Kroz granje nebo a kroz oblake sunce

            U četvrtom razredu srednje škole, prvi put sam bio u situaciji da sam htio čitati lektiru. Ne zato što sam odlučio da je krajnje vrijeme da počnem da se uvlačim profesorima, niti zbog toga što sam tek tada shvatio ljepotu čitanja. Volio sam čitati i ranije a ta lektira je bila prva koja me je iskreno zainteresovala, gdje je zaista bilo naslova vrijednih čitanja. Među njima ubrajam Šekspirovog Hamleta, Kamijevog Stranca, kao i zaboravljeni biser jugoslovenske književnosti Usta puna zemlje Branimira Šćepanovića. Bilo je tu još nekih interesantnih djela, uz neka užasno dosadna (ona Mihajla Lalića prije svih), ali bila je tu i jedna knjiga čiji me je naslov uvijek oduševljavao – Kroz granje nebo.

            S obzirom na to da je u programu bila na samom kraju godine, kada je većini maturanata škola poslednja rupa na svirali, nikad nisam uspio da je pročitam. U međuvremenu mi je ta misao često padala na um, najčešće dok sam sjedio u atriumu rektorata Beogradskog univerziteta, tj u kafani. Kao i u svakoj kafani, neizbježno je da tu dolazite do misli i ideja koje vam se u tom trenutku čine epohalnim, ili da se prisjećate nečeg što je baš u tom trenutku poprimilo fantastičnu količinu genijalnosti. Atrium rektorata ima tu ljepotu da je u njemu posađeno nekoliko prelijepih visokih stabala koji u proljeće divno ocvjetaju i rečenica „kroz granje nebo“ je prirodna kada gledate u vis. Izgovorajući je, osjećao sam neku čudnu nadu i osjećaj da će sve jednog dana biti bolje, bez pretjeranog značaja čemu je ta nada bila upućena.

            Danas sam odlučio da saznam šta se zapravo radilo u toj knjizi. Ispostavlja se da je njen autor Antonije Isaković, pisac koji je bio i član SANU-a i čiju smo pripovjetku Kašika, svi radili. Po romanu Kroz granje nebo je snimljen i „partizanski“ film sa sledećim sinopsisom: Glavnina partizanskih jedinica probila se na Sutjesci kroz nemački obruč. Sakrivena grupa ranjenika očekuje neizbežnu smrt od neprijatelja koji pretražuje teren. Komandir odlazi da potraži spasenje. U trenutku kada Nemci otkrivaju grupu, dočekuju ih uperene puške ranjenika ali i pristiglih boraca. Produkciju je radio Lovćen film, što će reći da je u regionu najnižeg budžeta ondašnjih filmova, bez poznatih glumaca. U svakom slučaju, mislim da će za mene „Kroz granje nebo“ ostati isključivo misao o jednom lijepom naslovu bez priče koju bih joj pridodao.

            Slobodno mogu reći da sam blagosloven time što živim pored mora i to u gradu koji ima ogroman broj sunčanih dana. Kada tome pridodam činjenicu da moj stan gleda i na luku i na morsku pučinu ne mogu zamisliti previše mjesta koje su, što se prirode tiče, ljepši za život. Ovaj novembar se, maltene u treptaju oka, pretvorio iz najsunčanijeg u najmračniji mjesec ove godine. Kiše koje prestaju svega na par minuta, taman toliko da bi nas prevarile da možemo izaći napolje a onda nas ponovo uhvatile na sredini ulice bez kišobrana, kao neki jeftini prevarant. Ljepota takvog vremena, kada ga gledate s prave strane prozora, je prije svega u tome što ti prelazi kiše i sunce, paperjastih i sivih oblaka prave neke od najljepših prizora na nebu, i ako imate sreće da je vaš stan fino pozicioniran sa velikim prozorima, na raznovrsne kreativne načine će vam soba biti ofarbana iz dana u dan. Nikakvo krečenje ili ukrašavanje stana ne može da parira boji koju sunce šalje kada sija kroz oblake.

            Poenta ovog teksta je u sklapanju te dvije misli i načinu na koji opisuju život. U svim pokušajima da objasnimo šta je život, kako se čovjek u njemu snalazi i čemu sve to, napisali smo hiljade i hiljade strana, svaki filozof je o tome makar malo lupao glavu, a naučnici svojim praktičnijim nastupima pokušavali da spuste loptu. Pravog odgovora zasad nema a i pitanje je da li će ga biti. Ipak, ljudsku egzistenciju, njegova umovanja i težnje jako dobro opisuju ove dvije rečenice, ili njihovo slaganje – kroz granje nebo a kroz oblake sunce. Nekada sam živio u uvjerenju da ova druga, sama po sebi dovoljno dobro opisuje naše živote. Oni su tmurni i teški ali uvijek se hvatamo za to neko sunce koje se vidi u daljini, koji predstavljaju ljepotu, pravdu i sreću sa kojom ćemo se jednog dana sjediniti. Ona je za mene bila objašnjenje optimizma i uopšteno ljudske snage da nastavljaju nevezano od „oblačnosti“ njihovog života. Ipak, pošto je u životu češće mijenjanje jedne prepreke drugom, imajući u vidu da je sve ustrojeno u tim stilu, osnovnu smjenjuje srednja škola, nju fakultet, a njega posao. Učenje jednog stranog jezika jezika iziskuje učenje sledećeg, jedna epizoda čeka sledeću. I tako stalno, nevidljivim stepenicama postavljenim u cik-cak napredujemo dalje. Uprkos tome što izgleda da je sve to uzalud, ideja sunca koji se nalazi na nebu koji gledamo kroz grane nas tjera da idemo dalje i čini da se osjećamo dobro dok to radimo. I ko će nam reći da je ono tek puka iluzija a ne vrhunska ideja u kojoj je sadržan sav smisao kao što je to ideja Dobra, oličena u Suncu u Platonovoj Državi. Kada ćemo stići tamo i šta ćemo saznati, ne znam, ali nešto mi govori da taj put nije uzalud jer se na svakoj od stepenica kojima se penjemo nađe ponešto lijepo i vrijedno i ponekad je put lijep koliko i cilj. Time završavam ovo kratko umovanje za ovaj tmuran dan, nadam se da ce nekome od vas prijati.

