Tema o kojoj govorim je jedna od popularnijih u poslednjih 5 do 10 godina, i s vremena na vrijeme ulazi u žižu javnosti. Poslednji put je to bilo u vidu ozbiljnog stavljanja prsta na čelo kada je u švajcarskom parlamentu postavljen zahtjev da se više ne koriste riječi „majka“ i „otac“ već „jedan od roditelja“, odnosno da se potpuno izbrišu rodne razlike. Obrazloženje za ovakav zahtjev se sastoji u sledećem: postojanje imenica kao što su otac i majka determiniše buduće roditelje da se ponašaju u skladu sa nekom prethodno definisanom ulogom, te su manje šanse da će „ženski roditelj“ imati uspješnu karijeru od muškog, na primjer.
Ovakva terminologija je možda prvi put prikupila ogromnu većinu populacije da kaže da su takve jezičke novotarije poprilična glupost a nas podsjetile na dio iz filma genijalne trupe Monti Pajton – „Brajanovo žitije“. U njemu jedan od likova odlučuje da ne želi da bude determinisan svojim polom, već da ima snažnu želju da postane majka i za početak traži od svih da ga zovu Loreta a on (ona?) će već u međuvremenu naći načina da zatrudni i ispuni svoj san da postane majka. Na primjedbu da nema matericu i da ne može zatrudniti Loreta kaže da je pravo svakog živog bića da bude majka i neće dozvoliti da je tlače. Pokret, čiji je član zato odlučuje da se njegovu/njenu borbu za materinstvo usvoji kao svoju jer predstavlja symbol njihove borbe protiv rimskih okupatora. Skeč se završava sa izjavom da je to jedino simbol borbe protiv realnosti. Priroda nije zainteresovana za naše jezičke zavrzlame i nikakve vratolomije koje mi napravimo neće promjeniti činjenicu da će uvijek isti od tih roditelja nositi dijete u sebi, roditi ga, dojiti i imati jaču biološku vezu tokom čitavog života od onog drugog. Ideja majke je tako duboko usađena u našu svijest da ne postoji mogućnost da je istisnemo i zaboravimo, makar dok ne zavlada nešto nalik ogromnim, državno-kontrolisanim inkubatorima u kojima će neka buduća totalitarna vlast odgajati svoje podanike i tako ih kontrolisati kao što je to urađeno u Hakslijevom „Vrlom novom svijetu“.
Kada smo suočeni sa ovako ekstremnim idejama moramo dovesti u pitanje koliko su legitimni umjereniji zahtjevi istog tipa, kakav je njihov smisao i da li dobro podržati ih. Ne predstavljam nikakav jezički komitet ali želim vam predočiti svoj stav, ovakav kakav je. Možda vam nije poznato ali gramatički su dugo vremena bile neispravne formulacije tipa doktorica, profesorica, poslanica, dok je recimo riječ ministarka imala pogrdno značenje. Ipak, jezik je živa stvar i široka upotreba su ove termine učinili gramatički ispravnim te su one postale dio književnog govora. Niko ne bi trebao da u tome vidi išta pogrešno. Ali šta ćemo uraditi sa zahtjevima da se izrazi koji nemaju svoju upotrebu u “živom jeziku”, uvedu kao gramatički ispravne? Te formulacije nam djeluju nakaradno pa čak i komično. Navešću samo lingvistkinju, vozačicu, filozofkinju, psihijatresu. Pretpostavljam da nikad niste čuli nekog ko koristi ove termine. Kao razlog za njihovo uvođenje pominju se tri argumenta: politička korektnost, uticaj jezika na razvoj mlade osobe i njene izbore, povećavanje jasnoće u našem jeziku.
