Kako posmatrati jednu istorijsku epohu

Imao sam jako neobičan san sinoć, što u stvari nije tako čudno jer 90% stvari koje sanjam se mogu jednom riječi opisati kao „nenormalne“. Elem, bio sam dio nekog vojnog odreda u nekom očigledno dugotrajnom i mučnom ratu. Sve što mi je ostalo u sjećanju osim te jedne slike je da sam, u razgovoru sa nekim iz čete, čuo riječi „za nekoga su teroristi, a za nekog borci za slobodu“. Da li se to odnosilo na taj moj odred ili na nekog protiv koga smo se borili nisam siguran ali to nije ni važno. Ali taj san, pomiješan činjenicom da se ovih dana bavim Hegelovom filozofijom istorije naveo me je na razmišljanje i otud ovaj tekst. Nedavno sam bio na jednom maskenbalu i mislim da ne griješim puno kada kažem da je najpopularnije bilo da se maskirate u pirata. I zapravo u čitavoj današnjoj kulturi, prvenstveno zahvaljujući Piratima s Kariba, je ideja pirata postala prihvatljiva, štaviše vrlo romantična, kao ideja srednjovjekovnih vitezova. I dok je čitavo mistifikovanje vitezova moguće kada zaboravite na činjenice o higijeni, zubarima, i životnom vijeku u tom dijelu Evrope (nije svugdje bilo tako loše, ali na drugim mjestima nije bilo vitezova ni tada ni kasnije) s piratima je to moguće ako pređete preko proste činjenice da su oni bili lopovi, otimači, polupismeni banditi. Ako čak i pređemo preko teškoće života na moru, stavljanja glave u torbu za gluposti svakodnevno, bičevanja i brodskih čarki, da li bi ste željeli da budete najobičniji pljačkaš i nitkov? Nadam se da će većina vas odgovoriti negativno na ovo pitanje. A opet, danas su nam pirate jako simpatični. Kako tu uklopiti teroriste? Dajte civilizaciji jedno 300 (Spartaaaaa!) godina i možda će popularne maske, dječije igre, filmovi biti o veseloj družini Al-Kaide i Bin Ladena, u glavnoj ulozi će biti neki novi Džoni Dep, Met Dejmon ili Džordž Kluni. Zašto vam sve ovo pričam? Definicije dobrog i lošeg se mijenjaju, naročito ako dozvolite umjetnosti da umješa svoje prste. Pozitivno viđenje koje imamo o vitezovima dolaze prvo od “riterskih” romana, slikarstva, do modernog pozorišta, filma i video igara. Pirati takođe imaju svoj put zadobijanja dobrog imena uprkos ozloglašenoj ulozi u prošlosti. Ko zna ko će sledeći tako proći. Neko će mi odgovoriti, sve to stoji, ali ako budeš čitao teorijske istorijske knjige, nećeš tamo naći Džek Speroua već neke druge figure. To je istina, ali i dalje imate različite poglede prema njima, i nisu svi osuđujući na način na koji bi bili Engleska, Francuska ili Španska mornarica i javnost tog doba. Primjera ovakvih imate mnogo, recimo Engleski premijer Čemberlen je dočekan sa pokličima odobravanja dok je govorio svoje čuveno “Mir u naše vrijeme”, misleći na komadanje Čehoslovačke što je bila konačna tačka bez povratka za Drugi svjetski rat. I da li ste znali da je Hitler bio čovjek godine 1938 po izboru uvaženog američkog časopisa Time? Sve ovo vam govorim iz prostog razloga što je jednu epohu nemoguće posmatrati dok ste njen učesnik, dok ste emotivno vezani i nemate cijelu sliku ispred sebe. Možemo da osuđujemo i hvalimo bilo koga, ali dok se kockice ne slože i ne budemo u mogućnosti da vidimo cijelu sliku, u najvećem broju slučajeva ćemo pogriješiti. Da li to znači da ja ovim branim današnje teroriste? Naprotiv, ne pada mi na pamet da branim bilo koje udruženje ili tvorevinu kojoj nije strano ubijanje nevinih, zvalo se ono Al-Kaida, Tamilski tigrovi, Sovjetski savez ili NATO. Samo želim da kažem da je svaka epoha neponovljiva, da je uvijek sve drugačije, zavisno od vremena i prostora na kojem se nalaze. Politički filozofi su još odavno zaključili da nema idealnog sistema za sva vremena i sva područja i zato nisu do kraja osuđivali nijedan ako nisu uspjeli da nađu sve informacije o njemu. Ali ne treba se samo zadržati na političkim sistemima. Ko je kriv ili zaslužan za određeni događaj, za uspon određenog lika, ko umije reći da li je nečija uloga pozitivna ili negativna? Ama baš niko od savremenika, a bogme ni od onih koji će uslijediti. Naše ocjene zavise od onoga što znamo, od vremena u kojem živimo, od kulturnog i civilizacijskog statusa. Nekom terorista, drugom borac za slobodu. Današnji pozitivci će postati sjutra negativci, progres shvaćen kao reakcionarstvo, tradicionalizam kao kratkovidost a liberalizam kao netolerancija. Nikad se ne zna i niko neće biti sto posto u pravu. Poenta ovog teksta je da imate u vidu da su vaše ocjene uvijek plod vaše kulture, prostora i vremena u kom živite i kako se ono bude mijenjalo, tako će se mijenjati vaš pogled. Marksizam vidi istoriju kao klasnu borbu koja će dolaskom proleterijata na vlast biti prevaziđena, liberalizam kao napredak i oslobođenje misli koje će doživjeti vrhunac i kraj istorije vladavinom liberalne demokratije svuda. Isto tako je Hegel pričao da je istorija prikazivanje Apsolutnog duha i napredak misli koji kroz Hegela doživljava svoj vrhunac nakon koga će nam sve biti jasno. To vam zvuči smiješno zar ne? Teorija marksističkog i liberalnog kraja istorije nije mnogo drugačija. Suština je da istoriju možete posmatrati sa distance i pričati ko je za šta kriv i zaslužan. A čak ni tada nećete biti do kraja u pravu. To nije tragedija, toga samo treba biti svjestan.

