Novo: Blog prebačen na drugu adresu

Poštovani prijatelji i dragi čitaoci,

Od današnjeg dana ova stranica više neće biti osvježavana zato što se blog nalazi na novoj adresi http://www.stefandjukic.com

Svi stari tekstovi, komentari i dodaci su tamo prebačeni, a ima i dosta novosti. Nadam se da vam neće teško pasti da pređete na novu adresu i da ćemo se i dalje čitati i razmjenjivati ideje. Ovaj post i ovaj blog (bez osvježavanja) će stojati na ovoj adresi da bi preusmjeravao dosadašnje i eventualne nove čitaoce na novu adresu.

Vidimo se na www.stefandjukic.com
Pozdrav svima

Sivilo globalizma

            Globalizam kao tema privlači svakog ko je ikad išta razmišljao o kretanjima u svijetu uopšte. Ja u tom pogledu nisam drugačiji i već sam se te problematike doticao. Učestalost te teme nikoga ne čudi jer se mi srećemo sa njom toliko često koliko se srećemo sa čašom vode. Kompjuter na kome ovo pišem je odraz globalizma, kao što je i internet na kome će tekst osvanuti, kao i Google i Facebook preko kojih objavljujem ove riječi. Globalizam je i upotreba engleskog jezika u menijima Word-a, kao i limenka koka kole koju bih sada rado popio. Najprizemniji vid globalizma je svakako u izrazu „globalno selo“ zato što je svijet upravo to i postao i imajući u vidu našu glad za tuđom intimom možemo da pratimo kretanje velikog broja ljudi, njihove poslove i ideje, znali oni to ili ne.

            Danas je vrlo popularno biti anti-globalista iako je to zvanje u 99% slučajeva zloupotrijebljeno. Većinu naravno čine klinci koji na Twitteru pišu razne poruke sa svojih Apple Iphone-ova ili Dell laptopova, dok sjede za Ikea stolovima ili idu u zamišljene protestne šetnje hodajući u Nike patikama. Sama ta pojava je paradoksalna ali ne želim da ih kritikujem, bolje je za sve nas mlade da smo makar malo ogorčeni da se, koliko god ta borba bila ograničena i smiješna, zalažemo za nešto, umjesto da gutamo šta nam plasira naš omiljeni medij (od desne do lijeve strane, svejedno je). Drugi po veličini su komunisti/socijalisti, misleći da se time opiru kapitalizmu i američkoj hegemoniji, objašnjavajući šta nam je sve oduzeo kapitalizam i zašto bi pod okriljem socijalističke internacionale sve bilo bolje, pravednije i ljepše. Oni variraju od vašeg komšije koji nosi majicu Če Gevare dok nekih zaludnih političara pa čak i ostarelih akademika i profesora. Nekako tu uvijek izostave činjenicu da je osnova pravog komunizma jedna jaka socijalistička internacionala i globalni radnički pokret koji će zajedno zbaciti sadašnju vladajuću buržoaziju i povesti nas u ljepši svijet. Kao što se vidi, suština je u globalizmu opet, jer komunizam ograničen na jednu državu ne može da opstane a da ostane iskren svojim idealima. Dakle ti anti-globalisti su zapravo samo drukčiji globalisti. Takva je i treća kategorija anti-globalista, onih koji po meni najviše zaslužuju da budu prokazani. To su ljudi koji su anti-globalisti iz računa, jer im se ne sviđa američki globalizam pa prizivaju neki drugi, ruski, kineski, venecuelanski. Nema ništa loše u tome da se vole više te zemlje od Amerike, samo treba biti iskren i priznati zalaganje za jedan drugačiji globalizam, tj. za novo robovanje robnim markama, samo druge vrste i drugog pisma.

            Sebe ne vidim kao anti-globalistu zato što sam svjestan da postoji nešto dobro u tome. Globalizam je zaslužan za to što mogu svakodnevno da razgovaram sa svojim dobrim prijateljem koji živi u Australiji i dijelim lijepe i ružne momente sa nekim ko mi znači. Takođe je zaslužan za mnoge stvari koje mi olakšavaju život i pomažu u svakodnevici. Zaslužan je za mnogo toga lijepog što znam i dijelom je učinio da budem ovakva osoba kakva sam sada i pomaže mi da se i dalje unapređujem. S druge strane zaslužan je za toliko toga lošeg a ono preko čega ja nikako ne mogu da pređem je njegovo sivilo, i koliko god da su mi smiješni ili odvratni oni gorepomenuti anti-globalisti, toliko su mi pobornici globalizma i branioci njegovog sivila ispod svake kritike.

            Nije lako reći u hiljadu riječi šta je uzrok svega lošeg što proizilazi iz globalizma, niti pretendujem na to da posjedujem neophodno znanje i stil da to iskažem, ali mogu da pokušam da dam naznaku. A ona se sastoji u tome da globalizam nikad nije iskreno pokušao da ujedini sve boje zemaljskog spektra već da propagira sivilo ideologije koja je trenutno najjača i koja ga gura. Hoću da kažem da globalizam zapravo nikad nije pokušao da bude ono što mu ime sugeriše, jedinstvo planete i čovječanstva, već samo jedan neokolonijalni projekat. Nije bila poenta u tome da se vrsta okupi oko ideje čovjeka kao čovjeka, onoga dobrog što se u nama ne mijenja hiljadama godina, već da se nametnu one vrijednosti za koje je upitno da su najbolje i koje je donedavno dijelila samo jedna grana opšte ljudske civilizacije. Zato globalizacija nije ideja ujedinjenja svega ljudskog već nametanja nekih proizvoljnih vrijednosti kao što su liberalna demokratija američkog sistema, neoliberalna ekonomija, engleski jezik i alfabet, pop muzika, holivudski filmovi i potrošački mentalitet.

