Šta želim da znam?

Jedan od najvećih filozofa svih vremena, pišući svoja kapitalna djela, sebi je postavio 3 veoma važna pitanja:

• Šta mogu da znam?
• Šta treba da činim?
• Čemu mogu da se nadam?

Iz ovoga su proizašle 3 Kantove kritike – Kritika čistog uma, Kritika praktičnog uma i Kritika moći suđenja. Ali u svijetu, a pogotovo u filozofiji danas mi se čini da postoji jedno važnije pitanje, koje bi trebalo da prethodi gorepomenutim, a i svim drugim pitanjima. To pitanje je zapravo i naslov ovog rada – Šta želim da znam? Možda vam zvuči neobično, pa i trivijalno jedno ovakvo pitanje ali ono to nije, pođimo od filozofije. Današnje stanje u njoj je, blago rečeno, na niskom nivou. Disciplina koja je pretendovala da odgovori na svako pitanje, da nam podari znanje o svemu, je u potpunoj defanzivi. Umjesto da se bavi bitnim stvarima, ona proučava trivijalnosti, prevashodno jezik. Kada izreknemo neki sud šta pod time podrazumjevamo? Kada imenujemo neku stvar nekim imenom, šta smo uradili? Ovo su zaista gluposti, i uništavaju ime filozofa, niko ko izučava ovakva pitanja ne bi smio sebe da nazove „ljubiteljom mudrosti“, jer u ovakvim stvarima mudrosti nema. Filozofija nastaje u iščuđavanju, u ispitivanju, u želji da objasnimo sebe, stvari koje nas okružuju, smisao, uzroke i posledice, a ne u jeziku. I ne manje bitno od ovoga je da filozofiju treba podjednako proučavati i proživljavati, to nije nešto što radite prije podne a popodne igrate golf ili slažete domine. To je nešto što vas vrlo rijetko napušta i što vas određuje. Dakle, ako na pitanje „šta želim da znam“ odgovaram sa „šta radim kada izričem neki moralni sud“, sebe ne smijem nazvati filozofom, i moram priznati da moj rad neće postići nikakav napredak. Jer, zašto filozofiramo, zašto istražujemo? Ja lično želim da objasnim sebi (a ako je moguće i još nekome) zašto postojim, kako postojim, da li imam neki smisao a nakon toga i šta je duša, kakav je Bog, kakav je moj odnos sa Njim itd. Mislim da bi svaki filozof, naučnik, ustvari svaki čovjek trebao sebi postaviti jedno takvo pitanje, i time će shvatiti i nešto o sebi. Teško da ćemo profitirati od odlaska na Mars ili od upoznavanja sa vanzemaljcima ako i dalje ne znamo šta je duša? Džabe nam shvatanje evolutivnog lanca dupljara ako ne shvatamo zašto volimo, zašto žudimo, zašto na kraju krajeva, mislimo. Potrebno je preispitati prioritete u današnjoj intelektualnoj zajednici jer pravog umnog napretka teško da će biti, dokle god ne prestanemo da se bavimo trivijalnim stvarima za samog čovjeka. Ako ne postoji jasno definisan smisao života, onda je on baš u traženju tog smisla, a mi ga tražimo na svim pogrešnim mjestima. Stanislav Lem (neka počiva u miru) je to divno pokazao u jednom od svojih najboljih romana, u Solarisu: čovjek se sreće sa inteligentnom planetom-okeanom, koji je toliko superiorniji da je čovjeku potpuno stran, potpuno neshvatljiv. Iako je čovjek uspio da istraži dubine svemira, naišavši na Solaris je shvatio da ne zna ništa, zato što ne zna sebe. Ovakav trend neznanja bi mogao da traje dokle god postoji ljudska rasa, ali ja se nadam da će se čovječanstvo urazumiti. Pravi napredak nije u stvaranju lagodnijeg života preko tehnologije, pravi napredak je uzdizanje onog umnog u sebi

