Šta je pisac htio da kaže?

Koliko smo puta ovako nešto čuli u školi? Svako drugo djelo je moralo imati neku skrivenu poruku, te smo svi vrijedno tražili šta je pisac htio reći. Naravno, uz to je uvijek išao, ne tako maštovit ali, svakako tačan odgovor – to što je on htio da kaže je i napisao, nema potrebe za prevelikim mudrovanjem (sa nekim časnim i vrlo nečasnim izuzecima). Ali, nisam o tome htio da pričam, ovaj tekst je vezan za nešto drugo. Ovo pitanje postavlja izrazito često a da nismo ni sami svjesni. Taj „pisac“ mogu biti drugi ljudi, okolnosti, državno uređenje, sudbina, Bog. Mene posebno interesuje ovaj poslednji, pošto je On kao „pisac-autor“ najčešće prozvan iz naših usta. Ljudska priroda je sklona da na svaki način izbjegne krivicu, da sebe opravda na najoriginalnije načine, lovačke priče su u suštini čisto amaterstvo naspram ovoga. Jedina prava razlika je u tome što kad se opravdavamo nismo svjesni tih laži i izvlačenja, dok u lovačkim pričama jesmo. Da li je situacija nešto bolja ako nema Boga te nemamo tog nekog „pisca“ kome se možemo žaliti? Moje iskustvo se ne slaže sa tim, i ti ljudi nađu načina da se opravdavaju, da traže objašnjenje i da se žale ko zna kome. Zapravo kod njih se izgleda obistinila ona Sartrova da to što on smatra da nema Boga nije nikakvo olakšanje, to zapravo vrlo otežava stvari jer je mnogo teže održati čovještvo u nama ako nemamo nikakav autoritet na koji ćemo se pozvati, ako dolazimo ni iz čega i vraćamo se ni u šta. Dakle, ovaj problem postoji kod svih, svi težimo tome. Zbog čega je to tako? Na to je odgovor vrlo jednostavan, ljudi bježe od odgovornosti, teško im je preuzeti odgovornost kad biraju u koji će lokal otići da popiju kafu a kamoli za sopstveni neuspjeh. U takvim situacijama je nezaobilazno prvo opisati sebe, koji je u svakom smislu dobra, pametna i krasna osoba i onda zlu sudbinu i sve moguće činioce koji su tu divnu osobu spriječili da uspe te na kraju prozivati „pisca“, ili već nekoga, šta je htio da kaže i kako je to dozvolio. Postoji i druga varijanta, u kome se žalimo na nedostatak talenta u svemu, ili u to kako nikad nismo imali dovoljno dobru ideju, a bili bi sjajni pisci i muzičari, kako eto ništa nije dovoljno savršeno da bi započeli. Kad bi probali, možda bi i vidjeli u čemu valjamo, kada bi malo razvijali bilo koji talenat shvatili bi da ih imamo više nego dovoljno i da zapravo možemo da izaberemo koji je onaj koji nam se najviše dopada i koji bi da guramo do kraja. Opet s druge strane kada griješimo i svjesni smo toga, kada idemo na štetu drugih sklanjamo se pod floskule tipa „Bog zna da sam dobar“ pa će valjda sada pogledati na drugu stranu? Naravno tada nam „pisac“ nije problematičan, tada je sve u redu sa njim. Možemo i takođe da govorimo da znamo da je nešto dobro ili loše, da čak i znamo da smo učinili nešto što ne valja ali se onda krijemo pod sopstvenom neodgovornošću, „znam ja da je to loše ali nisam ja to htio tako da se desi, šta ću, neodgovoran sam“. Pa preuzmi odgovornost, jer si inače gori i od onog što čini zlo zato što mu je ćef. Ne kažem da je u životu uvijek sve pravedno, da nekad uradimo sve ispravno a da rezultat bude poražavajući ali to je život, niko nije rekao da će biti lako. Razmislite o tome da su vam se i neke dobre stvari desile same od sebe, da ste se maltene pustili niz vodu i samo gledali kako vam pristižu sve bolje i bolje okolnosti, kako uživate a da niste skoro ništa uložili u to. Bilo je takvih situacija zar ne? Šta je pisac htio da kaže? Možda da damo sve od sebe, jer to je jedino što možemo i da vidimo kakav će biti rezultat. Ako je loš, a vjernici smo, idemo po onoj – od Boga smo primali dobra, zar zla nećemo primati (jer ko zna kako se to uklapa u višu sliku)? Ako smo pak ateisti, to sve ionako nije bitno, mi gajimo čovještvo i dajemo maksimum zbog nas i ljudi do kojih nam je stalo, a pošto je sve bez smisla, zašto bi rezultati naših želja i njihovih ostvarenja bili smisleniji? Ogorčenost sama po sebi i nije tako loša (ali to već zahtjeva posebnu temu) bitno je da ne preraste u neko bolesno očajanje i samosažaljenje. Na kraju, ono zbog čega spavamo uveče je znanje da smo se potrudili, da smo učinili sve što smo mogli. Nije na nama da bude voljeni, proslavljeni, poštovani, to dolazi od drugih ljudi. Na nama je da volimo, slavimo vrijednosti i poštujemo zaslužne i da, trudeći se, možda jednog dana i mi to zaslužimo. Ako i ne zaslužimo, bitno je to da smo pokušali. I onda nam samo ostaje da se pomirimo sa sudbinom, da je ugradimo u sebe i nastavimo dalje.

