Pripadanje

How do you dare to tell me that I'm my Father's son

When that was just an accident of Birth.

I'd rather look around me -- compose a better song

`Cos that's the honest measure of my worth.

Teza: Nisam neki ljubitelj horskog pjevanja, čak smatram da je uzaludno i degradirajuće po intelekt trošiti riječi i ponavljati ono čime nas bombarduju sa svih strana ali za svrhu ove teze, prinuđen sam donekle to učiniti. A teza je da - težnja za pripadanjem, za identifikacijom sa jednom ili više grupa, struktura, mišljenja ili pravaca predstavlja slabost pojedinca i jedan vid kukavičluka. Psihologija mase nam jasno ukazuje da, što je gomila veća, to je manje indvidualnosti, tj. da kada pripadamo gomili nesvjesno gubimo sopstveni, a prihvatamo grupni identitet. Sve ono što smo mi sami, prestajemo biti, svega toga se odričemo u korist grupe kojoj smo odlučili da pripadamo. A kao što je Hegel davno rekao, svaka determinacija je negacija, odnosno svako određenje predstavlja jedno negiranje sebe. Kada sebi pridajemo neka određena, kao recimo da smo pripadnici jedne nacije, jedne vjere, jedne socijalne strukture, partije, umjetničkog pravca, filozofske škole, mi sebi odričemo sve što ne potpada u tu usku odrednicu. Prije nego što sebi damo neko određenje, mi imamo mogućnost da, radeći bilo šta, budemo bilo ko. Ali kada sebe određujemo, sužavamo svoje mogućnosti, prestajemo biti beskrajna duša i beskrajna mogućnost i postajemo jedan sužen prostor. O ovome je već bilo riječi na ovim stranama.

Ovih dana se u Crnoj Gori obilježava 5 godina od rezultata referenduma 2006-te godine i to daje zgodan šlagvort ovoj priči. Plastičan primjer nestanka ličnog u korist grupnog identiteta se dobro vidi na fejsbuku ovih dana. Masovno se mijenja profil slika, koja bi trebala da izražava osobu koja je nosilac profila u zastavu ili grb Crne Gore. Ljudi se svjesno odriču svog vlastitog imena, svog lika, svog identiteta i postaju identitet “crnogorac” u tom najširem mogućem okviru. Nije ovaj problem vezan samo za Crnu Goru, pa tako imamo ljude koji i dalje drže sliku “Pravda za Uroša” podređujući svoj identitet navijačkoj grupi ili “Kosovo je Srbija” itd. Svake godine srediom marta osvanu profili sa likom Zorana Đinđića a ni ja nisam bio imun na ovo pa sam dugo držao libijski grb kao neki neznatan znak podrške libijskom narodu zbog bombardovanja kojem su izloženi već više mjeseci. Moram istaći da, iako gorepomenuto horsko pjevanje želi da vas ubijedi u suprotno, pripadanje i snažna identifikacija postoji svuda, nije samo rezervisana za naciju, religiju ili navijačke grupe. Vi ste odlučili da pripadate i kada jasno kažete i čvrsto vjerujete da ste revolucionar, liberal, komunista, pripadnik ove ili one stranke, borac za ljudska prava, avangardni slikar, egzistencijalni filozof, romantičar, kreacionista i slično, vi ste sebe odredili i podredili vašu individualnost nekoj grupi. Postoji više razloga zašto težnju za pripadanjem možemo vidjeti kao lošu. Gornji stihovi iz pjesme Wind up, grupe Jethro Tull dobro oslikavaju suštinu tih problema. Umjesto da težimo sopstvenim uspjesima, „komponovanju ljepših pjesama“ mi se pozivamo na pripadanje nekoj široj grupi. Tako možemo sebi pripisivati neke trenutne uspjehe ovih grupa, iako mi ničim nismo tome doprinjeli. Svejedno, ako smo mi borci protiv rasizma, ako je u nekoj dalekoj zemlji ukinut aparthejd ponašaćemo se kao da smo sami nečem velikom doprinijeli iako je naša priča protiv rasizma bila svedena na lokalnu kafanu. Isto važi kada uspjeh nacionalne reprezentacije ili našeg vidimo kao potpuno svoj, lako je zaboraviti da smo poslednjih 10 dana proveli u neradu, u buljenju u televizor i besmisleno prelistavanje interneta, mi smo svjetski šampioni, nosioci slobodoumnih ideja koje oslobađaju Bliski istok i tako dalje. Druga varijanta je pripisivanje sebi tih grupnih osobina, pa ako je maksima Crne Gore čojstvo i junaštvo, samim tim što smo crnogorci mi imamo ove osobine, iako smo preksinoć u masi napali jednog, a dan posle bježali od onog ko nam se činio jačim. Tako smo mi borci za siromašne, za radnička prava ako vjerujemo u komunizam iako radnika u životu nismo vidjeli. Ili smo plemeniti i vrijedni jer sebe zovemo borcima za ljudska prava iako ne dižemo glas protiv kršenja istih svuda na svijetu, već samo tamo gdje bi nas platili. Na kraju, pripadnošću maskiramo sopstveni neuspjeh, sakrivamo neodgovornost i imamo osjećaj uspjeha u uspjehu drugih, bez želje da konačno mi nečim pridonesemo ovom svijetu i sebi.

