Život po korijenu iz minus jedan

            Jedna od stvari koje su pokušali da nam usade u školi je savršenost i potpunost matematike. Kada to kažem mislim podjednako na aritmetiku i geometriju. Prvo vam daju da znanja da, ako shvatate matematiku, sigurno ste prirodno inteligentni, jer je to navodno bio jedini predmet koji se ne može nabubati. Dalje vas uvjeravaju u nepogrešivosti raznoraznih tablica, sabiranja, množenja, dijeljenja, na potpunu zaokruženost geometrijskih elemenata te mogućnost rješenja apsolutno svih problema. I to sve u sistemu koji ima beskonačno mnogo brojeva, članova i vi zaista možete samo da stojite tako mali i oduševljeni prema nekom sistemu koje je čovjek napravio i mislite da bi tako dobro valjalo svoj život ustrojiti.

            A onda možda malo dublje zagrebete, bilo po svom ličnom nahođenju, bilo slučajnim čitanjem nekih problema ili na već neki treći način i vidite da stvari ne stoje baš tako. Geometrija stoji na nekim principa koje smo tamo postavili zato što rade, a ako promjenimo samo jedan od tih principa (za koje ionako nemamo dokaza) pred nama se otvara potpuno drugačiji geometrijski sistem te su mogućnost zaista ogromne kuda će nas oblici povesti. Matematika s druge strane je jedna nepotpuna nauka, nesposobna da odgovori i na svoje najobičnije probleme te se može posmatrati isključivo kao jedna vještina koja ima praktične koristi. Radi se o drugom Hilbertovom problemu koji je postavljen početkom prošlog vijeka više iz razonode, a ispostavilo se da je zakopao mogućnost nazivanja matematike naukom. Ako vas interesuje, pročačkajte po netu, da ne izlažem sad ovdje. I onda to po čemu smo htjeli da uredimo život odjednom funkcioniše drugačije

.

            Sinoć je bilo prilično vedro, a svjetla grada nisu bila jaka pa se vidjelo mnogo zvijezda i neko je prokomentarisao kako uvijek vidi trouglove među njima. Neko drugi je rekao da vidi kvadrate, trapeze, svako po svom nahođenju ali svi su vidjeli neke geometrijske oblike. To me je podsjetilo da živimo u stanovima i kućama koje su pune pravougaonika i kvadrata, nalazimo se na trgovima koji su krugovi ili elipse, svuda oko nas su pravilni oblici i mi smo sami onda uslovljeni da razmišljamo kroz njih. A ne mora tako biti. Arhitekta i moderni umjetnik Huntervaser je projektovao bez ravnih površina, njegove zgrade su bile pune konkavnih i konveksnih linija koje su onda pravile neke neobične oblike svuda i nista mogli naći pravilne kvadrate ili krugove. To je objašnjavao time što su prave linije i oblici od čovjeka, a sloboda nepravilnosti od prirode i Boga i da je to ono čemu se treba vratiti. Možda nije najpraktičnije rješenje, ali mislim da bi bolje uticalo na svakog od nas kada bi bili okruženi jednim ovako čudnim svijetom, namjesto ovog sterilnog, punog pravilnosti.

            Šta je onda svijet, život po korijenu iz minus jedan? Korijen iz minus jedan je prvi broj do koga dođete a da mu ne možete naći mjesto ni u kakvom koordinatnom sistemu. Ako želite da sistem nastavi da funkcioniše jednostavno mjesto njega napišete jedno i, i time ste stupili u sistem iracionalnih brojeva, kojima nekako nije mesto nigdje. A njih ima koliko god hoćete, kroz različite računske operacije i pojavljuju se kao greške u sistemu. Kada promjenite svoju dnevnu rutinu i provedete dan radeći potpuno suprotne stvari od uobičajenih, kada otvorite oči za stvari koje ste nekad prezirali, kada u treptaju oka promjenite plan koji je obuhvatao sledećih godinu dana, kada se ludački zaljubite, vi tome pripišete jedno i jer ste time stupili u život iracionalnih brojeva, živite korijen iz minus jedan. Koja je njegova ljepota? Kada dišemo, jedemo, radimo neke obične radnje, onda je normalno i pametno živjeti svijet 2+2=4, ali kada radimo sve ono za šta vrijedi živjeti, one stvari koje određuju naš životni put i naše pravo biće, onda je korijen iz minus jedan jedina istinski prava mogućnost. To je ono što su htjeli da skriju od vas iz matematike, da postoji čitav svijet besmislenih brojeva i računskih operacija a da to neće narušiti sistem, život će ići dalje. I vaš matematički sistem koji vam je ugrađen u glavu će uvijek sugerisati da se držite sigurnih i poznatih operacija, željeći da vam izbije iz glave te iracionalnosti, a na vama je da ih gajite i upražnjavate u pravim momentima. Jer se egzistencija pravi jedino tim potezima, nepredvidljivim i uvijek novim, svako novo i je novi napredak, nova izgradnja i život u skladu sa prirodom i Bogom, a ne blokovima zgrada i glupim asfaltom.

Skok ka vjeri

            Kao temu današnjeg teksta izabrao sam jedan vrlo interesantan, a ja bih rekao i bitan, motiv iz egzistencijalističke filozofije (ako neko dosad nije shvatio, to je meni najbliži filozofski pravac). On mi je zanimljiv zato što je, u većoj mjeri od svih drugih termina koje je egzistencijalizam uveo, našao svoje mjesto u svakodnevnom govoru i razmišljanju. Ali kao i sve što postane dio svakodnevice, njegov smisao, pa čak i sam naziv je izgubio svoje prvobitno značenje. Meni se čini da je to “staro“ značenje suviše vrijedno da bi se zagubilo, i da je u određenoj mjeri i bolje od ovog sadašnjeg.