Lažni romantizam

Želio bih da ispitam nešto, što bi mogla da bude pojava potpuno suprotna onoj o kojoj sam pisao u prethodnom tekstu, zapravo ekstrem koji ide u drugom pravcu. Što je još čudnija ista osoba može ići i na jedno i drugo, vjerovatno jedini slučaj u kojem neko može objediniti i podjednako učestvovati u dva, naizgled suprotstavljena ekstrema. Naravno svima je jasno da se ovdje ne radi o lažnoj verziji pravca mišljenja popularnog u osamnaestom vijeku (mada i toga ima) već o nekom lažnom romantiziranju svojih osjećanja, radnji i slično. Daću nekoliko primjera: „Sve prave su ljubavi tužne“; „Ne mogu voljeti nijednu drugu osobu sem te i te“, „Sva ljepota mora umrijeti“; primjera je više nego što je to zdravo za jedan ovakav tekst. Sad, možda bi sve ove izjave mogle biti tačne. Šta je to što ih čini lažnim? Jedna vrlo jasna stvar, to su uvjek određene fiks-ideje, koje je neka osoba sebi uvrtila u glavu zato što joj je tako lakše, zato što onda ima neku sigurnu slamku za koju se uvjek može uhvatiti i koju je pogrešno ugradila u sebe. Kada mislite da su je prava ljubav uvjek tužna, dovoljno je da pogledate oko sebe i nađete više nego dovoljno primjera koji će vas demantovati. Ali ovim osobama to nije baš lako shvatiti, zato što sa takvim izjavama vi imate osjećaj da živite u nekim velikim pričama, da proživaljavate velike stvari i da su vaše muke zapravo, izuzetne i samim tim opravdane. A ako živite neki ovakav život, onda sve što vam se događa ima neki ogroman značaj, vi ste zapravo dio nekih velikih stvari i lako možete da izbrišete svoju odgovornost, jer sebe vidite malim pred tim velikim događajima. Da li je ovo fiks-ideja? Mislim da je prilično jasno da jeste. Uzmimo drugi primjer – da možete voljeti samo jednu osobu te niste sposobni voljeti neku drugu, iako je ta prva ko zna gdje sad, ko zna kakva i slično. Ovdje prvo treba postaviti pitanje da li smo to zalutali u neku Čehovljevu dramu gdje ljudi imaju ovakve budalaste ideje? Za početak ako je to neka davna „ljubav“ nešto prošlo i drugačije, to znači da je davno izgubilo taj pravi značaj ljubavi. O čemu se zapravo radi? Onaj koji izjavi tako nešto ne voli tu svoju osobu, već zapravo svoju bivšu ljubav prema toj osobi, voli samo svoje osjećanje i voli da je u njemu. To je kao što vidimo sa jedne strane prilično sebično, jer kad se stvari svedu, dolazi do toga da volite sebe, volite sebe kad ste zaljubljeni i ako mislite da ne možete voliti nikog drugog, to nije zato što ste zarobljeni u toj staroj ljubavi već zato što ne želite izaći iz samoljublja u kom ste sigurni. I zato to predstavlja fiks-ideju i lažno romantiziranje nekog, davno izgubljenog stanja. Naravno, nakon što se izađe iz neke veze i dalje postoje osjećanja, jaka i prava ali ja ne govorim o njima. Takva osjećanja prođu, ako ne odmah, onda poslije nekog vremena, ali ni tada se ne daju izjave slične onoj o kojoj se ovdje radi. Nadam se da sam sada dobro predstavio svoju poentu i ovu pojavu. Lažni romantizam postoji iz mnogobrojnih razloga, ali najčešće iz želje da se sebi da na cijeni, da se opravdaju sopstveni neuspjesi ili iz proste želje da se živi po nekoj formuli za koju mislite da je ispravna, bilo da ste je pokupili iz knjiga, sa filma ili je sami izmaštali. Iz toga slijedi da je vjerovatno neka forma nezrelosti ili nespremnosti na određene sfere života i kao takvi treba da prođu. Samo je bitno primjetiti ih i odbaciti ih, ako nešto ne valja, možda jednostavno ne valja, bez potrebe da se unose u to tragične vječne priče ili da se postavlja cio svijet na taj način da se opravda vaše trenutno stanje.