Jedna misao o teoriji evolucije i njenom uticaju na čovječanstvo

            Prije nego što izložim šta ovdje želim reći, moram se ograditi – ne smatram sebe podobnim da pričam o jednoj kompleksnoj teoriji kao što je ova o evoluciji. Suviše je kontroverzna, ima previše razloga za i protiv, postoje njene mnogobrojne varijacije i siguran sam da je potrebno pročitati stotine, a vjerovatno i hiljade strana sitnog teksta (sa vrlo malo slika) da bi iko sebe mogao smatrati podobnim da priča o njoj. Time vam dajem i jedan savjet, time što ste pročitali neko crkveno saopštenje ili kreacionistički tekst, ili s druge strane neku novinsku vijest o evoluciji ili ne daj Bože, neki Dokinsov pamflet, niste postali ekspert za evolucionističku teoriju. Čak ni ako ste pročitali djelo koje je počelo čitavu priču „Porijeklo vrsta“, morate imati u vidu da je prošlo 150 godina i da je bezbroj tekstova koji kritikuju, dopunjuju, mijenjaju teoriju izašao u međuvremenu. Naravno, svako ima pravo na svoje mišljenje, ali ako je to mišljenje proizvod ograničenih saznanja, bolje je čuvati ga za sebe.

            Htjeli mi to priznati ili ne, činjenica je da je teorija evolucije u velikoj mjeri oblikovala društvo u kojem danas živimo. Teško je pričati o tome šta bi bilo kad bi bilo, ali nemoguće je ne vidjeti paralelu između opstanka najjačih i ideje o savršenosti arijevske rase. To bi bio jedan negativni primjer. Ima nasuprot toga dosta onih koji su pozitivni. Ja se poslednjih mjeseci bavim idejom napretka kroz istoriju, načinom na koji je tretirana kod različitih mislilaca, i na kraju krajeva imamo li pravo da zaključimo da postoji napredak, propadanje ili kruženje (ciklizam)? Ne mogu da izlažem ovdje išta od širine tog rada, jer će zauzeti nekih pedesetak strana ali moram jednu stvar koja mi je pala na pamet. Mada je ideja o napredovanju ljudske rase kroz vjekove postojala i prije Darvina, bilo iz nekih dobrih razloga, bilo i prostog nerazumjevanja, nakon njega je ideja napretka dobila pravi zamah kod običnog čovjeka.

            Koliko ja razumijem ideju evolucionizma, njen put je da od prostijih organizama stvori kompleksnija i samim tim bolja bića. Nadam se da će me neko ispraviti ako griješim, ali mene to navodi na zaključak da je ovo urađeno između ostalog zbog toga, da se pokaže da je čovjek najsavršenije biće, a onda dalje možemo regresivno zaključivati da su kompleksniji sisari bolji od prostijih, a kasnije „varijante“ nekog bića savršenije od njihovih predaka, recimo ptica od pra-ptice, arheopteriksa. Sad, da li je to Darvin sam napisao, ili neko posle njega, ili je to popularno-površno viđenje stvari, nisam siguran. Suština je da postoji ta pretpostavka/predrasuda da su bića koja kasnije dolaze na evolutivnoj ljestvici bolja od onih koja su im prethodila. Kada govorimo o kompleksnosti njihovog unutrašnjeg organizma ne sumnjam da je to tačno, ali ovdje trebati u vidu jednu drugu stvar. Ako kažemo da je ptica bolja od arheopteriksa, mi time poredimo dva bića koja su suštinski drugačija i govorimo nešto što možda nismo planirali da kažemo. U tom slučaju mi pretpostavljamo da je ptica daleko bolja „ptica“ u odnosu na to kakva je „ptica“ arheopteriks. To jeste tačno, ali je tema promašena. Arheopteriks je uvijek želio samo biti arheopteriks a nikad ptica, time nemamo prava da ih poredimo. Iz težnje da se pokaže kako je čovjek daleko ispred svih, došlo je do toga da poredimo neuporedivo.

            Sada bih želio da prikažem kako ovo utiče na društvo u cijelini. Vrlo nam je lako da potrčimo i zaključimo kako je ovo naše vrijeme daleko naprednije od nekog prethodnog. Ili makar da tvrdimo da se stalno smjenjuju razdoblja primitivnosti, veličine i dekadencije. Od prosvetiteljstva na ovamo to je jedna od omiljenih floskula nevezano čime se bavite i o čemu pričate. Vrsni istoričar i filozof Robin Kolingvud kaže da kada neki istoričar tvrdi za određeni period da je period mraka i dekadencije to ništa ne govori o tom periodu ili činjenicama kojima se koristio, već samo govori o tome kakva je osoba taj istoričar. Ne možemo reći da je današnja škola bolja od srednjovjekovnog manastira, kada taj manastir, iako je bio mjesto za obrazovanje, nije imao isti cilj kao današnja škola. Onaj evolutivni način razmišljanja nas dovodi do toga da stvari upoređujemo jedne s drugima iako nemaju baš mnogo blage veze. Danas mnogi očekuju kada čitaju neka klasična djela da nađu u njima priče o toleranciji, multikulturalizmu i demokratiji i onda olako zaključuju da su nekad pisci bili nazadniji jer nisu pričali o ovakvim stvarima. Nije lako stvari postaviti u pravi kontekst i sve klasifikovati onako kako bi trebalo. Na kraju krajeva, srednjovjekovni manastir nam je na određeni način, tim svojim obrazovanjem, dao jednog Dantea i samim tim on ima neku vrijednost. I taj manastir jedino možemo da poredimo sa današnjim bogoslovijama, a ne sa školama.