Za početak, i sam izraz je promjenio svoju formu, i postao je skok vjere (u engleskom često rabljeno, kao leap of faith) i u toj maloj izmjeni se sadrži ogromna promjena smisla. Sam po sebi, skok vjere je jedna lijepa stvar i koristimo je da opišemo momente u kojima neko, možda mi sami, prelazi preko svih razumskih stega i skače glavom dolje u ambis. Skok vjere predstavlja jedan slobodan pad, igranje protivno svim pravilima onoga što nazivamo uobičajeno, trenutak u kojem najistinskije živimo život. Neki ga nikad ne učine, već žive svoj život po utabanim stazama, bilo da su sami osmislili tu stazu i grčevito je se držali ili da su tu stazu osmislili neki drugi za njih, da ih društvo na to uputilo. Oni koji izvršavaju skok vjere su često oglašeni kao nepromišljeni, neozbiljni, kao ludaci. No, neki ljudi nisu sposobni da izvrše taj skok ikad a njega jedino može razumjeti onaj koga je proživio, ko je skakao, tako da to nerazumjevanje nije nikako iznenađujuće.

A kakvo je bilo to prvobitno značenje koje sam spomenuo? Ono je malo manje neutralno, i predstavlja kretanje ka nečemu, zato se i zove „Skok ka vjeri“. Skovao ga je filozof Kjerkegor i njegov egzistencijalizam u tome nalazi svoje središte. Skok ka vjeri predstavlja kretanje koje svaki čovjek može izvesti ako želi da se izdigne na najbolju formu življenja. Mislim da nije bitno da vam opisujem čitavo to kretanje, ipak, suština je da malo ko stiže do mogućnosti da izvede skok ka vjeri, a i oni koji stižu, ne izvode ga uvijek. Kao i čitava egzistencijalistička tradicija, i kod Kjerkegora su vrlo bitni krizni momenti, momenti velikih odluka, velikog bola ili velike neizvjesnosti, i u njima se suštinski izgrađujemo. U takvim momentima pred nama se postavljaju razne odluke. Skok ka vjeri bi bio onaj potez u kome se potpuno prepuštamo određenom cilju, idemo ka njemu u slobodnom padu, taj cilj nam je s jedne strane neizmjerno bitan, a s druge, potpuno smo svjesni činjenice da, razumski gledano, maltene ne postoje šanse da se ostvari. Ipak, imajući sve to u vidu, nasuprot svim racionalnim razlozima, mi vršimo skok ka vjeri, i ako su sve okolnosti ispunjenje, po Kjerkegoru, zadobićete taj cilj.

U čemu se razlikuje skok ka vjeri od skoka vjere? Prosto, skok ka vjeri se izvodi samo jednom, i nakon što se uspješno izvede, naša psiha će se promjeniti uz njega (tj. ona se već izvršila, čim smo mogli da skočimo) i bićemo sposobni da vršimo ono što nazivamo skok vjere bilo kad u bilo kojoj situaciji, ono neće biti nešto strano našoj prirodi. Smatram da ova priča ima svoju težinu, pogotovo imajući u vidu da u društvu u kojem živimo, vjera biva pojam koji je do neviđene mjere postao oglašen i nekako smo zaboravili koliko se vjera svuda uvlači. Znanje je jedna forma vjerovanja (definicija znanja – istinito, opravdano vjerovanje), u osnovi apstraktnih pojmova kao što su sloboda i ljubav se nalazi vjera, kao i u još mnogo čemu. Da li zbog prečestog povezivanja sa religijom, pa je došlo do toga da je vjera ekskluzivno vjera u Boga, ili zbog zaluđivanja da moramo da se svedemo na hladna i sigurna znanja, da je lakše živjeti u rutinama i onome što nam svakodnevica servira, u svakom slučaju, pojam vjere i vjerovanja je postao vrlo stran mnogima. I zaista, ako bi odbacili ono što sam gore rekao, da je vjera u osnovi svakog znanja, svake ljubavi i sveukupne slobode, time bi odstranili skok ka vjeri, i život bi vjerovatno bio lakši. Grčka poslovica s druge strane, jasno kaže – sve lijepo je teško. Ljepota se mora zadobiti, zaslužiti, na svaki način.  Nemojte me pogrešno shvatiti, postoje ljudi kojima je racionalnost najjača strana, koji vrlo dobro kalkulišu sa svime, i ko sam ja da im odreknem takav tip života ako oni u njemu nalaze zadovoljenje? Ali ima i onih koji pokušavaju osmisliti svoj život, pa opet ostaju nesretni, to što su isplanirali se nekako ne ostvaruje, i život im nekako izmiče u tom stalnom racionalisanju. Takvim ljudima se obraćam.