Ifigenijina smrt u Aulidi

„Mudar je Sofokle, mudriji Euripid, a najmudriji među svim Grcima je onaj koga zovu Sokrat“. Biti drugi po mudrosti na prostoru koji je predstavljala antička Grčka i nije tako mala stvar (a proročištu u Delfima treba vjerovati) te kad gledate tragediju koja je izašla iz pera takvog uma očekujete da režiser što više ispoštuje originalni tekst i da vas oduševi. Sa zadovoljstvom moram reći da je to režiseru Stevanu Bodroži pošlo za rukom i valja mu čestitati na takvom uspjehu. Za one koji nisu poznati sa radnjom tragedije predočiću im ukratko njenu postavku – Grčka vojska se okupila u Aulidi, spremna da napadne Troju ali iz nekog razloga polazak se dugo vremena odlaže. Problem je u tome da je vrač Kalhant prorekao loše uslove za plovidbu morem sve dok se Artemidi ne prinese žrtva, a kao žrtva se zahtjeva Ifigenija, najodanija ćerka grčkog vođe Agamemnona. Scenografija je prilično jednostavna ali efektna (pogotovo muzika), dok su kostimi jako čudni jer niti su u skladu sa antičkim vremenom, niti su savremeni te nije baš najjasnije šta su autori pokušali sa njima da postignu. A sad o bitnim stvarima, gluma je na vrlo visokom nivou. Za to je najzaslužniji odličan pozorišni glumac Slobodan Beštić koji je na vrhunskom nivou prikazao jednog tragičnog junaka. A Agamemnonova sudbina i dilema je jedna od najsnažnijih u antičkim dramama (meni lično jača i od Edipa i od Antigone), jer se sukobljavaju čast i ljubav, obaveze vođe, kralja i obaveze oca, racionalno i emotivno. I zato snažno odzvanjaju riječi: „Šta sam ja u odnosu na cijelu Grčku“? A Beštić je tu dilemu odlično dočarao, mi tokom cijele drame gledamo jednog velikog čovjeka kako se lomi između dve sudbine, između dve dužnosti i kao što Agamemnom svojom sudbinom nosi čitavu Grčku vojsku, tako Beštić nosi ovu predstavu, njegove suze su i suze svih koji su uživali u predstavi. Što se ostalih likova tiče, Marija Vicković kao Ifigenija se pokazala u dobrom svjetlu, pokazujući nam jasnu transformaciju od nezrele djevojke („ja želim da živim, a ne da sad slavno umrem“) do junaka, spremnog da se žrtvuje za dobrobit svih (i čije će herojstvo biti nagrađeno). Za razliku od njih dvoje Branko Vidaković kao Menelaj i Stela Ćetković kao Klitemnestra su malo slabije odradili svoj posao. Naime, nisam mogao da se otmem utisku da su njihovi likovi prenaglašeni te time i nerealni, mada podvlačim da je to moj lični utisak. Još moram pohvaliti hor koji predstavlja jedna osoba (Sonja Knežević ili Hana Jovčić, zavisno od izvođenja) i u kombinaciji slabog svjetla, snažne muzike ostavlja sasvim dobar utisak (a prenijeti Grčki hor iz tragedija nije jednostavno te čestitam režiseru). U prethodnom radu sam pomenuo da se nadam da će me ova predstava dovesti do katarze i ona je to svakako uspjela, zahvaljujući i literarnom predlošku i režiseru i glumcima, predstava vas nikako ne ostavlja ravnodušnog, nezadovoljnog ili tužnog. Ona podstiče na razmišljanje o mnogo čemu (što će naravno varirati od osobe do osobe, i to je dobro) te mogu reći da je efektna u svakom pogledu. Preporučujem svakom ljubitelju pozorišta i grčkih drama.

