Imao sam jako neobičan san sinoć, što u stvari nije tako čudno jer 90% stvari koje sanjam se mogu jednom riječi opisati kao „nenormalne“. Elem, bio sam dio nekog vojnog odreda u nekom očigledno dugotrajnom i mučnom ratu. Sve što mi je ostalo u sjećanju osim te jedne slike je da sam, u razgovoru sa nekim iz čete, čuo riječi „za nekoga su teroristi, a za nekog borci za slobodu“. Da li se to odnosilo na taj moj odred ili na nekog protiv koga smo se borili nisam siguran ali to nije ni važno. Ali taj san, pomiješan činjenicom da se ovih dana bavim Hegelovom filozofijom istorije naveo me je na razmišljanje i otud ovaj tekst. Nedavno sam bio na jednom maskenbalu i mislim da ne griješim puno kada kažem da je najpopularnije bilo da se maskirate u pirata. I zapravo u čitavoj današnjoj kulturi, prvenstveno zahvaljujući Piratima s Kariba, je ideja pirata postala prihvatljiva, štaviše vrlo romantična, kao ideja srednjovjekovnih vitezova. I dok je čitavo mistifikovanje vitezova moguće kada zaboravite na činjenice o higijeni, zubarima, i životnom vijeku u tom dijelu Evrope (nije svugdje bilo tako loše, ali na drugim mjestima nije bilo vitezova ni tada ni kasnije) s piratima je to moguće ako pređete preko proste činjenice da su oni bili lopovi, otimači, polupismeni banditi. Ako čak i pređemo preko teškoće života na moru, stavljanja glave u torbu za gluposti svakodnevno, bičevanja i brodskih čarki, da li bi ste željeli da budete najobičniji pljačkaš i nitkov? Nadam se da će većina vas odgovoriti negativno na ovo pitanje. A opet, danas su nam pirate jako simpatični. Kako tu uklopiti teroriste? Dajte civilizaciji jedno 300 (Spartaaaaa!) godina i možda će popularne maske, dječije igre, filmovi biti o veseloj družini Al-Kaide i Bin Ladena, u glavnoj ulozi će biti neki novi Džoni Dep, Met Dejmon ili Džordž Kluni. Zašto vam sve ovo pričam? Definicije dobrog i lošeg se mijenjaju, naročito ako dozvolite umjetnosti da umješa svoje prste. Pozitivno viđenje koje imamo o vitezovima dolaze prvo od “riterskih” romana, slikarstva, do modernog pozorišta, filma i video igara. Pirati takođe imaju svoj put zadobijanja dobrog imena uprkos ozloglašenoj ulozi u prošlosti. Ko zna ko će sledeći tako proći. Neko će mi odgovoriti, sve to stoji, ali ako budeš čitao teorijske istorijske knjige, nećeš tamo naći Džek Speroua već neke druge figure. To je istina, ali i dalje imate različite poglede prema njima, i nisu svi osuđujući na način na koji bi bili Engleska, Francuska ili Španska mornarica i javnost tog doba. Primjera ovakvih imate mnogo, recimo Engleski premijer Čemberlen je dočekan sa pokličima odobravanja dok je govorio svoje čuveno “Mir u naše vrijeme”, misleći na komadanje Čehoslovačke što je bila konačna tačka bez povratka za Drugi svjetski rat. I da li ste znali da je Hitler bio čovjek godine 1938 po izboru uvaženog američkog časopisa Time? Sve ovo vam govorim iz prostog razloga što je jednu epohu nemoguće posmatrati dok ste njen učesnik, dok ste emotivno vezani i nemate cijelu sliku ispred sebe. Možemo da osuđujemo i hvalimo bilo koga, ali dok se kockice ne slože i ne budemo u mogućnosti da vidimo cijelu sliku, u najvećem broju slučajeva ćemo pogriješiti. Da li to znači da ja ovim branim današnje teroriste? Naprotiv, ne pada mi na pamet da branim bilo koje udruženje ili tvorevinu kojoj nije strano ubijanje nevinih, zvalo se ono Al-Kaida, Tamilski tigrovi, Sovjetski savez ili NATO. Samo želim da kažem da je svaka epoha neponovljiva, da je uvijek sve drugačije, zavisno od vremena i prostora na kojem se nalaze. Politički filozofi su još odavno zaključili da nema idealnog sistema za sva vremena i sva područja i zato nisu do kraja osuđivali nijedan ako nisu uspjeli da nađu sve informacije o njemu. Ali ne treba se samo zadržati na političkim sistemima. Ko je kriv ili zaslužan za određeni događaj, za uspon određenog lika, ko umije reći da li je nečija uloga pozitivna ili negativna? Ama baš niko od savremenika, a bogme ni od onih koji će uslijediti. Naše ocjene zavise od onoga što znamo, od vremena u kojem živimo, od kulturnog i civilizacijskog statusa. Nekom terorista, drugom borac za slobodu. Današnji pozitivci će postati sjutra negativci, progres shvaćen kao reakcionarstvo, tradicionalizam kao kratkovidost a liberalizam kao netolerancija. Nikad se ne zna i niko neće biti sto posto u pravu. Poenta ovog teksta je da imate u vidu da su vaše ocjene uvijek plod vaše kulture, prostora i vremena u kom živite i kako se ono bude mijenjalo, tako će se mijenjati vaš pogled. Marksizam vidi istoriju kao klasnu borbu koja će dolaskom proleterijata na vlast biti prevaziđena, liberalizam kao napredak i oslobođenje misli koje će doživjeti vrhunac i kraj istorije vladavinom liberalne demokratije svuda. Isto tako je Hegel pričao da je istorija prikazivanje Apsolutnog duha i napredak misli koji kroz Hegela doživljava svoj vrhunac nakon koga će nam sve biti jasno. To vam zvuči smiješno zar ne? Teorija marksističkog i liberalnog kraja istorije nije mnogo drugačija. Suština je da istoriju možete posmatrati sa distance i pričati ko je za šta kriv i zaslužan. A čak ni tada nećete biti do kraja u pravu. To nije tragedija, toga samo treba biti svjestan.
Нема коментара:
Постави коментар