Ko o čemu, bokser o crkvi

Moram da prekršim obećanje, u kojem sam rekao da će ovaj tekst biti posvećen ideji duha jednog grada, te logičan nastavak prethodnog teksta o Amsterdamu. Nešto što sam pročitao u dnevnim novinama danas me je ponukalo da napišem jednu reakciju. Mislim da to dosad nisam radio, ali ovo nekako ne mogu da preskočim. Tiče se teksta „U pamet se dobro Crnogorci“ objavljenog u dnevnim novinama Vijesti, po mom mišljenju najmanje lošim novinama u našoj državi. Samim tim što su najmanje loše, ne znači da su nešto pretjerano dobre, a ovaj tekst je još jedan svjedok tome. Da prvo dam mali uvod onima koji nisu iz Crne Gore i nije im poznata pozadinska priča svega ovoga. Naime, novi srpski patrijarh Irinej je izjavio kako su čelnici nekanonske Crnogorske pravoslavne crkve nebitni i kako su Srbi i Crnogorci jedan narod. Ova izjava je izazvala strašne polemike, mada nisam siguran zbog čega. Za početak, moram vam reći da nisam upoznao nijednog pristalicu CPC koji je sebe okarakterisao kao pravoslavnog vjernika, a većina je za sebe rekla da su ateisti. Čemu postojanje jedne pravoslavne crkve ako ona ne okuplja pravoslavni narod? Drugo, previđa se da niko ne osporava ideju autokefalne crnogorske crkve, ali osporava ideju ove koja je registrovana u policiji, čiji lider je raščinjen od strane vaseljenskog patrijarha (prvog među jednakima za sve pravoslavne vjernike) a to se radi samo nakon velikog prekršaja. Takođe tu crkvu niko ne priznaje sem drugih, malih nekanonskih crkava i u pravoslavnom svijetu ona suštinski ne postoji. Kanonska ustrojstva crkve postoje između ostalog i zato da ne bi mogao bilo ko, kada mu se ćefne, da registruje crkvu u policiji i nazove je pravoslavnom, katoličkom ili nekom drugom. A ako ste pravoslavni vjernik, onda ti kanoni vama nešto znače. Ako niste, šta će vam crkva? Drugi dio izjave je još manje problematičan i predstavlja samo ostatak krize nacionalnog identiteta sa kojim su se naši susjedi uglavnom izborili – Hrvati odlaskom Tuđmana, Srbi odlaskom Miloševića i Šešelja itd. Naravno, i dalje i u tim državama ima onih sa tim krizama, ali oni su manjina. A u Crnoj Gori su pojedine partije digle i kuku i motiku zbog patrijarhove izjave, tako da ovdje definitivno postoji veća količina kompleksa. Meni ne smeta da kažu da su svi zemljani jedan narod, da su Crnogorci i Avganistanci, Poljaci, Bušmani, Francuzi, Amerikanci i Srbi jedan narod. Ja bih to vidio kao prijateljski poziv npr. Poljaka, prema nama. Nije rečeno da su Srbi i Crnogorci jedan narod i da se taj narod zove jednom riječju Srbi. To bi bilo problematično. Ovako, pravog problema nema, sem ako ne želite namjerno da ga proizvedete. E sad, da popričamo o tekstu. Ko je njegov autor? Rekli bi ste neki političar, stručnjak, profesor, doktor, štagod. Ne! Autor je bivši profesionalni bokser. Možda je on bio neki veliki šampion, sa velikim ugledom. Opet pogrešno, nema nigdje nikakve informacije o njemu. Znači i u svojoj profesiji nije nešto naročito bitan. Zašto su ga onda zvali da piše, možda ima jako dobar pogled na temu? Ni to nije tačno, njegov tekst odiše šovinizmom i huškanjem protiv jedne strane, protiv jedne nacije. Prije par mjeseci, u istoj rubrici, Forum (strane na kojima se objavljuju kolumne, te se pretpostavlja da bi tu trebali da pročitate originalna i vrijedna mišljenja vrijednih ljudi), ste mogli da pročitate tekst u kome se objašnjava i opravdava postojanje crnogorskog jezika. Ko je bio njegov autor? Predsjednik stonoteniskog saveza. Bokseri o crkavama i međunacionalnim odnosima, stonoteniseri o jeziku, šta je sledeće? Vlasnik jahting kluba govori o ulasku u NATO? Slikar o uticaju svjetske ekonomske krize na nacionalni budžet? O čemu se radi? Nisam od onih koji smatraju da samo stručnjaci treba da pričaju o opštim političkim stvarima, ali ako već priča neko ko nije stručnjak, mogao bi makar da mu tekst vrijedi nečemu. Inače nema opravdanja za objavljivanje tako nečega. A nije istina da Crna Gora nema dovoljno mudrih ljudi da pišu, pa da moramo bokserima popunjavati prostor. Svakom svoje. Za kraj, da pomenem šta je zapravo loše u tom tekstu. Prvo, smatra se uvredom za nacionalne Crnogorce što je patrijarh navodno unizio CPC. Mislim da je uvreda za nacionalne Crnogorce što imaju ovakvu crkvu sa svojim nacionalnim imenom. Kao žitelj Crne Gore, ja sam uvređen sa postojanjem takve