Blagoslov katarze

Zaista mi je teško da procjenim kakav bih čovjek bio da nemam mogućnost emotivnog pražnjenja kroz umjetnost. Katarza kao pojam dolazi od grčke riječi katharsis što znači čišćenje i najkraće rečeno predstavlja očišćenje duše od čulnosti. Aristotel je govorio da je funkcija umjetnosti da pojedinca dovede do katarze, vodeći ga u smijeh i u plač, oslobađajući ga od iracionalnog. Iz ovoga se može zaključiti da čovjek, koji dovoljno često dovodi sebe u katarzu, bolje sagledava stvari oko sebe, bolje reaguje, jer je racionalniji, smireniji i skladniji. Ali, čovjek ne može a da se ne zapita – koliko je to zapravo dobro? Da li racionalizacija dovodi do zahlađenja u čovjeku? Da li moramo iracionalno postupati da bi bili ljudi ili je to samo mit, stvoren od nekih pjesnika ili umjetnika druge vrste, kojima je to iracionalno bliže i koji su u takvom stanju češće? Jer, teško je očekivati da umjetnici sami sebe kroz svoja djela dolaze do katarze, oni se moraju prazniti na drugačiji način. Ali, s obzirom da sebe ne nazivam umjetnikom, nisam prozvan da pričam o tome te ću priču o njima završiti isključivo na nagađanjima. Koji je pravi momenat katarze? Sam kraj priče, neki tužan ili srećan momenat u filmu? Odgovor je da to nije nijedan od njih, tj. da je katarza potpuno intimno iskustvo, koje varira od osobe do osobe. I to je ono što je najljepše, što svakog oslobađa drugačiji momenat, što katarza nema pravilo, što je ne možete vještački prouzrokovati u sebi ili u drugima. Zato sam taj momenat meni postaje sve problematičniji, jer sam previše sebe navikavao na taj vid pražnjenja, te su me tužne stvari iz života jedva doticale, sve komplikovanije emocije su izlazile kroz umjenost. Ali šta da radim kada nemam na čemu da se ispraznim? Kada me one stare stvari koje su prouzrokovale katarzu u meni ne dotiču više a potreba za njom postoji? To je nešto čega se pribojavam i nešto što me stiže s vremena na vrijeme. Hladnu racionalnost nije lako zadržati, emocije su uvjek tu, a iracionalno ponašanje samo čeka kada će se ispoljiti i uništiti nešto lijepo, zavladati čovjekom i odvući ga u nešto što nije želio. Večeras idem da gledam Euripidovu tragediju „Ifigenijina smrt u Aulidi“, grčki tragičari su majstori dovođenja do katarze, možda će to pomoći.

Šta izabrati? (muke jednog stvaraoca)