            Imam više razloga za ovakve tvrdnje. Igrom slučaja sam u kontaktu sa određenim brojem stranih poslovnih ljudi sa zapada i maltene su svi složni u tome da je najveći problem koji očekuje njihove (zapadne) zemlje je trenutak kada djeca imigranata odrastu i krenu njihova kultura i identitet postanu bitni činioci u zemljama u koje su emigrirali. Dakle najveći problem sa kojim će se suočiti je tuđ identitet. Na zvaničnom nivou ovo se moglo čuti kroz izjavu Angele Merkel od prije nekih godinu dana kada je rekla da je multikulturalizam u Njemačkoj propao zato što Turci koji žive tamo i dalje daju svojoj djeci turska imena, uče ih jezik i običaje zemlje iz koje su potekli. Ova izjava koja odiše duhom ružne njemačke istorije dobro pokazuje prirodu „globalizma“ i „multikulturalizma“ kakav se danas propagira. Multikulturalizam bi trebao da se sastoji u tome da svako ima pravo da poštuje svoje vrijednosti i svoje ideje i da ljudi različitih ideja mogu živjeti jedni pored drugih ali za njemačku kancelarku nije tako, već je multikulturalizam u tome da svi u Njemačkoj govore samo njemački i poštuju samo njemačke ideale nezavisno od svoje boje kože i kulturnog nasleđa. To nije globalizacija, to je asimilacija. Pratio sam raspravu kod jednog prijatelja na fejsbuku gdje je kritikovana Grčka zato što i dalje istrajava na korišćenju svog alfabeta u znakovima pored puta, umjesto da pređe na zapadno pismo i prilagodi se. Ovim želim reći da sivilo globalizma zastupaju i obični ljudi jer im je tako lakše. Umjesto da iskoriste pola sata, sat vremena svog života (a toliko vremena svako od nas izgubi na neku nebitnu radnju) da nauče grčka slova prije nego što se tamo zapute (a onda logički prokljuve o čemu se radi na tim znacima, nije teško, bio sam) oni će radije tražiti da se sve olakša, da se sve posivi. Zato je globalizam danas težnja da čovjek izgubi svu širinu toga što jeste i da postane jedna uniformna roba, koja govori engleski i koristi latinicu, sluša Kristinu Agileru (ili šta je već aktuelno) gleda filmove Majkl Beja ili Ketrin Bigelou (zavisi koja strana američke vojske mu više prija) a ponekad i glupe romantične komedije, da čita Džona Grišama i Stefani Majer, da bude poslušni potrošač velikih robnih marki i kliče neoliberalizmu Evropske Unije i Sjedinjenih Američkih Država. Svemu ostalom je mjesto u muzeju, ne u upotrebi. A to sivilo će samo uništi čovjeka i pretvoriti ljudski rod u klasu dosadnih robota. Ja nemam ništa protiv nijedne od tih stvari i ne mislim da treba da prestanu da postoje. Samo u globalizmu kakvom ga ja vidim treba gajiti i upotrebljavati i grčki alfabet i slovensku ćirilicu, kao i kanđi, devaganari, bopomofo i tako dalje. Tu treba ostaviti mjesta i guslama i vuvuzeli (samo ne u onolikoj mjeri kao na svjetskom prvenstvu, ako je ikako moguće) i ukuleleu i didžeridu, kao i imenima zi svih kultura, raznovrsnim filmovima, političkim sistemima i nacionalnim herojima. Jedino tada bi globalizam zaista bio lijep pokret koji ujedinjuje i tako bi ispunjavao jednu lijepu svrhu. Ovako je samo produžena ruka kolonijalizma. Pitanje je da li će ikada postojati iskrena volja da se prihvati i poštuje nešto tuđe, da se razumije drugi čovjek i druga kultura, ali rješenje svakako nije asimilovanje toga tuđeg i proglašavanje samo svojeg kao najboljeg, ljudskog, globalnog.

Dobre vijesti

            Petak prije podne, dan posle diplomskog. Sjedim i pijem neku ogromnu kafu u Nušićevoj sa prijateljem koji je istog jutra došao u Beograd. Dan prije se proslavljalo i redom su se posjećivale kafane tako da sam izrazito mamuran a plus sam spavao sa otvorenim prozorom tako da sam navukao neku prehladu. Usta su mi suva i ne postoji dovoljna količina vode koja može to da popravi. Na očima duboki podočnjaci i boli me dok gledam. Kijam. Ipak vodi se prijatan razgovor, valjda ne postoji to loše stanje kojem riječi ne mogu pomoći, bolje nego sva tečnost, kafa, ljekovi protiv bolova i ostalo. Tema je bila fudbal i mršave šanse crnogorske reprezentacije da uđe u baraž za evropsko prvenstvo kada sam primjetio da se jedna starija žena spotakla preko pločnika i pala. Podigao sam glavu i ugledao krv na njenoj ruci, otvoren prelom, možda i na dva mjesta, gospođa je bila starije, kosti krhke, tako da nije ni čudno. Htio sam joj pomoći ali već su tu bile dvije djevojke, jedan čovjek u tridesetima i žena koja je držala bebu. Svako je preuzeo na sebe određeni zadatak, pa je djevojka sa bebom umirivala staricu, dok su druge djevojke pošle u obližnji kafić po stolicu, da bi je pomenuti čovjek na nju podigao. Onda je izvadio telefon i pozvao kola hitne pomoći dok su je djevojke i dalje umirivale i bodrile. Još par ljudi je htjelo da pomogne, uključujući i mene, ali smo se vratili da ne bi pravili gužvu i uzimali svjež vazduh starici. Na kraju su došli bolničari i sve se mirno i dobro završilo.

            Ovo što sam ispričao predstavlja istinit događaj, viđen iz mog ugla. U njemu sam mogao da se uvjerim da ljudi zaista mogu biti nesebični i dobri, i da žele pomoći nekome kome je to potrebno iako čak i ne poznaju tu osobu. I to nije prvi put. Bio sam svjedok jednog većeg broja situacija u kome je nekome bila potrebna pomoć, makar i simbolična, i uvijek se našao neko ko je bio spreman da pomogne, da učini nešto dobro za potpunog stranca. Otvorite sada novine, upalite televizor ili još bolje, otvorite stranu vašeg omiljenog portala za vijesti. Vidjećete većinom ružne strane ljudskog roda i svakodnevice, vidjećete gomilu nepravde, ružnih djela, mržnje. Ako otvorite komentare na svakoj od tih vijesti naći ćete makar jednog koji govori o tome kako su ljudi danas odvratni, kako se svaka vrijednost izgubila i kako zaslužujemo sve loše što nam se događa.