CPC. Razloge sam napisao gore. Takođe, on patrijarhovu izjavu smatra asimilatorskom što jednostavno nije tačno. Dalje, kaže za sve one koji su glasali za NE na referendumu da su pristalice velike Srbije, što nije istina. Malo ko je u Crnoj Gori pristalica velike Srbije tada i danas, ljudi su glasali za NE zbog mnogo čega drugog, a među njima nisu bili samo Srbi. Nakon toga, potpisnika tih redova smatra da nije dobro što su oni koji su glasali za NE i koji se izjašnjavaju kao Srbi primaju crnogorske penzije? Dakle, poziva na kršenje ljudskih prava i na podvajanje ljudi po nacionalnom i izbornom opredeljenju. Nekako između redova možete naslutiti da se možda radi o političkim liderima, ali to nije nigdje jasno naznačeno, te iz samih redova slijedi da se misli na sve. Katastrofalno mu je, takođe, što je nekome sporna crnogorska himna. Mada, ako pozivate na nepoštovanje osnovnih ljudskih prava, nije ni čudno da podržavate verziju narodne pjesme čije je dvije strofe napisao fašistički kvisling i izdajnik Sekula Drljević. Sve se ovo završava Njegoševim riječima (koji se, da čitav tekst bude još paradoksalniji, deklarisao kao Srbin) „u pamet se dobro Crnogorci“. Očito je pokazao Crnogorcima ko je neprijatelj (cijelo jedno nacionalno određenje, nekih 35% žitelja države) i da bi se tako trebalo i ponašati prema njima. Loše je što jedne dnevne novine sa nekim renomeom, sa dobrim tiražom, nose u sebi tekstove prepune šovinizmom i dozvoljavaju nestručnjacima da pojašnjavaju usko-stručna pitanja. Time prave medveđu uslugu sebi (svom ugledu) i svojim čitaocima (zbunjujući ih). Toliko o tome, praštajte na pojačanoj emocionalnosti u ovom tekstu, ovakve stvari se ponavljaju prečesto i teško je ostati potpuno ravnodušan. Naročito kada se poziva na mržnju prema čitavom jednom narodu.

Amsterdam

Vraćamo se putopisima, hvala Bogu. Priznajem da nikad nisam bio skeptičniji povodom nekog putovanja iz više razloga. Jedan je, što nisam o tom gradu čuo ništa sem priča o ludačkom provodu van svakog smisla i mozga. To je naravno super, ali smatram da je dobar provod moguće naći maltene svuda ako imate dovoljno dobre volje i dovoljno zabavnih ljudi. Drugi razlog je u tome što je čitav taj period bio pun uzbuđenja pa nisam ni imao osjećaj da idem na neko novo mjesto, te sam se pribojavao da će se i tih sedam dana utopiti u sveopšte ludilo i da neću doživjeti taj čudan grad na pravi način. Ništa ljepše nego priznati grešku kada ti ona ide u korist. Ne samo da taj grad ima da ponudi mnogo više od čistog provoda nego je svakome moguće da ga uz malo truda doživi na pravi način, shvati njegovu dušu i bude dio nje na određen vremenski period. Počeću sa tehnikalijama. Postoje raznorazne varijante za putovanje, svim vrstama prevoza a mi smo se opredjelili za avion. Povratna karta Podgorica – Amsterdam, preko Budimpešte košta 150 evra. U poređenju, povratna karta Podgorica – Beograd košta 170 (sem ako ne naiđete na neku promociju). I stiže se za oko 3-4 sata, zavisno od toga koliko vam traje presjedanje u Budimpešti. Amsterdam je pun hostela u kojima je smještaj daleko jeftiniji nego u hotelima te je za svakog sa ovih prostora preporučen vid noćenja. Mi smo odabrali Stayokay hostel u naselju Zeeburg, u kome je sedam noćenja sa doručkom (švedski sto) stajalo 120 evra. Zeeburg je udaljen od centra nekih 10 minuta tramvajem ili oko 40 pješke. Sam hostel je jako čist, fino uređen, sa sobnim kupatilima, pabom (gdje imate happy hour od 21 do 22h kada je točeni Heineken 2 evra, fin način da se pripremite za izlazak). U njemu takođe možete nabaviti sve što vam treba, karte za prevoz, iznajmiti bicikl, kupiti mape i karte za muzeje, dobiti sve potrebne informacije, jer je osoblje zaista ljubazno. Jedini minus je preskup internet, 3 evra za sat vremena. U blizini je kafana Pleinzicht, koju svima preporučujem kao dobro mjesto da se upozna lokalni mentalitet i kultura, pije za male pare (po holandskim standardima) i dobro provede uz kvalitetnu muziku (što je rijetkost, jer ćete uglavnom čuti neki gadan tehno-pop). E sad, šta sve treba posjetiti. Prvenstveno muzeje u kojima se nalaze slike holandskih majstora te prva destinacija treba da vam bude Rijskmuseum. On će vas provesti kroz zlatno doba holandskog slikarstva i tu možete vidjeti majstorije Rembranta ali takođe i radove Brojgela, Vermera i drugih. Najvažnije slike su