Nekad je potrebno uraditi nešto a da nemate plan B za tu situaciju, da nemate kalkulaciju koja vas vadi iz svakog problema, već svim svojim bićem idete na neki problem, pokušavate ostvariti neki cilj, oživjeti neku želju. I to zaista može biti bilo šta, nema nikakvog pravila, ne zna se ni kada će za svakog od nas nastupiti momenat u kome možemo skočiti ka vjeri. Dotad možemo raditi nešto drugo, možemo se spremati za to, učiniti naš život nepredvidljivijim, kako bi sebe pripremili za jednu nepredvidljivu i naizgled ludu radnju. Pripremati se možemo na razne načine, recimo tako što ćete povremeno povjerovati svom instiktu, svom srcu i uraditi nešto što biste inače proglasili ludim, tako što nećete svakog dana biti u istoj rutini, što ćete ići drugim putem u školu ili na posao, naručiti neko novo piće u kafiću i mijenjati mjesto na kojem jedete. Mogli bi život urediti tako da se kreće u potpuno pravoj liniji, ali da li je rutina nešto što svako od vas želi? Dato nam je pregršt mogućnost, milion boja kojima bi mogli da obojimo naš svijet, ne moramo stalno birati istih 5, nekad bi mogli da napravimo skok ka vjere i uzmemo potpuno drugih 10, i možda će crtež biti daleko ljepši. Većina nas kao da nema povjerenja u sam život, koji nam, uprkos svim našim planovima, stalno iznova pruža mnogo raznovrsnih mogućnosti, često nas okrećući na strane za koje nismo ni znali da postoje a koje su prave za nas. Možemo planirati godinama, opet kada trenutak dođe i život nas postavi pred izbor, samo jedan skok ka vjeri može biti ono što će naš život učiniti smislenim, zaokruženim i vrijednim.

No direction home

            Traženje inspiracije je najčudnija stvar kojom se čovjek može baviti. Često uhvatim sebe u razmišljanju kako bih volio nešto da napišem, bilo ovdje za blog, bilo za neku drugu svrhu. Tada na određeni način silim sebe da razmišljam o mnogim temama i da dam neki svoj pečat svemu tome. Drugi način je obraćanje pažnje na neke stihove, na neke svoje stare crtice ili tuđe citate, podsjećanje na određene filmove i knjige. Nikad ništa ne izađe od toga, sve se svede na čudno tumaranje i eventualno neki poluproizvod. Ista situacija je bila poslednjih dana, znao sam samo da želim da pišem, ali nisam znao ni šta ni kako, papir je ostajao prazan ili u najboljem slučaju pun brisanja i križanja.

I onda u ovo sivo popodne, dok sam sjedio i pokušavao da učim sam čuo da sestra sluša Bob Dilana, pjesmu Like a Rolling Stone, priprema se za sjutrašnji koncert. Tu pjesmu sam slušao toliko puta i samo sam se nasmijao ideji da ću je sjutra čuti uživo i da ću vidjeti tog velikog čovjeka. Ali u jednom trenutku mi je par stihova pobudilo pažnju i navelo me da pišem. Podsjetili su me zapravo na osjećanje koje u sebi imam i sa kojim ne znam baš šta ću. Svih ovih dana se budim sa hiljadama misli, istovremeno znajući da ne mogu „pobjediti“ ni u jednoj od njih. Nisam bio siguran odakle dolaze sve te misli, zašto se gomilaju baš u ovom trenutku i kako je moguće da im ne mogu ništa. Na određeni način, stihovi koje sam stavio u naslov ovdje zapravo objašnjavaju čitavu situaciju – nema puta kući, u potpunoj nepoznanici sam baš kao kamen koji se kotrlja (no direction home, a complete unknown, like a rolling stone).

Šta za mene znači put kući? Kuća, dom predstavlja sigurnost, predstavlja jedino pravo čvrsto tlo, prvenstveno ga vidimo kroz porodicu, onda kroz prijatelje i neke druge drage osobe, ali taj dom je i put koji želimo da slijedimo, bilo kroz obrazovanje ili karijeru, kao i sve naše težnje koje uspjevamo dostignuti. Dom je tamo gdje se osjećamo sigurno i mirno, gdje možemo da predahnemo. Ali, svako raskršće uništava jedan stari dom i tjera nas da tražimo novi a meni se čini da sam suviše domova odjednom izgubio i valjda otud ta gomila nerješivih misli. U priči sa mojim prijateljima znam da nisam usamljen u ovome, da se mnogi osjećaju ovako, i na neki način, dokle god je čovjek istinski živ, on stalno traži nove domove, a samo malobrojni nađu onaj idealni i mogu reći za sebe da su uspjeli. Smatram da je sa ovim vrlo analogna slika đavola koji se prikazuje na raskršću. Raskršće je upravo taj momenat u kome nema puta kući i kojem je bitno da li ćemo otići lijevo ili desno, gdje ćemo postaviti svoj budući dom. Ovakav teret je težak za mnoge ljude, ne znaju kako da se izbore. Tu onda uskače čovjek od bogatstva i ukusa i jednim potezom olakšava to. Nekad mi je bilo čudno da shvatim zašto bi iko prodao dušu đavolu, a sad vidim da postoji pregršt situacija koje mogu da slome čovjeka, ako je sklon slamanju. Ne mora ovo biti figurativno, prodavanje duše đavolu može biti jednostavno odustajanje, zadovoljavanje manjim, neiskrenost prema sebi. Umjesto da ostanemo na putu i tražimo pravi dom mi se zadovoljimo prvom šupom (neki možda i sa dvije šupe), samo da bi nam bilo lakše i da ne moramo više putovati. Mislim da nisam jedan od njih.