            Džon Stjuart Mil je rekao da bi svaka osoba radije bila nesrećni Sokrat nego zadovoljna svinja. Ali moramo ga dopuniti. Zadovoljna (ili bilo kakva druga) svinja će radije biti svinja nego Sokrat u bilo kom svom stanju. Određena životinja ne želi da bude neko drugo biće i mi ne treba da od nje to očekujemo niti da se upoređujemo. Isto to važi i za manastire ili bilo šta što možemo naći da prethodi našem vremenu. Ne želim time reći da ne postoji napredak (u nauci je očigledan) već da je jako teško odrediti šta napredak jeste i kada posmatramo društvo u cijelini da li ga uopšte ima? Ako želite reći da je pokazatelj napretka zubarska služba bićete u pravu. Ali, ako pokušavate reći da su ljudi napredovali zato što su danas srećniji, talentovaniji, bolji, to će biti jako teško dokazati. A ja i dalje mislim da je sreća daleko važnija od zubara, iako je istina da nam zdravi zubi mogu dati makar jedan promil sreće.

Kapiten, čuvar i vladalac

            Bilo da ste se bavili sportom ili da ste samo poštovalac neke od igara, uloga kapitena je jedna koja vam vjerovatno nije izmakla. Igrač koji je najčešće najstariji i najiskusniji, predstavlja predvodnika ekipe, onog ko rijetko postigne najviše koševa, da gol ili poentira na  neki treći način. Iako uglavnom ima najveću minutažu, rijetko je najefikasniji, još rjeđe je u centru pažnje i samo pravi poznavaoci mogu ponekad utvrditi koja je njegova svrha uopšte na terenu. Izraz „kapiten kapitenski“ se vrlo često čuje na utakmicama timova koji imaju tako izraženu ličnost. Primjer za to ste recimo mogli da vidite u liku Nenada Krstića iz reprezentacije Srbije na proteklom svjetskom prvenstvu u košarci. Igrač koga nigdje nije bilo kada se punio protivnik, kada su se svi razigravali u napadu i lagano hvatali lopte u odbrani. Ali čim bi zagustilo, pala koncentracija, on bi se odnekud pojavio, napravio faul u odbrani da pokaže da se ne protivnik ne može tako lako šetati u napadu, i onda dao par koševa na drugoj strani da bi povratio moral ekipi. Još je bolji pokazatelj uloga Petra Božića u Partizanu. Mada sam oduvijek navijao za Zvezdu, nisu mogli da me mimoiđu veliki uspjesi KK Partizan proteklih godina i nisam mogao a da ne navijam za njih u evropskim mečevima. Božić je kapiten i igrač koji je sposoban da provede 30 minuta na parketu (od 40 koliko traje utakmica), ne postigne nijedan koš, napravi 5 faulova i zabilježi indeks korisnosti od minus 5. I opet, njegov tim je pobjedio. Košarkaške neznalice bi rekle da je samo smetao i da je trener idiot i da je pobjeda mogla biti lakša bez ovog „nesposobnjakovića“. Ali kada uzmemo u obzir da je sa njegovom takvom igrom, mladi Partizan pobjeđivao iskusnije i mnogo bogatije ekipe kao što su Barselona, Panatanaikos i drugi, moramo pomisliti da je nešto drugo u pitanju, da on ima svoju svrhu. To su uglavnom bodrenje mlađih, ulivanje sigurnosti i samopouzdanja ekipi kada psihički padne, kao i uloga onoga ko će uvijek uraditi nešto na svoju štetu a u korist tima. Mada je kapitenska traka ponos svakog igrača, ipak malo ko hrli ka njoj, jer da bi bio dobar kapiten, mora uvijek staviti tim ispred sebe, mora na neki način služiti svim ostalim igračima. Sad pokušavam da se sjetim tako nekog igrača u fudbalu, ali niko od aktuelnih igrača mi ne pada na um (takav je recimo bio Roj Kin u Mančesteru nekad). Možda su najbliži tome Aleks Del Pjero iz Juventusa i Džon Teri iz Čelzija.

            Sva ova sportska priča dolazi iz jednog neobičnog sna koji sam imao. Sanjao sam da su me zvali iz nekih novina i zamolili, kao ljubitelja sporta da napišem, šta je po mom mišljenju svrha kapitena u jednom sportskom timu. Kroz taj san sam pisao odgovor u kome sam rekao da je to najiskreniji timski igrač, jer uvijek stavlja dobrobit tima ispred sebe, sve što on radi je u svrhu pobjede i titule, a ništa u svrhu samopromocije, boljeg ugovora, skupog transfera i snimanja reklama. Pravih kapitena je sve manje čini mi se. Kada sam se probudio primjetio sam da me ova definicija kapitena neobično potsjeća na čuvare-vladare iz Platonove Države. Kada Platon govori koja država bi bila idealna, između ostalog kaže da bi to bila ona u kojoj se ljudi ne bi utrkivali da vladaju, nego bi štaviše bježali od te pozicije. Stvar je u tome da vladar u toj idealnoj tvorevini ne bi imao nikakvu korist za sebe, već bi njegova suština bila u tome da služi svima, da njegova ličnost u potpunosti bude podređena dobrobiti države i građana.

            Moderna država nikad nije ni pokušala da se približi ovom idealu i on zasad ostaje samo pusti san, kao i još mnogo ideja koje je izložio. Među njima bi bile definisanje funkcije države kao nečeg što postoji zarad osiguranja pravednosti pojedinca, tj. shvatanja države kao nečeg što postoji radi građana, a ne građana kao onih što služe državi. Vrijedi još istaći ideju o nepotrebnosti gomilanja bogatstava, isključiv odbrambeni karakter vojske (čuvanje granica države, nikad invazija, takozvani odbrambeni rat na tuđoj teritoriji je takođe prekršaj), potpuna jednakost muškaraca i žena u svim zanimanjima (suštinska, a ne današnja koju osiguravaju isključivo politički ključevi, umjesto svijesti i volje) i drugo. Treba ovdje istaći da Platonova država, kao jedan ideal, nikad ne može biti dostižna, ona je osmišljena kao vrhunska tvorevina, paradigma države, prema kojoj ćemo određivati kvalitet svih ostalih država. Što živimo u boljoj državi, to će ona biti bliža idealu.

