Odnos ljubavi i stvaranja

            Većina onog što ću ovdje pisati je plod čitanja djela Eriha Froma. Neke njegove misli će zato nesumnjivo biti parafrazirane, neke će predstavljati moje misli nastale pod njegovim direktnim uticajem, a neke će biti valjda originalna umovanja koja su u skladu sa temom.

            Jedno od čestih pitanja svima koji pišu ili pokušavaju da pišu, naročito ako se radi o poeziji je – da li si bio srećan i u ljubavi kada si to napisao? Postoji neko uvjerenje da stvaranje nastaje isključivo kada je stvaralac nesrećan, kada mu je teško i da on svoj bol pretvara u lijepe riječi, slike, muziku, zavisno od vrste umjetnosti kojom se bavi. Ovom uvjerenju su podjednako doprineli laici i sami umjetnici. Laicima ne možemo puno da zamjerimo, a što se umjetnika tiče oni su ovome doprineli tako što su, naročito u poeziji, preuveličavali svoj bol, nerijetko ga držeći za jedinu temu vrijednu priče, proživljavajući male a uzvišene tragedije maltene svakog dana. S jedne strane, razumijem da je to bio način da se te osobe oslobode svog emotivnog tereta, i da stihovi o velikim patnjama bolje prolaze od „proljeće je i cvjeta cvijeće“ motiva, ali opet suviše je mnogo pjesama sa izraženom pesimističnom notom. Ovakvo stvaralaštvo prije svega može da ima loš uticaj i da ubijedi mnoge da stalno proživaljavaju kojekakve tragedije i da zamišljaju kako žive velike ljubavne drame, iako se samo radi o glupoj srednješkolskoj ljubavi koja je trajala tri dana.

            Ali to svakako nije tema. Ne želim da navodim nikog posebno, nisam preveliki ljubitelj poezije ali razumijem da ima mnogo ljepote u njoj i da i pored sve te kuknjave postoji mnogo estetske ljepote, savršenih poruka i vječnih istina. Kuknjava je rečeno u čisto šaljivom tonu, hvala. Ono što želim da kažem je, nebitno čitate li romantizam, modernu ili savremenu poeziju bićete ubijeđeni da su ti ljudi stalno tužni, pogotovo u ljubavi. Niko neće sumnjati u to da poezija može nastati samo u velikoj duševnoj boli. Sa prozom je stvar nešto bolja, za nju se očekuje neka uravnoteženost, za razliku od pjesničkog zanosa ona može biti smislena i zato se ne pretpostavlja tolika količina tuge. Ipak, svi će potrčati da vam kažu kako je većina njih (one za koje znamo) vodila teške živote, kako su bili tužni, kako nisu imali stalan i stabilan odnos sa suprotnim polom, bilo svojom bilo tuđom greškom. Imao sam prilike da se družim sa likovnim umjetnicima i većina je takođe zastupala stav da čovjek kad je srećan i zadovoljan nema potrebe za stvaranjem, a što manje kažem o muzičarima (onima koji sebe shvataju „ozbiljno“) na ovu temu, to bolje.

            Zabluda je da se stvara samo u tugi. Ne želim da kažem da je stvaranje iz tuge loše, već da nije jedino moguće. Odgovorno tvrdim da oni koji tako nešto izjavljuju, imaju jedan od sledeća dva problema, a možda i oba. Prvi je da nisu nikad zaista učestvovali (jer ljubav je učestvovanje koliko i osjećaj) u pravoj, istinskoj ljubavi, a drugi da jednostavno nisu umjetnici u svojoj suštini, i da je njihova umjetnost isključivo ventil za muke koje ih snalaze u životu. From govori o tome kako je ljubav prije svega aktivnost, zainteresovanost, ona je vjera u druge, u sebe, u čitav svijet i samu ideju ljubavi. Ona ni po koju cijenu ne smije biti sebična i zatvorena, bilo u sebe,  bilo u taj odnos.

            Ako je zatvorena u sebe, to znači da nikad nije mogla da se izrazi do kraja, da nikad nismo bili u stanju da osjetimo ono što bi se moglo nazvati dvojina, već da smo isključivo povlađivali sebi i svojim pobudama, da nikad nismo bili spremni da učinimo nijedan korak za tu ljubav ako nije išao direktno nama u korist. Ipak, ni ta dvojina nije sama po sebi dobra. From govori da je pogrešno zatvoriti se u ljubavni odnos sa nekom osobom i zaboraviti na svijet. To je takođe sebičnost, samo sada što je broj „korisnika“ te sebičnosti sa jedne prešao ne dvije osobe. Savlađivanje i „preživaljavanje“ tog para u navodno okrutnom svijetu od kojeg su oni isto tako navodno bolji nije pravi stav prema ljubavi po teoriji o kojoj pričam. Razlog za to što je suština ljubavi da vas otvori prema svijetu, da u vama probudi ono najbolje, da ona za vas bude vrhunska aktivnost i da vas tjera da stalno radite na ličnom usavršavanju i da to dijelite sa svima ostalima. Ako učestvujete u nečem što je za vas prelijepo, valjda je logičnije da u skladu sa tim rastete, postajete bolji i da želite da utičete na svijet oko vas, onaj do kojeg vam je stalo, da biva bolji. Ljubav je onda aktivnost, a ne pasivna ušuškasnost kada zbog zadovoljstva što imate nekog, odlučite da se zapustite u svakom smislu.

            Da zaključim, odnosno povežem ove stvari. Nema ništa loše u stvaranju iz tuge i bola, pogotovo ako je to način za stvaraoca da se izbori sa svojom mukom i nastavi dalje. Katarza iz stvaralaštva može biti jača od svake druge, zato što na papiru rasčišćavamo sa svom mukom koja nas je zadesila, izbacujemo je iz sebe i vraćamo se svom izvornom Ja. Ali ako stvaramo i u momentima cvjetanja neke ljubavi, onda smo po Fromu u vrhunskom stadijumu ljubavi. Ne mora plod našeg stvaranja da bude oda sreći ili voljenoj osobi. Možemo da pišemo filozofske traktate o normativnoj etici, da sviramo bubnjeve u instrumentalnom izvođenju inspirisanom naučnom fantastikom ili da crtamo crne kvadrate na crnoj površini. Poenta je da se nismo sebični u svojoj sreći, da se ne isključujemo iz svijeta, već naprotiv, da nas tjera da stvaramo što više, da smo što bolji i da se stalno usavršavamo. Na kraju krajeva, postoji dosta velikih umjetnika koji su u takvom stanju stvorili neka najbolja djela. Ako neko ne može da stvara kad je u ljubavi, ili ne osjeća tu ljubav kako treba ili jednostavno nije rođen za stvaraoca, i to samo po sebi nije loše. Nije poenta biti ovo ili ono, poenta je prigrliti život, vjerovati, voljeti i biti srećan.