Emotivni racionalizam

Dugo vremena već pokušavam da napišem tekst o Australiji u kojoj sam proveo 3 savršene sedmice ali mi nikako ne ide, valjda nisam dovoljno sposoban da pišem putopise pa da probijem vakuum (a možda u međuvremenu i dođe inspiracija za tu priču). Zato razbijam ovu blokadu sa temom o kojoj sam vodio dva razgovora ovih dana a i o kojoj sam razmišljao u par navrata. Vjerovatno ste svi čuli o tome kad neka osoba nazobve drugu emotivno racionalnijom, ili čak inteligentnijom. S tim što smatram da nešto takvo ne postoji, da je to najgori mogući oksimoron, jer gdje ima racionalnosti emocije suštinski nestaju. Možemo biti emotivno zreli ili nezreli, ali racionalni, to je zaista teško. Ako neko ulazi u bilo kakav odnos sa nekim rezervama, slobodno pišite propalo. Čim se kreće sa raznovrsnim intelektualnim analizama šanse su izrazito male da iz toga nešto konkretno može izaći. Razmislite sami o tome, da li volite svoju porodicu, svoje najbliže prijatelje sa nekim rezervama? Da li ste ulazili u to sa nekim blokadama, sa rezervama ili ste na neki način bili potpuno otvoreni? To ne znači da će se sve otvoriti odmah, na početku, već da će taj odnos postepeno rasti, dok ne bude najbolji mogući. Isto važi za svaki vid odnosa, naročito onaj prema suprotnom polu, jedini način da nešto lijepo od toga ispadne je kada ste otvoreni za sve mogućnosti, kada ne postavljate granice emocijama i kada puštate da vas vodi taj odnos. Jer, ako rizikujete, tada možete nešto dobiti, ako nikad ne rizikujete ništa ne možete izgubiti iz prostog razloga što ništa nemate, imate samo sebe, neki privid ličnog integriteta koji ne vrijedi ničemu. Iz prostog razloga što se sve religije, ogroman broj filozofa i pisaca, umjetnika uopšte slaže da je ljubav upravo to što nas obilježava, što nas upotpunjuje, zbog čega bivamo srećni. I ako samo zatvoreni za to, ako se toga pribojavamo iz nekog razloga što bi mogli da budemo povređeni ili osramoćeni, baš onda nemamo ništa, jer bez toga slabo čemu vrijedimo, u svakom slučaju vrijedimo mnogo manje nego da smo probali pa kao bili osramoćeni. Racionalizam u tim slučajevima je upravo oklijevanje, situacije u kojima kombinuje, u kojima ostavljamo razne opcije otvorene i ne bivamo usresređeni, a baš tada gušimo emocije. I zato nema te kovanice emotivni racionalizam, makar ne u onome što bi nazivali ljubav, bilo prema roditelju, sestri, prijatelju ili suprotnom polu. Jer gdje rezonovanje počinje, emocije i vjera nestaju. Ne znam zašto sam sve ovo pisao, vjerovatno iz jednostavnog razloga da razbijem ovu dvomjesečnu blokadu, ne zamjerite na konfuznijem tipu teksta, vratiću se u formu.