            Posle dugo vremena na ovim stranicama, mislim da je ovo tekst koji nema jasno izraženu poentu. Jednostavno, želio sam da odgovorim na zahtjev iz sna, a na vama je da izvučete iz njega šta želite. Smatram da je interesantno kada preporuke iz politike zažive u nekoj drugoj grani, u ovom slučaju sportu. Možda samo možemo da se nadamo da će jednog dana naš predsjednik prema nama imati odnos koji Petar Božić ima prema navijačima Partizana. Da će biti tu i kada je teško i kada ne ide davati sve od sebe, a kada nam sve bude išlo lako, kada budemo uspjevali, kada smo najbolji, biti negdje u pozadini, ne tražiti svoju zaslugu već pokazati da je najveći time što ne želi da parazitira na uspjehu, da ističe svoj doprinos nego će biti u pozadini, zadovoljan što je njegovo služenje nas odvelo u visine. A mi ćemo onda umjeti to da cijenimo.

Značaj jezika

            Imam tu (ne)sreću da dobar dio meni bliskih ljudi dolazi iz struke filologa. Neki od njih su diplomirali na raznoraznim stranim jezicima, neki su čisti lingvisti, a nekima je književnost prva. Ono što ih vezuje je ljubav prema riječima, bilo nekim određenim koje tako lijepo zvuče u određenom jeziku, ili možda o tome kako je neka druga riječ nastala, šta je prije značila, ili o objašnjavanju kako neka riječ zvuči baš kao ono što opisuje (kada kažete odvratno, prosto osjećate odvratnost na usnama). U svakom slučaju, sve to je i na mene imalo uticaja, pojedinačne riječi, kao i mnogi jezički problemi su nešto što me zaista zanima i nerijetko sam na ovim stranicama ukazivao na to koliko je važno da obratimo daleko više pažnje na sopstveni, kao i jezik okoline i društva.

            Ovaj tekst će biti obilježen sa tri pitanja. Prvo je: zašto je jezik toliko bitan, kada ionako možemo da mislimo u slikama, stranim riječima, uostalom jezik je samo oruđe kojim se koristimo i imamo potpunu vlast nad njim, zar ne? Ustvari, istina je mnogo dalja od ovoga. S jedne strane mi usvajamo razne termine za različite stvari, a jednim usvojeni, ovi termini za sva vremena određuju naš stav prema određenoj stvari, ako ne stanemo i duboko razmislimo o njom. Raznorazna istraživanja psihologa dokazuju istinitost ove tvrdnje, prvenstveno preko trivijalnih stvari: ispitujući različite nacionalne grupe (francuze i špance u ovom slučaju), istraživači su im dali za zadatak da zamisle kakav bi glas imala viljuška. Eksperiment zvuči blesavo, ali ima svoj smisao. Svi do jednog, Francuzi su opisali glas viljuške kao ženstven, blag, umilan itd. jer u francuskom viljuška je ženskog roda i kaže se la fourchette. Zvuči ženski, zar ne? Španci su s druge strane davali viljušci snažan siguran glas, neki komičan i zabavan, ali u svakom slučaju muški. Iz prostog razloga što na španskom viljuška je muškog roda uz jak prizvuk – el tenedor! Moglo bi se reći da je ovo nebitna slučajnost, ipak istina leži na drugoj strani. Osobine koje nesvjesno pripisujemo nekom predmetu, pokretu, ideji, a koje nam je nametnuo jezik, utiču na naše odluke u budućnost. Ako nešto percipiramo kao snažno i muževno, tražićemo baš da predmet bude baš takav, inače neće biti dovoljno dobar za nas. Prisjetite se na momenat da li imate nekog rođaka ili prijatelja koji je ljevoruk, i zapitajte se da li je on/ona imao problem sa određivanjem koja je desna a koja lijeva strana. Razlog za to je prost, u svijetu gdje su dešnjaci većina, kada objašnjavamo nekom koja je desna strana kažemo da je to jača strana, strana koja drži olovku i zbog toga ljevaci nerijetko smatraju da je njihova jača strana (lijeva) zapravo desna i obično je ljevoruku djecu teže naučiti nekim prostim radnjama iako su jednako sposobni, ako ne i sposobniji od desnorukih. Ovo može da utiče i na kompleksne emocije i misli, ako smo previše čitali tugaljivu poeziju, kada smo u nekoj vezi, mislićemo da to nije ljubav ako je sve u redu, ako nema stalnih svađa, muka i lomova. Naš um je toliko jak da nas ubijedi u neke prethodno usvojene kategorije, iako je realnost možda sasvim drukčija.

