Zabranjeno Pušenje na Dan Republike

Kažu da su čuda svijeta, piramide Afričke,

Kažu da su čuda svijeta, velke rijeke Indije,

Al nijedno čudo nije, nije ravno onome

Kad je stari uparkiro u bašču, jugo 45

A mogu slobodno reći i da je čudo kada 15 godina nakon potpunog raspada SFRJ, 12 godina nakon Dejtonskog sporazuma, 8 nakon bombardovanja, godinu dana nakon otcjepljenja Crne Gore a uveč rješavanja statusa Kosova i Metohija omladina u Studentskom kulturnom centru kliče sarajevskom Zabranjenom Pušenju iz sveg glasa i poziva ih na bis gromoglasnim: Jugoslavija, Jugoslavija! E to vam je čudo, taj nedostatak bilo kakve negativne energije, bilo kakve mržnje već samo vijorenje zastave gorepomenute SFRJ i skandiranje. A to klicanje nije bio nikakav politički poziv, niti oda propalom sistemu već žal za izgubljenom mladošću koja su protraćili gledajući kako nam ruše zemlju umjesto što smo putovali auto stopom u Pariz, išli u Italiju po farmerke i mogućnost makar neke približne šanse za sve pa da se vidi ko je bos a ko hadžija. Sejo i ekipa su nam pomogli da makar za jedno veče u nama živi taj duh kada smo mi predstavljali najmoderniju i najsnažniju zemlju regiona i kada se klicalo „Svi u napad, jedan je Hase!“ pričalo o dogodovštinama Ibra Dirke i tugovalo što Pišonja i Žuga nisu uspjeli da stignu na more. Zato i ne treba da čudi što su se u pauzama tokom koncerta a pogotovo za vrijeme pjesama kao što je Dan Republike ili Jugo 45 mnogi ljudi (uglavnom stariji) žalili da im je nešto upalo u oko i da otud suze na njihovom licu.

Igrom slučaja prvi bend koji sam gledao uživo je baš Zabranjeno Pušenje, beogradska varijanta dok još nisu prešli u ovu čudnovatost kojom se sada bave kao No Smoking Orchestra (da ne koristim teške riječi). Bila je to promocija tada aktuelnog (i veoma dobrog) albuma Ja Nisam Odavle i barska ljetnja pozornica je bila prepuna, makar se tako to činilo jednom jedanaestogodišnjaku koji tek stupa u nešto što će za njega kasnije biti opsesija, u svijet rokenrola. Prošlo je nešto više od deset godina od tad i ovo je treći put da sam u prilici da vidim Zabranjeno Pušenje (dva puta sarajevsko, jednom beogradsko) i treći put da se provedem fantastično. Uprkos tome što je koncert najavljivan kao koncertna promocija novog albuma „Hodi da ti čiko nešto da“ imali smo prilike da čujemo sve pjesme koje volimo od ovog benda, prvenstveno one najstarije. Što se novog albuma tiče, tih par pjesama koje sam čuo su zvučale sasvim dobro a za jednu od njih je na ovom koncertu sniman spot (jer Sejo nema para za ovoliko statista). Koncert je kasnio oko pola sata, ali to je brzo zaboravljeno jer je trajao preko 2 ipo sata a teško je ne provesti se dobro uz pjesme kao što su Bos il’ Hadžija, Dan Republike, Sheki’s on the road again, Balada o Pišonji i Žugi, Karabaja, Na Straži Pored Prizrena, Jedan je Hase, Pišonja i Žuga u Paklu Droge, Guzonjin Sin i neizbježna Zenica Bluz. Nema potrebe više širiti priču, poenta čitavog ovog prikaza je u prvom pasusu, i pretpostavljam da će se neki od vas pronaći u tome a ovaj koncert nas je vratio nekih 20 i više godina u prošlost i podsjetio nas na sretna vremena.

Dok su Pišonju uvozili u hitnu,

On ugleda mjesec iznad sebe i reče

Bože kako, neki mogu gore,

A ja i Žuga, ni na more?

Poslije toga je pao u nesvijest i više nije mogao čuti

Kako se još dugo na nebu, smijao mjesec žuti