Konačno
dolaze dani u kojima kiša i oblačno vrijeme nisu rijetkost, a u ovom stanu sa
pogledom na more uz kišu jako dobro ide vruća kafa. Opet uz vruću kafu dobro
dođe otvorena bijela strana novog teksta i jedan pasijans sa strane, čisto da
probije trenutke nedostatka inspiracije. Kada tome dodam situaciju u kojoj
konačno mogu pisati ili se baviti bilo kakvim umnim radom bez griže savjesti,
očekuje me plodna jesen što se tiče umovanja na ovom blogu, nadam se i na moje
i na vaše zadovoljstvo.
Razlog
nedostatka griže savjesti sastoji se u tome da sam, posle 5 godina i 11 mjeseci
diplomirao te ponio izrazito perspektivno i željeno zvanje diplomiranog
filozofa. Nakon što sam dobio potvrdu u diplomiranju u ruke bio sam prinuđen
isključiti telefon da ne bih istog trena bio zatrpan mnogobrojnim ponudama za
posao. Šalim se naravno i nema potrebe za nekim pretjerano kiselim sarkazmom
jer samo naivni upisuju Filozofski fakultet nadajući se brzom strukovnom
zaposlenju, velikom novčanom uspjehu i brzoj penziji. U nekih hiljadu riječi
(što je format koji ovdje njegujem) je teško strpati sve što se mora ispričati
kada pravim retrospektive jednog tako bitnog perioda života kao što je
studiranje ali se može napraviti makar jedna simpatična skica.
Tekst
je nazvan studiranje s greškom ne zato što sam i u jednom trenutku smatram da
griješim birajući taj poziv, ustanovu i sve što ide sa tim već iz jedne,
maltene nadrealne činjenice, da sam studiranje počeo i završio uz štamparske greške.
Jula 2005. godine u vrijeme upisa na Filozofski fakultet u Beogradu su bili moj
otac i sestra pa su, prirodno, preuzeli na sebe obavezu da me upišu. Prvo su mi
kupili indeks koji je imao fabričku grešku i nije sadržao stranice predviđene
za seminarske radove a onda su na prvoj stranici, na kojoj pišu podaci
studenta, upisali moje ime dva puta, tako da mi je ime, što se tiče
administracije fakulteta, Stefan Stefan. Vjerovatno su zbog toga svi na
fakultetu mislili da volim Duran Duran. Tako je počelo, a završilo se sa upisom
položenog diplomskog rada sa jednim izostavljenim slovom, tako da ja nisam
zapravo diplomirao, već diploSkirao. Grešaka, zabavnih, kao i onih drugih, je
bilo i tokom studiranja. Kada sam se upisao na fakultet, on je bio u glavnom
gradu moje zemlje. Na drugoj godini, on je bio u glavnom gradu susjedne zemlje.
Profesor koji je proveo dva semestra predavajući nam Estetiku je u trećem
pitao: „A, vi ne studirate po Bolonji? Pa neću ja vama da predajem“; pa smo
dobili drugog profesora da popuni rupe. Prvo
predavanje na kojem sam bilo je počelo time da se, studirajući filozofiju, ne
nadamo nalaženju odgovora na bilo koja pitanja koja nas muče. Na prvim vježbama
nam je šaljivo rečeno da je ovo najbolji način da postanemo tramvajdžije ili
magacioneri. Bilo je još mnogo situacija koje čine studiranje filozofije
potpunim, jer bavljenje tako nečim i ne treba da bude obično i po svim
pravilima već mora da nosi u sebi notu nadrealnog i blesavog.