            Nadam se da sam ovim uspio da vas ubijedim u važnost riječi na svakodnevnom nivou. Time stižemo do drugog pitanja: kolika je važnost jezika u umjetnosti, nauci, filozofiji? Svi oni sigurno prvo dobro razmisle o pojmovima koje koriste u svojim djelima, eksperimentima, umovanjima. Nije tako, češće njihovi pojmovi utiru put njihovom istraživanju. Mogu da vam dam par primjera iz filozofije, discipline meni najbliže. Kada se rade antički tekstovi, najbolje je da znate originalan jezik. Većina nas ga nažalost ne zna pa smo prinuđeni da čitamo prevode. Ipak u tim prevodima suštinski pojmovi se nikad ne prevode, tako za riječ telos, koja se najbliže prevodi kao svrha, nikad nećemo upotrebiti naš termin već ćemo uvijek ostajati na tom telos. Razlog je vrlo prost – ono što, recimo Aristotel, shvata pod svrhom, nije identično sa onim što mi danas shvatamo pod svrhom, a prevođenjem te riječi bi se stavili u poziciju da Aristotela posmatramo pretjerano savremenim očima i da time izgubimo dobar dio smisla. Jezik bi nas time ograničio da nešto shvatimo daleko uže od njegovog pravog značenja, stalno govoreći – aha to je svrha, ništa specijalno. Drugi primjer bi se mogao izvesti iz toga kakve su se filozofije razvile u kakvim kulturama. Uzmimo Englesku i Njemačku za primjer. U Engleskoj se razvio empirizam a kasnije analitička filozofija, pravci koji su najprizemniji i najmaterijalističkiji među svim filozofskim strujama, koji daju prednost čulima, svakodnevici, jeziku, a daleko se manje bave nečim idealnim, nekim smislom života, Bogom, kompleksnom metafizikom i ontologijom. Za ovakav stav uzroci se mogu tražiti u nasleđu, protestanskoj tradiciji ali u velikoj mjeri i u jeziku. Kada riječju mind možete opisati um, razum, mozak i dušu, prirodno je pretpostaviti da ćete u jednom trenutku pomisliti da su sve te stvari iste. Engleska filzofska tradicija je jedna od rijetkih u kojoj se ne razlikuju um i razum (ili to čine samo neki izuzeci), opet zbog jezika. S druge strane, priroda njemačkog jezika je da se maltene svaka riječ može uklopiti sa nekom drugom, tako da u njemačkoj filozofiji imamo takve fantastične konstrukcije kao što su tubistvovanje, predručnost, sebe-u-djelo-stavljanje i šta sve ne. Zato nije ni čudo da je njemačka filozofija mahom okrenuta idealizmu, ontologiji, normativnoj etici i slično. Pretpostavljam da se slični primjeri mogu naći i u drugim disciplinama, ali ne smatram sebe dovoljno stručnim da pričam sada o njima. Takođe, ovo utiče i na način na koji mi percipiramo pomenuta djela, jer ih posmatramo kroz svoje pojmove koliko god pokušavali da izađemo iz njih.

            Za kraj ostaje treće pitanje: šta možemo učiniti sa ovim i zašto je to bitno u današnjem društvu? Danas postoje velike polemike šta da se radi sa jezikom koji se nekad zvao srpskohrvatski i većina rasprava se vodi oko jedne stvari koja je u suštini trivijalna – kako će se taj jezik u kojoj državi zvati. Nacionalni identitet ima određenu važnost, to je istina, ali je u suštini ipak prolazna stvar, nacije nastaju i nestaju, mijenjaju se, i ime je tu najmanje važno od svega. Ono što se dešava u pozadini je uvođenje ogromne količine anahronih i prevaziđenjih riječi, suludih gramatičkih pravila, jezičkih promjena i javnost, umjesto da se isključivo bavi imenom bi mogla da napravi pritisak na političare da ne dozvole neukim i zaslijepljenim ljudima da prčkaju po jeziku, to možda neće uticati direktno na vas, ali taj izmijenjen i nakaradan jezik će ostaviti veliki pečat na to kako vaša djeca vide stvari oko sebe, kako shvataju djela umjetnosti i nauke, kako misle o malim i velikim stvarima. A tako nešto ne smijemo ostaviti slučaju.

Žal nad knjigom

Kao što sam obećao, i ovaj tekst će biti obilježen Kunderinim djelom „Nepodnošljiva lakoća postojanja“, zapravo idejama koje je usadila u mene. Ono što mi se najviše dopalo u njoj je živost likova, koji iako imaju jasno izraženu samo jednu ljudsku crtu (sujetu, nesamostalnost, otpadništvo, potragu za smislom) opet uspjevaju da ostave utisak potpune i žive osobe. Sam Kundera je naveo da su njegovi likovi određeni aspekti njegove ličnosti, da je samo učinio jedan drugačiji korak u određenom trenutku njegovog života da bi postao neka od tih osoba. Ovi likovi, njihove sudbine su me podsjetile na ono što nazivam žalom nad knjigom, i koji će biti moja današnja tema

Postoje dva žala nad knjigom, prva je piščeva a druga čitaočeva. I jedna i druga se pojavljuju na mnogo različitih načina, zavisno od toga ko je u ulozi pisca ili čitaoca ali u osnovi postoje u ove dvije kategorije koje namjeravam opisati. Piščev žal je roditeljsko-božanski i on je po mom mišljenju teži. Smatram sebe piscem-amaterom, imam par završenih priča i gomilu nekih skica kojima ću se nadam se u skorije vrijeme posvetiti tako da ovo govorim iz svoje perspektive. Ako pokušavate da napišete iole ozbiljnu priču, kojom namjeravate iskazati neku poentu, osjećanje, ili samo želite da predočite drugima nešto zanimljivo, morate pratiti neka pravila. Znači da nema čudesnih izbavljenja, nenormalno besmislenih obrta i naravno, nigdje tu nema mjesta za superheroje i džedaje. Hoću reći da moraju nalikovati životu, a biti interesantnije od jednog kišnog dana. I tu se stvara žal koji možete naći u mnogim velikim djelima. Kundera pati sa svim svojim likovima, žao mu je zbog koraka koje biraju. Kao što Puškin piše o Tatjani u Evgeniju Onjeginu – da on nju voli i da mu nije jasno zašto ona radi to što radi, ali da svejedno pati zajedno sa njom. Možda bi ovdje mogli da se zbunimo i da nam bude nejasno – kako pisac može da ne zna razlog radnji svojih likova, odakle mu pravo da pati sa njima kada ih je sam stavio u te patnje? Ako stvaramo neko veće djelo, likovi koje smo postavili na početku moraju proći kroz neke promjene, iskušenja kroz koja prolaze nužno ostavljaju trag na njima i do kraja radnje, ti likovi su dosta drugačiji od onih kakvim ih je autor izmaštao na samom početku. Dalje, da bi pisac ispoštovao pravila realnog života koja sam spomenuo, mora dozvoliti svojim junacima da propadnu, načine neke pogrešne korake, da budu tužni. Ovo nužno mora dovesti do tuge u njemu samom. On ima odgovornost oca i snagu Boga u odnosu prema svojim kreacijama koje se pate, makar i u jednom fiktivnom svijetu. I tu je žal pisca nad svojim djelom, patnja što njegovom ruku neko pati, makar to bilo na običnom listu papira. Pretpostavljam da je to jedan od razloga zašto mnoge priče ostaju nezavršene, njihov kreator u jednom trenutku primjeti da postoje dva načina da se završe, ili nesrećno ili nerealno, i on radije ostavlja svoje junake u limbu nepoznatog, nego da ih svjesno povrijedi. Nerijetko je ova veza jača od veze koju možete imati prema nekom pravom ljudskom biću. Ta osoba, bilo da vam je prijatelj ili ne, ima toliko mogućnosti u životu, toliko puteva kojima može ići i ako ste joj vi nešto loše uradili (namjerno ili ne) možda je baš iza prvog sledećeg ćoška čeka fantastičan obrt sreće. Junaci vaših priča imaju samo vas, oni realno ne postoje, ali za vas su vjerovatno realniji od bilo kog predmeta koji vam je trenutno u vidnom polju.