            Nisam i nikad neću biti pobornik plasiranja vijesti kojima se anestetizira javnost i preko kojih im se nabijaju na nos ružičaste naočare. Ali kod nas to uglavnom i ne postoji. Kod nas se anestetizira na dva načina, i oba su puna mržnje i zlobe. Ili se raspiruju međunacionalne tenzije i nesporazumi ili se prenose šokantne vijesti o svirepim ubistvima, krađama, životima uništenih od droge, alkohola, kocke te o svakom mogućem nedostatku ljudskosti. O ovim prvima sam već pričao, i vjerovatno ću ponovo govoriti, ali to ovdje nije tema. Drugih ima gdje god se okrenete: mladić ubio djevojku, svoju majku i sebe sjekirom, ogromna tuča nastala nakon što je momak iz jedne grupe viknuo Srbija!; stariji čovjek izgubio sav novac na ruletu pa skočio sa zgrade, ostavio ženu i troje djece bez prebijene pare, mladić uhapšen nakon što je pokušao da obije trafiku ne bi li našao novac za heroin itd. Ovakvim pričama nas stalno bombarduju i ja ne želim da poreknem da su one istinite. Postoji mnogo toga ružnog oko nas i na to ne treba zatvarati oči. Ali šta je sa suprotnim dešavanjima? Gdje je priča o posjetiocima kafića koji su istog trena skočili da pomognu starici? Ili o slučajnim prolaznicima koji su spasili ženu od lopova? O momcima koji su najbolji prijatelji iako su različitih vjera i nacija? Ili recimo priča o momku koji je pod dejstvom lakih droga shvatio da mu je život bio besmislen i koji je odmah sjutra okrenuo novi list i postao uzoran građanin? Te priče su stvarne u istoj mjeri kao i one prethodne, loše. Ipak o njima slušamo rijetko, jedna takva priča ide na dvadeset negativnih i kao da nikad nema mjesta za lijepe vijesti, dobre vijesti.

            Postoji više razloga tome i svi su podjednako ružni. Prvi je očigledan, ružne i šokantne vijesti se dobro prodaju jer ljudi vole da se skandalizuju o stvarima koje se dešavaju daleko od njih. U mnogima čuči voajer koji želi sve da zna o tuđoj prljavštini kao i o svemu gadnom i katastrofičnom. Drugi razlog leži u tome da malo ko voli da čuje o ljudima boljim od sebe. Mnogi među nama ne bi pomogli starici koja je krvavo slomila ruku, niti bi bili spremni da se druže sa svim ljudima oslobođeni predrasuda i dopišite sami. Zato ne vole da čitaju o tim dobrim ljudima i dobrim djelima, ona ih ugrožavaju i tjeraju ih da bolje razmisle o svom životu, da budu kritički nastrojeni prema svakoj svojoj misli i svom danu a dobro znamo da malo ko to želi. Zato se više vole ružna djela, jer ona služe kao hvalospjev sopstvenoj dobroti. Kada pročitaju o momku koji je zaklao svoju djevojku pa sebe oni to shvataju kao pohvalu i dovoljno im je da misle kako su normalni i dobri i nisu nikog zaklali tog dana, ali kada čitaju o tuđoj nesebičnosti i dobroti onda su razumljivo ugroženi jer se ne sjećaju kada su poslednji put učinili tako nešto. Možda zbog toga ima jako malo tih pozitivnih vijesti, jer ih je prvo teško naći, a i kad se nađe poneka onda je lako diskvalifikovati je, misliti da je izmišljena ili da takve stvari rade samo neke poslednje naivčine.

            Želim sada reći zašto su bitne te pozitivne vijesti. Njihova svrha nije samo u tome da konstatuje da postoji neki dobar čovjek koji je učinio neko dobro djelo. To nije bitno. Bitno je koliko na nas utiču informacije iz naše neposredne okoline, a u ovakvom vremenu neposredna okolina su i novine i televizija i internet. Uzmite pa čitajte te ružne vijesti, pa čitajte komentare i razmislite kako ćete se osjećati. Sigurno će vam biti jako loše i nije isključeno da će te biti puni nekog kiselog stava prema svijetu a možda će vas pretvoriti u gore ljude. Naša okolina nas u velikoj mjeri oblikuje i niko ne živi sam za sebe zato što je svaki čovjek socijalno biće. Zbog toga dobre vijesti mogu biti terapija za sve nas, mogu sve one koji su željni ružnoće da probude iz te učmalosti i natjeraju ih da urade nešto. A one druge, koji ne žele ružnoću mogu da podsjete da nisu sami u svijetu, da nisu naivni zato što žele da čine dobro i da popravljaju stvari i da postoji toliko razloga za dobro. Neko vrijeme planiram da otvorim blog pod nazivom Pozitivni ljudi, koji će se baviti onima koji su činili dobre i lijepe stvari a da nisu tražili mnogo zauzvrat, ljudi o kojima ne znamo puno. Svako ko je zainteresovan je više nego dobrodošao da se pridruži. Svijet se može popraviti i time što konstatujemo šta je to lijepo u njemu. To lijepo će nam biti putokaz kako da činimo nešto još ljepše.

Studiranje s greškom

            Konačno dolaze dani u kojima kiša i oblačno vrijeme nisu rijetkost, a u ovom stanu sa pogledom na more uz kišu jako dobro ide vruća kafa. Opet uz vruću kafu dobro dođe otvorena bijela strana novog teksta i jedan pasijans sa strane, čisto da probije trenutke nedostatka inspiracije. Kada tome dodam situaciju u kojoj konačno mogu pisati ili se baviti bilo kakvim umnim radom bez griže savjesti, očekuje me plodna jesen što se tiče umovanja na ovom blogu, nadam se i na moje i na vaše zadovoljstvo.

            Razlog nedostatka griže savjesti sastoji se u tome da sam, posle 5 godina i 11 mjeseci diplomirao te ponio izrazito perspektivno i željeno zvanje diplomiranog filozofa. Nakon što sam dobio potvrdu u diplomiranju u ruke bio sam prinuđen isključiti telefon da ne bih istog trena bio zatrpan mnogobrojnim ponudama za posao. Šalim se naravno i nema potrebe za nekim pretjerano kiselim sarkazmom jer samo naivni upisuju Filozofski fakultet nadajući se brzom strukovnom zaposlenju, velikom novčanom uspjehu i brzoj penziji. U nekih hiljadu riječi (što je format koji ovdje njegujem) je teško strpati sve što se mora ispričati kada pravim retrospektive jednog tako bitnog perioda života kao što je studiranje ali se može napraviti makar jedna simpatična skica.