Najbitnija
stvar kojoj su me studije naučile je da realnije sagledavam ljude, da dobrota i
ljudskost nemaju nikakve veze sa znanjem i da ne postoji poziv koji okuplja
ljude veće vrijednosti. U srednjoj školi većina nas gaji takve, ma koliko
pritajene nade, nade u postojanje neke profesije ili nekog tipa ljudi koji su
bolji od ostalih i koji će ispuniti sva vaša očekivanja i želje vezane za
ljudski rod. Tako sam i ja smatrao da se filozofijom bave ljudi željni da
proniknu u suštinu pitanja koja zanimaju sve ljude od početka svijeta. A onda
shvatite da je neki broj ljudi upisao filozofiju, da bi posle postao političar
ili da bi se uhvatio za struju koja mu leži i koju će tvrdoglavo da brani. Takođe
vidite da ispiti i seminarski radovi nisu argumentovane rasprave u kojima se
ukrštaju mišljenja o onim apstraktnim temama već su više nalik ocjenjivanju
radova iz srpskog jezika – ako ste napisali/rekli interpretaciju dragu
ispitivaču dobićete višu ocjenu, sve druge su maltene zabranjene. Najgore od
svega je saznanje da neko može biti izrazito školovan, da su njegovo znanje i
intelekt ogromni, da je proputovao svijet i da ima mnogo iskustva, a da je
uprkos svemu tome ljudski na jako nismo nivou. Ali to saznanje je vrlo poučno,
nauči vas da ljudska veličina nije u korelaciji sa intelektom, obrazovanjem ili
pozivom pa više ne očekujete ni od sveštenika da bude svet, od ljekara da budu
posvećeni, od bilo koga da bude pošten.
Opet i
pored tog negativnog saznanja, neke od najboljih prijatelja sam stekao baš među
svojim kolegama i znam da ću ih cijeniti do kraja života. Sve ono što sam ja
danas, a sa čim sam trenutno zadovoljan, je proizašlo iz iskustava stečenih
tokom studija. Neka od glavnih uvjerenja koja imam su direktan proizvod
filozofskih tekstova ili sopstvenih interpretacija i rješenja određenih
problema. Upoznao sam se sa egzistencijalizmom, filozofskom strujom koja je
najviše okrenuta životu i njegovim problemima, istovremeno se hvatajući u
koštac sa pitanjima koja su najviše pozivala na čuđenje i zaključio da se
filozofija zaista može, ustvari da se treba živjeti. Kroz egzistencijalističku
filozofiju sam otkrio da je mit govoriti o filozofskim problemima kao isključivo
apstraktnim, suviše velikim za jedan životni vijek, kao i o mitu o filozofu kao
udaljenom čudaku čije umovanje ne može interesovati obične ljude. Naprotiv,
egzistencijalizam kao struja se više bavi čovjekom, od svakodnevnice do najvećih
problema i pitanja koja ima, od svih drugih struja i profesija za koje sam čuo.
Ipak, ni ona nije za svakoga treba poštovati drugog.
Ima još
jedna interesantna stvar koju sam otkrio tokom studija. Imati otvoren um i filozofiju
kao poziv je prilično neomiljen rezime među drugim ljudima koji žele sebe
nazvati intelektualcima. Osnovno filozofsko obrazovanje mu tu dođe kao
super-moć zato što ne dozvoljava misli koje su protivne zakonima logike, ne
dozvoljava proizvoljno korišćenje prethodno definisanih termina, bilo da se
radi o riječima koje se uglavnom koriste da bi govornik zvučao pametniji
(dijalektika, a priori, metafizičko, transcendentno...) ili jakih riječi kojima
se oblikuje masa (Demokratija! Pravda!), već smo prilično strogi kada se radi o
izražavanju mišljenja. Naravno kod onih dobronamjernih intelektualnih ljudi
ovakva „moć“ je više nego dobrodošla a kao i svaka super-moć, sa velikom moći
dolazi velika odgovornost, te se ovo može koristiti za podržavanje pravog i
zdravog umovanja, kao i za varanje uz pomoć plitkih sofizama.
Na kraju,
sve što ostade od godina studiranja su dva papira potvrde o diplomiranju, lista
položenih ispita, prosjek i iščekivanje prave, ukrašene diplome. Ali to su
formalnosti. Ono što zaista ostaje je puno, životno (ako već ne profesionalno)
upotrebljivog znanja koje mogu svakog čovjeka oplemeniti i učiniti boljim i
vrednijim nego što je bio. Ostaju prijateljstva, prava kao i ona zamišljena sa
filozofima koje smo proučavali i ostaje osmjeh kada se nađete u gradu studija,
na platou ispred fakultetske zgrade. Više mi nije ni potrebno.
2 коментара:
Bravo. Posle diplome dolaze druge priče ali godine studiranja su nešto što se teško zaboravlja i prijateljstva koja načiniš su stvarno vredna.
I u pravu si, ni jedna profesija, znanje ili zvanje nas ne čini boljima od onoga kakvi smo i šta smo a ljudi su različiti i imaju različite porive.
Hvala :)
Vidim, slazemo se
Постави коментар