Pisati priču

Želim da počnem da pišem priču. Ne znam zašto ali mi je itekako primamljiva ta ideja. Nazvati sebe piscem, e to zvuči baš dobro. Vidim čak i naslovnicu svoje knjige, elegantne korice finog formata, prigodna fotografija i moje ime pri vrhu. U kvalitetnijim novinama dajem intervju, odgovarajući na pitanja iz raznih branši. Još ako posle toga nastavim da se probijam možda dobijem lijepe pohvale nekih bitnijih pisaca. Pol Oster izjavljuje kako ga je iznenadio taj mladi čovjek sa svojim idejama i neobičnim stilom i da bi volio da ima više takvih u generacijama koje dolaze dok Tom Vejts želi da iskoristi neke motive za jednu svoju pjesmu. Nisam još ni počeo pisati a sanjaranje me daleko odvelo. Baš sam budala. Ajde da usporim, razmislim. O čemu bih pisao? Kako biti originalan, smislen i uz to zanimljiv? Zašto se prije mene rodilo toliko velikih umova koji su na svaku temu dali neki dobar odgovor, pokrili sva značajna polja, napunili stupce i stupce genijalnim idejama, originalnim stavovima i prelijepim pričama? To zaista nije fer. Kako čovjek nešto da kaže o bilo kojoj velikoj ideji sada? Odakle mi pravo na mišljenje o nečemu o čemu je Dostojevski već sve rekao? Mogao bih pak pisati o nekom svom iskustvu, nečemu zanimljivom vrijednom pomena. Još samo da nađem jedan takav događaj. Ili da pišem o njoj, te stvari uvjek pale. Uostalom bilo ih je par te bih mogao iskombinovati elemente a uz to se možda nijedna od njih ne bi mogla pronaći. Mada ne bi bilo loše kada bi se pronašla. Možda joj se to i dopadne, možda joj bude žao, možda tako iskažem sve ono što sam želio i sve ono što je trebalo u pravim trenucima. Ako je ikad bilo pravih trenutaka. A mogao bih i sve da izmaštam, da napravim neki drugi svijet, optimističniji, ili pak neki mračniji, tragičniji. Da odem u budućnost ili prošlost, postavim priču na drugi kontinent, među druge ljude. Postoji li granica uopšte? Ruke mi se tresu od svega ovoga, nervoza preuzima stvar i vidim kako će se ovo završiti. Ma imam ja ideja nego bi mi sada svaka rečenica bila slaba i djetinjasta, kao kada bih pisao nešto tipa: "najviše volim na svetu pticu u letu". No dobro, pisaću sjutra, i to pored mora. Kažu da se na moru izjutra može čuti čitav svijet, svaka osoba, živa ili mrtva, svi što su nekad postojala a možda se može naći naznaka onih što će tek da se rode. Onda mora biti i nekih dobrih ideja koje bi se mogle čuti. Biće muka da se ustane rano.