Noćna straža, za koju vam treba makar sat vremena pažljivog posmatranja da bi je upili do kraja i Sindikat tkača (ne mogu nigdje na našem jeziku da nađem ime ove slike pa dajem svoj prevod). Sledeća stanica mora biti Van Gogov muzej koji sadrži najveću kolekciju njegovih slika, grafika, pisama. Sam muzej predstavlja razne epohe Vinsentovog života pa možete pratiti njegov napredak kako mijenja okolinu, prijatelje, stil. Suncokreti se nalaze u ovom muzeju. Kada vas ugnjave sve te slike najbolje je šetati se i uživati u prelijepoj arhitekturi. Amsterdam nema neka gigantska zdanja, izuzev par palata svaka građevina je niska i mala, ali sve je savršeno uklopljeno, nekako ušuškano i prijatno. Ne smijete propustiti da posjetite glavne trgove, centralni Dam, kulturni Rembrantplein, centar provoda Leidseplein ili pijačni Waterlooplein. Ako želite da tu turu vidite iz drugog ugla, onda su tu krstarenja kanalima u trajanju od sat vremena. Amsterdam je pun kanala koji se račvaju iz rijeke Amstel (otud ime piva) te ima šmek po kojima su poznati Venecija i Sankt Petersburg. Od muzeja koje valja posjetiti tu je NEMO science museum, namijenjen djeci ali zabavan za sve, Rembrantova kuća koja daje dobar prikaz ondašnjeg života. Tu su takođe Amsterdamski Ermitaž, ispostava onog velikog Peterburškog (u kom sam bio, pa nije bilo razloga da svraćam u ovaj), onda muzej pozorišta, fotografije, votke, svega živog. Odlazak u Amsterdam ne bi bio potpun da ne svratite u neki coffee shop i da ne prođete ulicom crvenih fenjera. Nije bitno da li ste ikad popušili džoint, jer u coffee shop valja svratiti čisto turistički, da osjetite tu atmosferu, vidite nešto ipak neuobičajeno. Ljudi svih godina normalno sjede, diskutuju o travi koliko i o svakodnevici dok motaju džoint, za posebnim stolom se prodaju raznorazne vrste marihuane i možete fino popričati sa osobljem o iskustvima, razlikama, načinu uzgajanja i svemu što vas zanima. Tu su takođe i kolači, kafe, čajevi a kuriozitet je da, iako je dozvoljeno pušenje marihuane nije dozvoljen duvan. Moja preporuka je Greenhouse koji se nalazi blizu željezničke stanice, jer funkcioniše kao restoran, prostran je, lijepo uređen, sa dobrom muzikom, jako udoban. U ulici crvenih fenjera vam neću pričati, jer to zaista treba vidjeti i iznenaditi se. Inače u sred tog kvarta se nalazi jedna od najstarijih amsterdamskih katedrala, koliko god to paradoksalno zvučalo. Takođe, tim kvartom je ljepše ići tokom dana, jer uveče ima svakakvih sumnjivih likova te ako ste sami, može vam biti neprijatno. Veće grupe neće imati problema. Što se izlazaka tiče, sigurno ste već čuli dovoljno. Svako može da nađe nešto za sebe, tu su džez, bluz, rok svirke, diskoteke, žurke svih vrsta otvorene za sve. Ipak ja sam najviše uživao po kafanama uz holandska piva, jer heineken koji se tamo toči (isto kao amstel i sva druga) je mnogo bolji od onoga što nama izvoze, zapravo jedno je od boljih piva koje sam probao uopšte. Potražite i pivnice te možete piti pivo koje je direktno došlo iz bureta. Za kraj, poslednja preporuka, sedam dana je, po mom mišljenju, prava mjera da iskusite i uživate u ovom gradu. Slike pogledajte u mom fejsbuk albumu (ne treba vam nalog)
http://www.facebook.com/album.php?aid=2047823&id=1449456279&l=396979803f

Generacije

Čini se da sam našao dobar način za kompoziciju ovih tekstova, i ko je pažljivo pratio vjerovatno je to primjetio. Počne se sa nečim naizgled nevezanim sa temom, po mogućnosti duhovitim, svakodnevnim, zabavnim, nastavi se kroz razradu na ono što zapravo predstavlja temu i nekako sve poveže u zaključku. Problem je što za ovaj termin iz naslova nemam neki zgodan uvod. Jedino što mi pada na pamet je film iz serijala Zvjezdanih Staza, koji se baš zove Generacije, pa onda i Generacija 5 i to je otprilike to. Ništa pretjerano inspirativno i dovoljno zanimljivo. Zato ovim meta-razmišljanjem ispunjavam taj nedostatak uvoda ovaj put jer smatram da je kompozicija suštinska u tekstovima ovog tipa, sa njom se lako može prenijeti i neka klimava poenta, dok bez nje i najlogičnije stvari ne djeluju potpuno jasno. A sad, generacije. Zavisno od toga s kim sam razgovorao, šta sam čitao ili u kom sam se društvu kretao slušao sam najrazličitija razmišljanja, od toga da je svaka generacija sve bolja i bolja, preko onih koji smatraju da se krv sve više razvodnjava, da smo sve gori do