Antiteza: Ne biram ustvari ništa, ni rođenje, ni ime, ni porodicu, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate. Meša Selimović je ovom rečenicom preuzetom iz romana Tvrđava, maltene objasnio čitavu poentu antiteze. Čovjek se rađa sam i ništa od onoga u šta ga to rođenje postavlja on ne bira. A istovremeno smo genetski predodređeni da budemo socijalna bića i nemoguće je biti potpuna individua, kao što je nemoguće biti čist potencijal. Zato umjesto da nam tu individualnost ukradu, mi je poklanjamo, u nadi da će nam ljubav sa kojom smo je poklonili biti vraćena, sa nadom da će nas i naša nacija voljeti i naša religija, naš umjetnički poziv, škola, princip vjerovanja ili naša profesija. Takođe, jako je teško izvlačiti pozitivnu energiju samo iz sebe, pa uspjesi grupa kojima smo odlučili da pripadamo mogu dati novi elan našim težnjama i omogućiti nam da ustanemo i da shvatimo da je sve moguće. Pripadanje grupi nam tako može pojačati naše potencijale ako su osobine koje vežemo za neku grupu zaista naše, a ne umišljene. Ta, već pomenuta ljubav, može da nam pruži više razumjevanja i otvorenosti prema pripadnicima drugih grupa i time može stvoriti nova zajedništva u kojima bi se spojile pozitivne strane obe grupe. Kao isključivi pojedinci, svako grupisanje nam djeluje kao nešto strano i negativno. Suština je da, kao socijalna bića, moramo pripadati nečemu, moramo voljeti neki viši ideal i nalaziti snagu u grupi, a ne samo u sebi.

Sinteza: Metod koji sam koristio u ovom tekstu je bio široko popularan u njemačkoj filozofiji na prelazu osamnaestog u devetnaesti vijek i predstavlja dobar način da se prikaže problematika koja ima svoje lice i naličje. Kao što rekoh, smatram da nečemu moramo pripadati, sad da li je to samo nečiji filozofski pravac, religiozno uvjerenje, fudbalski tim, nacija, politička struja ili sve to kombinovano nije bitno. Bitno je kako se unosimo u naše pripadanje i koliko nam sebe ostaje. Bitno je da ono što prepoznajemo kao vrlinu grupe nalazimo u sebi, ili ako je nemamo da to bude vrlina kojoj težimo, da ne koristimo tu grupnu vrlinu i grupni uspjeh kao opravdanje sopstvene nesposobnosti. Treba prvo biti čovjek, pa tek onda “tim”, “nacija”, “pravac”, “profesija”, “muzički ukus”… Možda još važnije od toga je da nam pripadanje bude most ka drugim ljudima, kako u svojoj, tako i u svim drugim grupama, a ne oruđe preko kojeg ćemo se dijeliti. Grupe su tu da pobijedimo samoću i otuđenost među ljudima, a ne da stvaramo novi način da se razdvojima. Takođe treba znati da je pripadanje vaš ličan čin, koji nije zapisan u kamenu i koji je uvijek izmjenljiv. Ako ste sada jedno, u bilo čemu, sjutra možete biti nešto drugo, to je vaše pravo a ne neka sramota. Zato što su grupe ljudska određenja koje su uglavnom smislili neki prije nas, a ne mi sami. Svojim pristupanjem mi činimo grupu realnom, one postoje zbog našeg pristupanja, ni zbog čega drugog i time predstavljaju još manji razlog za bilo kakve podjele. Moje današnje pripadanje se može zvati Štulićizam, jer čitav dan slušam genijalne stihove možda najboljeg benda na ovim prostorima, čije zalaganje je uvijek bilo Protiv negativnog.