Angažovana književnost

Čitao sam danas Orvelovu Životinjsku farmu, propust koji sam konačno ispravio. Moram priznati da to djelo zaista spada u sam vrh književnih djela dvadesetog vijeka, a možda i književnosti uopšte. Uostalom ima li rečenice koja je češće citirana od: "Sve životinje su jednake ali neke životinje su jednakije od drugih"? Čitanje ovog djela me je podsjetilo na jednu ideju, postavljenu u naslovu teksta, ideju angažovane književnosti. Idejnim tvorcem angažovane književnosti smatramo Žan-Pol Sartra, koji je i sam napisao nekoliko eseja koji predstavljaju svojevrstan manifest te forme, u kojima pokušava da nam objasni potrebu za forsiranjem takvog tipa djela. Po njegovom mišljenju, angažovana književnost nam je potrebna da bi se oslobodili, da bi se osvjestili, ona je dvosmjerna, jer s jedne strane je pisac koji nam ukazuje na probleme u društvu, a s druge čitalac koji treba na pravi način da prihvati i razumije te ideje. Sartr u drugi plan stavlja klasike književnosti, ne spori njihov kvalitet, ali podvlači da je možda bitnije čitati neki aktuelan tekst prije nego neki klasik jer nas jedino savremeni tekstovi mogu osloboditi i dotaći. Naravno, ekstreman stav nije ništa neobično za Sartra, ali i za bilo koju ideju koja je nova i koja mora da se na što jači način istakne. Izuzmimo ovu, ipak neozbiljnu misao (jer elementarno obrazovanje je čitati velika djela, i čovjek ne smije sebe nazvati intelektualcem a da nije čitao Dostojevskog, Getea, Šekspira... pa i Sartra) i uvidjećemo da je ideja angažovane književnosti veoma dobra. Šta to znači da nas angažovana književnost oslobađa? Svi smo skloni da dajemo raznovrsne ocjene na mnogobrojna pitanja, da zastupamo određena ubjeđenja, da glasamo za neke političke opcije, ali koliko smo slobodni u tom izboru? Da li iko može za sebe reći da je apsolutno slobodan ili nas sve oblikuju okruženje, mediji, pa na kraju krajeva i naše osobine? Upravo ovdje treba da uđe angažovana književnost, jedan pisac, umjetnik, treba da se potrudi da što bolje objasni ili da lični pečat nekoj temi koju misli da razumije. Sad pitanje je koliko je njegovo mišljenje slobodno, ali ako se dovoljno dobro informišemo o nekoj pojavi, ako pročitamo par različitih i kvalitetnih mišljenja onda će i naša misao biti slobodnija. Angažovana književnost je tu da nam otvori oči, da bude prava antiteza šund literaturi koja gospodari ovih dana i koja smatra da je bitnije da nam plasira sporedne stvari i da nam ispriča neke trivijalne priče sa nikakvim porukama. Uzmimo Životinjsku farmu za primjer - djelo je završeno februara 1944. i objavljeno nedugo zatim i predstavlja savršenu kritiku boljševičke i socijalističke Rusije. Jugoslavija je godinu dana nakon njenog izdavanja ušla u avanturu poznatu kao FNRJ, i znamo kako smo dobro na kraju prošli. A pogledajte likove u knjizi, Orvel kao da je pisao o jugoslovenskoj a ne ruskoj situaciji, kao da je bio prorok a ne analitičar. Vrlo lako možemo vidjeti Snoubola kao Đilasa, Napoleona kao Tita, pse kao UDBU i OZNU, tu su nezaobilazni komiteti, a veliki odstrel životinja zbog navodne izdaje nije daleko od informbiroa i Golog Otoka. Umalo da zaboravim - konj Bokser je Avdija iz pjesme Zabranjenog Pušenja - Srce, ruke, lopata (šala mala). Da su naši preci čitali Životinjsku farmu možda bi malo odmjerenije, ako uopšte, ušli u tu socijalističku avanturu, kao što već rekoh. A ko može i ko treba da bude angažovani književnik? Pa svako ko to želi, novinski kolumnista, etablirani pisac, bloger, političar i običan službenik. Što više mišljenja, što slobodnija razmjena informacija i veći rad na produhovljenju, to možemo reći da smo slobodniji. Naravno, nikad ne možemo biti apsolutno slobodni, ali možemo biti slobodniji, i to u pravom smislu, ne onom iz gorepomenute knjige. Uz takav stav biće normalnije i bolje shvatanje, pa potom i razgovor o problemima iz svijeta tipa Kosovo, globalna ekonomska kriza, ili Izraelska agresija na Gazu ali i način na koji ćemo prihvatiti savremenu umjetnost, vidjeti projekat CERN, pa na kraju krajeva kako je najbolje provesti slobodno vrijeme. Zato angažovana književnost ne smije da se preda, pogotovo ne danas.