onih koji nalaze posebne generacije u vremenu koje su bile sjajne a neke druge opet nisu. Ova poslednja teza je i jedina smislena po mom mišljenju. Jednostavno, pravila ne postoje i samo to što nam je danas dostupnije toliko toga ne znači da će se roditi više genija, ako smo tehnološki uznapredovali ne znači da smo talentovaniji i tako dalje. Potrebno okruženje za rađanje genija je specifično i zato nema svrhe mnogo o tome govoriti. Više me zanima da li nazadujemo ili napredujemo, kao ljudi. Prvo da ispitamo ideju da smo sve gori. Osim uobičajene „toga u moje vrijeme nije bilo“ razložno obrazlaganje ove ideje dolazi od tradicionalista i ljubitelja određenje epohe ili ideje. Tako možete čuti kako pravih umjetnika nemamo još od vremena Getea, Dostojevskog, Rembranta i Betovena, hrabrih ljudi od prvog svjetskog rata, poštenih od srednjeg vijeka i slično. Mistika istorije objašnjava ovo poslednje, jednostavno pamte se ideali određenog vremena a ne to da je prevaranata uvijek bilo i uvijek će biti. Što se hrabrih tiče, isto važi. S druge strane, reklo bi se da poenta što se tiče umjetnika zaista stoji. Ipak, Platon je recimo smatrao da je njegova generacija najgora u poslednjih ko zna koliko a kada pogledamo iz ove perspektive, shvatamo da je to bila najgenijalnija generacija čitave antike, došla u određeno vrijeme, zasijala i ostavila neizbrisiv trag (govorim o periodu od nekih 100 godina i liniju Sokrat-Platon-Aristotel). Da bi mogli pravilno sagledati određenu epohu, moramo biti izvan nje, što nam je danas nemoguće. Nije nerealno da danas bivstvuju biseri Geteovog ili Aristotelovog kalibra, samo je pitanje kada će se otkriti, svaka generacija je imala genijalce u određenim disciplinama. Kada budu gledali na ovaj period za jedno 200-300 godina možda će sa poštovanjem pričati o Keruaku, Lemu, Sartru, Kunderi, Rušdiju, Solženjicinu kao što mi danas govorimo o nekim prethodnicima. Religiozni ljudi (naročito hrišćani) imaju tendenciju takođe da govore da su generacije gore i gore valjda ne uzimajući u obzir da je teško biti gori od Adama ili Isusovih savremenika. Adam je pričao sa Bogom pa je opet uspio da učini grijeh a oko sina Božijeg se jedva okupila desetina u njegovom poslednjem času kao bogočovjeka. Vjerujem da bi se i danas među šest milijardi stanovnika planete moglo naći dvanaest koji bi bili spremni da ostave sve i postanu apostoli. Nadam se da je ovim objašnjeno prvo pogrešno stanovište. Da li smo, pak, najbolja generacija koja je dosad postojala? Kada se o tome priča, prevashodno se misli na tehnološki napredak zato što ni najluđi danas ne bi smjeli da se usude i izjave da smo umjetnički/filozofski/svekulturno ispred nekih naših prethodnika. Pitanje je da li sam ja išta napredniji kao ljudsko biće u odnosu na bilo koga kroz istoriju samo zbog toga što imam televizor, internet i mobilni telefon? Mislim da bi ta izjava bila ordinarna glupost. To samo predstavlja duh jednog vremena i to što smo danas daleko informisaniji ništa ne znači. Ili smo kao čovječanstvo bolji zato što pravimo oblakodere? Sjetite se piramida pa ćete imati svoj odgovor. Politički napredak je takođe diskutabilan, na kraju krajeva zato što su ideje današnjeg društva bile kritikovane još u antici. Prije bi se reklo da je situacija koju imamo danas jednostavno prikladnija ovom vremenu i ovim potrebama. Oni su imali robove a mi ne, to je civilizacijski napredak, rekli bi drugi. Pojam roba u Egiptu ili antičkoj Grčkoj je sve diskutabilniji. U poslednje vrijeme se sumnja da su u Egiptu uopšte postojali robovi a rob u Grčkoj je bila osoba koja je živjela na nivou današnje niže srednje klase. U Rimu je druga stvar bila, ali ovdje valjda govorimo zašto smo bolji od cijele istorije, ne samo od jedne tvorevine. Inače bi se rasprava svela na to da su neka plemenska društva najbolja jer su imala apsolutnu demokratiju. Suština se na kraju svodi na ovo – sve što čovjeka opterećuje sad, sve za čime teži, nije se mnogo promjenilo kroz istoriju. Traži se ljubav, bori se za pravdu, za slobodu, za to da se nečiji glas čuje i na kraju krajeva da budemo upamćeni, da ostavimo nekakav trag. Vremenom se samo modusi u kojima to ostvarujemo mijenjaju, ali mi nismo ni bolji ni gori. Nije lakše ali nije ni mnogo teže i svi radimo najbolje što umijemo, nema potrebe da se uzdižemo kao generacija niti da izvodimo neku lažnu skromnost.