Sreća je ono što se želi zbog nje same, i ona je jedinstvena po tome. Ovo je jedna od glavnih poenti Aristotelove „Nikomahove Etike“ jednog od najbitnijih djela u tom području filozofije. I teško je ne složiti se sa ovim što Aristotel kaže, sreća je ono stanje koje sebi (i drugima) želimo u svakom trenutku, ono što želimo svakim uzdahom i čemu se uvjek nadamo. Kako sada ovo povezati sa naslovom? Ako je naslov „šta izabrati“ a sreća je ono što uvjek želimo, rješenje je očigledno zar ne? Ipak, za stvaraoce pravila su nešto drukčija. Ako neko želi da bude plodan i uspješan pjesnik, slikar, filozof ne može željeti da bude srećan, mora na sebe uvjek da priziva neku nesreću. Ovo nije teško utvrditi, dovoljno je samo pogledati živote najslavnijih i vidjeti da niko od njih nije imao: normalnu porodicu, dobro okruženje, fino obrazovanje, dobru ženu/dobrog muža, poslušnu i kasnije uspješnu djecu, razumjevanje kolega i okoline... Neki su imali nešto od ovoga, al nema te osobe koja je sve objedinila, a malo njih je imalo išta od ovih okolnosti koje smatramo potrebnim za sreću pojedinca. Srećan čovjek nema potrebu da razmišlja o fizičkim i metafizičkim problemima, nema ambicije da piše pjesme, zadovoljan je u svom trenutku i uživa. S druge strane umjetnik ili filozof koji je u muci je stalno podstaknut da stvara, da svojim radom utiče na svijet ili makar na sebe. Pogledajte sad u kakvu se nemoguću dilemu dovodi bilo kakav intelektualac, niko razuman ne može sebi poželjeti stalnu nesreću i muku, stalnu neizvjesnost ali takođe nijedan intelektualac, nijedan stvaraoc neće voljno pristati na to da njegova misao bude slaba, da ništa njome ne postigne, da se nikad ne izrazi onako kako bi želio. Postoje pojedinci koji su donekle uspjeli da spoje normalan život i stvaranje ali oni su malobrojni (te su vjerovatno bili najizuzetniji) ili je njihova sređenost prešla granice normale – paradigmatičan primjer je Imanuel Kant čija savršena sređenost života uništava bilo kakav normalan um jer čovjek nije mašina. Naravno, mogli bi reći da nesreća jednog stvaraoca ne mora biti konstantna, čak kada bi sumirali njegov život mogli bi da zaključimo da je imao više srećnih nego nesrećnih momenata ali zapitajte sebe ili bilo koga drugog – želiš li u ovom momentu da budeš nesrećan? Pristaješ li to da sledećih godinu dana budeš nesrećan, možda ćeš nakon toga biti srećan, a možda i ne? Jer ni pristanak na tako nešto ne garantuje stvaranje, ali je ono bez patnje nemoguće. Na kraju stavljeni smo pred nemoguć izbor, makar je to moje mišljenje. Maštam o jednom idealnom svijetu, nacrtanom za dječaka, lišenog filozofskih problema, ljubavnih rastanaka i lišenog zemljine teže...

Srećni završeci

Zapitajte se koliko ste puta čuli ili sami pomislili da je taj i taj film ili ta i ta knjiga dobra zato što ima nesrećan kraj i kako su priče sa srećnim krajem bezvrijedne? Vjerovatno daleko više puta nego što ste čuli neku pohvalu jednog srećnog kraja ili neku želju za srećnim krajem u nekoj priči. Šta je to u hepiendu što nas toliko odbija? Da li je u pitanju neka sadistička želja da i fiktivni likovi na filmu, knjizi u pjesmama pate zato što smatramo da i sami patimo? Ne možete poreći da skoro svako ko drži do sebe i svog „ukusa“ ne smatra srećne završetke nešto glupljim i nerealnijim od onih nesrećnih. Jedini trenuci kada srećne završetke bespogovorno prihvatamo su neke fantastične, nerealne, neozbiljne priče ali u bilo čemu što makar miriše na realnost pljujemo po hepiendu. Zašto smatramo svoje živote tako jadnim i ništavnim i zašto pamtimo isključivo loše stvari nije lako pojasniti ali konstanta želja za patnjom u nekom izmišljenom svijetu to pokazuje. Ogorčenost je, po mom mišljenju, jedno stanje koje nas rijetko kada napušta, u cijelom našem životu. Samo po sebi, to stanje nije tako loše, naročito kod mladog čovjeka, zato što ga pokreće, zato što mu daje smisao i potrebu za njegovim postojanjem. Da nije ogorčenosti, ne bismo vidjeli da je nešto oko nas pogrešno i ne bi to pokušali da popravimo, te bi bili u jednoj stalnoj letargiji. Možda je i ovdje rješenje mog pitanja – u nemogćnosti da se izborimo sa sopstvenom ogorčenošću projektujemo to na protagoniste priča, u želji da i oni pate i da se muče, jer nisu ništa bolji od nas. U suštini ovo kvari jedan smisao umjetnosti koji je, po mom mišljenju, veoma bitan – katarzu. Jer mogućnost da izbacimo ekstremne emocije, plač i smijeh, nisu velike ako stalno zauzimamo negativan stav prema onima koji nose priču. Na ovu temu bi vjerovatno moglo još štošta da se kaže al to je to zasad.