Nova godina

Preživjesmo doček "najluđe noći" na kom po nekom nepisanom pravilu svi očekuju da se fantastično provedu, da isprate staru a dočekaju novu godinu što glamuroznije. Naravno planovi su jedno, a realnost drugo te se rijetko obistine ti novogodišnji planovi, ipak to je samo noć kao i svaka druga. Zato sam ja probao nešto drukčije ove godine, da dočekam novu u svom gradu, da ne idem nigdje konkretno već samo da se vrzmam sa društvom, da vidim i izljubim se sa što više ljudi koje dugo nisam vidio. I mogu reći da mi je ovo po prvi put potpuni uspjeh, tj. da sam ostvario ono što sam htio. Uostalom poenta tih velikih slavlja i jeste takva, da sa što više vama bliskih budete u kontaktu i da zajedno proživite taj trenutak. Pošto nema šanši da se sa svima uklopite, onda treba ispuniti maksimum mogućnosti. E sad, kao što je i doček više nametnut kao neka specijalna prilika, isto tako važi i za sam prelaz u novu godinu. Ništa se suštinski ne mijenja sem što imamo jednu, opet nametnutu priliku da pogledamo šta nam se sve izdešavalo u dobu dok je zemlja napravila jedan krug oko sunca i da mislimo, nadamo se, želimo nešto novo u sledećem krugu. Možda baš iz razloga što su krugovi u pitanju imamo osjećaj promjene, u sledećem krugu ja ću biti kralj a ti podanik. Kao djeca kada se igraju. Ipak, ako vam se kojim slučajem pogodi (kao meni ove godine) da kraj decembra zaista predstavlja kraj jednog ciklusa a da se u januaru možete nadati nečem zaista novom, da imate neku novu priliku i nov početak onda je to zaista lijepo osjećanje koje je teško zamjeniti. Nove odluke, nove želje, bitne promjene su stvari koje treba konstantno njegovati, ali pošto to inače ne radimo nova godina je dobar trenutak, američki rečeno vrijeme je za jednu "new years resolution", za svakog od nas. Protekla godina je bila divna, uprkos tome što je prestupna, te je sigurno da će nastupajuća biti još bolja. Svima vam želim lijep novi početak, puno novih iskustava (i dobrih i loših) i napredak u svakom smislu. Zapravo, želim vam sve što ide u ovim stihovima:

May God bless and keep you always
May your wishes all come true
May you always do for others
And let others do for you
May you build a ladder to the stars
And climb on every rung
May you stay forever young
Forever young, forever young
May you stay forever young.

May you grow up to be righteous
May you grow up to be true
May you always know the truth
And see the lights surrounding you
May you always be courageous
Stand upright and be strong
May you stay forever young
Forever young, forever young
May you stay forever young.

May your hands always be busy
May your feet always be swift
May you have a strong foundation
When the winds of changes shift
May your heart always be joyful
And may your song always be sung
May you stay forever young
Forever young, forever young
May you stay forever young.

Dragi čitaoci i kolege, sretna vam nova 2009.!