Drugi žal, žal čitaoca je najčešće žal gubljenja jednog svijeta i svega što u njemu obitava. Eskapizam je jedna nepravedno prokazana stvar. Po meni, ona postoji od najranijeg doba čovječanstva i siguran sam da je zaslužna za mnoge lijepe stvari koje su ljudi uradili. Na neki način, ideja o raju je eskapizam, zaboravljanje trenutnih muka i nalaženje utočišta u nečem dalekom i obećanom. U današnje vrijeme, načina za bijeg je mnogo, neko je nalazi u srednjoj zemlji, neko u galaksiji daleko daleko, neko u istorijskim događajima, a neko u sadašnjem vremenu na nekom drugom mjestu uz neke druge ljude. Time ne činimo ništa loše, samo obogaćujemo našu stvarnost i ako taj bijeg shvatimo na pravi način neće se desiti ono na šta nas upozoravaju – nećemo mi nestati iz ovog života sanjareći, već ćemo kroz to sanjarenje oblikovati naš život i našu okolinu na jedan ljepši način. I onda, kada završimo čitanje, taj svijet odjednom prestaje, likovi u njemu umiru i mi time zaista gubimo nekog najrođenijeg, nekog ko je odgovarao na naša pitanja, ko je predstavljao uzor ili nadu, ko nam je davao razloge da nastavimo dalje. Za one koji i dalje imaju dilemu, ja jesam sanjar, ali ne vidim u tome ništa loše, svi drugi načini da se promjeni nešto oko nas su odavno potrošeni. Utjehu u tome što je svijet pročitane knjige otišao od nas možemo naći u tome da samo predajemo štafetu nekoj novoj osobi koja će u njoj naći utočište i na koju će ta knjiga uticati tako lijepo kao i na nas, a opet na neki nov način.

Time i završavam ovaj tekst, i ovaj tekstovima neplodan mjesec. Iz tog razloga je ovaj tekst malo pogubljeniji, jer je pisan spontanije, bez ikakvog popravljanja. U svakom slučaju, nisam dugo pisao ali sam pravio planove, nadam se da će se uskoro žnjeti plodovi tog rada i da će biti mnogo raznovrsnih tema uskoro, uostalom haos je moj prijatelj.

Car Edip i naša stvarnost

            Nemam naviku da teme vučem iz aktuelnih događaja. Još manje imam želju da pišem isključivo o nečemu o čemu trenutno svi pričaju. Što bi Hese rekao: ćutati o onome o čemu svi brbljaju već je nešto. Ipak, igrom slučaja se pogodilo da tema o kojoj sam dugo htio pisati potpuno analogna aktuelnim zbivanjima. S obzirom na to da sam dugo odlagao svoj poriv da odgovorim na temu koju sam sam sebi postavio, stvarnost je sama odlučila da me svojim dešavanjima pogura u tom pravcu.

Priču o caru Edipu većina nas zna, neki su čitali samo djelo, neki gledali predstavu, a većina o njemu ipak zna kroz „edipov kompleks“ i mnogobrojne viceve vezane za to. Ovdje planiram da pozajmim ideju koju je Kundera iznio u svom djelu Nepodnošljiva lakoća postojanja (knjiga koja me toliko oduševila da će i sledeća tema biti njome inspirisana). Kroz svog junaka Tomaša, u jednom dijelu knjige on kritikuju Češke komuniste, tako što Tomaš piše novinama svoje protestno pismo u kome ih upoređuje sa samim Edipom. Naime, nakon što je došlo do slamanja komunističkih ideala u Češkoj, nakon čega je uslijedila Ruska invazija, oni koji su bili nosioci promjena i prihvatanja tog sistema uređenja su govorili da nisu znali šta je to staljinizam, da nisu imali pojma da će ih progutati ruska sfera interesa i da je njihova savjest čista uprkos tome što je zahvaljujući njima vladao mrak. Navodno je u neznanju njihov blagoslov i spokoj. Njima Tomaš, odnosno Kundera suprotstavlja Edipa kao moralnu gromadu u odnosu na njih. On je bio odbačen kao odojče i pukom srećom je preživio. Nije znao ko su mu roditelji. Kralj Laj, njegov otac se prema njemu ponio osiono i arogantno i Edip ga je u samoodbrani ubio, pritom ni jedan ni drugi nisu znali u kakvom su odnosu. Nakon toga je došao u Tebu i nakon što je oslobodio grad od pošasti Sfinge dobio za ženu kraljicu Jokastu, za koju se ispostavilo da mu je majka. Ništa o tim odnosima Edip nije znao, niti je mogao da zna. Nakon nekoliko godina se ispostavilo da je Tebu zadesila velika nesreća i prokletstvo, zbog protivprirodnog braka vlastodržaca. Tek se tada saznaje u kakvom su odnosu Edip i Jokasta, i šta su njihova djeca, i da zbog svega toga pati čitav njihov narod. Edip je mogao, i imao je veće pravo od čeških komunista, da kaže da nije znao, da se sve to dešavalo van mogućnosti njegovog pojmljenja i da samim tim on nije kriv. Ali Edip je postupio drugačije, prihvatio je svoju krivicu, makar bila nehotimična, iskopao sebi oči i zauvijek napustio Tebu.