            Tekst je nazvan studiranje s greškom ne zato što sam i u jednom trenutku smatram da griješim birajući taj poziv, ustanovu i sve što ide sa tim već iz jedne, maltene nadrealne činjenice, da sam studiranje počeo i završio uz štamparske greške. Jula 2005. godine u vrijeme upisa na Filozofski fakultet u Beogradu su bili moj otac i sestra pa su, prirodno, preuzeli na sebe obavezu da me upišu. Prvo su mi kupili indeks koji je imao fabričku grešku i nije sadržao stranice predviđene za seminarske radove a onda su na prvoj stranici, na kojoj pišu podaci studenta, upisali moje ime dva puta, tako da mi je ime, što se tiče administracije fakulteta, Stefan Stefan. Vjerovatno su zbog toga svi na fakultetu mislili da volim Duran Duran. Tako je počelo, a završilo se sa upisom položenog diplomskog rada sa jednim izostavljenim slovom, tako da ja nisam zapravo diplomirao, već diploSkirao. Grešaka, zabavnih, kao i onih drugih, je bilo i tokom studiranja. Kada sam se upisao na fakultet, on je bio u glavnom gradu moje zemlje. Na drugoj godini, on je bio u glavnom gradu susjedne zemlje. Profesor koji je proveo dva semestra predavajući nam Estetiku je u trećem pitao: „A, vi ne studirate po Bolonji? Pa neću ja vama da predajem“; pa smo dobili drugog profesora da popuni rupe.  Prvo predavanje na kojem sam bilo je počelo time da se, studirajući filozofiju, ne nadamo nalaženju odgovora na bilo koja pitanja koja nas muče. Na prvim vježbama nam je šaljivo rečeno da je ovo najbolji način da postanemo tramvajdžije ili magacioneri. Bilo je još mnogo situacija koje čine studiranje filozofije potpunim, jer bavljenje tako nečim i ne treba da bude obično i po svim pravilima već mora da nosi u sebi notu nadrealnog i blesavog.

            Najbitnija stvar kojoj su me studije naučile je da realnije sagledavam ljude, da dobrota i ljudskost nemaju nikakve veze sa znanjem i da ne postoji poziv koji okuplja ljude veće vrijednosti. U srednjoj školi većina nas gaji takve, ma koliko pritajene nade, nade u postojanje neke profesije ili nekog tipa ljudi koji su bolji od ostalih i koji će ispuniti sva vaša očekivanja i želje vezane za ljudski rod. Tako sam i ja smatrao da se filozofijom bave ljudi željni da proniknu u suštinu pitanja koja zanimaju sve ljude od početka svijeta. A onda shvatite da je neki broj ljudi upisao filozofiju, da bi posle postao političar ili da bi se uhvatio za struju koja mu leži i koju će tvrdoglavo da brani. Takođe vidite da ispiti i seminarski radovi nisu argumentovane rasprave u kojima se ukrštaju mišljenja o onim apstraktnim temama već su više nalik ocjenjivanju radova iz srpskog jezika – ako ste napisali/rekli interpretaciju dragu ispitivaču dobićete višu ocjenu, sve druge su maltene zabranjene. Najgore od svega je saznanje da neko može biti izrazito školovan, da su njegovo znanje i intelekt ogromni, da je proputovao svijet i da ima mnogo iskustva, a da je uprkos svemu tome ljudski na jako nismo nivou. Ali to saznanje je vrlo poučno, nauči vas da ljudska veličina nije u korelaciji sa intelektom, obrazovanjem ili pozivom pa više ne očekujete ni od sveštenika da bude svet, od ljekara da budu posvećeni, od bilo koga da bude pošten.

            Opet i pored tog negativnog saznanja, neke od najboljih prijatelja sam stekao baš među svojim kolegama i znam da ću ih cijeniti do kraja života. Sve ono što sam ja danas, a sa čim sam trenutno zadovoljan, je proizašlo iz iskustava stečenih tokom studija. Neka od glavnih uvjerenja koja imam su direktan proizvod filozofskih tekstova ili sopstvenih interpretacija i rješenja određenih problema. Upoznao sam se sa egzistencijalizmom, filozofskom strujom koja je najviše okrenuta životu i njegovim problemima, istovremeno se hvatajući u koštac sa pitanjima koja su najviše pozivala na čuđenje i zaključio da se filozofija zaista može, ustvari da se treba živjeti. Kroz egzistencijalističku filozofiju sam otkrio da je mit govoriti o filozofskim problemima kao isključivo apstraktnim, suviše velikim za jedan životni vijek, kao i o mitu o filozofu kao udaljenom čudaku čije umovanje ne može interesovati obične ljude. Naprotiv, egzistencijalizam kao struja se više bavi čovjekom, od svakodnevnice do najvećih problema i pitanja koja ima, od svih drugih struja i profesija za koje sam čuo. Ipak, ni ona nije za svakoga treba poštovati drugog.

            Ima još jedna interesantna stvar koju sam otkrio tokom studija. Imati otvoren um i filozofiju kao poziv je prilično neomiljen rezime među drugim ljudima koji žele sebe nazvati intelektualcima. Osnovno filozofsko obrazovanje mu tu dođe kao super-moć zato što ne dozvoljava misli koje su protivne zakonima logike, ne dozvoljava proizvoljno korišćenje prethodno definisanih termina, bilo da se radi o riječima koje se uglavnom koriste da bi govornik zvučao pametniji (dijalektika, a priori, metafizičko, transcendentno...) ili jakih riječi kojima se oblikuje masa (Demokratija! Pravda!), već smo prilično strogi kada se radi o izražavanju mišljenja. Naravno kod onih dobronamjernih intelektualnih ljudi ovakva „moć“ je više nego dobrodošla a kao i svaka super-moć, sa velikom moći dolazi velika odgovornost, te se ovo može koristiti za podržavanje pravog i zdravog umovanja, kao i za varanje uz pomoć plitkih sofizama.