Postoje razni načini da se čovjek izbori sa ovim a da očuva dušu, recimo zatrpavajući se jednom stvari koja mu prija, i da njome ignoriše sve drugo što mu smeta i sa čim bi trebao da se izbori, sve dok ne osjeti da je pravo vrijeme da pobjedi problem. Ne bih ovaj način izabrao za sebe, mada razumijem da različiti ljudi imaju različita sredstva, i računa se to da svako ostane vjeran samom sebi, kako god vidi za shodno. Moj izbor bi bio da se živi život svakodnevno u cjelosti, da su porazi i beznađe dio života kao i sve ostalo, da može ponekad da se luta bez ikakvog smisla i cilja, a u tom čudnom življenju pravac će se ukazati sam, kao kopno davljeniku. Ja sam dom pokušao prvo naći na najlogičnijem mjestu, a to je u porodici i u gradu u kom sam odrastao, i koliko god on bio lijep i blizak, shvatio sam da mi mjesto nije tamo. Dalje sam ga tražio u daljem školovanju, u odlaganju ideje da moram nešto raditi sa sobom. A onda sam shvatio da ta želja za školom nije želja za unapređivanjem i velikim znanjem, već prosta želja da odgodim neke važne odluke, a smatram da je sad vrijeme za njih, za nalaženje nekog novog doma, zapravo novog puta ka njemu, a doškolovanje će uslijediti posle ako bude shodno. Koji mi je sledeći korak, ne znam ali nema potrebe za strahom ili očajanjem. Možda ćemo ga naći sjutra prelazeći ulicu, gledajući televizor, pretražujući internet.

Pitanje je ko zapravo zna šta je smisao i cilj u životu? Neki će reći da je to sreća, neki da se ostane iskren sebi, neko treći da valja otkriti život u što većem stepenu i jednostavno ga „proživiti“. Moje mišljenje je da je život uvijek „na putu“ i da zato često dolazimo u situaciju da ne znamo kako doći do kuće. Kao i inspiracija o kojoj sam pričao na početku, nema pravila u ovom traženju, put traži nas kao što i mi tražimo njega i pitanje je dana kada ćemo se međusobno prepoznati. Na putu smo i zbog toga što svaki dan nosi u sebi novo samoupoznavanje, kroz sebe i kroz drugoga. A kada nešto novo shvatimo u vezi sa sobom lako primjetimo da jučerašnji cilj nije dovoljan, da mjesto koje smo za sebe odredili nije pravo, već da se ponovo vraćamo na put. Zato, kao biće koje je uvijek na putu, ne ostaje nam ništa do da stalno istražujemo sebe i gledamo zvjezdano nebo iznad nas. Pritom, možemo u daljini primjećivati neku neobičnu svjetlost i pokušati da je nađemo u sebi, i dok smo na tom putu držati za ruku nekog ko nam je istinski saputnik. To je ono najdragocjenije.

Genocidni vladika Rade

Ovaj tekst kacim kao direktan odgovor na http://www.e-novine.com/stav/37669-krv-nam-vjere-zaplivati.html ali i kao odgovor na sva druga tumacenja Njegosa i drugih pisaca iz ideoloskih nacela koja imamo danas.

            Prvi put sam se susreo sa tvrdnjom da je ep Petra II Petrović Njegoša, Gorski vijenac genocidno ostvarenje te da je i on sam „genocidan autor“, prije nekoliko godina u crnogorskoj štampi. Na tu misao se većina samo nasmijala, a vlast je to pogurala pod tepih jer je očigledno shvatila da ta priča nikako ne pomaže njihovoj kampanji ostvarivanja nezavisnosti Crne Gore zbog dubokih osjećanja koja su Crnogorci (koje god političke opcije bili) imali prema vladici Radetu (što je njegovo svjetovno ime). Ovim želim da istaknem da tekst na koji reagujem: „U krv će nam vjere zaplivati“, iz e-novina od 24.05.2010. nipošto nije nov i originalan, ova ideja postoji i konstantno nam se potura iako ovdje nije direktno govoreno o genocide, politička čitanja Njegoša iz današnje perspective kroz savremene termine nisu novost.

Nisam od onih koji smatraju da su autoriteti nedodirljivi i ne planiram vikati „jeretik, jeretik“ ka svakom ko dodirne nekog velikog umjetnika ili naučnika jer to slijepo praćenje zaista može pogubno biti. S jedne strane, najsporiji napredak nauka je zabilježila tokom srednjeg vijeka (ako govorimo samo o zapadnoj Evropi naravno), iz prostog razloga što se slijepo pratilo sve što je Aristotel rekao. Takođe, bili bi zauvijek lišeni djela Brehta, Joneska, Bukovskog, Džojsa da smo se slijepo držali nekih starijih autora i njihovih shvatanja o tome šta je roman, pjesma, drama. Ali, negdje treba povući liniju, kada kažemo da je Njegoš „genocidni stvaraoc“ i da demonstrira unitarizam, anti-zapadnjaštvo i vjersku isključivost, mislim da se treba pobuniti i malo polemisati sa tom, nadasve čudnom, idejom.