Navijači

Ovih dana, problematika navijača, tj. huligana je prilično popularna tema za raspravu u Srbiji. Nemam nešto pretjerano pametno da kažem na tu temu, već ću govoriti o jednoj drugoj varijanti navijača, o stalnoj životnoj podjeli na nas i njih, koja prožima sve pore života i rijetki su ti koji su imuni. Ona se može ispoljiti kroz maltene sve što je zamislivo, a jedan skorašnji događaj me je konačno natjerao da nešto napišem o tome. Vjerovatno ste informisani da je prije neki dan Džoni Dep došao u Srbiju, kao gost Emira Kusturice na njegovom filmskom festivalu na Mećavniku. Sad, ja nisam od onih koji lude za Depom, mada svakako cijenim neke od njegovih filmova (recimo Ed Vud, Paranoja u Las Vegasu, U potrazi za Nedođijom), ali činjenica je da je on danas jedan od najneobičnijih a opet najuspješnijih i najboljih holivudskih glumaca. Zašto ja sada otkrivam toplu vodu? Zato što, čitajući komentare na određenim sajtovima, biste rekli da se ne radi o Depu već o nekom zaboravljenom, nebitnom glumcu koji se moli da ga prime za sporednu ulogu u kojekakvoj seriji za domaćice. Kako sad to? Jer su pomenuti komentari (a ne samo komentari, već i tekstovi) bili utrkivanje u tome ko će više da napljuje Džonija, ni krivog ni dužnog, da kaže kako je ovaj čista druga liga, kako je nebitan i kako je bezveze što postoji i jedan novinski članak o njemu. Sindrom navijača, naših i njihovih, ovdje je nastupio. Naime, Emir Kusturica je osoba prilično neomiljena u određenoj političkoj opciji, te je time i svako ko je bilo kako povezan sa njim sasvim bezvrijedan. Još bih nekako shvatio da kažu da je Dep loš čovjek zato što ima Kusturicu za prijatelja (mada bi i to bilo idiotski, ali eto, malo manje), ali kakve veze ima njegova gluma sa tim? Stvar je prosta, radi se o navijačkoj zaslepljenosti. „Ne mrzimo mi crnce, mi samo mrzimo njihove crnce“ često je objašnjenje koje ćete čuti na tribinama. Nekim slučajem, moglo se desiti da je Depa doveo neki miljenik ovih kritičara i onda bi reakcije bile drugačije, to bi značilo da Dep igra za pravi tim (pošto je sasvim sigurno da je njemu baš stalo do naših ovdašnjih intriga) te da je sasvim sigurno najbolji glumac današnjice, kako u umjetničkim filmovima, tako i u blokbasterima. Zanimljivo je kako se stvari mogu drugačije interpretirati samo kroz ovu, navijačku perspektivu. Još zanimljivije je koliko to često radimo. Prvi put sam to primjetio, nećete mi vjerovati, kod svojih kolega, kod filozofa. Naime, tu postoji podjela na analitičare i kontinentalce, iako nije baš svima jasno šta to zapravo predstavlja. Ona se manifestuje time da se nastavno osoblje sukobljava, preko novina ili preko studenata, da se prekrajaju nastavni programi, da se gura jedan pogled na stvari, zato što je prije guran drugi. Na kraju krajeva, dovodi do toga da se međusobno prozivaju uprkos godinama i statusu. Da ponovim, radi se o filozofima, gdje je pluralizam mišljenja najbitniji, gdje je malo toga što treba odbacivati a kamoli čitavu jednu struju proglašavati bezvrijednom. Nemoguće da je jedna ili druga grupa potpuno u pravu ili u krivu, treba uvijek naći šta kod koga valja, bez prozivki, bez navijanja. Iznenadili biste se sa kojom količinom snishodljivosti se prilazi kada se govori o suprotnom taboru, njihovim idejama, ciljevima, uzorima. Navodim primjer svoje struke i trenutne situacije zato što sam tu najbolje upoznat. Ne sumnjam da ljudi iz drugih branši imaju slična iskustva. Dali smo psihološki uslovljeni na to da navijamo? Ovaj tekst je i logičan nastavak prethodna dva, jer nas i slijepa vjera i to što postajemo kuvane žabe dovodi do ovakvog pogleda. Čuo sam negdje izjavu da je svaki ateista makar prosječno inteligentan. Pretpostavljam da je autor tog suda time htio sebi da poboljša rejting. Kao što će vam neko reći da je čovjek ako je vjernik moralniji od nevjernika. Komunista pravedniji od kapitaliste. Onaj ko pije vino uglađeniji od onog ko pije rakiju. Posjetilac Egzita progresivniji od posjetioca Guče. Moj tata jači od tvog tate. Sudija uvijek svira nepravedan faul za vas. Koliko je samo mogućnosti. Odaberite tim i počnimo. A tim postoji u svemu – grad, država, boja kože, muzika, profesija, sve varijacije ukusa i stavova. Svi smo navijači, to je nužno, samo što je mali broj onih koji to drže pod kontrolom. Zato su i smijurije kao ova sa prozivanjem Džoni Depa tako česte.