            Na kraju, sve što ostade od godina studiranja su dva papira potvrde o diplomiranju, lista položenih ispita, prosjek i iščekivanje prave, ukrašene diplome. Ali to su formalnosti. Ono što zaista ostaje je puno, životno (ako već ne profesionalno) upotrebljivog znanja koje mogu svakog čovjeka oplemeniti i učiniti boljim i vrednijim nego što je bio. Ostaju prijateljstva, prava kao i ona zamišljena sa filozofima koje smo proučavali i ostaje osmjeh kada se nađete u gradu studija, na platou ispred fakultetske zgrade. Više mi nije ni potrebno.

Mladi i stari

Iskrčite

kreteni

iskrčite

Sve mlado drveće starom sekirom

isecite ga

Iskrčite

kreteni

iskrčite ga

A staro drveće sa starim korenjem

sa veštačkim zubalom

sačuvajte ga

I okačite natpis

Drveće Dobra i Zla

Drveće Pobede

Drveće Slobode

I pusta šuma bazdiće po starom crknutom drvetu

i ptice će pobeći iz nje

a vi ćete ostati tu da pevate

Ostaćete tu

kreteni

da pevate i defilujete.

            Citirani stihovi dolaze iz pjesme Rat, koju potpisuje Žak Prever. Njena simbolika je prvenstveno vezana za ratno stanje u kojem starija generacija žrtvuje mlađu zarad svojih frustracija i iskrivljenih tumačenja toga šta su sloboda, patriotizam, pravda. Ona govori i o vremenu mira, jer i tada starije generacije, koje su zauzele položaje na razne načine pokušavaju iskoristiti situaciju da su rođeni prije i za sebe iskamčiti što veće beneficije na račun mladih, onih koji tek stasavaju i misle. Osim dobijanja beneficija, služe se svim metodama da u prvi plan gurnu mlađe koji im neće predstavljati konkurenciju dok će one koji misle glavom gurnuti u stranu.

            Sve više sam siguran da države Balkana, a ovo prvenstveno važi za Srbiju i Crnu Goru čine sve da otjeraju odavde svu omladinu koja ima nekog potencijala. Istina čućete u medijima da postoje raznorazne strategije, agencije, ideje koje teže tome da se smanji emigracija mladih kao i da se onima koji su već otišli pruži svaka prilika da se vrate. Jedini problem je u tome što o tome možete samo slušati dok na djela nećete nikako moći da naiđete. Kada je počela ekonomska kriza prije par godina prva akcija štednje koju je predložila crnogorska vlada se sastojala u tome da se ukinu pripravničke plate, da pripravnici rade volonterski dok ne završe staž. Pomenuta inicijativa nije prošla ali su neki od pripravnika u državnim službama koji su imali tu nesreću da se zaposle u toj godini, uglavnom prošli sa nekim mizernim naknadama od dvadesetak eura. Nakon što završiš studije i konačno zaključiš da je vrijeme da postaneš svoj čovjek, da nađeš stan koji ćeš sam moći da plaćaš, da se možda pripremiš za kredit za neki jeftini automobil, ti se nađeš u situaciji u kojoj ćeš imati novca da kupiš svakog dana paklo orbit žvaka i maramica i da budeš srećan.

            Postoji još mnogo primjera u kojima se mladima ne pruža karijera. U mnogim profesijama, kao što je recimo prosvjeta, nema zapošljavanja novih kadrova ako postoji i jedan stari kadar bez posla. Ovo važi na nivou čitave države. Nije bitna stručnost, nije bitno zalaganje, ništa nije bitno. Ako je neko imao tu sreću da se rodi prije vas on ima više prava na posao. Neko će reći da su starije osobe iskusnije, verziranije u poslu i samim tim kvalifikovanije od nekog svršenog studenta i uglavnom će biti u pravu. Ali ima i onih koji spavaju na svom radnom mjestu, u najboljem maniru komunističkih vremena “radio, ne radio, svira ti radio” a nadređeni ne mogu da ih dodirnu, sve i kad bi htjeli. Zašto bi se ti ljudi i zalagali kada znaju da im otkaz ne prijeti, da su zbog pomenute nacionalne strategije nedodirljivi. Pričam samo o državnim poslovima, zato što bi prava na njih trebala da budu jednaka, jer se te osobe podjednako plaćaju iz mog i iz džepa nekog pedesetogodišnjaka iako on ima veća prava na bilo koje radno mjesto. Gdje god se okrenemo nalazimo na kvake 22. U svakom oglasu za posao se traži prethodno iskustvo, a kako ćemo ga dobiti ako nas niko ne želi zaposliti bez tog iskustva. Tu se ogleda odnos države prema nama, mladima. Ona ne pokušava da se bori za svoju omladinu, da joj nudi mogućnost usavršavanja, da nudi karijere, iskustva, a mladi bi znali da odgovore. Naravno, postoje oni koji bi najradije ostali na grbači roditelja čitav život, lijeni i nezainteresovani ali nisu svi takvi, pričajmo o onima koji vrijede.

            Čuo sam na radiju prije nekoliko dana da će uskoro pacijenti snositi troškove u visini od 20% za sve usluge medicine, od najprostijih pregleda do najkomplikovanijih zahtjeva. U istoj emisiji su radili intervjue i jedna starija žena je rekla: “Ja mislim da nije u redu da penzioneri plaćaju to, pošto oni najteže žive”. Moje mišljenje je, s druge strane, da je vrijeme da muke ovog doba nose ljudi koji su nas u doveli u ovakvo stanje. Ti isti koji su sada penzioneri nisu dizali glas kada su slali ljude na Goli otok, nisu dizali glas kada je vladalo jednoumlje. Ćutali su i kada se pozivalo na rat za mir i podržavali su međusobnu mržnju i razaranje. Promjenili su gomilu vjera i nacija. Red je da stariji ponesu najviše tereta ovog vremena jer mladi ljudi, rođeni od 1980te godine pa nadalje nisu učestvovali u stvaranju svih kriza koje su nas zatekle. Danas je sasvim normalno da diplomirani arheolog radi kao vozač, da politikolog (koji nije u partiji) ide od jednog do drugog konkursa, shvatajući da su svi namješteni. Normalno je i da ljudi specijalizirani za prevodilaštvo mogu jedino dobiti posao kod ljudi sumnjivog porijekla i namjera. Niko ne nalazi ništa čudno u tome kad na birou kažu inženjeru arhitekture da bi trebao da mijenja profesiju. U šta, kafe kuvarice? Vjerovatno nigdje drugo studenti čiji je prosjek preko 9.5 mole za najobičniji posao. Nije ništa čudno da najgori najbolje prolaze, nije čudno da ni ja, filozof po struci, radim kao pomoćnik knjigovođe, zato što brzo kucam. Sve je to normalno. Zato niko nema pravo da nas poziva na patriotizam. Niko nema pravo da nas pita šta smo uradili za državu, jer ova država čini sve da nas se odrekne, odričući nam mogućnosti da obezbjedimo svoj život, zasnujemo porodice, da se kulturno uzdižemo a intelektualno širimo. Ako nekog zanima šire o ovom poslednjem, neka baci pogled na jedan od mojih starijih tekstova – Virtualno intelektualni. Uostalom, ovaj tekst se najviše bavio poslovnim prilikama jer nema te osobe koja misli da je Crna Gora sa jednim aktivnim pozorištem i jednim bioskopom u šoping molu veliko stecište kulture, kao ni neke ekstremne zabave ili javnog života.