Prva stvar koju treba imati u vidu je da je Njegoš pisac svoje epohe i da je vrlo upitno da li možemo na njega da primjenjujemo izraze kao što je „vjerska tolerancija“, „zapadnjaštvo“, i slično. Odnosno, ako želimo da ih upotrebimo, moramo prvo da pokušamo shvatiti šta bi ti termini mogli značiti u tom dobu, a ne da direktno ubrizgavamo naše termine u jedno mjesto i vrijeme za koje nisam siguran da možemo tako lako da razumijemo. Treba uzeti u obzir da je Njegoš (kao i vladika Danilo o kome piše) bio vladar u porobljenoj zemlji. Gorski vijenac ne govori o ljudima koji upadaju u susjedne zemlje i ubijaju druge narode i druge vjere. On govori o borbi za slobodu i ako želimo da sitničarimo onda bi sva slobodarska djela bilo kog žanra i formata morali da spalimo jer su mrziteljska prema bilo kom okupatoru. Nisu Crnogorci došli u Tursku i tamo vijećali o tome kako će i kada da pobiju sve muslimane, niti su se Turci došli u Crnu Goru da bi popravili njihovo društvo, zakone, da bi primirili njihov terorizam (ovo razjašnjenje dajem ako vjerujete u današnju retoriku SAD-a da su ovo validni razlozi za osvajanje) i slično. Turci su osvojili Crnu Goru (kao i cio Balkan) da bi mogli dalje da se šire na zapad, da bi ubirali namete i da bi imali veće posjede. Takođe, vršili su (da se sad poslužimo današnjim govorom) vjersku segregaciju jer su porez i danak u krvi morali da plaćaju samo hriščani i time su aktivno radili na zatiranju identiteta porobljenih naroda. U to doba je religija imala daleko veću ulogu nego danas te je crkva, rame uz rame sa jezikom, bilo ono što je odvajalo Crnogorce od Turaka i slobodno možemo reći da su Njegoš, Danilo, Vuk Mićunović i ostali sa pravom vidjeli njih kao neprijatelje. Ako se vaša borba sastoji u tome da oslobodite svoj narod i svoju zemlju od stranog okupatora, svi saradnici tog okupatora istovremeno postaju vaši neprijatelji. I ovo je opšto mjesto svih djela koje pričaju o borbi za slobodu. Iz ugla vladike Radeta, poturice nisu bili mnogo drugačiji nego što su to za komuniste bile ustaše, za francuski pokret otpora vlada u Višiju i slični. Jednostavno, njihova funkcija je bila da potvrde i potpomognu stranu okupaciju.

Tu možemo uključiti i to takozvano anti-zapadnjaštvo. Njegošu se zamjera što na jedinom mjestu gdje pominje neku zapadnu državu, Veneciju, govori o njima pogrdno i negativno. Podsjetimo se svega što je rečeno – vašu zemlju su okupirali stranci i drže svaki vrijedan resurs. Vi i vaš narod ste suočeni sa teškim nametima i/ili životom po brdima (a ko je ikad vidio crnogorske planine zna da to nije baš najidealnije mjesto za život, zamislite kako je tek bilo u periodu od 16tog do 19tog vijeka). Nemamo previše ljudi koji bi izneli borbu za slobodu, između ostalog zato što taj okupator odvaja vaš narod na razne načine. I šta rade vaši susjedi? Trguju sa tim istim okupatorom i daju mu neke beneficije da ne bi i njih osvojilo. Pragmatičan potez, ali zar ćete ih voljeti zbog toga ili osjećati prezir? Meni se čini ovo drugo.

Ako Njegošu zamjerate što priča o borbi protiv okupatora vi ste jednostavno protiv svih priča o borbi za slobodu jer se kroz istoriju sloboda rijetko zadobijala mirnim mitingovanjem, te priče su se uvijek završavale u krvi. Ako mu pak zamjerate na nešto oštrijem govoru u pojedinim djelovima, pokušajte se staviti u njegovo mjesto kao lidera malog i u svakom smislu potlačenog naroda i razmislite kakvi bi bili vaši osjećaji za taj drugi narod koji je pobio i porobio mnogo vaših sunarodnika. Takođe, ne možemo shvatati Turke kao neke mirne došljake, niti možemo podvući paralelu između tadašnjih muslimana i recimo današnjih sandžaklija. Ko to radi, ne shvata neke istorijske činjenice. Poslednje, a ne i najmanje važno je ovo – zašto bi ikome uskraćivali pjesničku slobodu? Nije Njegoš ni Vuk Mićunović ništa više nego što je Kami Merso, Dostojevski Raskoljnikov. Po tome umjetnici nikad ne bi smjeli da pišu nešto ružno, u njihovim radovima bi sve moralo da cvjeta da im kojim slučajem ne bi prebacili da opravdavaju govor mržnje, zločin, nemoral. Na umjetniku je da na ovaj ili onaj način opiše svijet, a vjerovali ili ne, taj svijet je pun nemorala, zločina i svega ostalog. Suština je uvijek ono što je glavna nit jednog djela a kod Njegoša je to borba za slobodu, vječna borba Davida protiv Golijata, ponos malih naroda protiv velikih okupatorskih sila a to su jako česti i veoma lijepi motivi. Mislim da je autor teksta na koji reagujem jednostavno pomiješao uzrok i posledicu. Ne govori Njegoš protiv Turaka (i njihovih saradnika) zato što su muslimani, i ne kaže da su svi muslimani okupatori zbog vjere. On govori protiv okupatora uopšte, a istorijski slučaj je postavio da su u tom trenutku to bili Turci koji su, opet igrom slučaja, islamske vjeroispovjesti. Iz toga možemo izvući samo slobodarski ideal da se protiv okupatora treba boriti, a ne da ako je neko musliman, da je nužno neprijatelj. 

Imati i nemati

Jedno od pitanja koje jako često postavljamo sebi, nezavisno od zanimanja, obrazovanja ili uvjerenja, je svakako ono o prirodi čovjeka. Šta je svako od nas? Šta je čovjek generalno? Kako se razlikuje od životinja i kako ja treba da se postavim prema tome? Varijacije su mnogobrojne, a odgovore možete pronaći u najljepšim romanima, u filozofskim traktatima ali i po grafitima i folk pjesmama.