Radikalna pedagoška misao

Da se odmah ogradim o ovo što ću sada napisati, ne bih želio da ikad bude potrebno da se ovako nešto obistini ali sam prinuđen da zastupam jedno ovako radikalno stanovište svim onim što vidim u današnjem društvu. Gdje je najveći problem? Po meni, to nije ni nestabilnost Balkana, ni trenutno slaba ekonomska situacija, ni Rusi ni Amerikanci, već mlađe generacije koje uskoro stupaju u punoljetstvo, dobijaju pravo glasa i kroje državnu sudbinu. Dovoljno je samo baciti pogled na novinske članke, u Politici koja je najmanje senzacionalistička od svih koje možemo kupiti, i naći ćemo dva podugačka članka o devijantnom ponašanju maloljetnika. U prvom slučaju radi se o seksualnom zlostavljanju koje su dvanaest polumaturanata osnovne škole u Nišu izveli nad njihovom školskom „drugaricom“ (kakvo je to drugarstvo, zaista ne znam), u drugom je tuča u srednjoj školi gdje je jedan sedamnaestogodišnjak potegao sjekiru koju je nosio u svojoj školskoj torbi. Ovo je naravno samo vrh ledenog brijega, pucnjave po školama, kriminal i raznorazni obračuni postaju svakodnevica.

Koga treba okriviti za ovo? Tešku ekonomsku situaciju? Nasilje koje djeca viđaju u filmovima i kompjuterskim igrama? Globalno zagrijevanje? Možemo ovako tražiti sledećih nekoliko godina a previđamo da je problem u roditeljima i da tu nešto ozbiljno treba uraditi. Kako znam da nije problem u bilo čemu gore pomenutom? Jednostavno prethodne generacije su živjele u prilično težim i nasilnijim vremenima pa takvih problema nije bilo. Recimo dok je moja generacija išla u osnovnu školu, najgore se živjelo u zadnjih pedeset (a vjerovatno i više) godina, bio je rat, diktatura Miloševića i njegovih potčinjenih, bila je ogromna represija pa opet niste mogli nigdje da čujete da su djevojčice silovali, dječake ubijali i oružane pljačke vršili osnovci. Problem je pretjerani liberalizam prema djeci, nazainteresovanost roditelja, loš obrazovni sistem i tome treba nekako stati na kraj. U zapadnim zemljama potrebna vam je dozvola za kućnog ljubimca ali djecu može imati svako (pa i najteži zločinci) i to nikako ne valja. Ali moja ideja se ne bavi zabranom rađanja djece, štaviše nikad to ne bih ni pomislio, moja misao se bavi nečim drugim, vaspitavanjem sve djece. Mališane treba da vaspitava država i to čim prohodaju (kažu da se karakter djece razvija do treće godine) i da oni nemaju nikakvog dodira sa svojom pravom porodicom sve do punoljetstva. Država bi za tu priliku trebala da sakupi veliki tim najvećih apolitičnih stručnjaka iz oblasti pedagogije, psihologije, sociologije, filozofije, filologije, socialnog rada... koji bi odredio pun obrazovni program te djece, koji bi se prevashodno sastojao od raznovrsne literature i sportsko-rekreativnih djelatnosti ali i muzike, filmova, pozorišta. Osnovno obrazovanje bi tako trebalo da bude isto za sve, dok bi se za srednjoškolsko obrazovanje djeca upućivala po svojim sklonostima i mogućnostima a visokoškolsko obrazovanje bi bilo omogućeno samo najboljima i svaki pojedinac bi ga mogao birati za sebe.

