Mladalački ideali

            U poslednje vrijeme sam značajno smanjio učestalost objavljivanja tekstova na ovim stranama. Dva su razloga za to, prvi je finiširanje diplomskog rada te bilo kakvo otvaranje word dokumenta budi u meni grižu savjesti, a drugi je bliži ovom radu. Naime, zaposlio sam i nanovo se privikavam na rano ustajanje i druge radne obaveze. Zapošljavanje i ideali nekako uvijek idu ruku pod ruku zato što, prihvatajući jedno morate odustati od onog drugog. Izuzimam naravno one među vama koji su astronauti, NBA košarkaši, holivudski glumci a pogotovo one koji mijenjaju svijet na bolje. Govorim o svima koji ne spadaju u taj stoti dio promila (ako ne i manje) čovječanstva. Nije mi ovdje plan da se žalim (uz to, tek sam završio prvu radnu nedjelju) već da povežem nekoliko stvari. U svakom trenutku života mi odričemo od sebe neki ideal ili ga u najboljem slučaju sklanjamo za neko buduće vrijeme te ideali djetinjstva bivaju različiti od onih u srednjoj školi, ove opet zamjenjuju fakultetski snovi a zaposlenje najčešće briše sve te ideale i spušta vas na realnije pozicije. Osim trenutnog statusa i godine tu igraju svoju ulogu, tako borbu koju želimo da vodimo sa 15, spuštamo u sve realnije i realnije okvire dok na kraju ne zabilježimo makar jednu, tada već vrlo malu pobjedu. Nije ovo životni put svih, ali jeste ogromne većine.

            Prošli tekst je bio donekle posvećen revolucijama koje i dalje plamsaju sjevernom Afrikom i mišljenja sam bio da su one ipak u određenoj mjeri orkestrirane iz nekih, zasad nepoznatih centara. To ne mora biti tačno ali čak i ako jeste postoji jedna stvar koju moram istaći – ljudi u tim zemljama (naročito oni mlađi) se bore za neki život o kojem sanjaju, pokušavaju da ostvare nešto što su vidjeli na televiziji i preko interneta (zato se jedan dio njih naziva fejsbuk revolucionarima). Kao što je ispravno istakao francuski filozof Alen Badju, nemamo prava da ih mi, Evropljani i Amerikanci učimo tome šta je demokratija, zato što su oni u samo nekoliko dana pokazali više demokratske i političke snage (kada se radi o idealima) nego što su Evropa i Amerika učinile u čitavom vijeku. Opet, možda iza svega stoji Al-Kaida ili tajne službe ili ko zna šta, običnom čovjeku to ništa ne znači. Običan čovjek je rekao da je bilo dosta, da ga neće više tretirati na ponižavajući način i da će on uzeti stvari u svoje ruke, daće čitavog sebe za svoj ideal. Na tome mu se Badju divi, a divim se i ja, svima onima koji su iskreni u tome, a ima ih i to niko ne može poreći.

            Sve ovo me je podsjetilo na priču o mladalačkim idealima i svijet u kojem živimo danas. Uzeo bih u poređenje ’68 u Evropi kao i hipi anti-ratni pokret u SAD sa današnjim društvom i omladinom. Koliko god ekstremni bili neki od vođa šesdeset-osme (ekstremna ljevica po ugledu na maoizam) ili koliko god su bili neozbiljni i na prejakim drogama pripadnici hipi pokreta njihova energija je pojam za ono što imamo danas. Danas imamo mlade kako koriste mogućnost interneta da bio pravdavali bombardovanje civila, imamo mlade i obrazovane koji to znanje i prilike koriste da bi djelili letke o neophodnosti NATO saveza ili nečeg drugog podjednako pogubnog. U Crnoj Gori prave veličanstvene oproštaje za vojnike koji idu da pomažu jednu najobičniju okupaciju a mladi i to podržavaju. Što se ovog poslednjeg tiče, ne shvatite me pogrešno, ne želim nikom od tih vojnika loše, oni su otišli tamo da ratuju zato što u svojoj zemlji nemaju mogućnost da obezbijede svoju porodicu onako kako bi željeli. Problem je saučestvovanje vlasti i još gore intelektualaca u nečem čiji pandan bi mogli naći u turskim osvajanjima Balkana, pa vi vidite šta biste rekli za onog ko bi se pridružio njihovoj vojsci da ide u osvajanje bilo čega.

            Mladi koji su se borili protiv nepravednosti sistema posleratne Evropi, kao i oni koji su protestvovali protiv američke brutalnosti i nepotrebne okupacije jednog udaljenog naroda su samo donekle ispunili svoje ideale. Neki od njih su nakon toga postal biznismeni, političari, pragmatisti. Ali to je normalno, osoba koja stari ostavlja svoje ideale i pokušava na realne načine da zaradi neki novac i obezbijedi nekakvu egzistenciju. Volio bih da ne mora biti tako i da ljudi što duže istrajavaju ali svjestan sam da većina nije sposobna za tako nešto. Ali šta će biti sa onim mladima koji su danas pragmatični, koji propagiraju jedan vojni savez uz obrazloženje da će to otvoriti radna mjesta. Kakav užas nas može očekivati od njih kada su protivnici bogaćenja i rata postali baš to protiv čega su se borili? Ako ste u mladosti odbacili svaki idealizam i postal pragmatisti, šta će se desiti sa vama kada vam pragmatičnost bude prirodna? Prije neki dan NATO vojnici su ubili devet dječaka, navodno greškom. Da li je to radno mjesto koje spominju oni koji propagiraju NATO vrijedno tih devet izgubljenih života? Njihova krv je na rukama onih koji propagiraju ratne saveze, oni su ti koji su oduzeli te snove, te ideale koji bi možda bili prelijepi i koji bi možda promijenili svijet. Tako nešto, koliko god bilo malo vjerovatno, je moguće. Biti protiv negativnog (a ovaj blog se i dalje tako zove) je biti protiv rata i ratnih saveza. Ja se možda jesam zaposlio i time izgubio nešto slobodnog vremena ali ne planiram da odustanem od svog ideala. Taj ideal se sastoji od pisanja za sve vas koji imate volju da čitate, da podijelim sa vama ideje i misli za koje smatram da su vrijedne slušanja, o kojima bi svi trebali da misle. Možda od toga nešto bude jednog dana, nešto zaista dobro, ako ne, spremam sam da me pozovu na odgovornost. A svakom od vas poručujem da vidite po kom idealu trenutno živite i da li ste zaboravili na njih?