Ne propagiram ja, kao ni Tomaš ni Kundera, da čovjek kad nehotice nešto skrivi mora postupiti radikalno, sebi iskopati oči i takve stvari raditi. To je samo metafora. Prvenstveno mora da shvati krivicu i da je prizna, jasno, pred svima. Drugo, ako je on na takvoj poziciji, kao nekad češki komunisti, ne smije sebi da dozvoli da „ne zna“, ako oni nisu znali, ko je trebao da zna? Time se duplira krivica, ne samo da je taj neko kriv što je doveo do određenog neželjenog rezultata, već je do toga doveo svojim neznanjem, a to nikako nije smjelo da mu se dogodi. Smatram da je prihvatanje krivice iz neznanja jedan civilizacijski korak na koji danas, na žalost, nismo spremni kao društvo. Ni mi ovdje na Balkanu, ni istočne zemlje, a pogotovo ne zapadne. Ne želim da se bavim zapadom i istokom, to su njihovi problemi. Kako je ovaj problem izražen kod nas? Previše jako, mišljenja sam. Oni koji su nekad doveli na vlast Miloševića, i podržavali ga dugi niz godina su u svoju odbranu govorili da nisu znali kakav je on i do čega sve može dovesti. A ti ljudi i dalje drže neke funkcije, recimo vladajuće u Crnoj Gori. Lako su prošli sa tim. Da se zadržimo na Crnoj Gori, među ljudima koji su u poslednje vrijeme postali veliki kritičari vladajuće struje je popularno da govore kako jesu bili za nezavisnu državu ali da nisu znali da će to ispasti ovako loše i da ćemo imati blagu diktaturu. Njihovim rječnikom se izražavam. Time oni žele da kažu da imaju pravo sada da se bune. Po mom mišljenju nemaju, dok ne priznaju da su direktno oni krivi za stanje protiv kojeg se sada bore. Trebali su znati. U Srbiji posle petog oktobra jedna struja je govorila kako je pogrešno vjerovala Koštunici (nisu znali pa su pogriješili) a druga kako su se zeznuli što su pratili Đinđića (ni oni navodno nisu znali). Onda su se vlastodršci iznenadili time da im je „zapad oteo Kosovo“. Nakon raskola u radikalnoj stranci, Vučić i Nikolić su pričali kako nisu znali kakav je Šešelj i za šta je sve sposoban. Kao da smo u društvu neznalica. Niko ništa ne zna i za to neznanje ne odgovara. Zamorno je navoditi sve primjere, sami ste se dosad sigurno sjetili gomile koju nisam pomenuo.

Time stižem i do aktuelnih dešavanja sa kojima ću završiti. Gej parada, parada ponosa, skup homoseksualaca, gej pandurada, kako je već ko naziva se završila neslavno i pogubno. Mnogi su se dosad oglasili i opet niko nije priznao svoju krivicu i svoju glupost iz neznanja. Koja je bila poenta tog skupa? Da se spreči diskriminacija određene manjinske grupe. Da li je bilo neophodno i da li je to diskriminisanje toliko izraženo? Ne. A čak i ako jeste da li je makar ovo dovelo do toga da se ta prava poprave? To definitivno ne. Samo je produbljen jaz u društvu. I ko će zbog toga da strada? Stradaće neki pojedinac koji možda nije ni bio na paradi niti je podržavao, a homoseksualac je po orijentaciji, zato što ova čitava manjina biva još omraženija u društvu posle svega ovoga. Još će stradati neki klinci, bilo od batina koje su dobili od policajaca bilo od zatvorskih kazni. A nisu zaslužili, zato što je njima izmanipulisano, od strane raznoraznih. Način na koji bi društvo moglo da napreduje iz svega ovoga je da svi priznaju svoju krivicu, počev od države. Nakon njih krivicu treba da priznaju organizatori parade, zato što je ovo sve bilo nepotrebno, a naročito je bilo nepotrebno trošiti preko milion evra (organizacija i načinjena šteta) za nešto što je na kraju samo produbilo razlike. I oni su trebali da znaju da će do toga doći. Treba krivicu da preuzmu desničarske organizacije i mediji, to valjda ne moram objašnjavati zašto. Umjesto toga svi upiru prstom jedni na druge i ništa se ne postiže. Kod nas postoji pluralizam, ali ne u smislu raznovrsnih individua, već totaliristički pluralizam (koji iznenađujuće dobro živi i u komunizmu i u kapitalizmu) mi i oni, desnica i ljevica, evropejci i tradicionalisti, Srbi i Crnogorci, homo i hetero. Upiranjem prsta se ta razlika samo produbljuje. Kada bi kojim slučajem svi priznali krivicu, pa makar i iz neznanja, razlika bi počela da se briše, i samo jedno izvinjenje narodu u cjelini bi učinilo više od 100 parada i sličnog reakcijskog aktivizma kojim se ništa ne postiže.

Društvena nesloboda

            Mislim da se dosad nisam susreo sa temom za koju sam manje siguran kako da joj priđem. Word dokument u kome je bio samo ovaj naslov od gore stoji u folderu „under construction“ skoro godinu dana. Jednostavno, ovoj temi je moguće prići iz nebrojeno uglova. Zato vas, više nego ikad do sad, pozivam da razmislite o tome gdje ima najviše društvene neslobode, gdje ste u najvećoj mjeri pritisnuti od društva, od sistema a ja ću dati neko svoje viđenje, pod uticajem nekih stvari od prethodnih par dana.