Koje su moguće kritike ovog sistema? Prvenstveno ta da iako postoji devijantna omladina, više je one pristojne i perspektivne i njima bi se odrekla mogućnost roditeljske ljubavi (i djeci i roditeljima) i zašto bi oni zaslužili takvu kaznu? Naprotiv, ove mjere nisu kazna već briga upravo za tu djecu koja neće biti izložena bilo kakvom stresu od svojih vršnjaka, neće biti u opasnosti da poginu u školskom dvorištu a osobe koje bi bile zadužene za staranje i obrazovanje bi bile pažljivo odabrane i morale bi da pruže jednaku ljubav svima. Ovakav sistem bi obezbjedio jednakost, jer djeca predsjednika i bogataša će imati isti tretman kao i djeca siromašnih i imaće jednaku mogućnost da se pokažu (a ne da noseći gajbice zarađuju za mercedese), obrazovanje se ne bi plaćalo i došlo bi do nečeg nezampamćenog u istoriji, obrazovni sistem i ljudi u njemu bi bili najplaćeniji i najbitniji u društvu jer je njihov posao najbitniji i treba ih stimulisati da budu nepristrasni i stručni. Za kraj još samo da istaknem da ovakav sistem ne bi predugo trajao. Roditeljstvo bi se povratilo kod onih koji su prošli ovaj sistem, dakle za nekih četrdeset godina bi ovakva institucija obrazovanja bila nepotrebna ali bi za svaki slučaj postojala (u slučaju da stvari ponovo pođu naopako). Nadam se da nema potrebe za ovako teškom i radikalnom procedurom, ali svakim danom sve sam manje i manje uvjeren u to.

Ma ništa se neće promjeniti (iliti pozitivne i negativne strane razdruživanja Srbije i Crne Gore godinu dana poslije)

Neki će se sjetiti da je ovo bila jedna od parola crnogorskih zvaničnika koji su reklamirali nezavisnost kao najbolju opciju pa je red da nakon godinu ipo dana pogledamo šta se to promjenilo? Da li se zaista sve popravilo, da li je čitava ta ekskurzija išta vredjela ili su svi povučeni za nos od crnogorskih vlastodržaca još jednom. Evropske (ustvari evroatlanstske) integracije su vjerovatno glavni adut te vesele družine, mada kada čovjek pogleda jasno je da na tom planu ništa nismo dobili. U program Partnerstvo za mir smo ušli istovremeno sa Srbijom i BiH, dakle sve je isto. Istina je da smo brže potpisali Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju od Srbije ali po poslednjim najavama Srbija će taj dokument potpisati sa Evropskom Unijom 28-og januara dakle razlika je minorna dva mjeseca. Ta razlika tek postaje nebitna kada oslušnemo izjave visokih evropskih zvaničnika koji žele da Srbiji daju status kandidata za ulazak u Evropsku Uniju krajem 2008. godine dok se za Crnu Goru priča da će taj status moći da dobije tek tokom 2009. godine. Šta je još važno? Vjerovatno za moju generaciju najbitnije, sporazum o viznim olakšicama je prvo potpisan sa Srbijom što dalje znači da će pravna naslednica bivše državne zajednice prije doći na bijelu šengen listu od nezavisne Crne Gore. Dakle, kada govorimo o većoj evropeizaciji Crne Gore nakon dobijanja nezavisnosti moramo konstatovati da je izgleda država Srbija bolje prošla.

