Adam i dijete

            Naslov kojim počinjem ovaj tekst je u svakom smislu neuobičajen. S jedne strane, moglo bi se reći da biblijski Adam i dijete ispod deset godina nemaju ništa zajedničko sem što pripadaju istoj vrsti te i ne mogu izroditi jedan tekst. S druge strane, opet iz razloga što nemaju mnogo toga zajedničkog ne bi bilo čudno da iz toga neko može da piše na hiljadu i jednu temu te nije baš jasno o čemu će ovaj tekst da govori. To je idealna sloboda naizgled besmislenih tema.

Biblijska priča o prvim ljudima Adamu i Evi je uvijek bila zanimljiva, često citirana. Oni sami su prihvaćeni kao prvi ljudi u hrišćanstvu, judaizmu i islamu kao i njihova priča od padu iz raja. Kako je došlo do pada? Priča kaže da je Bog rekao Adamu da je gospodar nad Edenskim vrtom, da može da radi šta mu se prohte, jedina zabrana je bila da ne jede ništa sa drva znanja - jabuke. Naravno, nije bilo potrebno dugo da se Adam nagovori da prekrši tu Božiju zapovjest iz više od jednog razloga. Ova priča je dobra metafora ljudskog ponašanja i samog ljudskog duha, izrodila je mnoge priče iz sebe i stvorila termin „zabranjeno voće je najslađe“. Kada čitate neku priču i na početku se pomene neka zabrana koja bi dovela do strahovitih posledica možete biti sigurni da će naš junak/junaci na taj način propasti, sve u stilu Adama i Eve. Ono što je meni lično uvijek bilo zanimljivo je razlog koji je prevagnuo – jabuka je kušana zato što je ona nosila sa sobom znanje o tome šta je dobro a šta loše. Tek tada je saznao da je go pa se sakrio od Boga jer ga je bilo sramota da tako izlazi pred njega.

Jedna posebna stvar se tu ističe i ideja djeteta iz naslova se sjajno uklapa. Ako je Adam bio gospodar svega (što se kaže izričito), sem te jedne jabuke, zašto mu je bilo potrebno da zna? Intuitivno nam se čini da je time što se oglušio o izričitu zapovjest on demonstrirao revolucionarni duh koji će biti ideja vodilja čovječanstvu za sva pokoljenja. Takođe je pokazao znatiželju ka onom što je zabranjeno samim tim što je zabranjeno. Sve to stoji. Mene pak kopka jedna druga stvar, koja na prvi pogled djeluje nelogično. Po mom mišljenju, kušanjem jabuke Adam se zapravo postavio u podanički položaj i time započeo jedan negativan princip od kojih se većina nikad ne izbavi i na to cilja pitanje koje sam gore postavio. Bivajući gospodar svega, on je mogao odrediti šta je dobro a šta loše, šta je zeleno i plavo, koji je smisao života i kada će Zvezda konačno osvojiti titulu u košarci. Ali, pošto je kušao jabuku, njemu je sve to bilo otkriveno i on više nije mogao da utiče na tok i smisao stvari. U tom trenutku je čovjek zaista “pao iz raja” a ne onda kada ga je Bog prognao. Samo progonstvo je bila sporedna a nužna manifestacija toga da je čovjek odlučio da bude sluga a ne gospodar i da samim tim rajski vrt više nije za njega. Da se izrazim riječima Hampti Damptija iz Alise: „Pitanje je ko je gospodar – samo to“. Razjasniću. Kada ga Alisa pita da li on može u upotrebi jedne riječi da koristi više različitih značenja on joj tako odgovara. Ako je Hampti (ili Adam) gospodar nad svojim rječnikom, nad time šta je dobro šta je zlo te šta koja stvar predstavlja, onda nema potrebe za magičnim drvetom koje će nam to otkriti.

Da sada uvedemo dijete u priču. Ono je sposobno da od najmanje stvari načini najveću i najmagičniju, da zamisli sebe u raznoraznim nemogućim situacijama, jednom riječju da se igra na najljepši način. Strip Kalvin i Hobs je recimo dobar i lijep primjer toga do kojih nivoa to može ići. Dijete je zapravo gospodar u svijetu u koji je čovjek bačen da bi bio sluga, ono ne želi da mu se kaže da je zgužvani papir upravo to, da je opalo lišće tek mrtva biljka a prazna kutija samo komad đubreta. Šta sve te tri stvari mogu biti za jedno dijete teško je i zamisliti. To su ta dva principa koja sam želio da suprotstavim, Adamovu poslušničku znatiželju i dječiju širinu u stvaranju novog. S obzirom na to da smo u svijetu u kojem moramo biti sluge, u kojima nam se mora reći šta je dobro a šta zlo, koja je boja zelena i kada smo goli a kad obučeni (makar i loše), taj Adamov princip moramo imati i na neki način njegovati, jer znatiželja je sama po sebi dobra a iz težnje ka nečem što je zabranjeno nerijetko izlaze novi ideali i napredak. Dječiji princip pak, često zaboravljamo i zato rijetko uspjevamo da se vratimo na taj prvi momenat iz Edenskog vrta, kada je čovjek bio gospodar svim stvarima, svim značenjima, svim pojmovima. Ako bi mogli da to dječije održimo u nama što duže, tek onda ćemo na pravi način biti gospodari, tek time ćemo zaslužiti neki zamišljeni vrt i sami stvarati svoju sudbinu, svoj smisao.