I nasuprot Aristotelu koji bi vam rekao da je čovjek „umno živo biće“, ja ću postaviti drugu definiciju. Za početak taj umni dio ionako mnogi danas ne koriste tako da bi mnoge osobe mogli definisati jedino kao „potencijalno“ ljude. Šalu na stranu, po mom mišljenju čovjek je biće koje stvari uzima zdravo za gotovo i to određuje svakog u nas u ovoj ili onoj mjeri. Ne pretendujem da moja definicija bude univerzalna u smislu da na najbolji način objašnjava čovjeka. Ono što želim je da ona bude opšta, tj. da odgovara svim ljudima. Postoje među nama oni koji su zadovoljni onim što imaju i nikad ništa ne shvataju olako pa se onda žale kad to izgube. Ipak, takvi su rijetki i u procentu su statističke greške da ih možemo samo zvati izuzetkom koji potvrđuje pravilo.

Daću par primjera. Slomili ste nogu, stavljaju je u gips i prognoziraju vam mirovanje sledećih pola godine. Ne smijete izlaziti van svog stana a i tu vam je ograničeno kretanje. Gips vas svrbi teško vam je. Svi će reagovati na jedan te isti način, proklinjaće svoju tešku sudbinu, žarko će željeti da prošetaju makar do ulaza i nazad, sve bi dali da samo mogu da se počešu. Ali kada premotamo film svega nekoliko dana prije povrede čućemo iste te ljude kako se nerviraju što moraju da siđu da bace smeće, da prošetaju do posla/škole, najgore nešto u životu im je trenutak u kome moraju da koriste svoje noge. Smeta vam što nemate novca i kukate nad tim, a juče ste se olako rasipali. Tek kada osjetite gubitak shvatate šta ste imali, sekund prije toga vas nije bilo briga. Malo ko je srećan u svojoj svakodnevici, a kada mu se nešto izmakne iz nje, tada odjednom postaje katastrofalno nesrećan. Ne kažem da bi trebalo da bude do kraja zadovoljni onim što imamo danas, jer time nikad ne bi napredovali do nečeg sjutrašnjeg, ali svakako treba biti zahvalan prema onome što imamo, jer možda nam baš sjutra bude oduzeto ili, još teže, možda ćemo sami morati da ga se odreknemo.

Drugačiji pogled na stvari bi vam vjerovatno izložio nešto sasvim različito. Moguće da ja uopšte nisam u pravu. Danas djeluje da su „oštećenja“ u modi. Toliko depresivnih ljudi, toliko pesimista, toliko tuge koja stiže sa svakog ćoška ka kome pogledam. Ne valja, nije dobro. Kada vidite klinički depresivne ljude ne može vam biti svejedno prema onima koji imaju izbor. Jer ako vaš um i vaša duša nisu bolesni, vaša dužnost je da ne budete depresivni, da date sve od sebe da budete srećni. Kao što bi invalid dao sve od sebe da može jednom da potrči uz stepenice, tako bi klinički depresivni dali sve od sebe da se iskreno nasmiju. To čini vašom dužnošću da, pošto ste u mogućnosti, budete srećni i nasmijati. Ta vedrina je zarazna i pomaže svima, jer kakve su vam misli takvim vam biva i život, prvi korak mora biti odluka da će vam biti bolje i da ćete biti srećni, odatle proizlazi sve ostalo. Zato što kada obrnete situaciju shvatate da je i vaša mizerija odabrana, da su vaše suze na neki način promišljene, da ste mogli proći i bez te tuge. Ne kažem ovim da treba izgoniti tugu iz vašeg srca, samo da joj ne treba dozvoliti da zacari i preuzme kontrolu. Kao što rekoh, neki nemaju opciju da budu srećni, koristite taj velikodušan dar.

Možda bi mi se moglo zamjeriti sledeće – da nisam iskusan u tugi, da su me mimoilazile teške nevolje i da ne znam šta je zaista patiti. Na tu primjedbu ne bih imao ništa da dodam, istina je, ono što sam smatrao teškim u životu zaista nisu bile prave i prevelike prepreke uzevši u obzir šta sve može čovjeka da zadesi. S tim što bih to pitanje mogao da obrnem na sve vas, od jedne tuge uvijek postoji neka veća sve dok ne iscrpimo sav ljudski rod. Suština je da ne moram biti crnac rob da bih znao da je ropstvo loše, niti jevrej u nacističkoj Njemačkoj da bih bio protiv holokausta. Neke stvari se i spolja primjećuju kao pogrešne. Da zatvorimo krug sada – kada smo srećni i zadovoljni sadašnjicom, lakše ćemo krenuti u bolju sutrašnjicu. Makar nam ne trebaju brisači na očima da vidimo ispravno. I biti srećan je biti protiv negativnog.

Patetično

            Živimo u svijetu u kome olako sudimo o raznim stvarima. Postaje izrazito teško nazvati bilo koju stvar pravim imenom te bilo kojem sudu vjerovati. No, nije samo to problem. Zbog svih tih pogrešnih, ispravnih, ambivalentnih naziva, sam jezik se mijenja, sam smisao pojedinačnih riječi i ne možemo ih konkretno uhvatiti i jasno odrediti. Živost jezika i promjenljivost riječi je tema koja je ovdje nekoliko puta spominjana, nikad direktno i nikad na ovaj način, zato i zaslužuje poseban tekst i gledanje kroz prizmu jednog pojma – „patetično“.