            Sve što mogu poručiti je u skladu sa Preverom. Krčite, samo napred, krčite sve mlado i zdravo na šta naiđete. Krčite, lažni intelektualci koji ste prodali zdrav razum za državne sinekure, uništavajući svu zdravu misao. Krčite i vi, lažni popovi, kojima je važnija nacija od Boga i koji radite sve da nas zavadite i zatrujete nam dušu, umjesto da je liječite. Krčite sa njima i vi, nazovi akademici, koji nas pozivate na poštovanje nekakvih mrtvih slova ustava, umjesto da radite na razvoju kulture i slobode svih ljudi. Krčite i vi opozicionari, koji predstavljate napaćeni narod tako što vozite skupa kola i skrivate se u pozadini. A najviše krčite vi, vlastodršci, koji ćete se radije boriti za kriminalce i trgovce drogom nego za poštene, vrijedne i pametne ljude. Odavde nas vode samo dva puta. Prvi je onaj u kome će čitava šuma biti raskrčena, u kojoj će ostati samo ljudi koji će aplaudirati sami sebi, zadovoljni, zadrigli, prazni. A postoji i drugi put, u kojem će se možda stvari promjeniti, u kojima će razum nadvladati a duh pobjediti. Taj put je teži i nevjerovatniji, ali i čudnije stvari su se desile. A onda se nemojte iznenaditi ako svi današnji trovači ljudskih duša u raznim odorama budu osuđeni na zaborav, njihovi grobovi neobilježeni, imena obrisana iz svih arhiva a potomci primorani da promjene prezimena te da se tako duh naroda pročisti, kao nekad od kuge.

Misao o londonskim neredima (uticaji Ostrva, nedjeljama kasnije)

            Za razliku od prethodnih tekstova, koji su predstavljali ideje i utiske koje je Ostrvo ostavilo na mene dok sam bio tamo, ovaj je drugačiji. On ne može biti direktan uticaj koji sam stekao dok sam bio u Londonu, jer su neredi počeli (srećom) nekih dvadesetak dana nakon što sam se vratio u Crnu Goru. Dvije nedjelje možda nisu dovoljan period da bi se u dovoljnoj mjeri shvatio mentalitet jednog grada ili naroda, ali predstavljaju određenu početnu tačku u sagledavanju nekog problema.

            Neredi su počeli nakon što je policija usmrtila hicima iz vatrenog oružija Marka Dugana, oca četvoro djece, koga je policija izvukla iz taksija u kome se nalazio. Početne informacije su sugerisale da je došlo do razmjene vatre i da policajci nisu krivi što je u njoj stradao Dugan, ali juče je izašao rezultat nezavisne istrage koja je zaključila da on nije posjedovao nikakvo oružije kod sebe i da je ubistvo bilo hladnokrvno. Reagujući na ovo, stotine su šestog avgusta izašle na ulice Totenhema u sjevernom dijelu Londona. Do večeri se taj broj povećavao i noć se završila nasilnim sukobima između policije i demonstranata, što je dovelo do velikog broja povređenih, uhapšenih a mnoge zgrade i radnje su gorele. Kako su dani prolazili protest se proširio na sve siromašnije krajeve Londona a nakon toga i na druge gradove Engleske, tako da su dosad zabilježeni protesti u Mančesteru, Liverpulu, Birmingemu, Notingemu, Vulverhemptonu i drugim krajevima koje smo dosad uglavnom poznavali po imenima fudbalskih klubovima. Trenutni bilans je preko 700 uhapšenih, 1 mrtav, ogroman broj povređenih među demonstrantima i policijom, kao i materijalna šteta koja se već mjeri u desetinama miliona funti. U London je dopremljeno čak 16 000 policajaca a imajte u vidu da u tom gradu postoji najviše sigurnosnih kamera po glavi stanovnika.

            Primjetili ste da koristim riječ demonstranti iako većina medija upotrebljava riječi kao što su nasilnici, kriminalci, lopovi. Zato bih prvo rekao par riječi o njima. Prvog dana protesta, naši mediji, ponavljajući papagajski ono što govore zapadne novine i televizija, su ih nazivali demonstrantima, nezadovoljnicima i sl. iz prostog razloga što mora da se napravi razlika između protesta kod nas i kod njih. Naši ljudi su uvijek huligani, divljaci, stoka, a ljudi zapada su demonstranti. Ali, kada je vrag odnio šalu i kada je čitav London ustao na noge, onda je priča morala da se okrene. Nemoguće da su to legitimno nezadovoljni ljudi, jer kako bi mogao da bude nezadovoljan narod države koja je članica EU, NATO i koja je jedan od predvodnika neoliberalne ekonomije, i nazvani su obesnicima, nasilnicima, huliganima. Pokušala je čak da se proda priča da su to emigranti koji opet nešto izvoljevaju, nalik na demonstracije u Parizu prije par godina ali smo na fotografijama mogli da vidimo crvenokose i plavokose anglosaksonce, kako rame uz rame sa crncima, indijcima, arapima zasipaju kamenicama policiju.

