeta i svega što u njemu obitava. Eskapizam je jedna nepravedno prokazana stvar. Po meni, ona postoji od najranijeg doba čovječanstva i siguran sam da je zaslužna za mnoge lijepe stvari koje su ljudi uradili. Na neki način, ideja o raju je eskapizam, zaboravljanje trenutnih muka i nalaženje utočišta u nečem dalekom i obećanom. U današnje vrijeme, načina za bijeg je mnogo, neko je nalazi u srednjoj zemlji, neko u galaksiji daleko daleko, neko u istorijskim događajima, a neko u sadašnjem vremenu na nekom drugom mjestu uz neke druge ljude. Time ne činimo ništa loše, samo obogaćujemo našu stvarnost i ako taj bijeg shvatimo na pravi način neće se desiti ono na šta nas upozoravaju – nećemo mi nestati iz ovog života sanjareći, već ćemo kroz to sanjarenje oblikovati naš život i našu okolinu na jedan ljepši način. I onda, kada završimo čitanje, taj svijet odjednom prestaje, likovi u njemu umiru i mi time zaista gubimo nekog najrođenijeg, nekog ko je odgovarao na naša pitanja, ko je predstavljao uzor ili nadu, ko nam je davao razloge da nastavimo dalje. Za one koji i dalje imaju dilemu, ja jesam sanjar, ali ne vidim u tome ništa loše, svi drugi načini da se promjeni nešto oko nas su odavno potrošeni. Utjehu u tome što je svijet pročitane knjige otišao od nas možemo naći u tome da samo predajemo štafetu nekoj novoj osobi koja će u njoj naći utočište i na koju će ta knjiga uticati tako lijepo kao i na nas, a opet na neki nov način.

Time i završavam ovaj tekst, i ovaj tekstovima neplodan mjesec. Iz tog razloga je ovaj tekst malo pogubljeniji, jer je pisan spontanije, bez ikakvog popravljanja. U svakom slučaju, nisam dugo pisao ali sam pravio planove, nadam se da će se uskoro žnjeti plodovi tog rada i da će biti mnogo raznovrsnih tema uskoro, uostalom haos je moj prijatelj.