            Svako od vas sigurno sebe često hvata u riječi, zaustavlja se i označava određenu misao kao patetičnu, samim tim i jadnu. Ponekad ne govorimo to sebi, nego drugima. Iznenadiće vas da je definicija te riječi po srpskom (srpskohrvatskom) rječniku sledeća: strastan, osjećajan, dirljiv, ganutljiv, uzbudljiv, potresan, koji izaziva uzvišena osjećanja, uzvišen, snažan i dostojanstven, svečan, koji izražava patos. Kad malo bolje pogledamo, sve pozitivne odrednice su tu po rječniku. Kao što je već rečeno, jezik je živa stvar i ovo neće biti prva riječ čiji će se značaj promjeniti kolokvijalnim govorom te ćemo, kad kažemo za nekog da je patetičan, misliti da je sve to od gore, samo na lažan način, da se prenemaže te da glumata jedno ganuto, uzvišeno, dostojanstveno osjećanje. E sad, da izložim šta je meni ovdje zanimljivo i samim tim problematično. Zbog opšte „osjetljivosti“, da to tako nazovem, na mogućnost da mi budemo patetični (kako se danas smatra) ili neko koga i o kome slušamo, nerijetko pravimo grešku te bivamo strogi, prema sebi ili prema drugom. Nekad smo jednostavno iskreni u dubokim osjećanjima, patnji, pa i osjećanju uzvišenosti i taj osjećaj je prelijep i treba ga njegovati. Iz tih razloga ponekad govorimo o sebi ili drugima da su patetični u značenju koje ta riječ izvorno ima, iako smo ga posmatrali u negativnom smislu. Ne valja biti tako strog prema sebi, nije svaka tuga slabost, i svaka patnja glupost, ta osjećanja su podjednako važna kao i ona sreće, blagosti, smirenosti.

Ono što je meni u svemu tome zanimljivo, ako se jezik mijenja u pravcu upotrebe nekih riječi, šta da radimo sa „patetičnim“? Nekad je koristimo u originalnoj, nekad u novoj konotaciji, a nekad u njenoj izvornoj konotaciji misleći da koristimo novu. Tu sada uopšte nije lako biti pametan i presuditi kako se treba ophoditi prema  značenju izvesne riječi. Taj problem je bitan iz više razloga. s jedne strane mogao bi da nam otvori jedan novi pogled na stav da definicije značenja riječi treba mijenjati uporedo sa tim kako se mijenja njihova upotreba, jer jednostavno možemo biti zbunjeni prilikom korišćenja tog novog, iskrivljenog značenja kao što je pokazano u primjeru gore. Drugi razlog dolazi iz povezanosti između mišljenja i sopstvenog rječnika. Koliko god se trudili da mislimo u slikama i apstrakcijama, većina naših misli se odvija kroz riječi, kroz značenja koja pridajemo tim riječima te samim tim zaključci i stavovi koje stvaramo u dobroj mjeri počivaju na jeziku i na načinu na koji ga shvatamo.

Daću vam plastičan primjer iz sopstvene profesije, filozofije. Raznorodnost “filozofija” po državama u velikoj mjeri zavisi od fleksibilnosti i prirode jezika. Tako je anglosaksonska filozofija najprizemnija (vidjeli vi to kao loše ili kao dobro), najmanje u oblacima, a sa tim je povezana i činjenica da se kod njih riječju mind mogu obuhvatiti redom: mozak, um, razum, duša. Duša je i spirit i soul ali filozofski je ona vezana za ovu riječ od gore te je na određeni način vezana za taj materijalistički pogled. Njemački s druge strane, daleko kompleksniji jezik, stalno podložan raznoraznim konstrukcijama je poznatiji po jednoj daleko lepršavijoj filozofiji, po idealizmu koji je toliko suprotan materijalističkom shvatanju. Jezik je nesumnjivo imao veliki uticaj na takav razvoj jer, ako mi je u glavi jasno da je isto značenje uma, duše i mozga, nekako nam logično biva da su prva dva sadržana u trećem, pošto je on jedini materijalan. Sličnih povezivanja možemo naći mnogo. Tu se nalazi i problem prevođenja nekih antičkih jezika, te kod suštinskih termina moramo da ostavljamo originalne transkripte sa opisnim prevodom, jer jedino tako možemo u potpunosti uhvatiti misao antičkih filozofa.

            Putanja koju želim da izvedem sa svim ovim se valjda sad nazire. Uticaj koji riječi i njihova značenja imaju na nas je ogroman, skoro svaki naš stav zavisi od njih (uzmite politiku kao najboljeg pokazatelja – lijepljenjem svakojakih termina određenu osobu ćete shvatiti kao lošu, dobru, nebitnu, iako ne znati ništa više od njih) te se na neki način kroz njega izgrađujemo kao ličnosti. Najlakše je reći da treba da se u svakom slučaju povinujemo duhu vremena i prihvatimo nova značenja, ma koliko ona iskrivljena bila. Isto tako je lako biti rigidan i zahtjevati originalno značenje za svaki termin (što bi dovelo do nekih čudnih posledica, recimo idiotom više ne bi zvali mentalno zaostalu osobu već apolitičnu). Treba imati u vidu i to dokle nas vrijeme dovodi, ali i riječi kao što je patetično, koje nas stavljaju u čudan položaj. Nad svime se opet nadvija to da ne smijemo gubiti iz vida snažan uticaj jezika, kako na svakodnevicu i medije, tako i na umjetnička i naučna djela i da treba biti pametan kada se i na koji način jezik formira, svi zavisimo od toga. Sada, nije na meni kao nestručnjaku da to sređujem, ali možda će nekom ko je stručniji ovaj tekst značiti nešto. Suština je da je neizmjerno bitno moći nazvati stvari pravim imenom, u svemu i svagda, da je bitno pravilno misliti kao i pravilno imenovati svoje misli. Kao što kaže uvod u jednoj pjesmi Pink Floyda – ne mora uvijek biti ovako, sve što treba da radimo je da se postaramo da razgovor ne prestane.