            Kroz istoriju možemo nabrojiti i previše govora koji su imali loš uticaj, bilo na neposredne slušaoce, bilo na čitave narode ili čovječanstvo u cjelini. Jedan govor za koji sigurno ne bi rekli da je bio nešto posebno poguban je Kenedijev inauguracioni govor. Smatram da je to pogrešno, jer je jedna rečenica iz njega često citirana i ona je služila za iskorištavanje narodnih masa. Ta rečenica (inače najpoznatija iz tog govora) glasi: „i zato, narode Amerike, ne pitajte šta vaša država može učiniti za vas, pitajte šta vi možete učiniti za svoju državu“. Vrijedi primjetiti kako se ovdje vrši jedna lukava zamjena teza, pretvarajući državu u jedno maltene živo biće koje nije tu radi nas, već se stvari postavljaju tako kao da mi postojimo radi države (i državnog aparata, naravno).

            Konsultujmo istoriju za početak – zašto država postoji? Mogli bi nabrojiti mnogobrojne teze, ali moj lični favorit je Rusoova teorija. Ruso se pitao zašto čovjek, koji je u prirodnom stanju imao daleko više slobode i mogućnosti od onih koje ima u državi, odlučuje da oformi i uđe u istu? Nakon pretresanja nekoliko objašnjenja on zaključuje da postoje izazovi koje čovjek sam (i recimo sa svojom porodicom) ne može prevazići, npr. ne bi mogao da se izbori sa teškim poplavama, zemljotresima, vulkanima i sličnim prirodnim nepogodama i zato je bilo logično da žrtvuje određeni dio svoje slobode jednom entitetu (državi) koje će moći da ga zaštiti. Pritom Ruso daje jednu utopističku misao, kazujući da bi bilo pravedno da svako naredno pokoljenje odluči za sebe da li želi biti dio jedne države, da naši preci nisu imali pravo da biraju za nas. Ovakav zahtjev sigurno nikad neće biti ispunjen, ali nema veze, dobro prikazuje kakav je Ruso bio mislilac. U svakom slučaju, Kenediju i ostalima je dovoljno reći da smo mi već dali državi ono najvažnije što imamo, svoju prirodnu slobodu i da vlast nema pravo od nas da traži više.

            Ali ja ne ulazim u polemiku sa Kenedijem, njegov život je davno i nasilno završen, ali ova misao je ostala povampirena iz više razloga. Prihvatiti svoju slobodu je nešto što je čovjeku očigledno tako teško i jedan dobar način da od nje pobjegne je da se identifikuje sa svojom državom i da stalno misli da joj je nešto dužan. Pozitivan način identifikacije je recimo proslavljanje pobjeda nacionalnog sportskog tima a negativnih je i previše. Prije neki dan sam u kafani čuo za drugim stolom prilično živahno objašnjavanje kako ljudima treba da je bitno da poštuju državu u kojoj žive, da dišu svim srcem za nju i da ispunjavaju svoje obaveze (plaćaju dažbine) jer je to njihova patriotska dužnost, nevezano sa tim da li su nam na vlasti lopovi, prevaranti i neljudi, mi ih moramo poštovati. Ne vjerujem da je pomenuta osoba čitala gorepomenuti Kenedijev govor, ali nas novija istorija uči da je to nešto čemu treba težiti (nevezano da li je vlast bila levičarska ili desničarska, komunistička, liberalna ili kakva god), da je država nešto bitno i nedodirljivo što moramo poštovati, kako nju samo, tako i njene simbole. Savremeno doba je od države napravilo zlatno tele, nešto čemu se valja klanjati, a državna neposlušnost je nešto najgore što možete učiniti ili propagirati. Nije više bitno da li se dobro živi, da li postoji sloboda misli i govora, bitno je samo ime, zastava i grb. Napravićemo dogovor i sa samim đavolom samo da opstane neka zamišljena administrativna linija u kojoj se čuje ta i ta himna. Ovo je boljka ovih prostora, ali od nje nisu nimalo imuni ni zapadni ni istočni svijet. Navedite mi ime države, naći ću vam primjer.

            Naravno, nesloboda ne staje tu. U školi su nas učili o surovoj turskoj vlasti nad slovenskim narodima, o toj teškoj nepravdi koja je od seljaka tražila da turskoj državi plaća desetinu sveg svog prihoda i još kojekakve dažbine. A danas, na svaki prihod i rashod, tj. svaku transakciju koju izvršimo, plaćamo državi 17% (što je bliže petini nego desetini), ako posjedujemo neku nekretninu svake godine plaćamo određenu sumu zavisno od kvadrature, ako posjedujemo automobil i na njega imamo godišnji porez u vidu registracije. Tu su još i manji troškovi (koji se nagomilaju) u vađenju raznih potvrda, dokumenata i sličnog. S druge strane, školstvo je sve bliže tome da ga više ljudi plaća nego što ga ne plaća, za svaki ozbiljniji zahvat moramo da plaćamo određene participacije bolnicama a nerijetko smo prinuđeni da idemo kod privatnika. Kada sve izvagamo vidimo da je francuska buržoaska revolucija započeta za daleko manje od onog što imamo danas. Usput možemo zvati Osmanlije da se vrate, sve vam je oprošteno.

            Pogubnije od trenutkog faktičkog stanja je stanje uma. Sve ovo smo prihvatili kao normalno i prirodno. Perspektive koje nam država pruža su male, a zahtjevi preveliki. To nije u redu ali nije toliko strašno. Strašno je da, za razliku od naših predaka koji su dizali bune protiv Osmanlija, njihovih savremenika koji su svrgnuli Luja XVI i ostalih, mi danas ovu situaciju uzimamo zdravo za gotovo pritom misleći da smo slobodniji nego ikad. A jedina sloboda koju imamo je da jednom u četiri godine zaokružimo određen broj na listiću znajući da će ta, nama navodno najbliža opcija, raditi protiv nekih naših interesa i želja. Ideje koje danas vladaju su se toliko duboko ukorijenile i ono što nas zadržava je temeljno gušenja bilo kakvih novih misli te nemogućnost izlaza iz ustaljenih šema koje nas drže u stalnoj neslobodi, bilo da ih zovete liberalna demokratija, socijaldemokratija, socijalizam, konzervativizam. Samo stalnim skretanjem pažnju na nivo neslobode možemo iz toga izaći.