Kuvane žabe

Kao što sam i obećao, treba da nastavim priču iz prošlog teksta. Ovih dana sam razmišljao da li da održim riječ ili nekako nonšalantno to izbjegnem, iz prostog razloga što sam imao problema sa inspiracijom. S druge strane, došle su mi i neke druge ideje s kojima sam prvo htio da se uhvatim u koštac. Ipak, riječ je riječ, tako da nastavljam gdje sam stao. Pričao sam o slijepoj vjeri u nauci, o formi zablude koju imamo prema autoriteta, o maltene dogmatskom posmatranju nečega samo zato što predstavlja naučnu teoriju ili hipotezu. Pogubnost toga je valjda pokazana i koliko sam vidio po komentarima, mnogi dijele moje mišljenje. Kako stoje stvari u politici, kad smo već pokrili nauku a za religiju vam je valjda svima poznato. Jeste li čuli za princip kuvane žabe? Ako stavite živu žabu u hladnu vodu i polako povećavate temperaturu, njena koža će se privikavati i ona neće bježati. Tako možete povisiti temperaturu do te da je skuvate a da se ona ni ne pomjeri niti uzbuni. Princip političke slijepe vjere je isti. Niko se s početka ne veže za stranku, već se veže za neki ideal, za nešto vrijedno vezivanja. Možda je to kosmopolitizam i pacifizam, možda socijalna pravda i jednake šanse, otvoreno tržište, očuvanje ili obnavljanje dobre tradicije. Nakon što se odabere ideal, nađe se politički sistem, opet idealno posmatran, pa tako neko postane liberal, libertarijanac, socijalista, komunista, anarho-sindikalista i šta sve ne. Neki ovdje zastanu, a neki odu korak dalje. Taj korak dalje može biti dvojak. Jedan je da se veže za neke unutar ili naddržavne saveze pa da sanja i želi Evropsku uniju, Internacionalu, Pokret nesvrstanih ili Afričku uniju. Drugi način je najporazniji a to je vezivanje za određenu partiju ili neke lidere. Kada je neko počinjao svoje političkko umovanje, ako je imalo slobodouman, sigurno nije planirao da se veže za određenu partiju, već je to došlo vremenom. Jer što se više gazi u to područje sve se manje gubi početni ideal a sve se više gleda neka trenutna korist, neko navijanje. Naravno ovi ljudi sami sebi objašnjavaju da je to sve u redu, da oni podržavaju tu partiju ili savez baš zato što je ona baštinik pacifizma, socijalizma ili ko zna čega. Iako svi dobro znamo da apsolutnih (pozitivnih) vrijednosti nema baš zbog ovakvih skupina ljudi, gdje se konstantno prave kompromisi. Princip kuvane žabe zapravo i jeste jedan veliki i konstantni kompromis sa samim sobom i okruženjem. A zbog kompromisa nema promjene na bolje. No, ono od čega sam počeo je slijepa vjera, kakve to veze ima sa svim ovim? Zato što je posledicu dobro objasniti preko uzroka, slijepa vjera u političke sisteme dolazi zbog toga što dozvolimo sebi da budemo kuvane žabe. Najočiglednija posledica je pravljenje paralelne realnosti, aktivno mijenjanje istorije. Teško nam je da prihvatimo da su članovi partije koju podržavamo činili neke loše stvari i nazvaćemo očevice lažovima i nitkovima, medijske zapise montažama ili ćemo jednostavno zatvarati oči nad svim tim. Takođe, nećemo prihvatati da su baštinici naše ideologije bilo kada činili nešto loše, ili ako su to činili, imali su apsolutno pravo. Bili su najterani da ubijaju ljude, da preprodaju drogu, da nameću drugim državama svoje političke sisteme, da pljakčaju i osvajaju. Druga manifestacija paralelne realnosti je stvaranje dvostrukih aršina. Više ću vjerovati američkim nego ruskim medijima. Evropski kapital je bolji od azijskog. Ako je o istoj stvari član partije koju simpatišem rekao jedno, a onaj koga ne volim nešto drugo, uvijek ću vjerovati ovom mome. Ako pripadnik moje opcije napravi prekršaj, pričaću o tome kako je on ipak dobrotvor, ako to pak učini neistomišljenik vikaću iz sveg glasa da ga gone u zatvor. Kada se neko usprotivi protiv moje ideje odmah ću mu reći da je neznalica, da je nedemokratičan, da je neprijatelj. Ovakvim stvarima podležu mnogi, nezavisno od materijalnog stanja, obrazovanja, položaja u društvu. Postepenim kuvanjem vremenom su izgubili slobodu mišljenja, time i slobodu izbora i sve gledaju kroz prizmu svoje političke opcije. Napad na njihovu ideju, na njihovog lidera, na medij koji prate shvataju kao ličnu provokaciju, ma koliko taj napad utemeljen bio. Mnogi pate od ovoga, na različitim stupnjevima naravno. Zato bi svako trebao da se preispita i vidi do koje je mjere kuvan, do koje je mjere slijep.