Adam i dijete

            Naslov kojim počinjem ovaj tekst je u svakom smislu neuobičajen. S jedne strane, moglo bi se reći da biblijski Adam i dijete ispod deset godina nemaju ništa zajedničko sem što pripadaju istoj vrsti te i ne mogu izroditi jedan tekst. S druge strane, opet iz razloga što nemaju mnogo toga zajedničkog ne bi bilo čudno da iz toga neko može da piše na hiljadu i jednu temu te nije baš jasno o čemu će ovaj tekst da govori. To je idealna sloboda naizgled besmislenih tema.

Biblijska priča o prvim ljudima Adamu i Evi je uvijek bila zanimljiva, često citirana. Oni sami su prihvaćeni kao prvi ljudi u hrišćanstvu, judaizmu i islamu kao i njihova priča od padu iz raja. Kako je došlo do pada? Priča kaže da je Bog rekao Adamu da je gospodar nad Edenskim vrtom, da može da radi šta mu se prohte, jedina zabrana je bila da ne jede ništa sa drva znanja - jabuke. Naravno, nije bilo potrebno dugo da se Adam nagovori da prekrši tu Božiju zapovjest iz više od jednog razloga. Ova priča je dobra metafora ljudskog ponašanja i samog ljudskog duha, izrodila je mnoge priče iz sebe i stvorila termin „zabranjeno voće je najslađe“. Kada čitate neku priču i na početku se pomene neka zabrana koja bi dovela do strahovitih posledica možete biti sigurni da će naš junak/junaci na taj način propasti, sve u stilu Adama i Eve. Ono što je meni lično uvijek bilo zanimljivo je razlog koji je prevagnuo – jabuka je kušana zato što je ona nosila sa sobom znanje o tome šta je dobro a šta loše. Tek tada je saznao da je go pa se sakrio od Boga jer ga je bilo sramota da tako izlazi pred njega.

Jedna posebna stvar se tu ističe i ideja djeteta iz naslova se sjajno uklapa. Ako je Adam bio gospodar svega (što se kaže izričito), sem te jedne jabuke, zašto mu je bilo potrebno da zna? Intuitivno nam se čini da je time što se oglušio o izričitu zapovjest on demonstrirao revolucionarni duh koji će biti ideja vodilja čovječanstvu za sva pokoljenja. Takođe je pokazao znatiželju ka onom što je zabranjeno samim tim što je zabranjeno. Sve to stoji. Mene pak kopka jedna druga stvar, koja na prvi pogled djeluje nelogično. Po mom mišljenju, kušanjem jabuke Adam se zapravo postavio u podanički položaj i time započeo jedan negativan princip od kojih se većina nikad ne izbavi i na to cilja pitanje koje sam gore postavio. Bivajući gospodar svega, on je mogao odrediti šta je dobro a šta loše, šta je zeleno i plavo, koji je smisao života i kada će Zvezda konačno osvojiti titulu u košarci. Ali, pošto je kušao jabuku, njemu je sve to bilo otkriveno i on više nije mogao da utiče na tok i smisao stvari. U tom trenutku je čovjek zaista “pao iz raja” a ne onda kada ga je Bog prognao. Samo progonstvo je bila sporedna a nužna manifestacija toga da je čovjek odlučio da bude sluga a ne gospodar i da samim tim rajski vrt više nije za njega. Da se izrazim riječima Hampti Damptija iz Alise: „Pitanje je ko je gospodar – samo to“. Razjasniću. Kada ga Alisa pita da li on može u upotrebi jedne riječi da koristi više različitih značenja on joj tako odgovara. Ako je Hampti (ili Adam) gospodar nad svojim rječnikom, nad time šta je dobro šta je zlo te šta koja stvar predstavlja, onda nema potrebe za magičnim drvetom koje će nam to otkriti.

Da sada uvedemo dijete u priču. Ono je sposobno da od najmanje stvari načini najveću i najmagičniju, da zamisli sebe u raznoraznim nemogućim situacijama, jednom riječju da se igra na najljepši način. Strip Kalvin i Hobs je recimo dobar i lijep primjer toga do kojih nivoa to može ići. Dijete je zapravo gospodar u svijetu u koji je čovjek bačen da bi bio sluga, ono ne želi da mu se kaže da je zgužvani papir upravo to, da je opalo lišće tek mrtva biljka a prazna kutija samo komad đubreta. Šta sve te tri stvari mogu biti za jedno dijete teško je i zamisliti. To su ta dva principa koja sam želio da suprotstavim, Adamovu poslušničku znatiželju i dječiju širinu u stvaranju novog. S obzirom na to da smo u svijetu u kojem moramo biti sluge, u kojima nam se mora reći šta je dobro a šta zlo, koja je boja zelena i kada smo goli a kad obučeni (makar i loše), taj Adamov princip moramo imati i na neki način njegovati, jer znatiželja je sama po sebi dobra a iz težnje ka nečem što je zabranjeno nerijetko izlaze novi ideali i napredak. Dječiji princip pak, često zaboravljamo i zato rijetko uspjevamo da se vratimo na taj prvi momenat iz Edenskog vrta, kada je čovjek bio gospodar svim stvarima, svim značenjima, svim pojmovima. Ako bi mogli da to dječije održimo u nama što duže, tek onda ćemo na pravi način biti gospodari, tek time ćemo zaslužiti neki zamišljeni vrt i sami stvarati svoju sudbinu, svoj smisao.