            Kako je dakle moguće da građani jedne tako bogate i prosperitetne zemlje nose u sebi toliko bijesa? Što se kriminalaca tiče, kao i huligana, njima ću se pozabaviti kasnije. Istina je da Londonci žive daleko bolje od nas, kao i od najvećeg dijela zemaljske kugle, ali takođe je istina da je London najskuplji grad u Evropi, da je od prošle godine inflacija bila 10%, da cijene osnovnih namirnica rastu mnogo više nego plate. I kada se sve ovo uzme u obzir, opet je standard daleko viši nego kod nas, a o slobodi izražavanja i količini dijaloga da ne govorimo. Ipak, ne treba zaboraviti da su Londonci daleko osvješćeniji od nas (skoro koliko i Atinjani) i da je institucija demonstracija (nasilnih i nenasilnih) kod njih izrazito jaka. Oni jednostavno ne žele da u svom komšiluku vide da policija hladnokrvno ubija jednog čovjeka, koji je u najgorem slučaju bio sitni kriminalac. Oni takođe ne žele da cijene stalno rastu dok plate padaju zbog navodne ekonomske krize, a da oni koji su tu krizu izazvali sebi dodjeljuju bonuse. Takođe, oni nemaju više ideala, jer je sistem ratnog neoliberalizma učinio sve da se bilo kakva teorija koja zagovara neki novi sistem uguši, a nisu ni toliko glupi da se bore za prevaziđene i poražene ideologije kao što je komunizam. Ti ljudi nisu ni toliko naivni da ih zaplaše baukom nekog starijeg i goreg vremena (kao što se stalno čini u Srbiji) niti su ovce da slijepo prate sve što kažu gospodari (kao u Crnoj Gori). Takav čovjek, uvrijeđen, ponižen, obespravljen, bez ideje za koju bi se borio jer mu je sve oduzeto, nema šta druge nego da ide i uništava, da bijes koji je njegova država ugradila u njemu okrene baš protiv te države, da preraste u anarhiju.

            Volio bih da ovdje pišem o britanskim neredima kao o revoluciji, kao o ustanku narodu protiv prenaduvanog balona liberalizma koji nas vuče u propast, ali mogu samo da govorim o neredima, o nasilnoj anarhiji. Tome su doprineli mnogi. Nema sumnje da su se u sve ovo umiješale bande, koje nisu zainteresovane za pravo i pravdu, već koriste novonastalu situaciju da utvrde svoje položaje i da poharaju što se poharati može. Isto tako priroda čovjeka je ono što u ljudima često budi najgore porive, tjerajući nas da činimo sitna zlodjela ne razmišljajući o budućnosti i eventualnom višem dobru. Zato ne poričem da su se legitimne demonstracije pretvorile u nerede. Ali, imajući u vidu koliko to ide na ruku britanskim vlastima jer mogu da kažu da nisu oni problem, da je njihov sistem u redu, već da je to samo grupa bijesnih izgrednika i bandita, ne bi me čudilo da u svemu tome postoje ubačeni elementi, koji će obesmisliti čitavu priču. Nije nemoguće da je vlast dala mig određenim strukturama da sve ovo pretvori u jednu ogromnu i obesnu pljačku. To će dovesti do toga da, umjesto da svi stavimo prst na čelo i krenemo u naše velike demonstracije, sve ovo otpišemo kao prolazno nasilje ljudi koji nemaju šta pametnije da rade u svom životu. Ipak, i sami demonstranti su tome krivi, jer svoj opravdani gnijev nisu iznijeli tamo gdje treba, nisu se organizovali i rasturali City i Canary Wharf, djelove Londona u kome sjedišta imaju velike banke i korporacije koje su izazvale krizu zbog kojih je poslova sve manje, dok su plate sve niže a troškovi života sve viši, nego su polupali radnje svojih komšija koji pate zbog sadašnje situacije kao i sami demonstranti. Takođe, oni nisu umarširali u Mayfair, gdje rezidencije imaju najveći bogataši (zlikovci) zapadnog svijeta, i spalili ga sa zemljom, već su zapalili zgrade u kojima žive obični ljudi koji sada ne znaju šta će i kako će. Zato se bojim da rađanje revolucije iz anarhije nije moguće u zapadnom svijetu, jer je previše onih koji to sabotiraju. Previše su moćni a običnog čovjeka je isuviše lako sluditi, zbuniti i probuditi u njemu ono najgore. Istovremeno, intelektualna elita (na čelu sa ljudima kao što je Bernar Anri Levi) će im zamazivati oči revolucijama po svijetu i kršenjima ljudskih prava, što će dovesti do toga da neće vidjeti da ih revolucija u arapskom svijetu ne zanima, jer imaju isuviše problema kod kuće. Ostaje samo nada da će sledeći put sve biti snažnije, oslobođenije od ideologije, i da narod neće dozvoliti da ga zbune, slome i manipulišu. Do tada, svaka čast Londoncima na dobroj namjeri i pokušaju.

Jedan utisak nakon gledanja mjuzikla Čikago (uticaj Ostrva, drugi zapis)

            Među stvarima koje London pruža su i ogroman kvalitet i raznovrsna ponuda kulturnih dešavanja. Tako nešto zaista nije čudno za tako veliki grad tog renomea, ali vrijedi pomenuti da ne pamtim kada mi se desilo da sam, od onoga što je bilo ponuđeno, htio da propratim makar 80% dešavanja. Zato je izbor pao na ono što je u ponudi najjeftnije, jer zaista nije bilo drugog načina da se odabere, sve je djelovalo podjednako privlačno i kvalitetno. Drugog dana mog boravka sam zato odlučio da pogledam mjuzikl “Čikago” jedan od kritički najhvaljenijih mjuzikla koji su izašli sa Brodveja. U međuvremenu sam saznao da je on zapravo urađen na osnovu predstave koja je igrala davne 1926. godine i koja je predstavljala satiru na tadašnju korumpiranu administraciju i sudstvo kao i na ideju kriminalaca kao zvijezda.