Slijepa vjera

Jubilej je prošao, tako da ponovo uzimam glavnu ulogu na ovim stranicama. Uostalom, prinuđen sam na to inače će mi pređašnji gosti pokupiti svu slavu i možda će neki od vas posumnjati da ja nisam najpametniji među blogerima i sličnim pokušajima pisaca i mislilaca. Šalim se naravno, ali ovo mi daje dobar uvod za ono o čemu ću pričati. Svi znamo da je sujeta jedan od najmoćnijih poroka zato što zadovoljavanju nje težimo mnogo češće nego pukom alkoholizmu, seksualnom prohtjevu, novcu, a uglavnom su one tu upravo zbog zadovoljavanja same sujete. No, kakve veze sujeta ima sa slijepom vjerom? Slijepa vjera u bilo šta je uvijek pojačana sujetom, jer ako smo se opredjelili da vjerujemo u nešto, sujeta nas sprečava da priznamo grešku i nalazimo naopake argumente za nju gdjegod stignemo. Kada pomislimo na takvu vjeru uglavnom nam na pamet pada vjersko-religijski fundamentalizam, mada mislim da je takvo osjećanje sasvim pogrešno. Slijepa vjera u čisto religijskom smislu bi trebalo da znači strogo pridražavanje pravila koja su propisana svetim knjigama određene konfesije. I vjerujte mi, ni u jednoj od njih ne piše „raznesi se automobilom i prouzrokuj smrt žena i djece“ ili „ako oslobodimo Jerusalim u hiljaditoj godini posle Hristovog rođenja stvorićemo uslove za njegov dolazak“. Kao da je Isus neki novi model aviona pa mu je potrebna specijalna „muslimanski-čista“ pista da bi mogao da sleti s neba, te da zato valja poklati gomile i popljačkati sve što vam padne na pamet. Šalu na stranu, poenta je da je slijepa vjera uvijek vjera u autoritete, lidere ali i u neke apstrakcije. U to naravno spadaju i vjerski lideri mada ne i vjerske knjige. O pogubnom uticaju pape, sveštenika, ajatolaha i rabina su govorili zaista mnogi i ta priča je nekako dosadna i isuviše puta ispričana, zato ću ja njih preskočiti. Po meni, najpogubnija je slijepa vjera u naučne autoritete i dogme a najopasnija u apstraktne političke ideje. Ovo prvo iz prostog razloga što nas najviše udaljava od istine, napretka i otvaranja očiju, i ono postoji od stare Grčke do današnjih dana i njen intezitet se, sudeći po svim istorijskim knjigama, ne smanjuje. I ne samo što je pogubna već je i potpuno neobična, jer ako nam nešto istorija nauke pokazuje, to je da se ne valja ludački držati autoriteta i starih teorija jer je gotovo sigurno tačno da oni griješe bilo da se zovu Aristotel, Kopernik, Njutn ili Darvin. No, ljudska priroda je podložna i željna dogme jer je time oslobođena potrebe da sama razmišlja i bira za sebe pa se stvari uzimaju u paketu. Ako vjerujem u evoluciju, onda Bog sigurno ne postoji, svijet je nastao prije nekoliko milijardi godina tačno određenom trenutku u nečemu što se naziva velikim praskom i tako. Iako je više nego jasno da nijedna od ovih tački nema ni najmanju logičku vezu jedna sa drugom. Lako može biti samo nešto od toga tačno a sve ostalo ne, ali „naučnici su to dokazali“. Kao da neko može dokazati da postoji prvi momenat vremena? Šta je bilo prije njega? Da li će isto tako jednog dana vrijeme da iscuri i onda će biti jedno Ništa? Zašto na kraju krajeva postoji Nešto umjesto tog Ništa? Univerzum je istovremeno beskonačan i širi se bez granica u isto to Ništa. Uh. Ideja nepojmljiva u rangu one o tome šta sve Bog može. Naravno, samo zato što je luda ne znači da nije tačna, ali je ipak simptomatično koliko ljudi, čija inteligencija prevazilazi prosjek ovakve stvari prihvata zdravo za gotovo. Imaju slijepu vjeru samo zbog toga što je neko iz svijeta nauke rekao da je to tako. Kao što su neki drugi prije svega 500 godina radili i vjerovali u neke stvari samo zato što je papa tako rekao. Makar ovi danas nikog ne spaljuju zbog svojih ideja, ali s druge strane guše sva drugačija mišljenja (ipak naučna zajednica ima moć da djeluje na takve stvari) i ko zna, ako se osokole možda preduzmu drastičnije mjere, i španskoj inkviziciji je trebalo 1500 godina postojanja hrišćanstva da bi krenula da zavodi red. Drugi vid slijepe vjere u nauku je još gori. Ako je neko dobio ime zbog nekog otkrića ili razmišljanja, automatski se pretpostavlja da je dobar maltene u svemu što zahtjeva neki nivo razmišljanja. Zbog toga i postoji sve više pop-naučnika, ljudi koji maltene prodaju maglu a čije se knjige prodaju u tiražu DaVinčijevog koda. Bolje da ne imenujem jer ću suviše odlutati. Takvi ljudi su zapravo još veći problem, jer slijepom vjerom u njih lupaju se kočevi u napred razmišljanja. Kad su takvi umovi kao što je Aristotel na kraju bili kočnica napretku, jer su ljudi fanatično vjerovali u njihove teorije (samo na osnovu imena tj. autoriteta) iako su bili prevaziđeni, kolika je šansa da to bude neki današnji prosječni biolog koji je izdao par knjižica? A opet, mnogi vam neće dopustiti da govorite nešto protiv tih ljudi, sa standardnim argumentom „ko si ti da napadaš takvog znalca“. Ti isti bi vjerovatno tako nešto rekli Njutnu ko je on da dovodi u pitanje Aristotela pa onda i Ajnštajnu šta on misli kad pobija Njutna i tako dalje. Ne zaboravite da je nauka kao kuća napravljena na blatnom zemljištu i da nakon što joj dodamo jedan sprat onaj donji propadne. Slijepa vjera u tako nešto postaje gora i simptomatičnija od one koju su imali u religijske vođe. Za njih se mislilo da predstavljaju volju Božju (mada ne želim ni da zamislim kako su ljudi tada vidjeli Boga ako su im to bili glasnici) a ovi danas su ljudi od krvi i mesa, podjednako podložni greškama, isti kao vi i ja. Time ću i završiti, a što se tiče političkih dogmi, o tome uskoro.