Što se posla i prosperiteta tiče, dovoljno je baciti jedan ili dva pogleda na 13 000 km² površine Crne Gore i zaključiti da je sve ostalo apsolutno isto. Ne volim brojke i mlataranje njima te ne mogu dati konkretne dokaze, ali ako je neko zainteresovan može da provjeri, i pretpostavljam da neće naći bilo kakve fantastične skokove izvoza, društveno-privrednog dohotka po glavi stanovnika itd. Naš glavni grad je dobio i prvog počasnog stanovnika od kada je država stekla nezavisnost a to je glavom i bradom Stipe Mesić, predsjednik Hrvatske. Kakva se ovdje poruka šalje društvu, a da nije sramotno istaći je? Ili ona da treba sve živo uraditi da bi se umilili (takoreći šlihtali) susjedu da bi nam oprostio grjehove „ratnika za mir“ koji kroje državnu politiku Crne Gore ili da je Stipe Mesić zaista zaslužan uprkos tome što koristi govor mržnje, slavi etničko čiščenje (operacije Oluja i Bljesak) i što je jedan od poslednjih izdanaka jedne zločinačke generacije koja je uništila život skoro svima na teritoriji bivše SFRJ (u toj ekipi su i Milošević, Tuđman, Izetbegović, Đukanović, Bulatović, pa redom svi ratni zločinci...)? Da li su ovo vrijednosti moderne evropske Crne Gore? Da li za ovo treba da se borimo, da za ovakve počasti klimamo glavom i smatramo da je sve u redu? Možda će neko pogrešno pomisliti i navesti da ja ovo govorim isključivo zbog toga toga što je Mesić hrvatske nacionalnosti ali taj neko se grdno vara. Ne bi meni smetalo da je bilo ko iz bivših SFRJ republika dobio tu nagradu al da je umjesto slavlja ratnih zločina bio čovjek koji se stalno zalagao za mir, stalno pričao protiv nasilja, protiv ovih koji su pokušali svima da nam unište život i koji su na taj način željeli dobro svima nama, recimo Lordan Zafranović, Branimir Džoni Štulić, Darko Rundek... Svi oni su hrvatske nacionalnosti ali možda bi se crnogorski vlastodršci osjetili pogođenim (kompleksi niže vrijednosti( takvim gestom jer za razliku od Mesića, ovi umjetnici su na razne načine pokazali veću ljudskost od naših političara. Usput smo dobili vrlo loš ustav koji povređuje jedno osnovno ljudsko pravo – pravo na domicilno državljanstvo, koje nam se ukida ako prihvatimo državljanstvo neke druge zemlje tj. ako potražimo sreću negdje drugdje jer nam naša država jasno poručuje da su u njoj ne poštuju prave vrijednosti. Taj ustav je takođe vrlo zanimljiv jer za državni jezik postavlja onaj kojim govori svega 20% populacije što je slučaj nezapamćen u svijetu ali u Crnoj Gori je izgleda sve moguće. Uostalom to je jedina meni poznata država koja njeguje fašistoidno nasleđe kvislinga Sekule Drljevića kroz himnu i državnu zastavu čime jasno pokazuje da njeguje fašistički duh iako je taj sistem propao prije više od 60 godina.

Za kraj da navedemo neke praktične minuse razdruživanje državne zajednice, ja kao student sam putovao od Bara do Beograda i nazad za vozom za 23 evra – cijena povratne karte sa kušetom u oba pravca, sada je samo karta u jednom pravcu (bez rezervacije) 19 evra za mlađe od 26 godina a za starije 24 evra. Usput imamo dvije carinske kontrole a vozovi i pruge kojima putuju samo što se ne raspadnu. Telefonski pozivi su nekoliko puta skuplji a rodbina je svima raširena na obe ove države, plus moramo da okrenemo 00381 ako zovemo Srbiju iz Crne Gore ili 99382 ako zovemo Crnu Goru iz Srbije. Praktične koristi nigdje nema, ja vidim samo minuse, šteta što niko od crnogorskih političara i intelektualaca koji su se zalagali za razdruživanje ne izađe i jasno kaže da je taj projekat bio potpuno nepotreban i da je urađen samo da bi se omogućilo još veće bogaćenje nekolicine porodica i da bi se zadovoljila sujeta još nekolicine ljudi.