Knjiga o Jovu

U Starom Zavjetu postoji nemali broj priča koji su teolozima, filozofima, i raznim drugim misliocima predstavljali problem. Bivajući zbirka priča, pjesama, proročanstava i zakona, koje obuhvataju veliki vremenski period logično je da postoje određena neslaganja između samih knjiga. Ako u to još uvedemo Novi Zavjet, naći ćemo još veći broj problematičnih mjesta za same vjernike i mislioce. I to nije ništa loše, jer svete knjige treba proučavati, time i svoju vjeru iskušavati i sebe preispitivati. To je po meni mnogo važnije od svih drugih praktikovanja vjere (ako je moguće praviti ikakvu hijerarhiju). Ipak, mišljenja sam da je knjiga o Jovu bezrazložno stavljena u domen ovih problematičnih mjesta, iako su je mnogi tu gurali, a svoj put je našla i do popularne kulture (recimo u jednoj epizodi crtane serije South Park). O čemu se priča u njoj? Centralna figura je Jov, bogougodan čovjek koji je nagrađen izobiljem. Ima dosta lijepe i zdrave djece, veliko imanje, mnogo stoke, poštovan je u društvu i ima mnogo prijatelja. Ali Satana (koji nije predstavljen kao otpadnik, već kao neko blizak Bogu) govori Bogu da je Jov vjeran i dobar samo zato što dobro živi, i da jedino iz tog razloga slavi Boga. Kada bi mu se kojim slučajem oduzelo to blagostanje, on bi prvi kudio i hulio. Satani biva dozvoljeno da Jovu oduzme sve, te serijom nesretnih slučajeva njemu pomre sva stoka, presahne imanje a djeca izginu. Čak ni tad Jov ne poklekne već kaže: „dobro smo primili od Boga, a zar zla nećemo primati?“ Nakon toga dođe bolest na njega i on poče gubiti vjeru, stane očajavati nad svojom sudbinom i žaliti se Bogu. Od tada priča poprima formu dijaloga, sa jedne strane su prijatelji Jova – Elifas, Vildad i Sofar koji ga pokušavaju ubjediti da je on sigurno negdje pogriješio i da je Bog uvjek pravedan, a s druge strane je sam Jov koji se brani. Ova forma je itekako zanimljiva i potsjeća na Platonove dijaloge, jer predstavljaju maltene čistu filozofsku raspravu. Na kraju je još i besjeda Elijuleva, koji brani Boga čak i ako postoji nepravda u svijetu (vjerovatno prva napisana Teodikeja – odbrana Boga) i na samom kraju, u domenu grčkog Deus ex machina se pojavljuje Bog, vraća Jovu sve što je izgubio, dajući mu duplo više. Kao što vidite, ovo je mnogo više od obične starozavjetne priče, već predstavlja jednu filozofsko teološku raspravu o postojanju zla u svijetu, sudbinama pravednih i nepravednih ljudi, Božjoj dobroti itd. Šta je bitno znati kada se čita knjiga o Jovu? Prvo, da je pisana u periodu kada kod Jevreja nije postojalo vjerovanje u zagrobni život kakvo je bilo objavljeno kasnije, već da svi prelaze u neki magloviti svijet, šeol. Otuda konstantno preispitivanje dobre sudbine nepravednih, a teške sudbine pravednih, jer nije postojalo izraženo vjerovanje u kaznu i nagradu (da se tako prosto izrazim) nakon smrti. Drugo, opisani Satana ne predstavlja đavola, već predstavlja Božjeg sledbenika, anđela, on još nije otpao od Boga, te nema govora o nekoj opkladi između Boga i đavola. Treće, tada postoji jako vjerovanje u Boga koji djeluje u svijetu, koji interveniše skoro svugdje, koji nije u apsolutnom smislu duh, čista misao, nepokretni pokretač, nazovite ga kako želite. Knjiga o Jovu svoju apsolutnu smislenost dobija Novim zavjetom, jer muke pravednika koji ostaje vjeran će biti nagrađene i „njihovo će biti carstvo nebesko“ nakon smrti, a nepravednici će morati na strašni sud da izađu, i to što je njihov život na zemlji bio bogat, ne znači ništa, jer je taj život kratak u odnosu na ono što će uslijediti. Mišljenja sam da je uvodni dio knjige ubačen kao metafora, prilično neobično djeluje da bi Bog namjerno činio nepravde (pa makar i na kratko) bilo kojem čovjeku na zemlji, već je taj dio ubačen da bi se lakše shvatio razlog da i pravednici mogu bez ikakvog razloga da postradaju. Svijet ovaj jeste nesavršen između ostalog zbog toga što pravedni, dobri, krotki stradaju u njemu, dok bolje prolaze neki koji su im sušta negativna suprotnost. I to se ne dešava iz razloga što Bog želi da im otežava život na zemlji već iz problematične ljudske prirode kojoj je prirodnije da griješi te i da nagrađuje grešnost prije nego pravednost. Ali ako se ima u vidu da smrt nikako nije kraj, onda to i nije toliko bitno. Iz ovog razloga vjerujem da je poslednji dio sa današnje tačke gledišta nebitan, ako vjerujemo u „život posle života“ onda nam je jasno da bi Jov na kraju bio spašen, nije potrebno da čitamo kako ga Bog ponovo nagrađuje da bi vjerovali u božju pravednost. Imajući sve ovo u vidu, smatram da knjiga o Jovu ni u kom smislu nije problematična ili neobjašnjiva sa stanovišta vjere.