Poslednji argument mi se čini najlegitimnijim i njegovo obrazloženje se sastoji u sledećem – predikat se uvijek određuje prema rodu subjekta, kao što vam je svima poznato. Zato, kada bi recimo rekli “psiholog je utvrdio” ne bi znali da li se radi o muškarcu ili ženi, jer je psiholog imenica muškog roda i zasad naš jezik ne poznaje njegov ženski rod. Kada se radi o jasnosti ovo zaista može biti problem. Doduše, kada bi rekli “psiholog Milica Todorović je utvrdila” nama bi jasno bilo o čemu se radi. Mišljenja sam da ovo rezonovanje zaista stoji ali više ima snagu dopunskog argumenta. Jednostavno, uproštavanje jezika koje se njime zagovara stoji, ali nam nije zaista toliko neophodno da bi uvodili, našem jeziku neprirodne, nove izraze. Sledeći argument je uticaj jezika na razvoj mladih osoba. Ovo zaključivanje je slično onom neobičnom (da se kulturno izrazim) predlogu s početka teksta. Velika većina profesija u našem jeziku stoji u muškom rodu što navodno dovodi do toga da djevojke i žene ne vide sebe u tim ulogama. Iz nekog razloga se smatra da, ako je rudar muškog roda, Ivana ne može sebe vidjeti u toj ulozi. Praksa nam pokazuje da ovako nešto zaista nije tačno. Uzmimo gorepomenutog psihologa, to je imenica muškog roda a opet ogromnu većinu diplomiranih psihologa, kao i studenata psihologije (čini mi se nekih 80%) čine žene. Isti slučaj je recimo sa ginekolozima (iako je “taj” ginekolog) ili računovođama. Sve su to pretežno ženska zanimanja iako nose imenice muškog roda. Pristalica sam teorije da jezik u velikoj mjeri utiče na naša razmišljanja i osjećanja, a samim tim i na naš razvoj i mogućnost ostvarenja ali u ovom slučaju se pokazuje da su razlozi naših karijernih izbora negdje drugo.
Ostaje glavni argument, takozvana politička korektnost na kojoj se najviše insistira. Zašto, ako Stefan Đukić, osoba muškog roda, može u svojoj diplomi da ima titulu diplomiranog filozofa (isto muškog roda) a njegova koleginica “ta i ta”, ženskog roda, nema titulu ženskog roda u svojoj diplomi? Sa čisto jezičke strane, ne vidim smislenost ovakve teze, štaviše smatram je kontraproduktivnom. U značenju riječi bitne su mnoge stvari, ali pol nije jedna od njih i smatram da je naša dužnost da samu suštinu riječi ne razvodnjavamo slučajnostima. Potrebno je afirmisati šta je to filozof, psiholog, računovođa, stolar, pekar, nadzornik i tako dalje, naročito danas kada se svi slažu u tome da je školstvo u rasulu, da je znanje devalvirano nemamo vremena da se bavimo ovakvim stvarima. Ako bi insistirali da je problem što je filozof imenica muškog roda (a nema ženskog parnjaka), to znači da mi filozofa isključivo shvatamo kao bradatog starca koji nešto mudruje. Ali ako bi filozofa shvatali kao osobu koja gaji zdrav skepticizam, koji se čudi ustrojstvu svijeta i pokušava da ga odgonetne, kome spekulativno mišljenje, ali i suština egzistencije predstavlja poziv, onda rod prestaje biti bitan. Tako stvari stoje i sa ostalim profesijama. Ukratko, insistiranje na političkoj korektnosti povodom roda imenica po meni predstavlja korak u pogrešnom pravcu. Treba težiti depersonaliziciji pojmova i afirmisanju njihove suštine, zato što ideja filozofa, pisca, doktora, ali i ideje pravde, milosrđa i Boga nemaju pol u sebi i nema potrebe da im ga namećemooji nemaju utemeljenje ni u zdravom razumu. Da li mislite da to što je Pravda ženskog roda, znači da su osobe muškog roda nepravedne i da moramo da imamo muškog parnjaka te imenice, recimo “pravdo”. Ne slažem se sa tim, kao što se ne slažem sa tim da majka treba postati samo jedan od roditelja i time da izgubi na svojoj prelijepoj posebnosti.
Нема коментара:
Постави коментар