            Čikago se daje od 1979. i na londonskom West End-u, kraju u kome se nalazi veliki broj različitih pozorišta i zahvata Covent Garden, Soho i Leicester Square, raznovrsna, užurbana i na svoj način originalna područja koja su često bila mjesto dešavanja poznatih pjesama, filmova i knjiga. Ako tražite duh Londona koji nadilazi njegove građane, ovdje možete naći jedan njegov dio. Nego, da se vratimo na mjuzikl. Imajući u vidu popularnost filma Čikago, koji je osvojio 6 oskara, u kome su uloge tumačili Ketrin Zita Džons, Ričard Gir i Rene Zelveger, pretpostavljam da su neki od vas upoznati sa radnjom i atmosferom djela. U Čikagu dvadesetih godina, cvjetaju vodvilj, kriminal i korupcija a priča se fokusira na lokalnu zvijezdu Velmu Keli i djevojku iz pozadinskog hora Roksi Hart koje veže to da su počinile zločin iz strasti i da pokušavaju da se spasu od presude uz pomoć nemoralnog advokata Bili Flina i usput pokupe što više publiciteta. Možete pretpostaviti da, kao i većina mjuzikala, radnja nije pretjerano zamršena, niti pretjerano inteligentna, ali u svakom slučaju postoje jasne karakteristike svih likova, kao i stepene radnje. Ipak, ono što je donekle izdvaja je njena tema, za koju se u monologu na početku kaže da je “ubistvo, pohlepa, korupcija, zloupotreba, preljuba, izdaja – sve one stvari koje su nam bliske i drage srcu”.

            U samom mjuziklu, izuzev Roksinog muža Amosa, nema nijedne imalo pozitivne ličnosti a i on je pretjerana naivčina. To je donekle razumljivo, zbog teme i zbog pristupa koji nije preozbiljan i prije je satiričan prema nekim problemima. Opet, nije često da gledamo ispred sebe djelo u kome su maltene svi likovi negativni (a da ne spade u francuski realizam). Jasno je da su glavni likovi puni slabosti, hirova, zlobe i da ne treba da se saživljavamo sa njima, već da se smijemo i uživamo u sjajnim numerama koje mjuzikl nudi. Ipak, ovo me je podsjetilo na jednu staru tezu iz Aristotelove poetike. Govoreći o tipovima likova koja mora imati jedna tragedija on kaže da ta osoba ne smije biti previše bolja kao ni previše gora od nas da bi mogli da osjetimo njen bol i borbu, da se možemo saživjeti. Jedino ako se saživimo sa likovima možemo istinski uživati u onome što gledmao. Ovo nije kritika Čikaga, prije svega zato što je mjuzikl proizašao iz komedije, i da je samim tim tematika kao i atmosfera uvijek drugačija, da likovi mogu biti neozbiljniji i karikature, ali me je potaklo na razmišljanje. Gledajući današnje filmove, čitajući romane i posjećujući predstave, sve češće smo u prilici da vidimo potpuno negativne likove, kojima nisu strane sve one stvari koje smo gore pomenuli. Da li to znači da smo postali daleko gori nego što su bili stari Grci pa osjećamo bliskost u kontaktu sa takvim ljudima ili je nešto drugo u pitanju?

            Dovoljno je samo da prelistamo istoriju i nađemo u njoj hronologiju beščašća, zlobe, čudovišnosti da nam bude jasno da je zaista teško zamisliti da smo išta gori od naših predaka. Mislim da možemo pretpostaviti da nije onda to u pitanju. Zloba i dobrota su uvijek postojale, vjerovatno u jednakoj proporciji. Ljudi se često pozivaju na “dobra stara vremena”, pogotovo kada čitaju neke knjige anegdota i lijepih priča pa misle da je sve tako bilo. Recimo knjiga Marka Miljanova “Primjeri čojstva i junaštva” se zove “primjeri” zato što su to bile rijetkosti. Da su svi bili takvi, ne bi bilo potrebe da se piše knjiga koja navodi dobre primjere. Ne želim dalje da razvijam temu jer sam o njoj već pisao u tekstu pod nazivom “Generacije”. Prije će biti da je naše vrijeme ogoljenije u svakom pogledu umjetnosti i zabave i da je “dozvoljeno” mnogo više nego što je bilo ranije. Danas se ide do te mjere da čak nalazimo simpatije u djelima za one na koje su ljudi ranije gledali sa odvratnošću, ili su ih makar njihovi autori tako oblikovali. Tako u pozitivnom svjetlu može biti opisan masovni ubica, preljubnik, lažov, psihopata. Ranije su oni imali određene mane, ali uvijek su bili uopšteno dobri, i zato smo se mi identifikovali s njima, jer smo tu nalazili nešto bolju verziju sebe, nešto čemu bi mogli da težimo. Zato se danas diže glas protiv golotinje svuda, nemorala, nasilja i svaljuje se krivica na raznovrsna djela, bilo da su iz domena filma, književnosti, video igara ili nečeg četvrtog da predstavljaju uzore mlađim nasilnicima, prevarantima, zločincima.

            Na sve ovo me je podsjetilo gledanje Čikaga. I smatram da je takva, ogoljena umjetnost dio duha vremena u kome živimo. Ona, sama po sebi nije dobra, zato što daje mnogima izgovor da se nazivaju kreativcima a zapravo samo koriste ružne riječi i gadne opise. Ali tako je bilo i ranije, ljudi su sebe nazivali kreativnim a samo su moralisali i crtali lijepe stvari bez ikakvog smisla i cilja. Zato treba to ružno upotrebljavati sa smislom, a ne isključivo sebe radi. Genijalnost umjetnosti je u tome što može od nečega ružnog načiniti lijepo i dobro djelo, govorio je Kant i potpuno bio u pravu. Uzmimo samo djela Bukovskog i Dejvida Linča, kojima ružno i brutalno nije strano, a posjeduju nevjerovatno kvalitetan umjetnički izraz. Treba uvijek gledati šta je s druge strane medalje. A što se tiče onih koji krive takva djela za nasilje i zlo, samo im treba skrenuti pažnju da je mnogo nasilja postojalo i ranije, te da su oni odgovorni za njihovu djecu i da su iste godine (sa samo četiri dana razlike) rođeni Čarli Čaplin i Adolf Hitler a u tome kakav je ko postao sigurno su uticali i njihovi roditelji. Teško da se radilo o tome da je Hitler bio okružen nasilnom, a Čaplin duhovitom literaturom. Zato, ima dobrog u tome što je sve ogoljeno, jer se ništa ne krije od nas, vidimo svijet čak možda i ružniji nego što jeste, zato niko ne može da se poziva na nevinost, nego svako ima podjednaku obavezu da ga učini boljim i ljepšim. Možda nemamo s kim da se identifikujemo u tim djelima, ali možemo sebe postaviti u njih i biti dobrodošla promjena u svijetu oko nas.